Prilagodavanje Jugoslavije Novoj Evropi

Milan Koljanin

Prilagođavanje Jugoslavije
„NOVOJ EVROPI“

Preuređenje države i jačanje ekstremizma

Za evropske revizionističke države i separatističke snage u zemlji Jugoslavija je i u političkom i u ideološkom smislu bila proizvod „versajskog poretka“ i morala je da deli njegovu sudbinu. Rušenje sistema kolektivne bezbednosti uspostavljenog mirovnim ugovorima posle Prvog svetskog rata sve je više slabilo međunarodni položaj Jugoslavije, koja je istovremeno bila suočena sa unutrašnjim izazovima. Namesnik knez Pavle i vlada pokušavali su da ojačaju položaj zemlje kako spoljnopolitičkim delovanjem, tako i rešavanjem duboke političke krize u zemlji. Za pojedine diplomatske akcije knez je koristio usluge poverljivih ljudi kakav je bio istaknuti jevrejski javni radnik dr David Albala koji je upućen u SAD krajem 1939. godine. Njegovi pokušaji da neformalnim kanalima obezbedi kredite i naoružanje ostali su bez uspeha.1
Uporedo sa komplikovanjem međunarodnog položaja Jugoslavije uoči otpočinjanja novog svetskog sukoba, počelo je preuređenje zemlje kojim je trebalo ojačati koheziju, a time i spoljnopolitički položaj države. Bez celovitog koncepta unutrašnjeg preuređenja, stvaranjem Banovine Hrvatske 26. avgusta 1939. napušteni su državni centralizam, a praktično i jugoslovenska nacionalna ideja. Jevrejski krugovi u Beogradu i Zagrebu doprineli su sklapanju sporazuma u nadi da će doprineti očuvanju zemlje čime će i položaj jevrejske zajednice biti očuvan. U jevrejskoj javnosti se isticalo da se njime prokrčio put „konsolidaciji i jačanju našeg državnog organizma“. Posebno je naglašavano da je sporazum hrvatskog i srpskog naroda ostvaren mirnim putem, što bi trebalo da bude primer i drugim narodima. 2
Uvažavanjem u najvećoj meri „hrvatskog istorijskog prava“ i nacionalnih težnji, na etnički i verski heterogenom području pod hrvatskim imenom stvorena je autonomna jedinica sa širokim ovlašćenjima. Međutim, ovo je samo delimično zadovoljilo sve veće aspiracije dobro organizovanog i sve militantnijeg hrvatskog nacionalizma. Stvarana je atmosfera provizorijuma i očekivanja teritorijalnih širenja Banovine, 3 a državni autoritet je stalno trpeo nove udarce. Prema vojnim izveštajima iz oktobra 1939, stvaranjem Banovine Hrvatske i razvojem prilika u Evropi ohrabreni su separatisti. Ocenjivano je da je dugogodišnjom destruktivnom propagandom narod zatrovan, izgubilo se poštovanje prema vlasti i zakonitosti, a legalno su se širili hrvatski separatizam i nacionalizam. Vojni izvori su isticali da je najveća odgovornost za takvo stanje na vladajućoj Hrvatskoj seljačkoj stranci. 4 Do tada su najvećim delom bile već organizovane njene paravojne partijske formacije Hrvatske seljačke zaštite i Hrvatske građanske zaštite čiji su teror i zločini nad političkim protivnicima i, iznad svega, nad Srbima i Jugoslovenima nastavljeni posle Sporazuma u još većem obimu. 5
Posle stvaranja Banovine Hrvatske 26. avgusta 1939, u širokom heterogenom pokretu predvođenom vladajućom HSS-om došlo je do sve jače diferencijacije. Privredne i finansijske teškoće, kao i izostanak obećavanih krupnijih društvenih reformi, izazivali su široko nezadovoljstvo i sve jaču polarizaciju. Ona se vršila u dva smera: prema ekstremnoj levici, komunistima i prema ekstremnoj desnici, frankovcima i (ili) ustašama. Banske vlasti su raznim represivnim merama nastojale da suzbiju te aktivnosti pri čemu su mnogo oštrije istupale protiv komunista. 6
Proglašenjem Banovine Hrvatske počelo je oživotvorenje osnovnog cilja hrvatskog političkog vođstva: stvaranje što veće i što samostalnije Hrvatske u okviru Jugoslavije, pri čemu se implicitno ostavljala i mogućnost samostalnog državnog razvoja. Pripreme javnosti za to trajale su već dugo i dostigle su vrhunac u godini uoči Sporazuma. U propagandnoj pripremi jednu od najvažnijih uloga imala je knjiga vodećeg ekonomskog stručnjaka HSS dr Rudolfa Bićanića Ekonomska podloga hrvatskog pitanja. To je bio politički spis sa jasnom namenom, zasnovan na jednostranoj statističkoj argumentaciji i obnovljenim antisrpskim stereotipima. Prema predgovoru V. Mačeka, cilj knjige je da pokaže zašto su Hrvati i ostali prečanski krajevi dovedeni „gotovo do ruba gospodarske propasti“ tokom 20 godina izrabljivanja od Srba. To je razlog zašto se Hrvati bore za „svoju političku, financijsku i ekonomsku samostalnost“. Jasno je istaknuto da je zadatak knjige podsticaj Hrvatima da „nastave borbu do potpune slobode“. Knjiga je, inače, zabranjena rešenjem Državnog tužioštva iz Splita 9. oktobra 1938. 7
I u drugim publikacijama sa naučnim pretenzijama stvaralo se antisrpsko raspoloženje. U dve knjige „Zavoda za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva“ iz Zagreba pod naslovom Kako živi narod izdatim 1936. i 1939. ne pominju se Srbi, iako se pisalo o krajevima u kojima oni žive zajedno sa Hrvatima. Autor prve knjige bio je dr Rudolf Bićanić, a druge on sa još 15 saradnika Zavoda. 8
Navedeni propagandni slogani hrvatskog vođstva su neprekidnim ponavljanjem i širenjem preko medija postali opšte mesto hrvatskog političkog govora od krajnje desnice do komunističke levice. Stvarana je veoma jaka antisrpska i antijugoslovenska atmosfera. Ovakvi propagandni argumenti oslanjali su se na stari arsenal stereotipa o Srbima kao „stranom telu“ u (Velikoj) Hrvatskoj, „dotepancima“ koji su u službi hrvatskih neprijatelja. U pojednostavljenom obliku, osnovna propagandna poruka bila je sledeća: Srbi su stranci i uzurpatori na hrvatskoj zemlji, ono što Srbi poseduju je ili hrvatska zemlja ili imovina nastala pljačkom, odnosno eksploatacijom Hrvata. To daje pravo Hrvatima da prisvoje srpsku imovinu, jer je ona zapravo hrvatska, pri čemu Srbi moraju da budu kažnjeni za svoj teror nad Hrvatima.
Suština ovakvih poruka bila je da hrvatska zemlja i njena dobra pripadaju samo Hrvatima pri čemu je sve naglašenija bila poruka da to moraju biti „Hrvati po krvi“, oni čije je hrvatsko poreklo bilo nesumnjivo. To je bila hrvatska varijanta ideologije „krva i tla“ u kombinaciji sa pseudoklasnom retorikom, u kojoj je ceo srpski narod identifikovan kao eksploatator ili uzurpator hrvatske imovine. Na to su se svodile poruke ekstremne hrvatske desnice. I pored svih ideoloških i političkih razlika u odnosu na ekstremnu desnicu, to je bilo u osnovi nekih propagandnih poruka vladajuće Hrvatske seljačke stranke. Sa promenama u Evropi u drugoj polovini tridesetih godina te poruke sve manje su bile „teoretske“ i implicitne, (kao u Ekonomskoj podlozi hrvatskog pitanja), a sve više eksplicitne. U pojedinim ekstremno desnim glasilima, kao što je bila Hrvatska gruda, mogli su da se nađu članci u kojima je jasno nagovešteno i fizičko uništenje srpskog naroda. 9
Antisrpska i antijugoslovenska propaganda u Hrvatskoj se istovremeno obarala i na sve one koji podupiru jugoslovensku („velikosrpsku“) državu ili imaju koristi od nje. To je bila jedna od osnova na kojoj je jačao hrvatski antisemitizam. Pogodna osnova za to bile su antijevrejske predrasude i stereotipi, pri čemu su značajnu ulogu imali relativno duga antisemitska tradicija među Hrvatima i njena povezanost sa klerikalizmom. Jačanje antisemitizma moglo je da se oseti i u vladajućoj Hrvatskoj seljačkoj stranci u kojoj su liberalna načela potiskivana na račun ekstremno nacionalističkih, pa i antisemitskih. To će postati sasvim očigledno tokom leta i jeseni 1940. u vezi sa donošenjem antijevrejskih mera. Na jačanje ekstremnog hrvatskog nacionalizma i antisemitizma svojim političkim angažovanjem uticala je i Rimokatolička crkva u Hrvatskoj koja se sve više prilagođavala radikalno promenjenim međunarodnim okolnostima. Antisrpski i antisemitski javni diskurs sve više su podsticali jedan drugi osvajajući hrvatsku javnu scenu, da bi ubrzo dobili i konkretan sadržaj.
Naličje liberalizma vodeće hrvatske političke snage videlo se odmah posle stvaranja Banovine Hrvatske. Srbi su masovno otpuštani iz službe, a učestala su i njihova nerazjašnjena ubistva. Na udaru su se našli i jugoslovenski opredeljeni Hrvati i Jugosloveni. Odmah posle stvaranja Banovine Hrvatske napadnuto je i teško povređeno 34 pripadnika Jugoslovenske radikalne zajednice, ubijeno je 7 lica, masakrirane su tri porodice, a 12 lica je dobilo preteća pisama da će biti ubijeni. 10 Paravojne jedinice Hrvatske seljačke zaštite i Hrvatske građanske zaštite su praktično legalizovane kao oružana sila Banovine, što je napadno demonstrirano tokom posete kneza Pavla Karađorđevića Zagrebu 14. januara 1940. 11
Postepeno prekidanje komunikacija Banovine Hrvatske sa ostalim delom zemlje odvijalo se na različitim nivoima. „Čišćenju“ do tada zajedničkog jezika od „srbizama“ sledili su dokazivanje „hrvatske kulturne samobitnosti“, izdavanje Hrvatske enciklopedije, formiranje fudbalske reprezentacije Hrvatske. 12U javnom mišljenju stvarano je uverenje da je proglašenjem Banovine samo započet put na čijem kraju stoji nezavisna Velika Hrvatska. Tendencija postepenog odvajanja Banovine Hrvatske nastavljena je bez odlučnijeg otpora vlade Dragiše Cvetkovića u kojoj je „vođa Hrvata“ Vladimir Maček bio potpredsednik. 13Uz radikalne promene u međunarodnim odnosima, to će se snažno odraziti na stav hrvatske politike i javnog mnjenja prema „jevrejskom pitanju“.
