PRIČE O RADOSTIMA ISAKA SAMOKOVLIJE
Staniša Tutnjević
Već na prvi pogled primjetljiva je jedna protivurječnost u umjetničkom svijetu Isaka Samokovlije. Naime, on je šifriran socijalnim znakovima i formulama što nam se čine veoma poznatim, jer je, nakon prvog uvida, jasno da se radi o svijetu iz najnižih društvenih slojeva. Nesklad je, međutim, u tome što se nakon detaljnog dešifriranja oblika socijalne komunikacije ovog svijeta dolazi do zaključka da njegova duboka ljudska egzistencijalna usmjerenost i određenost nije srazmjerna njegovom socijalnom statusu, nego se umnogome od njega osamostalila. Osnovna računska radnja međudjejstva socijalnih struktura i ljudske jedinke kod Samokovlije ne daje uvijek standardni i očekivani rezultat — čovjeka određenog svojom socijalnom pozicijom, čak ni sa onom korekturom koja podrazumijeva i djejstvo ljudske jedinke na socijalne strukture, a preko njih i na samu sebe. Naprotiv, ono čime se Samokovlijini likovi iskazuju kao istinski humana bića i čime uspijevaju da pomaknu nebosklon iznad sebe, često nije obilježeno njihovim socijalnim statusom. U mjeri u kojoj je uspijevao da socijalni okvir svoga umjetničkog svijeta distancira od njegovih istinskih i izvornih duboko ljudskih motivacija, Samokovlija je ostvario i bolja umjetnička ostvarenja. Time što je često uspijevao da izbjegne šablon po kome socijalna pozicija čovjekova reprodukuje i njegov cjelokupan odnos prema životu i svijetu, Samokovlija je zašao u znatno dublja područja motiviranosti ljudskog postupka kome su socijalni razlozi samo jedan, često površinski sloj.
Sa druge strane, izvjesna socijalna pasivnost Samokovlijinog svijeta i njegova unutrašnja nepokretljivost prema sopstvenoj emancipaciji, nadoknađena je obilnom vanjskom socijalnošću, koja, nerijetko, prestaje biti samo društveni dekor, formula i znak, i počinje da korektivno djeluje samim svojim prisustvom i ekstremitetima. Tako se može reći da svijet I. Samokovlije sa izrazito intenzivno izraženim socijalnim oblicima svoju dinamičku korespondenciju sa čitaocem više započinje izvana nego iznutra, što znači da taj svijet kao takav na nas djeluje više svojom prisutnošću nego nekom svojom unutrašnjom usmjerenošću. Taj izvjesni nesklad između sivog i mračnog socijalnog izgleda Samokovlijinog svijeta i njegovih svijetlih i humanih unutrašnjih ozračen ja najbolje je yidljiv u upornom traganju malog, prizemnog čovjeka za sitnim, ali zato univerzalnim ljudskim radostima.
Jednoj od svojih najboljih pripovjedaka, koju je nazvao Simha, Isak Samokovlija stavio je podnaslov Priča o radostima. Kada se pročita ova pripovijetka, na prvi pogled učini se da je to prije kazivanje o bolu i nesreći nego o sreći i radostima. Ali dublja analiza opovrgava naš prvi površinski utisak. Jer, iako ima tužan kraj, ova priča ipak je govor o radostima koje čovjek pronalazi i u najobičnijim trenucima svoga života i koje čine razlog i opravdanje za njegovo prisustvo u svijetu.
Po tome je čitavo književno djelo ovog pisca slično pomenutoj priči. Gotovo sve njegove pripovijetke donose jedan specifičan, malovaroški svijet zanatlija, trgovaca i ljudi sličnih zanimanja koji su ugroženi, nemoćni, jadni i ograničeni sa svih strana, ali koji ipak uporno i istrajno tragaju za radostima i svijetlim trenucima kojih ima jsvuda gdje ima života i ljudi, neovisno o tome kako oni žive. Iako Samokovlija na prvi pogled daje svijet životom uvrijeđenih, društveno degradiranih, a biološki i duhovno degenerisanih ljudi, to još uvijek ne znači da čitajući njegove priče osjećamo nemoć, bezizlaz i otuđenost od života kao jedino pribježište na koje je čovjek upućen. I takav njegov svijet, pogružen i sputan, osuđen na životni put posljednjeg reda sa koga nema putokaza na cvjetne autostrade života, ipak se ne miri sa svojim udesom, nego i na onom malom životnom prostoru koji mu je dat strpljivo i sabrano traga za srećom i radostima koje postaju jedini smisao i opravdanje njegovog postojanja. Zato Samokovlijine pripovijetke i jesu suptilne priče o sitnim radostima koje su utoliko snažnije ukoliko se do njih teže dolazi, jer je između njih duga, sušna pustinja ljudskog poraza, nemoći i izgubljenosti. Samokovlija je pravi majstor da stvori privid opšte ljudske nedovoljnosti iza koje ipak stoji čovjekova vjera u život a piščeva vjera u čovjeka. On je izgradio takav pripovjedački postupak kojim nas prvo suočava sa unakaženim licem svoga umjetničkog svijeta, a onda otkrivamo gotovo nevidljivo naličje toga svijeta, koji nam se odjednom i neprimjetno učini lijepim i sretnim. Samokovlijin pripovjedački postupak počiva na izvjesnoj suprotnosti između spoljnog izgleda i unutrašnjeg značenja njegovog svijeta. U toj protivrječnosti spoljni izgled nameće se kvantitetom i lokalnim koloritom, a unutrašnji kvalitetom i univerzalnim značenjem. U praktičnoj primjeni ovog pripovjedačkog postupka Samokovlija je pokazivao da se sva unutrašnja suština čovjeka krije u svakodnevnom, spoljnom životu koji nas okružuje. To unutrašnje i univerzalno koje se kao jezgro krije ispod vanjskog i lokalnog, u pripovjedačkom postupku Isaka Samokovlije počinje polako i neprimjetno da se razrasta i razbija svoju ljušturu i tako izbija u prvi plan pripovijetke, kao njeno primarno značenje.
