Prica O Dvostrukom Izlasku

Priča o dvostrukom izlasku

Oni koji su čitali o Sarajevskoj hagadi i njenom dramatičnom spasavanju kada su nemačke trupe i ustaška vlast okupirale Sarajevo 1941. godine, znaju za ime Derviša M. Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja u tom multietničkom gradu predratne Jugoslavije. Ante Pavelić je izjavio da njegova nova država mora da bude očišćena od Jevreja i Srba. “Ni kamen na kamenu neće ostati od onoga što je njima pripadalo”, izjavio je šef Nezavisne Države Hrvatske. U takvoj atmosferi straha i trepeta jedan musliman je našao za shodno da spase jevrejsku knjigu neprocenjive kulturološke vrednosti koja se sudbinski našla u okupiranom bosanskom gradu.

O Sarajevskoj hagadi i njenom spasavanju dosta je pisano. Cecil Rot, Eugen Verber, Muhamed Karamehmedović, Svetozar Radojčić, Avram Pinto, Almaz Dautbegović, Ljubinka Petrić, Kelam Bakaršić i drugi, utvrdili su značaj ovog srednjevekovnog jevrejskog kodeksa i ispričali priču o njenom spasavanju za vreme Drugog svetskog rata. Ali nedavno, u decembarskom broju Njujorkera, poznatom američkom časopisu, Džeraldina Bruks je u iscrpnom tekstu pod naslovom Book of Exodus, dvostruko spasavanje u ratnom Sarajevu unela novo svetlo u tamnu sudbinu Deviša Korkuta i njegove porodice.

Derviš Korkut, rodom iz Travnika, bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, bio je poznati orijentalista. Studirao je na univerzitetima u Istambulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima (Sarajevski Jevreji u godini 1848, Antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini) i Albancima. Bio je gospodin, antifašistički intelektualac. Njegov brat Besim, arabista, preveo je Koran na srpsko-hrvatski jezik.

Nemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sledeće godine upao je u Zemaljski muzej general Johan Fortner i od direktora, Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtevao da mu se preda Sarajevska hagada. Ta knjiga je trebalo da bude značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gde je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za arijevske posetioce pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrebljenog naroda. Tu zamisao Adolfa Hitlera sprovodio je Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija. Planirano je da zbirka bude osnov nove naučne discipline Judenforschung ohne Juden (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja). U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi, kao na primer sifilistička umetnost, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska hagada bila značajan trofej.

U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut je rešio da, uz saglasnost Joze Petrovića, spase Sarajevsku hagadu. Sećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je hteo da Hagada izbegne sličnu sudbinu.

Među istraživačima događaja oko skrivanja Hagade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Petrović i Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige. Drugi pretpostavljaju da ju je Korkut eventualno skrivao van Muzeja. U svakom slučaju, ona je sačuvana zahvaljujući kustosovoj i direktorovoj odlučnosti i hrabrosti. Odluke su bile zajedničke, ali akcije isključivo Korkutova. Kada je general Fortner tražio direktora Petrovića da mu preda čuvenu knjigu, Korkut je, prevodeći reči svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odneo jedan nemački oficir. General nije došao u posed Hagade, ali je za svoje postupke u toku rata osuđen i 1947. godine obešen.

Dobar deo podataka o Korkutu i njegovoj familiji Džeraldini Bruks je saopštila supruga kustosovog nećaka, Hatima Korkut. Ona danas živi u Arlingtonu u Sjedinjenim Državama. Službenicima Ministarstva spoljnih poslova predaje bosanski jezik. Cela familija je ponosna na Derviša, njegovo enciklopedijsko obrazovanje i njegovu hrabrost. Objavio je dve knjige o istoriji i ahitekturi Travnika i o svojim sećanjima (1974). Poticao je iz turske porodice koja se u Bosnu doselila u 16. veku.