I britanski diplomati su zapažali jačanje ekstremnih elemenata u Zagrebu, posebno na univerzitetu. Uočavali su nerazumnu mržnju prema Srbima, koje su po „navici optuživali za svoju nesreću“. Nije im promakla ni saradnja frankovaca (ustaša) i klerikalaca. 14 Prodor elemenata fašističke ideologije vršen je na razne načine, pa i institucionalno, naročito među omladinom. U tome je značajnu ulogu imala organizacija Hrvatskog junaka formirana ubrzo po osnivanju Banovine 9. septembra 1939. Jedan od inicijatora i autora pravila organizacije bio je dr Ivo Protulipac, predsednik Velikog križarskog bratstva. Sudeći po programu i rukovodstvu Hrvatski junak je bio rezultat zajedničkog delovanja vođstva HSS-a, Hrvatskog sokola i Katoličke akcije iskusnih u radu sa omladinom. 15Članstvo u ovoj organizaciji bilo je obavezno, jer su vlasti Banovine preporučile školskoj omladini da se učlane u nju. Poslovnik i Priručnik Hrvatskog junaka propagirali su stalešku saradnju i, implicitno, korporativizam; osuđivano je „kapitalističko gramženje i izrabljivanje“ i „marksističko uništavanje prava čovjeka kao pojedinca na slobodan rad i slobodu ličnosti“. Po socijalnom programu Hrvatski junak je bio blizak katoličkoj socijalnoj doktrini koja je preko ove masovne omladinske organizacije postala veoma uticajna. U programu ove organizacije bila je izgradnja „potpunog čovjeka Hrvata“, i to „čovjeka Hrvata više vrijednosti“. U nju su primani „samo mladi Hrvati i to samo takovi, koji su nacionalno zdravi i čiste nacionalne prošlosti“. Omladina ima dužnost da brine o budućnosti hrvatskog naroda, koja je ugrožena jer „dotepeni stranac zauzimlje položaj gospodara hrvatske privrede“. Naglašeno je da hrvatski narod ima značajnu misiju na jugoistoku Evrope i da treba ukloniti sve koji smetaju „punom zaletu“ njegovog razvoja. 16
Iako se u programu Hrvatskog junaka nije izričito navodilo ko je taj „dotepeni stranac“, propagandne poruke iz drugih izvora nisu ostavljale sumnje o tome da su to bili Srbi i Jevreji. Celokupna organizaciona struktura Hrvatskog junaka bila je zasnovana na militarističkom duhu, na principu stroge subordinacije i discipline, potčinjavanju vođi. Nemački narod i njegova organizacija omladine isticani su kao uzor, čemu je doprinosila i usvojena terminologija. Idejno-političko, fizičko i moralno odgajanje članova Hrvatskog junaka bilo je u duhu radikalnog nacionalizma i borbenosti za „novu Hrvatsku“ i novi socijalno pravedniji poredak. To je bila pogodna psihološka priprema za ostvarivanje ideje o stvaranju Nezavisne Države Hrvatske. U mnogim pitanjima program ove organizacije bio je blizak Ustaškim načelima. 17Osnivanje i delovanje Hrvatskog junaka bili su znak sve većeg uticaja Rimokatoličke crkve, to jest ideje socijalnog katolicizma i ekstremnog hrvatskog nacionalizma na hrvatsku politiku, odnosno velikih ustupaka koje je vladajuća HSS činila klerikalcima i ekstremnoj desnici.
U Banovini Hrvatskoj širenje ustaške varijante fašističke ideologije bilo je sasvim legalno. 18Ipak, vlasti su povremeno bile u sukobu sa ustaškom organizacijom, hapsile i zatvarale njene članove (u kaznionicu u Lepoglavi i logor Kruščicu kod Travnika) i ponekad zabranjivale njene listove. Međutim, u vreme zabrane glavnog ustaškog lista, zagrebačkog Hrvatskog naroda, i dalje su izlazili listovi sličnog ili istog usmerenja u unutrašnjosti: Hrvatski List u Osijeku, Posavska Hrvatska u Slavonskom Brodu i Hrvatski branik u Vinkovcima.
Ustaše u zemlji i u emigraciji nisu bile zadovoljne politikom Mačeka i smatrali su da je stvaranje Banovine Hrvatske izdaja hrvatskih narodnih interesa. Ove kritike naročito su ojačale posle pada Francuske 22. juna 1940. Tim povodom Pavelić je početkom jula 1940. izdao proglas hrvatskom narodu. Stvaranje Jugoslavije je nazvao najvećom nepravdom „versajskog diktata“. Ustvrdio je da su tu državu prvo „Internacionalni Židovi“, zatim i službeni činioci nazvali Jugoslavijom, a to je u stvari bila Velika Srbija. Pavelić je najavljivao da „u hrvatskoj državi neće gospodariti nikakova, a najmanje beogradska cincarska gospoda, u njoj neće Židovi trgovati sa svim dobrima i sa svetinjama hrvatskog naroda Š..] U njoj će vladati novi, ali hrvatski narodni i istinski seljački poredak“. 19Ustaše su optuživale Mačeka da služi interesima masonske kapitalističke politike svetskog jevrejstva, odnosno interesima potučenih sila „židovske demokracije“, Engleske i Francuske i njihove balkanske ekspoziture, „beogradske čaršije“. 20
Optužbe Mačeka i vođstva HSS od strane ustaša eskalirale su tokom leta 1940. godine. One su svakako delom bile rezultat bojazni ustaša da će se Banovina politički i ideološki približiti osovinskim silama čime će oni izgubiti svoj oslonac. U ustaškom letku nađenom početkom septembra 1940. Maček i njegovi saradnici su optuživani kao „židovsko-masonska banda“ i „predstavnici židovsko-masonske plutokracije“ koji su sklopili sporazum sa „Srbima-krvnicima i tamničarima hrvatskog naroda“. Glorifikovani su „novi poredak“ i ideologija za koju se bore osovinske sile. Tvrdili su da ova ideologija „neće zahvatiti samo Evropu već čitav svijet, jer je to jedini zdravi, nesebični i pošteni poredak, koji omogućuje i osigurava opstanak i ravnopravnost sviju društvenih slojeva, isključuje klasnu borbu te naprotiv povezuje sve staleže, jer ne poznaje privilegije pojedinih klasa. Priznaje pravo na opstanak i najmanjoj naciji, omogućuje i štiti njen kulturni i socijalni razvitak.“ Maček i njegovi saradnici optuženi su da, tek posle poraza zapadne demokratije, silom prilika „sebe proglašuju pobornicima ove do sada za njih tuđe ideologije“. Oni su „dojučerašnje sluge englesko-francuske židovske plutokracije“, a pravi vođa hrvatskog naroda je samo dr Ante Pavelić, koji će uskoro ostvariti „slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku“. 21
Septembra 1940. ustaše su širile još jedan letak kojim su osuđivali Mačeka da je „prodao i izdao hrvatski narod velikosrpskoj hidri“, a Juraj Krnjević je nazvan „plaćenikom masonske lože.“ 22 Ustaška kritika Mačekovog približavanja ideologiji „novog poretka“ nije bila bez osnova. 23To je moglo da se vidi već u omladinskoj organizaciji Hrvatski junak, a zatim i povodom donošenja i sprovođenja zakonskih propisa protiv Jevreja oktobra 1940.
O uređenju buduće države i budućnosti nehrvata u njoj opširnije je pisano u ilegalnoj ustaškoj brošuri Za što se bore Hrvati ustaše Pavelićevci iz decembra 1940. Ističući značaj ustaške ideologije za budućnost hrvatskog naroda, kao neprijateljske su osuđivane sve ideologije iza kojih stoje Srbi, Jevreji, komunisti i HSS, što se svakako odnosilo na liberalni kapitalizam i komunizam. Predviđeno je da se uvede korporativni sistem kao društveno uređenje u kome bi vladao hrvatski narod, dok bi druge narodnosti trebalo da se isele „u granice svojih država i svoje domovine“. U skladu sa fašističkim „principom vođe“ predviđeno je da na čelu „naroda i države“ bude Ante Pavelić. 24
Navedena ustaška brošura sasvim određeno je ponovila programsko načelo ustaške organizacije da će (Velikom) Hrvatskom vladati samo hrvatski narod, kao i da u toj državi neće biti mesta za druge narode. To se, naravno, odnosili na Srbe i Jevreje pri čemu je u prvom planu bio njihov ideološki „greh“, jer oni stoje iza razornih ideologija kapitalizma i komunizma. Kako je ovaj spis bio namenjen široj javnosti, kao sredstvo za njihovo uklanjanje predviđeno je iseljavanje. U njemu se nije pominjala fizička likvidacija Srba i Jevreja, ali je ona već od ranije bila predmet tajnih planova ustaškog vođstva. Proklamovanje plana za iseljavanje Jevreja bilo je u skladu sa tadašnjom politikom nacističke Nemačke prema Jevrejima, pri čemu je rešenje „jevrejskog pitanja“ stajalo u neposrednoj vezi sa, za ustaše najvažnijim, rešenjem „srpskog pitanja“. U ovakvom odnosu prema Jevrejima ustaše tada nisu bile usamljene u Jugoslaviji.