Tako i ispod opšte životne nedovoljnosti i pritisnutosti životom kao teretom, čovjek Isaka Samokovlije polako kreće u pustolovinu osvajanja najsitnijih i najskrivenijih ljudskih vrijednosti po kojima se on i ostvaruje kao humano biće i po kojima zaslužuje radost postojanja. Ma kako to izgledalo paradoksalno, Samokovlija je ipak vedar i optimističan pisac, koji neumorno traga za ljudskom srećom i radostima, nezavisno od toga što se na prvi pogled čini da on piše priče o ljudskoj bijedi, tuzi, nemoći i siromaštvu. On se poslije svih putovanja po mraku ljudske egzistencije, na koja je vodio svoje literarne likove, uvijek vraćao u radosna i optimistička raspoloženja: »onako kako su vas tuga i bijeda učinili bijednikom, onako treba da vas radosti učine čovjekom, svijetlim i dobrim čovjekom« (Davokova priča o Jahielovoj pobuni). Do trenutka svoje radosti Samokovlijini likovi ne stižu nimalo lako, ali kada i ostvare neki takav trenutak, sreća im se ponovo izmakne i oni moraju nastaviti vječno traganje za njom. Zato je i razumljiv Saručin umor u pripovijeci Saručin dug poslije svega što je učinila i preživjela u nastojanju da obezbijedi sretan život sebi i svome Samuelu: »toliko je bila umorna, umorna kao mnogi koji se bore za maličak sreće u životu, a sreća im izmiče sve dalje«. A sreće i radosti ima svuda, samo ne treba očekivati da one same dođu i da bez njegovog učešća izmijene život čovjeka, kao što ne treba ni činiti bog zna šta da bi se doživjela radost. »Čovjeku ne treba mnogo pa da bude srećan«, kaže Samokovlija kroz usta svog pomagača u pripovijedanju u pripovijeci Davokova priča o časovničaru Bencionu, Kućerak na Bjelavama. Tako shvaćena sreća kao sitna radost koju treba otkriti i zaslužiti, kojoj treba težiti kao najvažnijem cilju svoga svakodnevnog života, prisutna je svuda. »Treba da znate da su radosti rasijane svuda po zemlji kao kamenje«, veli piščev sagovornik u zapisu Prazničko veče. Ali njih je potrebno pronaći, jer one zavise od naše subjektivne moći da život i svijet sami sebi učinimo radosnim, da postignemo ravnotežu sa spoljnim svijetom i sa svim silama koje su u nama samima.
Takvu sreću znao je da nađe i Rafael u pripovijeci Sirnha, kojoj Samokovlija nije bez razloga dao podnaslov Priča o radostima. Sitni zanatlija, obućar, siromašni udovac koji je gotovo sav svoj život proveo sa bolesnom ženom, Rafael je tipičan Samokovlijin lik beznađa, bez uspjeha u poslu i porodici, bez izgleda da objektivno nadvlada svoje društvenoljudsko stanjej jer mu provodadžije stalno nude bolesne, mršave i grbave djevojke ili udovice sa mnogo djece. Pa ipak, on je taj svoj udes savladao subjektivno, nalazeći pravi smisao u svome svakodnevnom životu, loveći zračke sreće i trenutke radosti koje on nudi. Rafael se uvijek sav »unosio u svoj posao« obućara, osjećajući neko posebno zadovoljstvo stvaraoca kada mu posao ide za rukom, naročito kada radi za svoga prijatelja, koji će, naravno, primijetiti i pohvaliti njegov dobro obavljeni posao. Najsitniji događaji bili su povod da on uspostavi ravnotežu sa svijetom i svoju unutrašnju harmoniju, da sitne male radosti osjeti takvom snagom kakvom drugi doživljavaju mnogo krupnije događaje i životne blagodeti: »Od ovakvih sitnih i malih radosti živio je ovaj obućar«. Takvu radost i zanos donijela mu je i jedna zraka sunca koja je jednog proljeća prodrla u njegov prljavi i zapušteni dućančić, a koja je nagovijestila i mnogo veću radost što će ga tog proljeća zahvatiti. Iako je to potpuno beznačajan događaj, ta zraka sunca odjednom i bezrazložno učiniće ga sretnim i odvesti u lijepe dane djetinjstva. Ogrijan prvim proljetnim suncem, on će doživjeti pravu, iskonsku, nemotivisanu radost i osjetiti blagu toplinu koja je strujala »njime kao da se negdje u njemu javiše topli izvori«. Kada tako »razdragan, zadovoljan i ponesen nekom srećom« pomoli glavu napolje iz svog mračnog i prljavog dućana i »zagleda se u krajičak čista i vedra neba«, to će u isto vrijeme biti i nagovještaj jedne sretne epizode u njegovom beznadnom i tužnom životu. U toj slici u kojoj on izviruje iz mračnog i ustajalog dućančića i zagleda se u krajičak neba, Samokovlija je zapravo dao formulu za objašnjenje čitavog njegovog lika i onog što se s njim dešava. Mršavi dućan u toj formuli — to je Rafaelov bijedni i beznadni život, a krajičak (samo krajičak!) plavog neba — to je njegov bijeg iz takvog života u trenutke radosti doživljene povodom Simhinog osmijeha. Dugo će Rafael iz te mračne rupe, iz svog beznađa da gleda u krajičak neba, u nagovještaj sretne ljubavi, a onda će odjednom ponovo morati da se povuče u svoj mrak i bezizlaz, jer Simhin osmijeh nije bio upućen njemu, nego sinu njegovog prijatelja limara.