Hatima Korkut je pomenula autoru teksta u Njujorkeru da Derviševa žena, Servet, još uvek živi u Sarajevu. Imala je tek 16 godina kada se udala 1940. godine. Njena albanska porodica iz Kosovske Mitrovice protivila se da se uda za mnogo starijeg čoveka, ali ona je to ipak učinila. Džeraldina Bruks ju je posetila. Servet je tvrdila da je Derviš doneo Hagadu kući. Istog dana je otišao u Visoko, pa u Treskavicu gde je kod jednog hodže u džamiji sakrio Hagadu, među Koranima. Nakon rata je hodža doneo Hagadu Dervišu, a ovaj ju je vratio u Muzej. Servet nije znala da imenuje hodžu. Od Dervišove žene je Bruksova saznala da njihov sin, Munib, živi u Parizu, gde radi kao inženjer. Posetila ga je da bi doznala još neke detalje o porodici Korkut i spasavanju Hagade. Došla je do jednog potpuno novog i neočekivanog otkrića.

U aprilu 1942. godine Derviš je još jednom došao ranije kući iz Muzeja. Poveo je sa sobom jednu devojku srednjoškolskog uzrasta. Rekao je ženi da je Jevrejka, da se zove Mira Papo i da su joj roditelji odvedeni u logor. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, nazvali Amira i rekli da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Ona i Mira su se sprijateljile, bile su vršnjakinje. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. Kako je pre rata bila u Hašomer Hacairu, kada su se stekli uslovi, ona se pridružila partizanima.

Nakon rata Mira se vratila u Sarajevo. Bila je verena za partizanskog oficira Božidara Bakovića. U junu 1946. na ulici je sretne jedna žena i poče moliti da joj pomogne, jer njenom mužu sude kao saradniku okupatrora. Mira nije prepoznala u ženi Derviševu suprugu Servet, kod koje se krila za vreme rata nekoliko godina ranije. Derviš Korkut, kao što se nije učlanio u fašističke organizacije za vreme rata, nije hteo da uđe ni u komunističku partiju. Bio je antifašista, ali to nije bilo dovoljno za novi režim i on ga je osudio na višegodišnju robiju koju je izdržavao u Zenici. Mira je uveravala Servet da će svedočiti u korist Derviša, ali se nije pojavila u Sudu. Kasnije je tvrdila da ju je njen verenik, budući muž, odgovorio od toga. Rekao je da ona, kao vojno lice, nikako ne sme da se pojavi kao svedok na politički motivisanom suđenju. Optuženik je ionako unapred osuđen i ona mu ne može pomoći.

Bakotić je umro dve godine nakok toga. Mira je ostala sa dva maloletna sina, Danielom i Davorom. Nakon demobilizacije, imala je težak period života. Iako ubeđeni ateista, vremenom se setila svojih jevrejskih korena, slavila je Hanuku i druge praznike. Davor se upoznao sa jednim Izraelcem i rezultat prijateljstva je bio da se 1969. odselio u Izrael i nastanio u kibucu. Majka mu se tri godine kasnije pridružila. 1978. preselili su se u Jerusalim.

Tokom alije bosanskih Jevreja 1992. godine, Mira je naišla na neke novine u kojima je pisano o Dervišu Korkutu, čoveku koji joj je spasao život i koga je ona izdala. Iz članka je doznala da Korkut nije ubijen, kako je ona mislila, već je godinama robijao u Zenici i umro prirodnom smrću nakon izlaska iz zatvora 1969. godine. Davor je iz tog članka prvi put čuo za ime Derviš Korkut. Mira Papo je odlučila da napiše svoju životnu priču, kako ju je kustos Zemaljskog muzeja spasao za vreme rata i kako je ona propustila da svedoči u njegovu koris nakon rata. Predala je svoju izjavu pod naslovom “Kako me je Derviš Efendi Korkut spasao od sigurne smrti” Jad vašemu. Mira je preminula 1998, godinu dana pre nego što je Korkut proglašen za Pravednika među narodima.