O jačanju uticaja ekstremne desnice i sa njom povezane Rimokatoličke crkve ostavio je svedočenje i dobro upućeni savremenik, urednik Jutarnjeg lista Josip Horvat. U „Tipografiji“, preduzeću koje je štampalo Jutarnji list i Obzor, većinu akcija preuzeo je bigotni katolik, poreklom Jevrejin, Dragutin Šulhof. Sa njim je Kaptol uspostavio srdačne odnose tako da se od 1936, a naročito od 1939. sve više osećao uticaj Rimokatoličke crkve u listovima. Glavni klerikalni organ Hrvatska straža organizovao je javne hajke na ugledne liberalne članove redakcije „Tipografijinih“ listova, ali oni nisu dobijali priliku da odgovore u svojim listovima. Rukovodstvo preduzeća je sledilo politiku HSS-a i Mačeka. I pored toga, HSS je htela glasilo pod svojom punom kontrolom. Posle Sporazuma od 26. avgusta 1939. stranka je počela da izdaje dnevni list, Hrvatski dnevnik, koji je postao konkurencija Jutarnjem listu. Vlasnici „Tipografije“ nastojali su da se osiguraju i na drugoj strani, tako da su izgrađivani prisniji odnosi sa ustašama preko dr Mila Starčevića, formalno sekretara Matice hrvatske. „Polako je prestalo biti tajna da se u ’Tipografiji’ štampaju ustaški leci, petokolonaška literatura, par brojeva prvog Budakovog Hrvatskog naroda dakako besplatno“. 25
O podršci koju su ekstremno desni, ustaški krugovi dobijali od Rimokatoličke crkve tokom 1940. obaveštavana je i jugoslovenska vlada. Poslanik pri Svetoj Stolici Niko Mirošević Sorgo u svom ekspozeu vladi istakao je da se Rimokatolička crkva u Hrvatskoj okreće od Mačeka i HSS i da od Sporazuma naginje pa i sarađuje sa Pavelićem, Budakom i Bućom. Vlada je pokušavala da po tom pitanju nešto učini u Vatikanu. Mirošević Sorgo je 30. aprila 1940. prilikom posete papi i državnom sekretaru kardinalu Maljoneu protestovao protiv povezivanja rimokatoličkih sveštenika sa Pavelićem, Babićem, Singerom i drugima. 26
Zagrebački nadbiskup Stepinac je primao „hrvatske nacionaliste“ i kod bana Šubašića se zalagao za puštanje ustaškog prvaka književnika Mila Budaka iz zatvora. 27Borba protiv bilo kakvog širenja komunističkog uticaja za nadbiskupa je bila imperativ, pogotovo kada bi se ispostavilo da iza toga stoje Jevreji. Krajem novembra 1939. nadbiskup je intervenisao kad bana Šubašića u korist J. Magovca koji mu se požalio da je sklonjen sa položaja poverenika u Koprivnici. On je sklonjen po volji ljudi „koji su skroz na skroz ljevičarski nastrojeni Š…], a zamijenjen Židovom Hiršlom, koji je odgovarao disciplinski radi komunizma i kako on misli radi seksualnih ispada protiv učenica“. Svoje pismo nadbiskup je završio konstatacijom da je sigurno „da su komunisti odlučno digli glavu i misle da je došlo vrijeme, da i Banovini Hrvatskoj i svakom građanskom poretku zarinu nož u leđa.“ 28
Nadbiskup Stepinac je izražavao nezadovoljstvo prilikama u zemlji i smatrao je da mora odlučno da deluje. Isticao je da je ugrožen i sam opstanak hrvatskog katoličkog naroda, jasno identifikujući Srbe i Jevreje kao glavne krivce. Prilikom razgovora sa poslanikom N. Miroševićem Sorgom 17. oktobra 1940. Nadbiskup je tvrdio da se komunizam širi u srpskim krajevima, a odatle se prenosi na Hrvate preko štampe i drugim sredstvima. U ovom razgovoru on je istakao još jedan problem, koje će imati vrlo važnu ulogu za njegov odnos prema „jevrejskom pitanju“. Prema nadbiskupu Stepincu, „abortusi se praktikuju u najširim razmerama“, a on je „dužan da pod svaku cenu odbrani povereni mu hrvatski katolički narod od ovog zla“. 29I dalje je bio čvrsto uveren da su na vlasti u Jugoslaviji „masoni, Židovi, prema tomu nemoral, korupcija u našim zemljama.“ Oni će ostati na vlasti ako pobedi Engleska. Istovremeno, bojao se da bi pobeda Nemačke značila „grozan teror i propast za male narode“. 30
Za državu je potencijalno, sve više i realno, najopasniji vid delatnosti Rimokatoličke crkve i njenog vođstva bio preko masovnih organizacija čiji je rad objedinjavala Katolička akcija. Ona je u Jugoslaviji intenzivno delovala od 1931, a naročito od 1936. kada je evoluirala u Čistu katoličku akciju, koju je vodio nadbiskup Stepinac. Odbacivala je jugoslovensku politiku HSS-a i zalagala se za pomaganje ustaškog pokreta i razbijanje države. Katolička akcija je preko svojih mnogobrojnih privrednih i društvenih udruženja mobilisala vernike i propagirala ustaški program stvaranja etnički čiste Velike Hrvatske. O jačanju uticaja Katoličke akcije svedočilo je i stvaranje Hrvatskog junaka. Katolička akcija je bila masovna baza ustaške vlasti i pokreta koji su zavladali aprila 1941. 31
I pored rivaliteta, bilo je više znakova približavanja vlasti Banovine i Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i njihovog usaglašenog delovanja. Velika grupa hrvatskih hodočasnika na čelu sa nadbiskupom Stepincem 10. novembra 1939. uputila se u Rim da zamoli papu Pija XII za kanonizaciju blaženog Nikole Tavelića. U grupi su bili i specijalni izaslanici „vođe hrvatskog naroda“ Vlatka Mačeka, dr Đuro Maršić i dr Ivo Pernar. Zajedno sa nadbiskupom Stepincem, oni su se založili da Tavelić bude proglašen za sveca 1941. godine kada je predviđeno svečano obeležavanje jubileja 1300-godišnjice veza Hrvata sa Svetom Stolicom. Ove veze su, inače, uspostavljene dve veka kasnije. O ovom događaju istovetno su izveštavali i klerikalni listovi Hrvatska straža i Vrhbosna i glasilo HSS-a Hrvatski dnevnik. Od tada na političkim zborovima HSS-a uvek je bio i predstavnik „Crkve u Hrvata.“ To su bili znaci pojačanog političkog uticaja Rimokatoličke crkve u Banovini Hrvatskoj, 32 time i hrvatske ekstremne desnice koju je ona u mnogo čemu reprezentovala. U katoličkoj štampi, pa i u poluslužbenom organu Zagrebačke nadbiskupije Katoličkom listu, otvoreno su isticani kao uzori Slovačka i njeno uređenje zasnovano na nacionalsocijalizmu. 33
Još jedna masovna katolička organizacija, Križari, pretvorila se u legalnu ustašku filijalu. Tradicionalni borbeni katolicizam sjedinjen je sa neposrednim političkim ciljevima. Oni su se svodili na uništenje nacionalnih i političkih protivnika identifikovanih sa Srbima, Jevrejima i komunistima. Primer Jose Oreškovića, jednog od najzloglasnijih ustaških masovnih ubica uhvaćenog od partizana 1942, sigurno je paradigmatičan. On je 1939. kao gimnazijalac u Gospiću stupio u Križare. Članovi organizacije su pod firmom vere odgajani u ustaškom duhu. Na njihove sastanke dolazili su istaknuti članovi ustaške organizacije Jurica Frković i Juco Rukavina i držali predavanja protiv Srba i komunista. „Naša parola je bila: U ime Krista – ubij antikrista! Antikristi su bili Srbi, Židovi i komunisti. Organizirali smo i svoju udarnu jedinicu, koja je noću napadala ljevičare“. 34
Za gledišta verskih intelektualnih predvodnika ekstremnog hrvatskog nacionalizma, a posebno iz franjevačkog monaškog reda, karakterističan je stav fra Miroslava Filipovića iz samostana Petrićevac kraj Banja Luke. Ovaj stav je ispoljen u vreme rata u ustaškom logoru Stara Gradiška, koji je pripadao logoru smrti u Jasenovcu. U ovom logoru fra Miroslav, sa promenjenim prezimenom (Majstorović), bio je jedan od najmasovnijih ubica, a njegov ideološki stav je u punoj meri pretvoren u užasnu stvarnost. Prema svedočenju zatočenika logora Stara Gradiška i prvaka Hrvatske seljačke stranke Ilije Jakovljevića, koji je imao prilike da se upozna sa mišljenjem fra Miroslava, on nije trpeo Jevreje iz „duboko etičkih“ razloga: „Židovi su ’ubili našeg dragog Isusa.“ Srbe nije trpeo jer je znao za ’jaz između istočnog barbarstva i zapadne kulture’, za pošast koju treba uništiti ognjem i mačem“. Majstorović je bio „ideološki nabijen čovjek“ i znao je „da je komunizam ’židovsko-pravoslavna patvorina Šfalsifikat] družtvovne pravde’, da propovjeda ’borbu među klasama’, i kada likvidiraš jednoga komunista, likvidirao si zapravo dva neprijatelja: jednog Židova i jednog Srbina“. 35
*
Ekstremno desne i profašističke snage kod Srba, oličene pre svega u pokretu Zbor, širenje političkog prostora za svoje delovanje mogle su da očekuju uglavnom od radikalno promenjenih međunarodnih okolnosti i od podrške iz inostranstva. Međutim u tome se krila i velika opasnost, kako je pokazala afera sa „Tehničkom unijom“ 1937, koja je kompromitovala i pocepala Zbor i još više smanjila njegov uticaj. Antisemitizam plasiran preko malotiražne štampe i brošura u izdanju Ljotićevog pokreta u takvim okolnostima nije mogao da ima veći odjek. I stav vlade prema Zboru i Ljotiću bio je svojevrsni indikator odnosa sa nacističkom Nemačkom.