Mada literarne inspiracije, ova pripovijetka ipak je uvjerljivo ispričana, jer ju je Samokovlija strukturirao tako da je Rafael objektivno i morao zaključiti da je osmijeh Simhin upućen njemu. Jer, u čitavoj ulici nije bilo nikoga kome bi taj osmijeh mogao pripadati, a Lijačo, kome je Simha osmijeh upućivala, bio je suviše mlad za nju, pa se nije moglo pretpostaviti da postoji veza među njima. A taj osmijeh s kojim se Rafael sreo zahvaljujući upravo onoj proljetnoj zraci sunca što je prodrla u njegov dućan, jer je poslije nje on izvirio napolje i ugledao osmjehnutu Simhu, postao je epicentar iz koga su kretali i kome su se vraćali svi zapleti priče. Jednom obasjan trenutkom radosti, koji mu je toliko nedostajao, Rafael je sve činio da bi taj trenutak produžio i da bi ga potpuno ostvario. Tako je sve više tonuo u zabludu i svoju radost doživljavao kao gradaciju. Opsjednut radošću i srećom koja mu se ukazivala, on je »bio pun neke unutarnje sreće i provodio je najradosnije dane koje je do tada imao u svome tužnom životu«, a na pomisao kako bi mu bio lijep jednostavni život sa Simhom postajao je »sav izbezumljen od nekog milja i radovanja«. Kao čovjek »navikao da čeka na svoju sreću« u trenutku kada mu se učinilo da je ona došla, Rafael je strpljivo podnosio sve prepreke do nje, sva iskušenja koja mu je ona donosila. Zahvaćen smjenama radosti i razočarenja, Rafael je bio razapet između dvije sile koje u sebi valja pomiriti. Prve radosti i nada da je Simhin osmijeh upućen njemu, doživio je on dolaskom provodadžija. Kad god su oni dolazili, činilo se da su došli da mu ponude upravo Simhu. Njemu je izgledalo da oni već znaju za njegovu »vezu«, jer je iza njihovih dugih uvoda to i mogao zaključiti pošto su oni sadržavali aluzije na takvu vezu ili na neke Simhine osobine. Ali kako god je njegova početna radost zasnovana na osmijehu koji je upućen drugom, tako će i njegova opravdana i pripovjedački motivisana nada da će mu ponuditi Simhu svaki put biti iznevjerena. I u trenutku kada se činilo da je val sreće ipak prevladao, jer mu napokon nude Simhu, dolazi novo razočarenje, jer je to sasvim druga Simha, grbava i mršava. No, Samokovlija time još ne završava Rafaelov put do radosti ispresijecan stalnim padovima u svoju realnost. Slijedi i novi apsurd, novi nesporazum i posljednja stepenica do njegove radosti. Rafael odlazi do svoga dobrog prijatelja limara Sante, čijem sinu je Simha u stvari i upućivala osmijeh, s namjerom da ga zamoli da mu on »udesi tu stvar«, jer mu se čini da je glavno već riješeno. Neprimjetno pomenuvši Simhu, on je hvali i moli prijatelja da ide kod njenog gazde i da razgovara o njenoj udaji. Ali dok Rafael misli da će limar Santo govoriti za njega, limar misli da ga Rafael nagovara da odobri i realizuje vezu između njegovog sina i Simhe, jer on za tu vezu samo i zna. Samokovlija majstorski vodi taj zaplet dugo držeći Rafaela u zabludi da je već savladao i posljednju prepreku do Simhe i svoje konačne sreće. A onda kada mu limar rekne da je sve u redu i kada mu se učini da se, ipak, sve dobro svršilo i da je radost pobijedila, on saznaje da su razgovori vođeni za Lijača i da Simhini osmijesi nisu bili upućeni njemu.
Iako se Rafaelov izlet iz svoga beznađa u radost završio neuspjelo, njegovim povratkom u svoju tužnu realnost, smisao ove Samokovlijine priče nije u tome da iskaže moć ljudske nemoći i beznađa, kao ni da sugeriše osuđenost čovjeka da se kao ljudsko biće ostvaruje nesrećom, bolom i bezizlazom. Naprotiv, »poruka« ove pripovijetke je u tome da i u najširoj pustinji života postoje male oaze radosti i sreće koje se mogu pronaći i pomoću kojih se može uspostaviti ravnoteža za ljudskom nemoći, pa čak i premoć nad njom. Iako je priča o Rafaelovim sitnim radostima debelo uokvirena njegovim u osnovi nesrećnim životom, te male radosti i trenuci sreće prelili su se preko svoga masivnog i sumornog okvira i izbili u prvi plan pripovijetke. Tu se najbolje vidi osobenost Samokovlijinog pripovjedačkog postupka koji je zasnovan na protivurječnosti između spoljnog izgleda i unutrašnjeg značenja njegovog umjetničkog svijeta, nesrazmjer u kome ta unutrašnja značenja prevazilaze vanjska, u kome sadržina nadvladava formu, univerzalnolokalno, kvalitetkvantitet, optimizampesirnizam. Taj nesrazmjer Samokovlija obično donosi u vidu paradoksa, što njegovim pričama daje draž iznenadnih obrta i neprimjetnih mijena u osjećanjima i raspoloženjima koja obuzimaju pojedine likove.
Sve ove osobine ima i Samokovlijina pripovijetka Od proljeća do proljeća, koja, uz Simhu, predstavlja ono najbolje što je ovaj pripovjedač napisao. Za razliku od Simhe, koja očito ima literarnu inspiraciju, priča Od proljeća do proljeća, proizvod je neposrednog životnog nadahnuća, jer ju je pisac napisao po kazivanju svoje babe, koja mu je pričala o sudbini jednog Jevrejina koji iz zdravstvenih razloga nije trebao da se ženi, ali su ga ipak oženili. I u ovoj priči neprestano se smjenjuju trenuci radosti i nesreće. I ovdje čovjek svojom voljom i prirodnim optimizmom od posnog života otima male trenutke sreće i pomoću njih uspostavlja ravnotežu i pomirbu sa svim nedovoljnostima svoga postojanja. Upravo je dirljivo kako čovjek u ovoj priči uspijeva da u beznačajnim stvarima nađe neki smisao i da svojim dubokim zanimanjem i oduševljenjem za njih otkloni agresivnost kobne i teške realnosti svoga života koja nemilosrdno traži njegov interes za sebe. Kao i u priči Simha, gdje se sve vrti oko jednog epicentra, oko jednog osmijeha, i ovdje postoji jedno središte od koga je, kao od jednog simbola, sve krenulo i kome se sve vratilo. To su pro klijala zrna kukuruza u džepu božjaka Haj mača, koja simbolišu njegovu neplodnost što proizilazi iz biološke mane koja je okosnica ove pripovijetke. Kao i mnogi Samokovlijini junaci i Hajmačo je živio »za dvijetri radosti, obične i male«. I njemu je trebalo mnogo, pa da otkrije neku sitnu radost koja će mu značiti više nego što ona objektivno vrijedi. Tog proljeća kad je u svome džepu pronašao proklijala zrna, njega su obuzeli radost i ushićenje: »Bilo mu je drago da nešto klija i niče u doticaju s njim i njegovom toplinom.« Ali tu sada opet imamo onaj efektivni pripovjedački paradoks Samokovlijin: odmah poslije toga trenutka radosti Hajmačo će se rastužiti i onespokojiti, jer će mu se učiniti da su ta proklijala zrna tu samo zbog toga da bi ga podsjetila na njegovu jalovost: »Otkako se oženio, prvi put kao da se nešto, ne sluteći, narugalo njegovoj jalovosti.« Zbog toga će on ta zrna, iako mu je mudri rabi savjetovao da ih zasadi, nervozno posuti po avliji želeći tako da ih se, kao neprijatne opomene, oslobodi. Kad ih pokupi, jedna kokoš iskrenuće glavu i jednim okom pogledati u njega, a on će se razrogačenih očiju zagledati »u to strašno kokošje oko, sav užasnut i zbunjen.« U toj čudnoj i nesvakodnevnoj slici Samokovlija je veoma uspjelo dao Hajmačovo psihološko stanje kada on najsnažnije osjeća svoju jalovost. Tom slikom kokoške sa iskrenutom glavom i jednim okom, koja je pojela njegova proklijala zrna, kao da se vizuelno pokazala čitava njegova sudbina koja mu je sve uzela i sada mu se čudi i cinično ruga, a on se odjednom, iznenađen i ustrašen, našao pred njom kao pred provalijom kojoj se ne može oduprijeti.
