Price Iz Vremena Kada Je Biti Zidov Znacilo Sigurnu Smrt

Kako su Ana, Vera i Olga spasile Paulu i Raula, Sylviju-Suzanu i Danka u vrijeme kad je biti Židov značilo sigurnu smrt. Njihove su priče upozorenje na zlo što postoji u svijetu. Svojim svjedočanstvima istodobno odaju počast ljudima čiji su životi okončani bez ikakvoga ljudskog dostojanstva

U sklopu obilježavanja Svjetskog dana holokausta kao i 59. obljetnice oslobođenja Auschwitza, u utorak su u Zagrebu dodijeljena odličja Pravednik među narodima svijeta. Najviše priznanje Države Izrael kojim odlikuje ljude koji su tijekom Drugoga svjetskog rata, riskirajući vlastiti život, od sigurne smrti spasili progonjene Židove, ove je godine uručeno Olgi Neumann, Ani Jakić, Veri Oberiter a posthumno je dodijeljeno i Jozi Jagodiću, Dani Vukoviću te Ludviku Valentinčiću. Oni su se tako pridružili hrabroj svjetskoj obitelji od 19 tisuća ljudi a među njima je i oko 90 Hrvata.

Vjesnik donosi priče žena koje svojim ispovijestima šalju poruku mlađim naraštajima podsjećajući ih na šest milijuna Židova koje su tijekom rata ubili nacisti i njihovi suradnici. Svojim svjedočanstvima istodobno odaju počast ljudima čiji su životi okončani bez ikakvoga ljudskog dostojanstva.

»Spašavanje Paule i Raula bila je impulsna reakcija. Naravno da je rizik bio velik ali u tim trenucima o tome nisam razmišljala, nisam bila svjesna čemu se izlažem. Nekako mislim da je svaki čovjek poslan na ovaj svijet da učini nešto dobro i potom se vraća gore«, počela je svoju priču Ana Jakić (94) koja danas živi u Zagrebu.

Čovjek čini dobra djela, kaže Ana, srcem, a ne razumom. »To je naredba koja dolazi iznutra, božanski impuls«, objašnjava te počinje priču koju je zbog njena narušenog zdravlja nadopunjavala kći Biserka.

U njihovom susjedstvu u Prizrenu, gdje je Ana živjela sa suprugom i kćerima, stanovao je liječnik Josef Tajtelbaum sa suprugom Paulom i sinom Raulom. U ljeto 1941. talijanske okupacijske snage odvele su Josefa u logor u Albaniji, a majku i sina izbačene iz stana prihvatila je Ana, s kojom su živjeli iduće dvije godine.

»U vrijeme talijanske kapitulacije, u rujnu 1943., Raul je s majkom krenuo prema Albaniji kako bi pronašli Josefa koji je kao logoraš radio u ambulanti«, priča Biserka. Oslobođeni logoraši priključili su se partizanima no obitelj Tajtelbaum uhvatili su pripadnici SS-a i doveli je u Prištinu, gdje su sakupili oko 350 Židova s područja Kosova, Metohije i Crne Gore.

»Vagonima su ih prevezli do logora u Zemunu, gdje su ostali mjesec dana i preživjeli savezničko bombardiranje Beograda«, dodaje Biserka. Neposredno potom upućeni su u Bergen-Belsen u zadnjem transportu jugoslavenskih Židova.

»Josef je smrtno stradao, Paula i Raul su preživjeli i krajem lipnja 1945. vratili su se u Prizren. Moja majka uspjela im je u bunaru sačuvati kovčeg s dokumentima i uspomenama te trezor sa zlatom«, ispričala je Biserka. Raul je zbog školovanja s majkom 1948. preselio u Beograd, a dogodine su se oboje nastanili u Izraelu. »Paula je umrla 1982. Raul živi u Jeruzalemu i radi kao novinar i publicist. Kad god dođe u Zagreb obvezatno nas posjeti. Tada se obično prisjećamo djetinjstva i naših bezbrojnih svađa«, kaže Biserka uz osmijeh.

Vera Oberiter s tugom se prisjeća ratnih dana te kaže kako je sve lakše kad je čovjek mlad. »Mladi ljudi su hrabriji jer nisu svjesni koliko zla ima na ovom svijetu«, kaže Vera. Priznanje za nju, kaže, znači veliku satisfakciju no, ujedno je vraća u dane kad život nije vrijedio previše.