Početak Drugog svetskog rata, a pogotovo veliki uspesi Nemačke na Zapadu i slom Francuske početkom leta 1940. davali su krila Zboru i radikalizovali su javno istupanje pokreta. U tome je Ljotić sigurno imao podršku u izvesnim krugovima vlasti, pre svega u vojsci. 36 Pokret se sve više militarizovao i pripremao za obračune sa političkim protivnicima, u prvom redu komunistima, ali i prozapadno i demokratski usmerenim političkim snagama. Njihova akcija bila je pre svega usmerena na Univerzitet u Beogradu, koji je, s puno razloga, smatran centrom legalne komunističke aktivnosti. Napadi zboraša na studente aprila i maja 1940, iako neuspešni, nagovestili su još organizovaniji i militantniji nastup u jesen iste godine.
Uporedo sa otpočinjanjem rata i pobedonosnim nastupanjem nacističke Nemačke radikalizovao se Ljotićev stav prema „jevrejskom pitanju“. U javnim predavanjima pod nazivom Drama savremenog čovečanstva koja je održao prvo u Beogradu 25. oktobra 1939, a nastavio u Kragujevcu 37i drugim gradovima, Ljotić je „jevrejskom pitanju“ posvetio centralno mesto. Početkom 1940. predavanje je objavljeno pod istoimenim naslovom. U ovom spisu Ljotić je „Reditelja Drame savremenog čovečanstva“ našao u jevrejskom narodu. Pomoću doktrine o političkoj demokratiji Jevrejin je uspeo da „poruši religiozne moralne zaštitne sisteme“ evropskih naroda da bi se pripremio za „poslednji efikasni skok“. „Prava drama počinje u naše dane“. 38 Jevreji se neće smiriti dok ne izbije veliki svetski rat. Rat koji je u Evropi otpočeo je delo Jevreja i time se ostvaruje njihov plan. Hitler postaje „nesvesni jevrejski agent“ u ostvarenju njihovog plana da sruše sve nacionalne države i stvore svetsku državu kojom će oni vladati. Borba protiv Jevreja ne treba da se vodi razbijanjem jevrejskih izloga, radnji ili glava. Njih treba poštovati kao i sve druge građane. „Ali razbijajte, lomite, kršite planove jevrejske“. Treba se boriti obnovom iskonskih načela „našeg narodnog života: čojstvo, junaštvo i domaćinstvo (Bog – domaćin u Vaseljeni, Kralj – domaćin u Državi i Domaćin – muž i otac u Domu).“ Umesto nenarodne države i demokratije potrebna je narodna staleško-zadružna država. 39Zbog štampanja ove brošure Savez jevrejskih opština protestovao je, 12. februara 1940, kod ministra pravde Laze Markovića. 40 U drugim brošurama Ljotića i njegovih saradnika objavljenim u proleće i leto 1940, kao i posle zabrane Zbora krajem oktobra iste godine, optužbe protiv Jevreja još su više radikalizovane.
Tokom 1940. objavljene su i druge antisemitske publikacije, među njima i neke sa „teoretskim“ ambicijama. Takva je bila knjiga Zboraški sociološki trebnik inž. Milosava Vasiljevića, istaknutog Ljotićevog saradnika, jedno vreme direktora Beogradskog sajma. Uz kritike demokratije i komunizma i isticanje prednosti korporativne države i primera Nemačke i Italije, autor je posebnu pažnju posvetio jevrejstvu u svetu i u Jugoslaviji. Cilj Jevreja je da postanu vodeći sloj u svim narodnim zajednicama i tako zagospodare svetom preko svojih poluga demokratije i komunizma. „Zboraš smatra Jevrejstvo centrom akcije za širenje demokratskih i komunističkih zabluda u svetu“. Na osnovu svojih čvrstih uverenja Zbor će izvesti srpski narod na „pravi duhovni put istine“ obnovom njegove čvrste duhovne i fizičke zajednice oličene u principu domaćinstva (Bog u prirodi, vladar u državi i otac u porodici). 41
Najizrazitijeg antisemitskog sadržaja bio je pamflet Dragoslava Smiljanića pod naslovom Jevreji. On je ovde izneo i tradicionalne i savremene antisemitske predrasude i stereotipe i jedini je od svih pisaca antisemitskih brošura u Srbiji 1940. godine koji je zastupao rasistički antisemitizam. Opravdavao je progone Jevreja implicitno se zalažući i za njihov progon iz zemlje: „Prema tome, nijedna državna zajednica ne bi smela poželeti kao podanike Jevreje, pa ni u malom broju; oni podrivaju izigravanjem i zaobilaženjem zakona temelje svake države i osnovu javnog poretka“. 42
Objavljivanje antisemitskih spisa u Beogradu teklo je uporedo sa sve jačom medijskom kampanjom protiv masona i Jevreja, koja je bila uvod u mere protiv njih. Tokom 1940. publikovano je čak osam antisemitskih brošura od kojih neke zbog zabrane vlasti nisu rasturene. Istovremeno, štampana je samo jedna brošura sa kritikom antisemitizma. 43
U srpskoj štampi su povremeno objavljivani članci sa osudom rasizma i antisemitizma, što je kao i ranije redovno prenosila jevrejska štampa. 44 Publikovanje zbornika Naši Jevreji u Beogradu septembra 1940. bilo je odgovor istaknutih pripadnika u prvom redu srpske intelektualne javnosti na narastanje antisemitizma. Ipak, u cionističkoj javnosti knjiga je dočekano uzdržano. Prema Židovi, knjiga je pripadala apologetskoj-filosemitskoj literaturi koja ne odgovara na goruće probleme vremena, i pored vrednih priloga koje su u njemu objavili istaknuti javni radnici i književnici. 45
U napadima na Zbor kao na fašistički pokret najorganizovanije su nastupali članovi Komunističke partije Jugoslavije i njene omladinske organizacije SKOJ. Ona je time samo jačala svoj uticaj, jer je raspoloženje pretežnog dela srpske javnosti bilo demokratsko i antifašističko. Za antisemite to je bila još jedna potvrda njihovih stavova, tako da su u Biltenu jugoslovenskog narodnog pokreta Zbor Jevreji optuživani da stoje i iza komunističkih akcija, posebno omladinskih. 46
*
Sa početkom Drugog svetskog rata pooštrene su mere jugoslovenske vlade prema političkim protivnicima, u prvom redu prema komunistima, koji su i do tada bili na udaru državne represije. Kako su i pojedine jevrejske organizacije bile pod uticajem komunista, mere državne represije su pogodile i njih. Uprava policije u Sarajevu raspustila je januara 1939. jevrejsko radničko društvo „Matatija“, jer je „među svojim članovima vršilo komunističku propagandu raznom levičarskom literaturom. 47
Jugoslovenska vlada je tražila pojačane mere za suzbijanje komunističkog uticaja. U instrukciji nosiocima prosvetne politike krajem maja 1939. interministerijalna komisija vlade Kraljevine Jugoslavije tražila je veću kontrolu nad izdavačkim preduzećima, štampom, filmom, pozorištima, radijom, usmenim novinama, skautskim i drugim sličnim organizacijama. Traženo je ograničenje porasta broja učenika srednjih škola „stoga što socijalnoj stabilnosti i nacionalnoj sigurnosti preti istinska opasnost od sve većeg broja ne samo nezaposlenih intelektualaca, već i od sve većeg broja studenata.“ Tvrdilo se da je akademska omladina „postala pravo žarište komunističkog destruktivnog rada“. Kako je i među nastavnicima bilo lica koja sprovode komunističku propagandu, zahtevano je da budu udaljeni iz škola. 48 Kao što se vidi, u ovom internom vladinom uputstvu nije korišćena bila kakva antisemitska argumentacija, a komunizam, kao ni do tada, nije identifikovan sa „razornim radom Jevreja“.
Načelnik Glavnog đeneralštaba armijski đeneral Dušan Simović predložio je 19. oktobra 1939. da se onemogući delovanje članova Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i njihovih ogranaka, da se njihovi članovi izoluju iz društvene sredine, a imovina zapleni u korist države. Svi činovnici koji vrše ili pomažu komunističku propagandu da se otpuste bez prava povratka u nju. Sva ova lica trebalo bi „izolovati od svakog neposrednog i posrednog dodira sa narodom“. „Zato je potrebno, dok traje ratni zaplet i nesređene političke prilike u svetu i Šradi] vaspostavljanja mira, a po ugledu na ostale velike države (Francusku–Italiju–Nemačku–Rusiju) zavesti i kod nas koncentracione logore za takva lica. Za obrazovanje ovih logora vrlo zgodno mogu da nam posluže naša mala i slabo naseljena dalmatinska ostrva (kao na pr. Žirje, Molat i Kaprije), koja su izolovana od kopna“ . 49
U duhu predloga generala Simovića, vlada je 15. decembra 1939. donela Uredbu o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi. Po njoj su prvostepene upravne vlasti, odnosno policija, dobile ovlašćenje da mogu upućivati na prinudni boravak lica koja remete red i mir. 50 Ban Ivan Šubašić je 19. decembra proširio važenje uredbe i na Banovinu Hrvatsku. Ovo je bila pravna osnova za otvaranje logora za interniranje komunista u Bileći i Lepoglavi, zatim i u Višegradu, Ivanjici i Smederevskoj Palanci. 51 U nekim od ovih logora kasnije su zatvarani i desni ekstremisti, ustaše (za njih je uređen i logor u Kruščici kraj Travnika) i pripadnici Zbora. Ova zakonska osnova poslužiće i za konfiniranje vladinih političkih protivnika kakav je bio Milan Stojadinović. 52Dopuna zakona korišćena je i za sprovođenje represivnih mera protiv „špekulanata“ hranom za koje se ispostavilo, pre svega u Banovini Hrvatskoj, da su najčešće Jevreji.

Uslovljavanje ravnopravnosti Jevreja

Širenje nemačkog uticaja u Evropi u drugoj polovini tridesetih godina imalo je i ideološku komponentu, antikomunističku i antiliberalnu što je značilo i antisemitsku. Za nacističku Nemačku izgradnja „novog poretka“ u Evropi bila je neodvojiva od rešenja „jevrejskog pitanja“ tako da je pojačan nemački uticaj u pojedinim zemljama bio praćen i uvođenjem antisemitskih mera. Način, vreme i domašaj tih mera nisu zavisili samo od nemačkog upliva i pritiska nego i od antisemitske tradicije, političke kulture i međunarodnog položaja zemlje. Bilo je samo pitanje vremena kada će i Jugoslavija morati jasno da se odredi prema ovom „izvozu (rasne) revolucije“ iz nacističke Nemačke. Rušenje „versajskog poretka“ i početak Drugog svetskog rata još više su aktuelizovali ovaj problem, naročito kada je antisemitizam ozakonjen kod svih jugoslovenskih suseda, sa izuzetkom Grčke. I za Jugoslaviju ovo će postati prvorazredno političko pitanje, pre svega spoljnopolitičko, ali sa značajnim posledicama po same osnove državnog uređenja.