A u isto vrijeme, istog proljeća, kada je doživio tu čudnu opomenu na svoju nemoć plođenja, tu istu opomenu uručilo je proljeće i njegovoj ospičavoj ženi Luni. Opijena proljećem koje je svuda prosipalo radost biološkog obnavljanja, a netaknuta tjelesnom ljubavlju, Luna se polako, ali neprimjetno i neminovno pripremala za grijeh sa Alijom. A koliko god je ona sa strahom slutila da će pogriješiti, mada se uporno opirala zahtjevima proljećem probuđenog tijela, toliko je ta ista slutnja počela da muči i Haj mača. I Haj mača i Lunu pisac je istovremeno stavio u epicentar jedne te iste dileme koju je svako od njih moralo riješiti na svoj način. Strah od toga grijeha rastao je, progresivno, i u jednom i u drugom. A onda, kada je, pripovjedački, Lunin grijeh doveo do neotrpljive neminovnosti, a Hajmačovu slutnju da će se taj grijeh desiti učinio nesnošljivom, pisac je odjednom, ali neprimjetno, obadva lika doveo u stanje olakšanja i rasterećenja. Prvo je, neosjetno, bez ikakvih priprema, onako kako se i u realnom životu čovjek bezrazložno rastuži ili razveseli, izlaz pronašao Hajmačo: »Jednog petka zatreptio je i on iznenada od velike miline i radosti«. Neosjetno, on je zaboravio svu svoju nevolju i oslobodio se svih strahovanja. Svijet je odjednom postao drukčiji, sve se »srodilo s njim — i ljudi, i stvari, i ćoškovi i kaldrma«. To njegovo naglo, ali blago poravnanje sa svijetom u kome nije bilo oštećenih nastupilo je kada je on prvi put vidio živu ribu: »Hajmačo raširi oči, uhvati se objema rukama za bedra, bulji, gleda, a noge mu podrhtavaju. Prvi put u životu vidi živu ribu. Prvi put«. Može se činiti da je ova sreća Hajmačova nedovoljno motivisana, da to nije dovoljan razlog za toliku radost i takav zanos. Ali to je samo površinski utisak. Jer, ova epizoda sa Haj macom može se shvatiti samo kada se ima na umu osobina Samokovlijinog čovjeka da i u najbeznačajni]im stvarima i u najsitnijim povodima nalazi mogućnost za svoju sreću i izlaz iz svog beznađa.
Na isti način kako je Hajmačo odjednom otklonio svoju napetost, postao »sav nasmijan i vedar« i izgledao »srećan kao nikad prije u svom životu«, oslobodila se i Luna napetosti koja ju je bila zadesila. To je, zapravo, bilo i istog dana, jednog petka. Način kako se Luna oslobodila potrebe da zgriješi, koja je postala nesnosni]a nego sam grijeh, Samokovlija je ostvario zaista vještim i uspjelim pripovjedačkim potezom. Napetost u kojoj je ona živjela morala je nestati odjednom, kao i kod Haj mača, jer bi postepeno oslobađanje od more koju je osjećala potpuno uništilo dramatičnost trenutka. To je Samokovlija učinio tako što je prvo dao veoma uspjelu sliku njenog povratka od Alije, pa tek onda, kao obrazloženje te slike, niz slika kako je došlo do grijeha i sam čin strasne ljubavne igre. Luna se vraćala »iz mahale kao izbezumljena. Činilo joj se kao da su joj haljine razderane, da vise i padaju s nje. Boljele su je miške, grudi, bedra, boljeli svi zglobovi, i kad je pomislila na ono što je s njom bilo, padao joj je mrak na oči. Jedva se držala na nogama da se ne prevali.«
No, time što su se i Luna i Hajmačo odjednom oslobodili onoga što je tako dugo zrilo u njima i neotrpljivo tražilo da se ispolji, Samokovlija nije završio priču. To je samo prividno oslobođenje koje je u stvari elemenat još većeg zapleta u priči. To je samo trenutak radosti poslije koga dolaze nova iskušenja. Apsurd da je Hajmačo doživio radost upravo onog dana kada je Luna pala u grijeh pripovjedački treba tek da se razriješi. Hajmačova radost neprimjetno je nestala, isto onako kako je i došla. Slutnja i strah od zla opet su ga obuzeli: »Boji se. Svega se boji.« Onda će opet nastati zatišje i njemu će se učiniti da su njegove sumnje u Lunu možda i nepravedne. A poslije tih trenutaka nade i optimizma, doći će opet slutnja. Lunine široke kukove i zaobljeni trbuh on će u jednom trenutku shvatiti kao ostvarenje svoga straha i slutnje, ali će onda taj strah otkloniti nadom da je u pitanju neka vodena boljka od koje se otiče. Ali čim nađe neki izlaz, Hajmačo odmah pada u novi košmar: sada mu se čini da je cicanje koje čuje i koje u njemu izaziva asocijacije na dječiji plač, opet znak da se ostvarila njegova sumnja koju će, opet, otjerati objašnjenjem da je to možda popac.
I dok taj strah da je Luna učinila grijeh u njemu gradacijski neprestano raste, nezavisno od toga što ga on na momente uspijeva otkloniti, Luna taj svoj grijeh podnosi ćutke, s neizvjesnošću, ali kada u utrobi osjeti živo svoje dijete, ona će to objaviti »sva izbezumljena od radosti«, pa će tim novim osjećanjem materinstva i plođenja što se u njoj javio, uspjeti potpuno da savlada strah od grijeha, jer se sada grijeh pojavljuje samo kao sredstvo da bi se stiglo do jednog egzistencijalnog cilja.