Da je njen muž proglašen za Pravednika, Servet Korkut je doznala dok je boravila u Parizu kod svog sina Muniba. Izraelska ambasada dala joj je certifikat o počasti i medalju. Dobila je i izvesnu mesečnu pomoć koja se dodeljuje Pravednicima. Servet je ispričala Džeraldini da je Mira jednom pozvala u Pariz telefonom u nameri da joj objasni svoj postupak. Albanka je umirivala rekavši da ne veruje da bi njeno svedočenje izmenilo tok sudskog procesa. Bilo je onih koji su svedočili u koris Derviša, ali to ništa nije pomoglo. Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je odležao šest.

Servet, tada žena naronog neprijatelja, ostala je bez posla i stana. Otišla je kod svojih u Kosovsku Mitrovicu sa sinom Munibom i ćerkom Abidom.

U to vreme u Kosovskoj Mitrovici vladao je meningitis. Abida se zarazila i ubrzo umrla. Munib se seća kako je sa majkom odlazio u Zenicu jednom nedeljno da posete Derviša. Put je trajao dva dana, a poseta je bila dozvoljena samo pet minuta.

Derviš je pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena. Njemu i Serveti rodila se ćerka Lamija 1955. godine. Imala je četrnaest godina kada joj je umro otac. Pamti kako su ljudi govorili o njemu sa poštovanjem, da je mnogima pomagao, savetovao ih. Međutim, nikada nije pomenuo Miru Papo i kako je spasao sigurne smrti, kao što ni Mira nije njega pominjala svojoj deci. Za vreme bombardovanja Sarajeva, Lamija je uspela da napusti grad u konvoju sa Jevrejima. Odselila se u Prištinu kod porodice svoga muža Albanca, elektroinženjera. U martu 1999. za vreme NATO bombardovanja, Servet je bila u poseti svojoj ćerci. Lamija i njen muž su danima pokušavali telefonski da se povežu sa rođacima u Parizu i Švedskoj, da im preko veze pribave vizu za neku zemlju. Sve je bilo uzaludno. Uz tešku muku su se dokopali Makedonije, gde su odseli kod rođaka u Kumanovu. Opet su pokušavali telefonski da mole rođake i prijatelje da im pribave dokumenta. U jednom trenutku je Munib došao na ideju da se obrate jevrejskoj zajednici u Skoplju. Rekao je Lamiji neka tamo kaže da je njihov otac jedan od Pravednika među narodima, jer je spasao Jevrejku. Na sreću, imala je fotokopiju certifikata od Jad vašema i pokazala ga nadležnima. Skopska jevrejska zajednica je bila ponosna što može da pomogne u nevolji kćerci jednog Pravednika. Za četiri dana su stigli u Tel Aviv. Posle onog balkanskog užasa mediteransko blještavo sunce učinilo im se nestvarnim.

Derviš Korkut, musliman, spasao je Jevrejsku Miru, a Lamija, njegova ćerka, muslimanka, bila je presrećna kada ih je na aerodromu Ben Gurion dočekao Mirin sin, Davor Baković.

Sarajevska hagada je čudesna knjiga, izuzetak među hagadama. Ona ne priča samo o Izlasku, Exodusu. Ima i svoj liturgijski deo. Dakle, pored izuzetne estetske vrednosti ilustracija poseduje i moralnu pouku. Tajna njenog puta iz Španije do Sarajeva treba tek da se istraži. Ali ona očigledno ima magični uticaj na današnja zbivanja u našim balkansko-bliskoistočnim prostorima.

Džeraldina Bruks (Geraldine Brooks), autor teksta u Njujorkeru o sudbini Sarajevske hagade i Dervišu Korkutu, poznat je publicista i pisac istorijskih romana. U januaru 2008. godine objavila je knjigu People of the Book, romansiranu istoriju Sarajevske hagade u izdanju američke kuće Viking.

Ivan Ninić 19.12.2007

Knjiga Geraldine Brooks People of the Book objavljena je 2008. u izdanju Fourth Estate (Harper Collins Publishers) Srpski prevod pod naslovom Čuvari knjige objavio je beogradski izdavač ALNARI iste godine.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License