I pored povremenih manifestacija antisemitizma u drugoj polovini tridesetih godina, britanski diplomati u Jugoslaviji su krajem 1938. godine izveštavali da „nije uočena diskriminacija u odnosu na jugoslovenske podanike jevrejskog porekla“ i da „antisemitsko raspoloženje nije prisutno u redovima najšireg javnog mnjenja“. Istovremeno, britanski poslanik je ocenio da je ministar unutrašnjih poslova u Stojadinovićevoj vladi dr Korošec izrazito antisemitski nastrojen i da je „pod njegovim uticajem jugoslovenska vlada ispoljavala sve izraženiju tendenciju antijevrejskog raspoloženja“. Britanski poslanik je zaključio da su se pokazale neosnovanim „glasine o predstojećem donošenju antijevrejskog zakonodavstva, koje su kružile tokom godine.“ 53
Ovakve procene svakako su se zasnivale na saznanjima da u Koroščevom ministarstvu postoji tendencija da se Jugoslavija postepeno oslobodi Jevreja stranih državljana koji su u njoj privremeno boravili i o odbijanju dozvole boravka jevrejskim izbeglicama iz Nemačke, Austrije i drugih zemalja. Treba napomenuti da je glasilo Koroščeve klerikalne Slovenačke narodne stranke Slovenec i pre dolaska Hitlera na vlast objavljivalo veoma oštre antisemitske članke što je nastavljeno i kasnije, iako je u samoj Sloveniji živeo veoma mali broj Jevreja.
U jevrejskoj javnosti u Palestini februara 1938. ocenjeno je da u Jugoslaviji postoji antijevrejski pokret. Prema Palestinskoj telegrafskoj agenciji, na koju se pozivao jerusalimski Palestine Post, antijevrejski pokret je vodio list Balkan za koji se smatralo da dobija potporu nemačkog ministra za propagandu. I u pisanju Koroščevog glasila Slovenca uočen je neprijateljski stav prema Jevrejima. Preneto je i da su protivjevrejski plakati postavljeni na ulicama Beograda, Novog Sada, Zagreba i Sombora, kao i da je nekoliko jevrejskih činovnika otpušteno iz raznih ministarstava. 54 Na stranicama istog jerusalimskog lista 20. septembra iste godine ponovo se negativno pisalo o vladi Milana Stojadinovića i približavanju Jugoslavije Nemačkoj. Na palestinskom radiju autor navedenog članka nazvao je Jugoslaviju još većim satelitom Nemačke nego što je Italija. Ministarstvo inostranih poslova tražilo je od generalnog konzula u Jerusalimu da interveniše na „nadležnom mestu protiv neopravdanih napada tamošnje štampe na našu zemlju, naročito od strane Jevreja, s obzirom da je naša zemlja vrlo tolerantna prema Jevrejima. Slične kampanje mogu samo da naškode jevrejskom elementu kod nas“. 55 Ovako oštro sročeno uputstvo, sa prizvukom pretnje, napisao je načelnik političkog odeljenja ministarstva M. Smiljanić „po naredbi Ministra“, odnosno samog Milana Stojadinovića. On je očigledno nastojao da suzbije glasove kritike svoje sve jasnije pronemačke politike. Način na koji je to u ovom slučaju učinjeno jasno govori da je ta politika imala sve snažniji uticaj na stav vlade prema jugoslovenskim Jevrejima.
Glasine o kojima je izveštavao britanski poslanik pronosile su se već prvih meseci 1938. godine, a njihov izvor, sudeći po razvoju događaja, nije bilo teško identifikovati. Zvanična novinska agencija „Avala“ u drugoj polovini aprila iste godine prenela je demanti ovih glasina „s merodavnog mesta“. Zamenik ministra spoljnih poslova Jugoslavije obavestio je u februaru 1938. britanskog poslanika da je ministar unutrašnjih poslova Korošec „pružio uveravanja da se Jevreji u Jugoslaviji nemaju čega plašiti dokle god se budu dobro ponašali“. Zvaničan stav prema „jevrejskom pitanju“ Korošec je ponovio i na zboru 11. septembra 1938. u Črenšovcima u Prekomurju gde je živela većina slovenačkih Jevreja. On je istakao da u Jugoslaviji ne postoji jevrejsko pitanje („Jugoslavija je između rijetkih država, koju ovo pitanje ne uzbuđuje“) i da se približno 70.000 jugoslovenskih Jevreja tretiraju kao ravnopravni državljani. „Sve blagodeti zakona dijele se jednako Židovima kao i drugim državljanima, svakako i sve strogosti zakona“. 56
I pored izjava visokih državnih predstavnika tokom 1938. godine da jugoslovenski Jevreji uživaju punu ravnopravnost i da će tako i ostati, same te izjave nagoveštavale su da može doći do promene. Status Jevreja je od najviših državnih predstavnika počeo da se uslovljava njihovim „dobrim ponašanjem“. Ministar unutrašnjih poslova Korošec bio je prvi koji je februara 1938. pomenuo taj uslov. Ponovio ga je i predsednik vlade i ministar inostranih poslova Milan Stojadinović u intervjuu pariskom listu Petit Parisien 23. januara 1939. Opravdavajući vladinu politiku prema jevrejskim izbeglicama, premijer je istakao da u Jugoslaviji ne postoji antisemitizam i da 80.000 jugoslovenskih Jevreja živi u „savršenoj ravnopravnosti“. Sve dok Jevreji „budu davali dokaza o lojalnosti Š…] pitanje se ne postavlja. Š…]. Jedino nedostatak lojalnosti sa njihove strane mogao bi da izmjeni situaciju“. 57
Izjave Korošca i Stojadinovića bile su svojevrstan prolog za postavljanje „jevrejskog pitanja“ u Jugoslaviji. Njima je najavljivana mogućnost da položaj Jevreja ne bude više zasnovan na ustavu i zakonu, nego na proceni vlade da li se oni „dobro ponašaju“ i da li daju „dokaze svoje lojalnosti“. Ovakve izjave visokih državnih predstavnika mogle su da se tumače i kao novi znak približavanja nacističkoj Nemačkoj u vreme kada su velike zapadne sile, Velika Britanija i Francuska, na račun svojih malih saveznika pokušavale da uspostavi modus vivendi sa Hitlerom. Stoga je uspostavljanje dobrih odnosa Stojadinovićeve vlade sa Nemačkom bilo pre svega izraz političke, pa i ekonomske nužde. Istovremeno, iz unutrašnjih političkih razloga premijer je preduzimao korake da bi utvrdio kakvo je raspoloženje Jevreja. Uoči decembarskih izbora 1938. Stojadinović je tražio od bana Dunavske banovine Rajića da vlasti obrate pažnju kako glasaju pripadnici nacionalnih manjina i Jevreji. 58 Pokazalo se da je skoro 94% pripadnika nacionalnih manjina („neslovena“), među koje su ubrajani i Jevreji, glasalo (glasanje je bilo javno) za listu Milana Stojadinovića. 59
Tokom 1938. jačao je talas represivnih antijevrejskih mera kod jugoslovenskih suseda, pre svega u Velikonemačkom rajhu, sa kojima je Jugoslavija nastojala da ima što bolje odnose. O tim merama Ministarstvo inostranih poslova obaveštavalo je ostala ministarstva, pre svega Ministarstvo prosvete. Jedan od razloga bio je što je to Ministarstvo izdavalo dozvole za studije studentima u inostranstvu, među njima i onima jevrejskog porekla. To je značilo da ubuduće nije trebalo slati studente-Jevreje u te zemlje, kao i da se mogu očekivati mere protiv onih koji već studiraju u njima. Pri tome je Ministarstvo nastojalo da se od jugoslovenskih diplomatskih predstavnika obavesti o merama protiv Jevreja u drugim zemljama.
Početkom maja 1938. Ministarstvo prosvete je obavešteno o uvođenju numerus claususa jevrejskim studentima u Austriji, 60 koja je dva meseca pre toga priključena Hitlerovoj Nemačkoj. U Čehoslovačkoj su i pre njenog razbijanja marta 1939. uvedene mere protiv stranih jevrejskih studenata, koje su pogodile i one iz Jugoslavije. Na osnovu naređenja Ministarstva prosvete u Pragu o zabrani studiranja svih Jevreja stranih državljana, šestorici jugoslovenskih studenata jevrejskog porekla 6. februara 1939. zabranjeno je dalje pohađanje studija u Državnoj tekstilnoj školi u Brnu. Kako je ovim studentima bio potreban samo još jedan semestar do završetka škole, jugoslovensko poslanstvo je učinilo korak da im se omogući nastavak školovanja. Poslanstvo se nije nadalo uspehu svoje intervencije. Ministarstvo prosvete je zamoljeno da ubuduće više ne šalje studente Jevreje u Čehoslovačku. 61
Sredinom jula 1938. Ministarstvo prosvete je obavešteno o zabrani izdavanja prevoda jevrejskih pisaca u Italiji i o merama protiv italijanskih pisaca Jevreja. 62Ministarstvo inostranih poslova je 12. avgusta 1938. zatražilo obaveštenje od poslanstva u Varšavi o merama koje je Poljska preduzela protiv Jevreja. Poslanstvo je odgovorilo tek posle pola godine, 17. februara 1939, ubrzo posle pada Stojadinovićeve vlade. Od nadležnih vlasti poslanstvo je obavešteno „da u Poljskoj ne postoje nikakvi naročiti zakoni ili propisi koji se odnose na Jevreje i da je njihov pravni status određen ustavom poljske Republike“. Očigledno, poslanstvo se zadovoljilo zvaničnim stavom iako mu je svakako bilo poznato da je Poljska jedna od zemalja sa najjačim antisemitizmom koji je neretko prerastao u otvoreno nasilje nad Jevrejima. 63
I pored svih izjava sa zvaničnih mesta, u jevrejskoj zajednici uporno su se širili glasovi da predstoji uvođenje antijevrejskih mera. Početkom septembra 1938. Savez jevrejskih opština je utvrdio da ti glasovi nemaju nikakvog osnova. Prilikom jedne zvanične svečanosti održane tih dana prisutni ministri su u razgovorima sa vrhovnim rabinom Alkalajem „najodlučnije odbili svaku pomisao o nekom specijalnom zakonu protiv domaćih Jevreja“. Ipak, pooštrene su mere protiv Jevreja koji nisu imali jugoslovensko državljanstvo iako su godinama već živeli u zemlji. Neki od njih bili su prisiljeni da napuste zemlju. 64
Među Jevrejima koji su duže ili kraće boravili u Jugoslaviji i bili prisiljeni da tokom 1938. napuste zemlju bilo je umetnika, privrednika, poznatih naučnika, koji su već dugo poslom boravili u zemlji ili su u njoj našli utočište kao izbeglice iz Nemačke i Austrije. Nemački dirigent jevrejskog porekla Mario Menaše Bronca, koji je od 1934. bio dirigent novoosnovanog Jevrejskog akademskog hora pri Aškenaskoj opštini u Beogradu, morao je u to vreme da napusti Jugoslaviju. 65 Krajem novembra 1938. dr Bukić Pijade je intervenisao kod direktora Vremena Dragomira Stojadinovića, brata predsednika vlade, da se produži boravak dr Elijasu, poznatom profesoru sa bečkog univerziteta, koji je čekao da dobije useljeničku vizu za Sjedinjene Države. Na „traženje iz Ministarstva unutrašnjih poslova“, odnosno ministra Korošca, on bi morao za dva dana da napusti zemlju. 66 U izvorima nema potvrde da je ova intervencija uspela.