Saznanje da su njegove slutnje ipak bile opravdane odnijeće Haj mača u jedno posebno stanje neprisebnosti, otuđenosti i izgubljenosti pred životom i u životu. U tom trenutku Samokovlija je možda i nesvjesno Hajmača opredijelio kao ličnost moderne literature, nezainteresovanu za život, otuđenu od njega, zanesenu nekom svojom subjektivnom ravnotežom sa svijetom, onako kako su tu harmoniju postizali i neki likovi iz djela Ive Andrića i Meše Selimovića. Sav odsutan od života i svijeta, Hajmačo je besciljno i bespotrebno živio i hodao: »Kao da je u tom hodu tražio izmirenje sa životom«. To više nije bilo stanje nesrećnog čovjeka koji nešto čini da bi se spasao. To je stanje alijeniranog, pomirenog čovjeka koga život više ne interesu je i koji pušta da sve prolazi pored njega kao da ga se uopšte i ne tiče. Lunin odlazak on prihvata odsutno, a na isti način očekuje i njen povratak i traži je svojim lutanjem. Pa ipak, on se za trenutak još jednom oplodio ljepotom radosti kada je počeo da gaji živu ribu u bunaru. Ozaren radošću toga čina, on je uživao u njenim pokretima, hranio je oduševljen; probudio se u njemu interes i za druge stvari koje su ga nekad radovale i vezivale za sebe. Ali kada jednom i tu svoju ribu nađe mrtvu, izvadi je iz bunara i baci mački (kao što je kvočki bacio proklijala zrna!), koja će je halapljivo pojesti, njegov interes za život gotovo potpuno će se ugasiti. Onako kako je kokoš, koja je pojela proklijala zrna, gledala u njega jednim okom iskrenute glave tako će i mačka početi da raste, pretvara se u tele i gleda ga »velikim očima, velikim kao mjesec«.
Kao što se vidi, Samokovlija je na sličan, simboličan način, markirao i početak i kraj Hajmačove nesreće. Njegova smrt je potpuno u tonu sa njegovim otuđenim, iznurenim i nezainteresovanim životom. On će, naginjući se nad bunar, u želji da vidi šta je to što na njega šalje nesreće, i udubljujući se sve više u sjenke koje su se ukazivale, neosjetno i neprimjetno kako je i živio, dospjeti u položaj kada se više nije moglo natrag.
U svojim pričama Samokovlija se bavio značajnim egzistencijalnim pitanjima koja određuju i usmjeravaju čovjeka, opravdavajući smisao i besmisao njegovog života. U Simhi taj egzistencijalni problem je ljubav, odnosno jedan njen aspekt koji se ljudskom potrebom za zdravim, tjelesnim ispoljenjem produžava i u priči Od proljeća do proljeća, gdje se uz nju veže i egzistencijalni problem plođenja i produžavanja vrste. Ako je u ovim pričama zdrava, tjelesna ljubav sa mirnim porodičnim životom i svojim produženjem u vremenu i prostoru ostala neostvarena relativno iz objektivnih razloga, u priči Banka, koja je tematski srodna sa njima, ljubav ne može da se ostvari iz čisto subjektivnih motiva. Dok je u prve dvije priče pokazano kako čovjek može da, i pored nesavladivih objektivnih okolnosti, isključivo svojim subjektivnim naporom i voljom može da doživi trenutke radosti, sreće, uravnoteženosti i pomirenosti sa životom i svijetom, u Hanki imamo obratan slučaj, jer se ovdje ljubav ne može ostvariti isključivo iz subjektivnih razloga, iako za nju postoje objektivni uslovi. Ljubomora, ponos i prkos, zbog kojih Hanka ne može da obnovi ljubav sa Sejdom, razlozi su koji se nalaze samo u njoj, ali ih ona isto tako ne može da prevlada kao što ni Hajmačo ne može da otkloni svoj fiziološki nedostatak. U ovoj priči sa tragičnim raspletom, koji je uzet iz realnog života, jer je Samokovlija stvarno (a ne samo u priči!) kao ljekar bio pozvan da pregleda Hankin leš kada je ona ubijena iz ljubomore, tragedija je uzeta samo kao sredstvo kojim bi se pokazala sva razuđenost ljubavnog doživljaja. Igra koju Hanka vodi sa sobom i sa Sejdom istovremeno, u želji da se pomoću nje oslobodi ljubomore i prenese je na njega, majstorski je vođena, jer kad god Hanka odbija ljubavni čin, ona u stvari ispoljava želju za njim, a iza njenog nastojanja da Sejdu učini ljubomornim, stoji njena ljubav prema njemu i želja da još jednom iskuša da li je i njegova ljubav tolika. Ovu igru koja se čini iz ljubomore, ipak, vodi ljubav. Ako se, kao i u naprijed pomenutim Samokovlijinim pričama, ova ljubavna igra na prvi pogled završila kobno, dublje posmatrano, i u ovoj priči, kao i u prethodnim, radost ipak ostaje onaj nevidljivi stub na kome je ona izgrađena. Taj stub Samokovlija je namjerno zamaskirao, ali se on, ipak, može otkriti zajedno sa zaključkom da se ova naoko neostvarena i prekinuta ljubav u suštini, podzemno, ipak ostvarila. Onog trenutka kada je u Sejdi izazvala ljubomoru do te mjere da je iz ljubavi prema njoj potegao nož, jer je to posljednje što je mogao da učini, na Hankinom licu nije se ukazao strah i užas, nego »smiješak, lak i srećan«. Njena sreća u tom momentu svakako je rezultat trenutne spoznaje da je natjeravši Sejdu da potegne nož, i njemu i sebi dokazala da među njima postoji takva ljubav koja se ne može ostvariti, ni preživjeti. I kad je preživjela takav, nestvarni trenutak ljubavne radosti i sreće, ona je željela da ga produži i po cijenu svoga života, jer joj je ljubav postala važnija od njega. Zato je ona i počela da bježi kao da taj trenutak radosti želi pronijeti u vječnost, nezavisno od toga što oštrica iznad nje hoće tu radost da svede samo na trenutak. I ona će to i uspjeti. U tom bijegu nju obuze »neka nepoznata strast i pričini joj se da leti, da ne dohvaća zemlju«. A kada je udarac noža dostigne, ona će biti još u zanosu: »Prosu se nešto toplo u njoj«. Njena radost kao da će se pretvoriti »u dubok, jedva dočekan san«. Taj trenutak sreće ipak će se probiti sa dna i nadvisiti tragičnost ljubavnog događaja u ovoj priči kao što se desilo da su tužne pripovijetke Simha i Od proljeća do proljeća, ipak, postale priče o radostima.