»Ne volim se sjećati toga vremena i svih sam se godina trudila tu priču zatvoriti u ladicu. Generacije koje nisu osjetile nacističku čizmu vjerojatno ne znaju o čemu govorim«, priča Vera koja je 1944. godine bila u braku sa Slovencem Ludvikom Valentinčićem, s kojim je živjela u središtu Zagreba.

U to doba Ludvik je potajno prikupljao oružje za partizane, a Vera je kao studentica postala ustaškim vlastima sumnjiva zbog protivljenja nacizmu. U njihov dom iz Beča je preko poznanika stigla djevojčica Sylvia Suzana Knoll, služeći se dokumentima s lažnim imenom. Djevojčicu su pod lažnim imenom upisali i u školu a susjedima su rekli da je ona dijete njihovih znanaca iz Ozlja, te da je u Zagrebu radi školovanja.

Zbog svojih političkih uvjerenja Ludvik je u prosincu 1944. uhićen i strijeljan, a i Vera je u siječnju 1945. uhićena i zatvorena u Petrinjskoj ulici, otkuda su je nakon mjesec dana pustili bez objašnjenja.

»Bio je to strašan zatvor«, prisjeća se Vera. Sylvija je s Verom i njenim roditeljima ostala do jeseni 1945., kada se s roditeljima vratila u Beč. Od tada se nisu vidjele, a ponovni susret dogodio se u ljeto 2001., nakon što je u okviru istraživanja ovoga slučaja objavljen oglas u austrijskome židovskom glasilu.

»Naš prvi susret nakon dugog niza godina bio je vrlo srdačan. U trenu nam se sve vratilo i od tada smo u stalnom kontaktu«, kaže Vera koja kao umirovljena profesorica engleskoga jezika živi u Zagrebu sa suprugom Vladimirom Oberiterom.

»Orden Pravednik među narodima za mene znači priznanje, iako nikada nisam mislila da će me za Dankovo spašavanje netko nagraditi. Ljubav koju osjećam za njega time neće biti veća«, započela je priču Olga Neumann (89).

Danko Stockhamer rođen je u Novoj Gradiški gdje je živio s roditeljima i sestrom. Godine 1941. godine Nijemci su zarobili njegovog oca, a majka je s djecom otišla u Pakrac, svome ocu Juliusu Neumannu. U prosincu 1941. zajedno s majkom i sestrom Danko je odveden u logor Staru Gradišku, a potom u Đakovo.

»Danka je iz logora uspjela izvesti neka žena iz Pakraca a njegova majka i sestra nisu preživjele. Gdje su točno stradale nije poznato, jer su nakon Đakova žene odveli u Jasenovac a zatim u Auschwitz i Buchenwald«, ispričala je Olga. Danko je neko vrijeme lutao od rodbine do prijatelja ali pošto bi ih otkrili, starije članove odmah bi ubili. »Nakon nekog vremena Dankov otac i ujak Zlatko Neumann, moj budući suprug, obojica ratni zarobljenici u Njemačkoj, uspjeli su organizirati da ga prebace u moju obitelj«, ispričala je Olga koja je tada živjela u Derenčinovoj ulici u Zagrebu, s roditeljima i sestrom. U svom stanu skrivali su mnoge progonjene, ne samo za Židove. Susjedima su pak rekli da je Danko njihov rođak.

Bio je kod njih nekoliko mjeseci, dok netko iz susjedstva nije prijavio da Olga čuva židovskog dječaka, te su ga odveli u zatvor u Savskoj cesti. Kako bi spasila Danka, Olgina obitelj obratila se i nadbiskupu Alojziju Stepincu, zahvaljujući čijoj je intervenciji pušten. Potom su ga smjestili u dom za djecu bez doma, neprestano brinući za njega. Po završetku rata Danko se našao s ocem, koji je preživio rat.

Danko je 1958. godine diplomirao na medicinskom fakultetu i potom odselio u Chicago gdje živi sa suprugom Leom, koja je također preživjela holokaust. Imaju dvoje djece. Olga se nakon rata udala za Dankova ujaka Zlatka i danas živi u Domu za starije i nemoćne osobe Park.

»Nisam imala djece, tako da sam spašavanjem Danka spasila i svoj život. Poštedjela sam svoj život praznine jer on je sin kojega nisam imala«, kaže Olga koju Danko posjećuje svaki put kad dođe u Zagreb.

Ana Rukavina

http://www.vjesnik.hr/html/2004/02/01/Clanak.asp?r=tem&c=2

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License