Uskraćivanje boravka Jevrejima sa stranim državljanstvom ponekad je direktno štetilo privrednim, pa i političkim interesima vlade ili bar njenog najvećeg dela. Jedan od takvih slučajeva imao je značaj indikatora složenih odnosa u vladi, odnosno u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. Istovremeno, taj slučaj je pružao delimičan uvid u veze ove partije i Stojadinovićeve vlade sa jevrejskim kapitalom. Ruben Pinkas, fabrikant trikotaže rodom iz Sofije, devet godina je radio u jugoslovenskoj tekstilnoj industriji. Na kraju je postao stručni direktor i deoničar fabrike trikotaže „Posavina“ A. D. na Umci, koja je bila vlasništvo braće Albala. Bio je oženjen Jugoslovenkom i podneo je zahtev za jugoslovensko državljanstvo. I pored toga, septembra 1938. uskraćen mu je dalji boravak u zemlji. Obrad Popović, urednik Vremena i član upravnog odbora fabrike, intervenisao je kod ministra Korošca da se ova odluka povuče. Kako ga ovaj nije lično primio, Popović mu se obratio pismom. U pismu je naveo da bi proterivanje Pinkasa štetilo fabrici koja stalno zapošljava 400 do 500 radnika čime bi se nanela šteta i njegovoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. Ističući prijateljstvo vlasnika fabrike braće Albala sa predsednikom vlade Stojadinovićem, Popović je naveo da su oni od osnivanja u svemu pomagali JRZ, organizovali celokupno radništvo u Jugoras (režimski sindikat Jugoslovenski radnički savez) i radili na tome da se gotovo svi radnici učlane u stranku. Oni su „većim prilogom u novcu pomogli blagajnu stranke, potpuno odstranili koban i štetan uticaj levičarskih elemenata međ radništvom i, po intencijama vođstva Vaše stranke, i dalje čine sve što im je u mogućnosti za njeno dobro i napredak“. Izgleda da Korošcu nije bilo naročito stalo do dobra i napretka sopstvene stranke i „cinički Šje] prešao“ preko Popovićevih intervencija koji se konačno obratio samom predsedniku vlade Stojadinoviću. 67
Nije poznato da li je ova intervencija imala uspeha, ali Korošec takvim postupcima sigurno nije popravio sve lošije odnose sa predsednikom vlade. Izbori od 11. decembra 1938. bili su faktički neuspeh za vladu. Uz saglasnost kneza Pavla, Stojadinović je smenio Korošca i za ministra unutrašnjih poslova postavio dotadašnjeg upravnika grada Beograda Milana Aćimovića. Ne bez osnova, Stojadinović je okrivljavao Korošca da je nelojalan prema njemu i celom pokretu (JRZ), da nije omogućio normalno odvijanje izbora, kao i da je odgovoran što je Maček u Hrvatskoj stvorio svoje „jurišne“ trupe, „Seljačku zaštitu“ i „Građansku stražu“. Pokazalo se da ni Stojadinović nije još dugo ostao ne samo na svom položaju, nego i na slobodi, dok se Korošec posle izvesnog vremena vratio u središte političkih događaja. 68
*
Jevrejska zajednica u Jugoslaviji nije bila zadovoljna vladom Milana Stojadinovića zbog jačanja antisemitizma u javnosti i uskraćivanja boravka Jevrejima bez jugoslovenskog državljanstva. Sve to, uostalom s razlogom, shvaćeno je kao posledica približavanja Nemačkoj i Italiji i nagoveštaj ugledanja Jugoslavije na njihove modele društvene organizacije, koji su za Jevreje bili pogubni. U takvim okolnostima, pad Stojadinovićeve vlade 5. februara 1939. i prvi koraci nove vlade prema jevrejskoj zajednici delovali su ohrabrujuće.
Kabinet novog predsednika vlade, ujedno i ministra unutrašnjih poslova, Dragiše Cvetkovića ubrzo po formiranju intenzivirao je odnose sa jevrejskom zajednicom. Ministar pravde dr Viktor Ružić u pratnji načelnika Verskog odeljenja Ministarstva pravde Sokrata Petrovića posetio je 10. februara vrhovnog rabina dr Isaka Alkalaja. Najviši predstavnici jevrejske zajednice, predsednik Saveza jevrejskih opština dr Fridrih Pops, potpredsednik Saveza dr David Albala i generalni sekretar Saveza Šime Špicer, uzvratili su posetu ministru Ružiću 15. februara. Posle nedelju dana, 22. februara, oni su posetili i predsednika vlade Dragišu Cvetkovića. Istog dana posetio ga je i vrhovni rabin dr Isak Alkalaj. Svojim prijemom i stavom premijer je, prema jevrejskoj štampi, ubedio predstavnike Saveza da „jevrejska zajednica naše Kraljevine nema razloga ni za kakvu uznemirenost“. 69Jedan od glavnih rezultata promenjene klime u odnosima vlade i jevrejske zajednice bio je prestanak izlaženja jedinog antisemitskog lista u Beogradu Balkana, koji je u vreme Stojadinovićeve vlade dobijao stalne dotacije. Verovatno ne slučajno, poslednji broj lista je izašao 22. februara 1939, na dan prijema jevrejskih prvaka kod predsednika vlade. 70
Odmah posle imenovanja nove vlade Balkan je hitro promenio uređivačku politiku. Iako je nastavio antisemitsku kampanju, ona je utišana i dobila je naglašeniji ksenofobičan karakter. Radikalno je promenjen odnos prema hrvatskom pitanju tako da se list sada zalagao za „demokratski sporazum sa Hrvatima“. Novom predsedniku vlade i knezu-namesniku upućivane su neodmerene pohvale, koje su čak i čitaocima Balkana morale biti smešne. 71 Pokazalo se da je to odigralo izvesnu ulogu u zabrani lista.
Radi održavanja političke ravnoteže, vlada je nastojala da ublaži utisak zabrane Balkana kod Nemaca. Prema (prisluškivanom) izveštaju dopisnika nemačkih listova Otmara Merta, sa nadležnog mesta „izričito se naglašava, da taj list nije zabranjen zbog svoga anti-semitskog i anti-marksističkog stava. Zabrana je izrečena zato što se je list mešao u privatni i porodični život građana na način, koji je izazivao javnu sablazan. Š…] Osim toga, on je u poslednje vreme počeo donositi članke čije su preterane i ironične pohvale pretstavljale pokušaj ismejavanja g. Predsednika vlade, pa je to učinilo zabranu neizbežnom“. 72
Česti kontakti vlade i predstavnika jevrejske zajednice nastavljeni su i narednih meseci. Poslednjeg dana marta 1939. premijer Cvetković je ponovo primio vrhovnog rabina Isaka Alkalaja sa kojim je imao duži i srdačan razgovor. 73U skladu sa tradicijom dobrih odnosa Dvora sa jevrejskom zajednicom, knez namesnik Pavle je 2. maja 1939. primio u audijenciju vrhovnog rabina Alkalaja koji ga je izvestio o upravo završenom kongresu Saveza jevrejskih opština i skupštini rabina. Prema jevrejskoj štampi, i ovom prilikom knez je pokazao interesovanje za jevrejsku zajednicu, „čiji razvitak On svagda prati sa blagonaklonošću i simpatijama“. 74
Pod uticajem obnovljene srdačnosti najviših državnih predstavnika prema jevrejskoj zajednici, u njoj je položaj Jevreja ocenjivan kao povoljan. Pri tome se svakako imalo u vidu i stalno pogoršavanje položaja Jevreja u Srednjoj i Istočnoj Evropi i to ne samo u zemljama koje su došle pod vlast Nemačke. Uoči sedmog kongresa Saveza jevrejskih veroispovednih opština aprila 1939. njegov Glavni odbor je ocenio da se jevrejski život „mirno ali ujedno sve jače razvijao“. Stalnom napretku su doprinele sređene političke i privredne prilike „i nepomućena tradicija jugoslovenskog naroda da širokogruda načela stavi kao geslo u središte svoje celokupne aktivnosti“. Na kongresu Saveza održanom od 23. do 24. aprila iste godine odato je priznanje vladi da je „stala na put širenju antisemitske zaraze, koja u ovoj državi nije samonikla, već koja je bila importovana roba“. 75
Krajem avgusta ili početkom septembra 1939. predstavnici Saveza jevrejskih opština posetili su ministra unutrašnjih poslova Stanoja Mihaldžića i ministra pravde dr Lazu Markovića, kao i šefove ministarstava sa kojima je Savez bio u stalnom dodiru. Tom prilikom ministrima su izneta pitanja od interesa za jevrejsku zajednicu, pri čemu su „naišli na najveće razumevanje i susretljivost“. Verovatno je ponovo bilo reči o dozvoli boravka Jevrejima koji su već dugo živeli u Jugoslaviji bez njenog državljanstva i o pitanju dozvole ulaska i boravka u Jugoslaviji njihovim starim roditeljima. Ova pitanja pokrenuta su inače prilikom posete delegacije Saveza na čelu sa predsednikom Popsom 24. septembra i posete vrhovnog rabina Alkalaja 24. oktobra 1939. ministru unutrašnjih poslova Stanoju Mihaldžiću. 76
Krajem iste godine prema oceni rukovodstva jugoslovenskih cionista položaj jugoslovenske jevrejske zajednice pod novom vladom bio je povoljan. A. Liht je naveo da je pod prošlom vladom postojala diskriminacija Jevreja i da su zemlju morali da napuste neki koji su u njoj živeli već decenijama. Istakao je zatim da su jugoslovenski Jevreji jedna od retkih srećnih i sređenih zajednica što ih obavezuje na još prilježniji cionistički rad.