Moglo bi se tvrditi da je ljubav sa svim što iz nje proizilazi osnovni egzistencijalni problem Samokovlijinog čovjeka, jer se on bez nje ne može ostvariti i produžiti kao ljudsko biće. Ali čovjek nije određen samo ljubavlju. Smrt je takođe vječna zagonetka koju svaki čovjek rješava na svoj način u svako vrijeme i na svakom mjestu, ali ona ipak ostaje nerješiva tajna. Takav je i u pripovijeci Rafina avlija, koja takođe ima podlogu u svakodnevnom životu. Naime, Samokovlijinog djeda po ocu Isaka tuđini su osigurali isto kao i starog Rafu u ovoj pripovijeci. Mada je okosnica priče upravo takav događaj, po kome su neki špekulanti osigurali starca samo da bi unovčili njegovu smrt, i mada je to centralna ideja priče koja joj daje jedno humano usmjerenje, umjetničkohumana snaga ove pripovijetke ipak se krije ispod ovog sižea i izvan ideje koju taj siže nudi. Njena snaga nalazi se u doživljavanju i iščekivanju smrti, a posebno u načinu kako se ona najavljuje naglim i neprimjetnim promjenama na svemu što čovjeka okružuje. Pomisao na skoru smrt odjednom je promijenila i pomjerila sav starčev život. Sve je neprimjetno postalo drukčije, sve se promijenilo i nekako postavilo saučesnički. Nad sve se nadvila sjenka smrti koja daje drukčiji izgled svemu što čovjeka okružuje: »U avliji i u kućama sve miruje. Osluškuje Rafo i čuje kako se na dudu dodiruje lišće. Je li on prije ikad to čuo i slušao. Nikad. Pa to nešto znači!«. Ta nevidljiva sjenka ukrotila je nestašluke djece, učinila još pažljivijim komšije, smirila i utišala prirodu. Trag smrti, njeno prisustvo i praznina koja ostaje iza nje, kao što je ostala pusta i Rafina avlija kada su ga sahranili, svrstavaju ovu pripovijetku u Samokovlijina uspjelija pripovjedačka ostvarenja.
Inače, i u ovoj pripovijeci imamo onu ravnotežu koju sa svijetom uspijeva da uspostavi mali Samokovlijin čovjek i koja ga čini spokojnim i radosnim. Siromašak , božjak Rafo, bez nekog određenog smisla u životu, u jednom trenutku, kada su mu umrli roditelji, našao je radost i volju za život u molitvama u kojima se ističu svoji vlastiti grijesi: »Osjećaše neko zadovoljstvo da priznaje sve te grijehe koji ni u snu nije zamišljao, koje nije mogao ni po položaju da učini«. A onda poslije sljedećih neuspjeha i nesnalaženja, kada mu je propala i ženidba i kada je postao bez određenog zanimanja i interesa, on je napokon utonuo u smirenost i harmoniju sa životom koji je postao »jednolik, stalan i siguran«. I tegodine, bez ikakvog razloga i povoda, bez velikih životnih uspjeha bile su »najljepše u njegovom životu«. Po tome je i ova Samokovlijina pripovijetka, kao i one naprijed analizirane, svojim jednim dijelom priča o malim, sitnim bezpovodnim ljudskim radostima.
Nisu svi čovjekovi egzistencijalni problemi sadržani samo u njegovoj ljudskoj prirodi, nego oni mogu nastati i iz odnosa koji vladaju među ljudima. U priči Rafina avlija već imamo primjer da u tom društvenom odnosu bogatiji i jači sužavaju životni prostor siromašnijim i slabijim. Takvi onda u tom suženom prostoru moraju da se bore za svoj status, svoj trenutak radosti i sreće isto onako kao što su to radili i oni koji su omeđeni i stavljeni u beznađe po svojoj prirodi. Takav slučaj imamo u pripovijeci Nosač Samuel, gdje je čovjek zarobljen ljudskim odnosom koji se izdigao iznad života i čovjeka. Ovdje sve tako malo zavisi od subjekta, od samog čovjeka, jer on nije kovač svoje sreće i svojih trenutaka radosti, nego su to drugi ljudi sa svojom otuđenom moći koja je uspostavila i neke svoje moralne i humane zakone. Samuel i Saruča su potpuno nemoćni dok njihove porodice vode dugu, iscrpnu igruborbu oko miraza. Tu igru Samokovlija je majstorski izrežirao tako da svaki igrač u njoj u isto vrijeme trpi poraze i postiže uspjehe. Samokovlija je ovu priču koncipirao na sukobu moralnog i humanog, s jedne, i otuđene društvene moći, s druge strane. On je dosta uspjelo izbjegao opasnost da se u tom sukobu vidi njegova pripovjedačka pristrasnost i njegovo opredjeljenje za Samuela, koji je prezreo novac i dokazao da Saruču ne uzima zbog njega. Zato u onom prelomnom trenutku priče, kada Jakov Samuelu drsko nudi kesu dukata, Samuel ne odbija kesu da bi Jakovu dokazao kako ne uzima Saruču zbog novca, nego zato što »ga je odjednom obuzeo strah da će se, ako uzme novac, jedna od onih lampi na zidu utrnuti, i to ona što onako dobro svijetli.« Tako je Samokovlija izbjegao Samuelovo direktno opredjeljenje za svoju ideju, koja je i piščev stav, jer bi bilo pripovjedački neprihvatljivo da pisac otvoreno nameće svoje mišljenje, nego je simbolično nagovijestio da će jedna humana i svijetla ideja odjednom nestati i ostaviti pustoš u čovjeku onako kako bi nastao mrak ako bi se ugasila najjača sijalica. Po onom Samuelovom zamišljanju svoga sretnog porodičnog života sa Saručom i svoga uspjeha u trgovini, kao i po Saručinoj stalnoj nadi da će joj otac ipak jednom saopštiti radosnu vijest o udaji, i ova Samokovlijina pripovijetka, kao i one naprijed analizirane, donekle je priča o radostima koje se barem zamišljaju i sanjaju, ako već ne mogu da se ostvare i dozive.
Čini se da Samokovlija, naprosto, nije mogao odoljeti da Samuelove i SaruČine neostvarene sitne životne radosti ne razvije i ne produži u drugim pripovijetkama (Saručin dug, Solomunovo slovo). Mada je, nakon Samuelovog pomalo teatralnog pristanka da je uzme i bez miraza, olakšanje našla u plaču »od neke duboke radosti«, piscu kao da se učinilo da je prema Saruči ipak bio nepravedan, pa je tu radost zbog vjenčanja i sreće zajedničkog života znatno više potcrtao u priči Saručin dug. I sam vjerovatno svjestan da ovu priču stavlja u funkciju one prve i da njome na neki način daje sretniji i optimistički završetak likovima i situacijama iz Nosača Samuela, Samokovlija je ovdje, na njemu svojstven pripovjedački način, bujicama radosti i sreće, što su nekontrolisano navrle, povremeno stavljao prepreke kako bi izbjegao jednostranost i crnobijelo razrješenje situacija. Tako je ono opšte oduševljenje u pripremanju vjenčanja, što je bilo sve zahvatilo, pisac narušavao Saručinim neraspoloženjem zbog straha i slutnje da će se nešto pokvariti, a to nije ništa drugo nego korekcija priče Nosač Samuel, u kojoj se nešto upravo i dogodilo. Međutim, tu ustavu opšteg oduševljenja, radosti i sreće pisac je održao samo privremeno: kada se svatovi pojave i Saruča vidi da nije bilo razloga za bojazan, ta brana će biti naglo uklonjena i sva nagomilana i zaustavljena radost odjednom će da provali, preplavi i prožme čitavo Saručino biće. (»Eto, to je moja sreća! Došla je, došla! Ništa je nije omelo, ništa!«) Ta njena radost produžiće se, zatim, u prvim danima braka gotovo na idiličan način. Najobičniji kućni poslovi, kao što je pranje, krpljenje i uređivanje Samuelove zapuštene odjeće, čine joj zadovoljstvo i u kuću joj unose »sve više radosti«. Ali ma koliko tim idiličnim situacijama uspješno vraćao dug priči Nosač Samuel, pisac je ipak uviđao da u Saručinom dugu takva atmosfera vodi na crnobijeli kolosijek pričanja i motivacija, pa je tu sreću i idilu ponovo privremeno zaustavio: ona je sada narušena Saručinim zabludama da se od nje očekuje da sama obezbijedi dukate za miraz koje nije dala njena porodica, što, takođe, predstavlja jedan novi odgovor na pitanje postavljeno u priči Nosač Samuel. Ta zabluda će zanekoliko ponovo da zaustavi tokove njene životne radosti, ali će na kraju, kada shvati da Samuel od nje jedino očekuje sina, biti ponovo otvoreni svijetli prostori nade i sreće koju, ipak, treba s naporom osvojiti. No i u tim trenucima kada opšti pljusak radosti bude zaustavljen Saručinim mračnim raspoloženjem zbog zablude o dukatima, pisac neće zaboraviti da i u takvim situacijama povremeno unosi mala zrnca optimizma i sreće. I tada će Saruča sanjati o radosti koju će Samuel osjetiti kada mu ona preda dukate, i vidjeće njegovo zadovoljstvo nastalo od pomisli da mu ona želi saopštiti vijest o rođenju sina.
Motiv ugroženosti životne radosti i sreće jednih, obično nemoćnih i siromašnih, od strane drugih koji su moćni i bogati, Samokovlija je najodređenije razradio u priči Solomunovo slovo. Mada se napor Samokovlijinog malog čovjeka da dostigne svoj »maličak sreće« najčešće odvija u okviru njegove nepovoljne socijalne pozicije, valja istaći da u većem broju slučajeva taj društveni okvir njegovih likova ipak nije uzrok njihove egzistencijalne nedovoljnosti i glavna prepreka koju valja savladati da bi se došlo do sitnih ljudskih radosti. Bolje rečeno, socijalni status Samokovlijinih likova nije jedina uzročnoposljedična relacija prema njihovom tragalaštvu za svojim samoostvarenjem kroz najsitnije ljudske radosti. Samokovlija mnogo univerzalnije sagledava opštu udesnost i nedovoljnost ljudskog bića, pa je zato i čovjekov napor i put do spasa, što krivuda pored rijetkih i usamljenih trenutaka radosti, znatno neizvjesniji, ali i uspješniji. Stoga je i priča Solomunovo slovo pomalo izuzetak među njegovim ostalim ostvarenjima, jer su u njoj do kraja zaoštrene socijalne suprotnosti i put do ljudske sreće i radosti moguć je, uglavnom, samo ako se te suprotnosti razriješe. Takođe pupčanom vrpcom vezana za priču Nosač Samuel i ova priča je, u stvari, njen prirodni produžetak. I ovdje je ponos i samosvijest nosača Samuela u nesrazmjeri sa njegovim socijalnim mogućnostima, pa će on na isti način odbiti zahtjev bogatog trgovca da Saruča njegovom sinu daje obadvije sise kako je u prvoj priči odbio miraz i bez njega uzeo Saruču. Ono, međutim, što ovu priču pomalo odvaja od ostalih jeste činjenica da se ovdje do životne radosti i sreće dolazi savladavanjem određenih socijalnih suprotnosti, odnosno nadvladavanjem svoje socijalne pozicije udruživanjem nemoćnih. Ne radi se tu još o nekoj klasnoj samosvijesti Samokovlijinih likova, nego, naprosto, o izoštravanju razlike između dvije socijalne suprotnosti koja se manifestuje u moralnim ljudskim kvalitetima jednih, a bezobzirnosti i samoživosti drugih.
U čitavom Samokovlijinom pripovjedačkom opusu teško je naći priču u kojoj je socijalna bijeda i atmosfera izraženija nego u pripovijeci Gavrijel Gaon. Atmosfera siromaštva, bolesti i ljudskog beznađa u ovoj priči, objavljenoj 1933. godine, ne razlikuje se mnogo od situacija u pripovjedačkim ostvarenjima koja su pripadala tzv. socijalnoj literaturi, što je u tom periodu imala znatan uticaj na mnoge pisce. Po strani od ovog književnog strujanja, Samokovlija tom svom siromašnom i poniženom svijetu nije iznalazio neke svjesno klasne i revolucionarne puteve, nego ga je ostavio da iz svoje sopstvene situacije i udesnosti traži put prema svakodnevnim životnim radostima. Samokovlija kao da namjerno donosi dvije priče o smrzavanju siromašne vešarice Saruče i njene kćerke Bočke da bi pokazao da i u najtežim situacijama, koje objektivno izgledaju nesavladive, svojom subjektivnom snagom čovjek može naslutiti radost postojanja. Po prvoj priči sluškinje Mazalte, Hanuča i Bocka su se smrzle u najvećim mukama, prozeble, neishranjene i bolesne, što objektivno i odgovara socijalnoj situaciji u kojoj su živjele. Po drugoj priči Sabetaja Alhalela, piščevog dvojnika i pomagača, one nisu stradale u mukama, nego su umrle u zanosu radosti. Ako se izuzme mogućnost da je njihov kraj došao u uzvišenoj radosti kao rezultat poznate »bijele smrti«, što je Samokovlija kao ljekar mogao da upotrijebi za motivaciju njihovog stanja, a što u potpunosti nije preporučljivo činiti, — onda ta druga verzija o njihovom stradanju ima funkciju koju joj je pisac namjerno dao. Vjeran svom pripovjedačkom principu da likove gotovo nikad ne ostavlja u beznađu i bezizlazu, on i ovdje onu svoju opštepoznatu životnu radost, koju svi s velikim naporom bilo kad i bilo kako dosežu, Hanuči daruje u onom trenutku kada ona već ulazi u predvorje smrti. A ta radost, mada se ostvaruje u gotovo mističnim oblicima i okolnostima, ipak je najobičnija i svakodnevna želja jedne siromašne vešarice. To je radost koju je ona osjetila kada joj se u smrtnom zanosu učinilo da je nadvladala svoju bolest, nemoć i siromaštvo i da je zaštitila svoju kćerku od svih životnih nedovoljnosti. Mada uočljiva zbog svojih izrazitih socijalnih elemenata i jednog specifičnog, umjetnički nedovoljno opravdanog, načina ostvarivanja ljudske radosti, ova priča više se nameće načinom kako je čitaocu saopštena. Naime, u njoj se prepliće i prožima više pripovjedačkih slojeva, jer uz svoje kazivanje pisac utkiva i priču svoga pomagača fiktivnog Sabetaja Alhalela, a djelimično i priču sluškinje Mazalte, što je opet sve ostvareno govorom likova koji u svim tim slojevima sudjeluju, probijajući se iz jedne priče u drugu.