I među srpskim javnim radnicima smatralo se da je padom vlade Stojadinovića jevrejsko pitanje skinuto sa dnevnog reda kao posebno pitanje. 79

1 Milan Koljanin, „Jedan pokušaj ujedinjenja Jugoslavije i Bugarske (1939–1940)“, Istorija 20. veka, XIX, br. 1, 2000, 55–63; isti, „Druga misija dr Davida Albale u Sjedinjenim Američkim Državama“, Zbornik 8, Jevrejski istorijski muzej, Beograd 2002, 13–15.
2 B. Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu, 19–38.
3 Židov, br. 36, 30. avgust 1939, 1.
4 Prilikom razgovora sa Mačekom 12. oktobra 1939, nadbiskup Stepinac je govorio i o planskoj kolonizaciji severozapadne Bosne, dodajući da će Bosna brzo biti hrvatska; AJ, fond Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije pri Svetoj Stolici (oznaka fonda: 372), f-17, izvodi iz Dnevnika Alojzija Stepinca. Vidi i: Danas, Zagreb, 10. VII 1990, 66.
5 Vojnici i oficiri su stalno napadani, otkazivani su im stanovi, kao i prodaja hrane vojsci. Stanje se još više pogoršalo posle pada Francuske, M. Bjelajac, Jugoslovensko iskustvo sa multietničkom armijom 1918–1991, 124–127.
6 V. Đurić Mišina, Zločin je počeo ranije, poglavlje 2: Hrvatska paravojska, 79–134; prema jednom od prvaka HSS-a Janku Tortiću, jedinice Zaštite brojale su ukupno 280.000 vojnički obučenih i naoružanih članova, a na čelu im je bio vrhovni zapovednik V. Maček sa svojim štabom; Jere Jareb, „Svjedočanstvo Janka Tortića o Hrvatskoj seljačkoj stranci i o travanjskim događajima 1941“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 1997, 344. Tortić se ovde hvalio ne samo brojem i organizovanošću Zaštite, nego i njenim otvorenim sabotiranjem vojnih napora zemlje; isto, 345.
7 Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja, knj. 2, Zagreb, 1974, 179–192.
8 R. Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Predgovor V. Mačeka, str. VI. Vidi i polemički odgovor na ovu knjigu: Istina o Ekonomskoj podlozi hrvatskog pitanja – odgovor g. dr. Bićaniću, Beograd 1940; AJ, 38–85–210. Bićanićeva knjiga se nalazila na spisku zabranjenih knjiga i u aprilu 1939; AJ, 66–109–348.
9 Mahmud Konjhodžić, Seljački pokret u Hrvatskoj, Zagreb 1940, 95–99.
10 „Kada ćemo ih se riješiti“, Hrvatska gruda, br. 6, 6. VII 1940.
11 Branislav Gligorijević, „Stvaranje prečanskog fronta u Hrvatskoj i političke posledice (1927–1941), Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1, Beograd 1997, 92, 111.
12 Prema naknadnoj oceni grupe liberalnih jugoslovenskih političara (Prvislava Grisogona i drugih), „partikularni hrvatski nacionalizam“ je svojim akcijama do Sporazuma, a pogotovo posle njega, stvorio „atmosferu hrvatskog šovinizma, mržnje na srpstvo i Srbe, osećaje tuđenja prema Jugoslaviji“; „Načela za poslijeratno uređenje Jugoslavije“, u: Ljubo Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943. Izvještaji informatora o prilikama u Hrvatskoj, Zagreb 1985, 310–313; V. Đurić Mišina, Zločin je počeo ranije, 124–139. Vidi i: Dejan Medaković, Efemeris – Ephemeris. Hronika jedne porodice, Beograd 19902, 255–264. O poseti kneza Pavla Zagrebu vidi i: Židov, br. 3, 19. januar 1940, 5.
13 Dr Ivan Nevistić, „Književnost na stranputici“, Srpski književni glasnik, br. 6–7, 16. juli–1. avgust 1940, 509–517; Ljubomir Petrović, Jugoslovenska država i društvo u periodici 1920–1941, Beograd 2000, 273–275; Cimermančić Zvonimir, u: Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.-1945, Zagreb 1997, 71 (Franjo Frntić); Lj. Dimić, Kulturna politika, knj. 3, 407–410; Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd 19862 205–206. Prema sećanju Vjekoslava Afrića, tada je u kulturi počelo obožavanje seljaka i seljačkog života, organizovane su smotre popevki i seljačkih igara. On je takvu politiku nazvao „nacionalističko-seljačka demagogija“; V. Afrić, U danima odluka i dilema, Beograd 1970, 253–254.
14 Dragoceno svedočenje o funkcionisanju države posle Sporazuma i o sve jasnijim težnjama hrvatskog vođstva ka punoj samostalnosti, vidi u: M. Konstantinović, Politika sporazuma, 169–174, 195, 203–206, 248–249.
15 Poverljiv izveštaj atašea za štampu Čajldsa (Childs) uz izveštaj o zagrebačkoj štampi br. 15, Zagreb, 13. decembar 1939, u: Živko Avramovski, Britanci o Kraljevini Jugoslaviji, knjiga treća (1939–1941), Beograd 1996, 333–334.
16 Zdenka Lakić, „Prodor ideologije fašizma u redove omladine. Djelovanje ’Hrvatskog junaka’ 1939–1941“, Marksistička misao, br. 3, Beograd 1986, 78–84.
17 Prvi koraci Hrvatskog junaka: priručnik za prvi članski ispit, Zagreb 1939, citirano prema: Z. Lakić, „Prodor ideologije fašizma“, 74–79, 82–85. „Hrvatski junak“ je imao aktivnu ulogu pri stvaranju NDH za šta je dobio priznanje prvog zapovednika hrvatske vojske Slavka Kvaternika. U leto 1941. raspušten je, a njegovu ulogu preuzela je „Ustaška mladež“, isto, 89–90.
18 Z. Lakić, „Prodor ideologije fašizma“, 88. Vidi i: V. Novak, Magnum crimen, 496–497.
19 F. Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, 46–48.
20 Prema: B. Krizman, Pavelić i ustaše, 332–334. Vidi i: F. Jelić-Butić, n. d., 49–51.
21 S. Trifković, Ustaše, 77.
22 Ustaški letak sa zabeleškom: „Našao u Đurđenovcu 5/9. 1940.“, ISI, biblioteka.
23 Ovaj letak pomenut je u Ljotićevom članku u Biltenu kao ilustracija jačanja uticaja Pavelića na račun Mačeka, „Frankovci“, Bilten, 55, 21. septembar 1940, 13–14. D. V. Ljotić, Sabrana dela, VI, 146.
24 U izjavi datoj jednom nemačkom novinaru krajem juna 1940. Maček je rekao da HSS teži sopstvenom putu u sprovođenju privrednih i socijalnih reformi na temeljima seljačke demokratije. Istakao je da se seljačka demokratija, za razliku od privrednog liberalizma građanske demokratije, temelji na načelima planske privrede i „nema ništa zajedničkog s buržoaskom demokracijom Zapadne Europe“, u: Hrvatski dnevnik, br. 1509, 26. VI 1940, cit. prema: L. Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941, knj. 2, 343, 421, nap. 104. Prema jednoj britanskoj oceni nekoliko godina kasnije, režim koji je Mačekova HSS uvela u Hrvatskoj bio je „klerikalni agrarni fašizam“,u: Ninetheenth Century and After, 798, August 1943 (primerak u: AJ, 103–139–492).
25 F. Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, 53.
26 J. Horvat, Živjeti u Hrvatskoj, 331–332.
27 AJ, 372–16, reg. br. III, Politički predmeti, izveštaj od 30. aprila 1940.
28 M. Bulajić, Misija Vatikana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, knj. I, 343.
29 Faksimil pisma je objavljen u knjizi Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima, urednik i izdavač Milan Stanić, Zagreb 1946, prilog kod str. 216.
30 AJ, 372–16, reg. br. III, Politički predmeti, Niko Mirošević Sorgo – Aleksandru Cincar-Markoviću, Rim, 20. oktobar 1940/str. pov. Dnevnik Alojzija Stepinca, 17. X 1940, Danas, Zagreb, 31. VII 1990, 67.
31 Dnevnik Alojzija Stepinca, 5. XI 1940, Danas, Zagreb, 31. VIII 1990, 67.
32 Milorad Ekmečić, Dijalog prošlosti i sadašnjosti, Beograd 2002, 392–393.
33 V. Novak, Magnum crimen, 490–493. Istoričar HSS-a Ljubo Boban nije pomenuo ovu važnu posetu Vatikanu i njene konsekvence, kao ni samog Đ. Maršića.
34 „Katolicizam i slovački nacional-socijalizam“, Katolički list, br. 5, 30. siječanj 1941, 57.
35 Šime Balen, Pavelić, Zagreb 1952, 77–80.
36 Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Zagreb 1999, 318–319. Posebna vrednost ovog iskaza je u tome što je nastao neposredno posle puštanja iz logora Stara Gradiška 1942.