Tematski krug priča o nosaču Samuelu zatvara se pripovijetkom Kako je Rafael postajao čovjek, koja je u odnosu na ostale znatno samostalnija i samo se formalno (imenima Samuela i njegovog sina Rafaela) uključuje u ovaj ciklus. I ovdje u okviru jednog tužnog sižea dominira prošarica sitnih radosti koje izbijaju u prvi plan čovjekovog položaja u životu i svijetu. I ova priča potvrđuje pravilo Samokovlijinog pripovjedačkog postupka da se svakodnevna životna sreća i radost čovjekova ne dovode u proporcionalan odnos sa njegovom socijalnom pozicijom. Ispod opštepoznatog standardnog i kliširanog sižea o šegrtskom životu, koji mahom u svih pripovjedača počiva na socijalnim uzročnostima, Samokovlija je, ipak, uspio da instalira jedan sloj pripovijetke gdje događanja i ponašanja nisu strogo motivisana socijalnom situacijom, nego su mnogo dublja i univerzalnija. Jer, ono što stoji na granici između životne radosti i poraženosti životom, ono što neprimjetno prebacuje skretnicu Rafaelovog stanja i raspoloženja sa kolosijeka zanosa i oduševljenja životom na sporedni, travom zarasli kolosijek poniženosti životom, — nije produžena ruka njegovog socijalnog statusa nego nešto znatno opštije. Smjene sitne ljudske radosti i tuge, koje naizmjenično prožimaju Rafaela, bile bi moguće i u drukčijim socijalnim uslovima. Jer, za Rafaelov zanos tzv. limarskom ulicom sa svim onim što se u njoj događa nije potrebna samo socijalna pozicija kakva je njegova nego daleko dublja ljudska potreba za takvim poretkom stvari koji bi bio saobrazan najintimnijem, subjektivnom stanju ljudskog bića. Oduševljenje limarskim zanatom, a otpor prema obućarskom ne proizilazi iz neke posebne praktične životne prednosti prvog nad drugim. Ono što Rafaela privlači u limarsku ulicu i oduševljava u limarskom zanatu jeste spretno i lako rukovanje materijalom i njegovo uobličavanje u najraznovrsnije predmete, čija se izrada i izgled pojednačavaju sa procesom umjetničkog stvaranja i gotovim umjetničkim djelima. Ono, dakle, što Rafaela privlači i čini neki smisao njegovom životu jeste stvaranje koje se ispoljava u svakodnevnom životu i tako pričinjava čovjeku sitne, ali i trajne radosti. Njegov zanos pred radnjom majstora Mača, koji radi savršeno hanukakandilo od srebra (upravo zbog toga je zakasnio majstorovoj kući) i jeste razlog njegovih najvećih šegrtskih nevolja. To je istovremeno i najbolji dokaz kolika je cijena najsitnijih životnih radosti i kako se teško osvaja čovjekov »maličak sreće«, što je, gotovo, pravilo Samokovlijinog pripovjedačkog postupka kojim se često variraju pozitivna i negativna čovjekova stanja.
U kojoj mjeri radost i zanos životom nisu ograničeni društvenim, pa čak ni biološkim okvirima, svjedoči i priča Kadiš. Siromašni dječak Miko, bez roditelja, zapušten i uz to padavičar, nalazi radost na najprimitivniji način: on skuplja raznobojne komadiće stakla i uz nerazgovijetno mumlanje igra se njima kao da su u miješanju njihovih boja i oblika sadržani svi zakoni svijeta i sva radost života. Njegova radost je nesocijalizirana, kao i svi njegovi ostali postupci, ali ona time ne gubi na svojoj potpunosti i smislenosti. U trenucima nježnosti koju prema njemu ispoljava njegova starateljka Saruča, ta radost se izražava pokretima i ponašanjem što prerasta u padavicu, čime se na najbolji način pokazuje njen intenzitet. Koliko god tako prikraćen životom sam doživljavao instinktivnu životnu radost, gotovo još više on je priređuje Saruči, koja je uzela da ga odgaja sa željom da joj moli posmrtnu molitvu. Njegov dolazak u njenu kuću sve je preporodio i ispunio radošću. Sve je postalo izvjesnije, a posebno činjenica da će, kada umre, imati ko da joj čita kadiš. Međutim, kao i u drugim Samokovlijinim pričama i ovdje taj curak radosti nije stalan i izdašan, nego se za njega treba boriti i u tom naporu sagorjeti, kao što se desilo malom Miki, koji je nemoćno nastojao da izgovori molitvu što je njegov siromašni mozak nije mogao primiti.
Mala, sitna, svakodnevna radost čovjekova, koju on, stalno pritiskan svojim životom opšteg siromaštva i nedovoljnosti, samo na trenutak uspijeva da dokuči, prožima ili dotiče i ostale priče Sampkovlijine koje nije mogao obuhvatiti ovaj izbor, uslovljen nastavnim planovima i programima, kako one sa tematikom porodičnovjerskog života jevrejske sirotinje tako i one čija je tematska preokupacija djetinjstvo, priroda ili moralni uznosi, podvizi i padovi čovjeka u ratu i revoluciji.
Staniša Tutnjević