37 M. Stefanović, Zbor Dimitrija Ljotića, 85–86.
38 „G. Ljotić je održao predavanje u Kragujevcu“, Politika, br. 11298, 13. novembar 1939, 6.
39 Dimitrije V. Ljotić, Drama savremenog čovečanstva, Beograd 1940, 8, 12–13 (reprint Beograd 1998).
40 Isto, 42, 50–56. Prema Biltenu br. 43 od 16. aprila 1940, prvo izdanje ove brošure štampano je u 15.000 primeraka, a najavljeno je i njeno četvrto izdanje. Prema: D. V. Ljotić, Sabrana dela, VIII, 7, ono je objavljeno početkom 1941. Vidi i: N. Đuka, n. č., 286–287.
41 AJ, fond Ministarstvo pravde Kraljevine Jugoslavije, Poverljiva arhiva (oznaka fonda 63), 1–58–40. U ovom protestu Savez je možda preterao navodeći da je brošura štampana u 200.000 primeraka. Vidi i: „Jeste li se nasmijali“, Židov, br. 48, 24. novembar 1939, 4.
42 Milosav Vasiljević, Zboraški sociološki trebnik, Beograd 1940, 128–142, 150–178, 196–198, 202.
43 Dragoslav Smiljanić, Jevreji, Beograd 1940, 5.
44 N. Đuka, n. č., 284–285, 289–291.
45 „Iz štampe“, Židov, br. 11, 15. mart 1940, 9. U listu je prenet članak iz Srpske štampe; „Iz štampe“, isto, br. 15, 12. april 1940, 10; „Pabirci“, isto, br. 25, 21. jun 1940, 6. Ovde je prenet članak iz zagrebačkog Seljačkog kola; „Iz štampe“, isto, br. 30, 26. jul 1940, 6. Ovde je prenet članak iz Smotre slavenske politike.
46 „Jedna lijepa i – uzaludna knjiga“, Židov, br. 37, 13. septembar 1940, 2. Prema članku u Omanutu.
47 AJ, 110–613–255, Bilten Jugoslovenskog narodnog pokreta „Zbor“, br. 13, Beograd, 21. maj 1939, 19.
48 AJ, 14–23–56, Bilten Odeljenja za državnu zaštitu Ministarstva unutrašnjih poslova za mesec januar 1939, Str. pov. 31. januar 1939.
49 Zlatija Vujanović, Prosvetna politika u okupiranoj Srbiji 1941–1944, Beograd 1979, 9–10 (magistarski rad, Filozofski fakultet u Beogradu).
50 B. Petranović, M. Zečević, Jugoslavija 1918–1984, 327–328.
51 Službeni list Kraljevine Jugoslavije, br. 292, 21. decembar 1939.
52 Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, knj. II, Zagreb 1961, 155–156; Slavoljub Cvetković, Moša Pijade i bilećki logor, u: Moša Pijade, Zbornik referata, Beograd 1987, 117–123. Korišćenje termina „koncentracioni logori“ bez podrobnijeg objašnjenja za ove logore ili logore-zatvore u istoriografiji imalo je aktuelnu ideološko-političku konotaciju. Međuratni „monarho-fašistički režim“ trebalo je da ima i svoje koncentracione logore, a trebalo je naći i objašnjenje za genocid nad Srbima tokom ratnih godina. O raznim kategorijama logora vidi: G. Miloradović, Karantin za ideje, Uvod, 41–86.
53 Posebnu meru bezbednosti upućivanja u određeno mesto boravka i ograničenje kretanja (ne i zatvaranje u logore) poznaju i savremena kaznena zakonodavstva u vanrednom stanju; Minimum Standards of Human Rights Norms in State of Emergency, Committee of the Enforcement of Human Rights Law ILA. Report of Sixty-first Conference, Paris 1984.
54 Ž. Avramovski, Britanci o Kraljevini Jugoslaviji, knjiga druga (1931–1938), 683.
55 AJ, 430–1, Generalni konzul – Ministarstvu inostranih poslova, Pov. br. 26, Jerusalim, 14. februar 1938.
56 AJ, 430–1, Ministarstvo inostranih poslova – Kraljevskom generalnom konzulatu, Pov. br. 20762/II Oz-28, Beograd, 5. oktobar 1938.
57 Ž. Avramovski, Britanci o Kraljevini Jugoslaviji, knjiga druga, 683. Citat iz Koroščevog govora prema navodu u: R. Konstantinović, Politika sporazuma, 599.
58 „G. Stojadinović o jevrejskom pitanju“, Politika, 24. januar 1939; „Pretsjednik vlade dr. M. Stojadinović o židovskom pitanju“, Židov, br. 4, 27. januar 1939, 9. M. Ristović, U potrazi za utočištem, 39–40.
59 Z. Janjetović, Deca careva, 205.
60 Prema elaboratu „Značaj izbora u Jugoslaviji“ izrađenom u opozicionim krugovima, D. Tešić, Jugoslovenska radikalna zajednica, 242–251.
61 AJ, 66–74–204, Ministarstvo inostranih poslova – Ministarstvu prosvete, Pov. br. 8575/ V, Au-45, Beograd, 3. maj 1938.
62 AJ, 66–74–204, Ministarstvo inostranih poslova – Ministarstvu prosvete, Pov. br. 3411/V-Č 33, Beograd, 1. mart 1939.
63 AJ, 66–74–204, Ministarstvo inostranih poslova – Ministarstvu prosvete, Pov. br. 14.043, K-70, Beograd, 15. jul 1938.
64 AJ, 376, f-4. U stvari, Poljska je tada bila „formalno bolesna“ od antisemitizma; L. Hiršfeld, Istorija jednog života, 117. Židov je više puta izveštavao o raznim vidovima antisemitizma i progonima Jevreja u Poljskoj; „Izgredi u Poljskoj“, Židov, br. 46, 13. novembar 1931, 1. Poljska vlada je isticala da je jevrejsko pitanje glavni politički problem i prva je inicirala njegovo rešavanje masovnim iseljavanjem na ostrvo Madagaskar o čemu su vođeni pregovori sa Francuskom. U leto 1940. kratko vreme se o ovakvom rešenju razmišljalo i u nacističkom vrhu; Madagascar plan, u: Encyclopedia of the Holocaust, knj. 3, 935–937 (Cristopher R. Browning); Židov, br. 3, 1. januar 1937, 5. Poljska je odbila da prihvati 15.000 Jevreja, svojih državljana, proteranih iz Nemačke krajem oktobra 1938. i oni su duže vreme boravili na ničijoj zemlji između dve granice; Dž. Mos, Istorija rasizma, 219.
65 JIM, reg. br. 5857, Zapisnik 29. sednice Izvršnog odbora SJVO, 14. juli 1938; isto, Zapisnik 31. sednice Izvršnog odbora SJVO, 8. septembar 1938.
66 I. Hofman, Srpsko-jevrejsko pevačko društvo, 26–28.
67 AJ, 37–74–464.
68 Isto. O štrajku radnika trikotaže „Šumadija“ na Umci marta 1937 (od nje se „Posavina“ A. D. odvojila iste godine), vidi: Politika, br. 10364, 31. mart 1937; Hronologija radničkog pokreta u Srbiji, knj. 2, Beograd 1969, 323.
69 D. Tešić, Jugoslovenska radikalna zajednica, 389–396. Vidi i: M. Stojadinović, Ni rat ni pakt, 508–510.
70 Židov, br. 7, 17. februar 1939, 3; isto, 24. februar 1939, 8; „Poseta g. Ministra pravde g. Vrhovnom rabinu“, Vesnik Jevrejske sefardske veroispovedne opštine, br. 3, 4; „Predstavnici jevrejske zajednice kod g. Pretsednika vlade“, isto, 12; „Pretstavnici jevrejske zajednice kod g. Ministra pravde“, isto; „Poseta g. Vrhovnog rabina kod g. Predsednika vlade“, isto, br. 4, 1. april 1939, 21.
71 AJ, 38–90–215, Rešenje Ministarstva unutrašnjih poslova, Br. 6895, 22. februar 1939. U pismu premijeru Cvetkoviću dva dana kasnije, urednik Savić je naglasio da nisu nikada zlonamerno pisali o njemu. Molio je da se omogući dalji rad listu jer će njihove porodice i oni ostati bez sredstava. Ako nije moguće da se list objavljuje pod imenom Balkan, molio je da list nastavi da izlazi pod nazivom Novi Balkan; isto. Maja 1940. tako se i desilo.
72 „Novi Čemberlen Dragiša Cvetković i duh Perikla“, Balkan, br. 399, 11. februar 1939. Poređenje sa Periklom odnosilo se na kneza Pavla.
73 AJ, 38–90–215. Verovatno je reč o članku „Smisao istorije – od Ilije Garašanina do Dragiše Cvetkovića“, Balkan, br. 402, Beograd, 22. februar 1939, 1.
74 Židov, br. 13, 31. ožujak 1939, 5.
75 Židov, br. 18, 5. maj 1939, 1; Vesnik Jevrejske sefardske veroispovedne opštine, br. 6, 1. jun 1939, 9.
76 „Iz izvještaja Glavnog odbora SVJO VII kongresu Saveza općina“, Židov, br. 16, 21. travanj 1939, 5; JIM, Stenografski zapisnik 7. kongresa Saveza jevrejskih veroispovednih opština Kraljevine Jugoslavije, Beograd, 23. i 24. april 1939, 24, izlaganje dr Moše Švajgera.
77 JIM, reg. br. 5857, Zapisnik 5. sednice IO SJVO, 12. septembar 1939; isto, Zapisnik 6. sednice IO SJVO, 30. oktobar 1939.
78 „Savezno vijeće Saveza cionista Jugoslavije“, Židov, br. 53, 29. decembar 1939, 1–6.
79 To je bila ocena Milorada Belića, sekretara Radničke komore, u: Naši Jevreji. Jevrejsko pitanje kod nas. Zbornik mišljenja naših javnih radnika, Beograd 1940, 11.

Iz knjige: Milan Koljanin, Jevreji i antisemitizam u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941.
Izdavač: Institut za savremenu istoriju, Beograd, 2008.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License