Preziveti Tranziciju

Danko Plevnik
PREŽIVETI TRANZICIJU
Karel Kosik: O dilemama suvremene povijesti Razlog, Zagreb 2007.
Pred lavinom osvajačkog kapitalizma, tranzicijski intelektualci su se naačešće zavlačili u mišje rupe racionalizacije nužnog, zaboravljaući da je dužnost intelektualaca misliti o svemu, a ne sve opravdavati. U iznimke je bez ikakve sumnje spadao Karel Kosik, pokojni češki filozof, čiju je knjigu 0 dilemama suvremene povijesti objavio zagrebački Razlog (Mira Šuvar), a u prigodni leksikon češke kulture preinačio prevodilac Ante Lešaja.
Kosik se, osupnut jurnjavom za imovinom na račun imaginacijske kreativnosti, od koje se jedino može očekivati estetski i duhovni spas, pita kakav će način života kapital nametnuti Češkoj. U mnogim se stvarima češke dileme podudaraju s hrvatskim dilemama i zato se knjiga može čitati kao srednjoeuropski paralel-slalom. "Tko se vratio iz rata, kao Svejk, a nije postao ministar, general, vlasnik imovine, bogataš, dokazuje svoju nesposobnost i služi samo na podsmijeh" - opaska je koja u mnogome vrijedi i za naivčine Domovinskog rata. Nije li i čehoslovakizam poput jugoslavenizma bila privremena pragmatska predodžba?
U povijesti se ponovilo zlo europskog minhenstva i u pogledu Češke i u pogledu Hrvatske, kada je od obiju naroda toliko obožavani Zapad dozvolio agresiju susjeda. "Da nije bilo Miinchena, ne bi bilo Auschvvitza." Prevedeno na novije događaje - da nije bilo Vukovara, ne bi bilo Srebrenice.
Kosik je veliki kritičar jednostranosti kapi-talizma, ali ne iz nekog banalnog socijal-nostalgičarstva, nego iz potrebe za njegovom spoznajom, ukoliko kapitalizam, kao i istina, ima nas, a ne mi kapitalizam. Razočaran je njegovom grabežljivošću koja čovjeka tjera da prigrljuje nebitno, pronalazeći smisao ži^ota u skladištarskom nagomilavanju stvari. Čovjek nije samo potrošački stroj već je i metafizičko biće, koje traži odgovore na pitanja o sebi i kao građaninu jer biti "građanin nije samorazumljivost, čovjek se ne rađa kao građanin, takvim tek postaje". Problem tranzicije je i u tome što je s prljavom vodom jednostranačkog poretka odbacila i metafizičko dijete, koje više nema pravo na problematizaciju novih izazova, budući da je nakon oslobođenja od prošlosti sve današnje i sutrašnje samim time postalo bespogovorno. Zbog toga se više ništa ne smije politizirati: od češko-njemačke deklaracije do uključivanja u NATO, sve se mora uzimati zdravo za gotovo, ne bi li se dokazala vlastita pripadnost Zapadu i europskim vrijed-nostima. Tko želi uspjeti mora hvaliti sveto trojstvo "kršćanske vrednote, euro-američku civilizaciju, NATO".
Jesmo li ili nismo narod lakeja - odlučit će po običaju - drugi narodi. Na djelu je arogancija prestrašenih ulizica. Otuda i "ne ulazimo u Europu, nego prelazimo iz jedne pećine u drugu: iz pećine sive, kasarnske, opkoljene bodljikavom žicom u pećinu prezasićeno konfornu, osvijetljenu reklamama koje zassenjuju zvijezde i sunce". Je li sve još 1913. predvidjela Rosa Luksemburg kada je napisala: "Ukoliko je kapitalistički način proizvodnje sposoban osigurati bezgranični rast proizvodnih snaga, ekonomski napredak, onda ne može biti prevaziđen". Nasuprot razvijajućem kapitalizmu, socijalizam je, primjećue Kosik, bio zaskočen događajima i ironijom povijesti i prije negoli se počeo ostvarivati.
Takva teorijska aksiomatika o nezamjenjivosti kapitalizma uništila je šanse za novi utopizam pa je tunelarenje, prikriveno izvlačenje imovine iz banaka, financijskih fondova i poduzeća, postalo društvenim idealom - krađom u granicama zakona. Plodove dugogodišnje borbe za demokraciju u Češkoj, a možemo kazati i u svim ostalim tranzicijskim zemljama, ukrala je lumpenburžoazija, koja je proširila kretenizam da je bit života producirati sebe, svoje bogatstvo i pošast pohlepe, a ne biti, ponajprije biti čovjek, bolji čovjek. Ako "živjeti znači profitirati", demokracija kleca pred lumpenburžoazijom pošto Superkapital ima svoju ekonomiju, svoju politiku "i masovno preobražava svijet u polusvijet". Najviše do čega se može uzdići pojedinac, stranka ili tvrtka je trgovački obzor. "Narod nestaje i nestat će kad se pretvori u pripitomrjenu masu stručnjaka bez duha" jer ne postoje potrošački narodi, postoje samo obezličeni konzumenti. Bez više duhovne istine svaka demokracija dospijeva do polovičnosti.
Gestapovci su Karela Kosika u Drugom svjetskom ratu držali pet mjeseci u koncentracijskom logoru Theresinestadt ili Terezin. Prošavši mučenja i ostale surovosti zatočeničkog života, Kosik je zadržao potrebu za vlastitim etičkim rasuđivanjem pa je svojedobno ustalasao statičke poglede na holokaust stavom: "Dosta je više naricanja nad žrtvama Auschwitza, neka živi ustanak varšavskog geta". Za njega holokaust ne predstavlja samo pogrom i izbijanje mračnih strasti, već je odraz modernog doba i njegove racionalnosti. U njegovom provođenju nije bilo slučajnosti, sve se radilo sustavno, to je bio uspjeli eksperiment. Nacistički režim je cijeli europski kontinent pretvorio u laboratorij za istrebljivanje.
"Što je ostalo, pola stoljeća nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, od grozota holokausta i herojstva antifašističkog otpora? Oboje je umanjivano, lišavano smisla, uključivano u vladajuće kalkulantstvo. Danas se više ne radi o grozoti, a ni o herojstvu, zasjenila ih je okolnost drugorazredna i zamjenska: odšteta. Jesu li bili zločini, je li bilo herojstvo? Bile su samo štete koje se postupno financijski obeštećuju i time se računi podmiruju." Kosik je prigovarao što se uz komemoraciju čehoslovačkim žrtvama Holokausta nije održavao i svečani skup na kojem bi se spominjala i imena Čeha, Slovaka, Židova, Nijemaca, Poljaka, Madžara - palih u "borbi protiv nacizma". On se nije protivio obilježavanju tragičnog istrebljenja pasivnih žrtava, već želio da se s jednakim pijetetom svjedoči i aktivni otpor Holokaustu.
Usprkos strahovitom iskustvu Holokausta, rasizam nije iza nas. Zadržavajući staru filozofiju supremacije, danas se pojavljuje u novim verzijama, dok se holokausti strogo lokaliziraju. Koncem 1930-ih, u doba cvjetanja rasizma, pravodobno su ga razobličavali Kosikovi predčasnici, mislioci poput Benedetta Cročea, žrtve intelektualnog fašizma i Nikolaja Berđajeva, žrtve intelektualnog boljševizma, koji je anticipirao Kosikovu tezu da je najtočnija istina - istina u egzilu. Za Cročea je rasizam "negacija povijesti jer kad bi umjesto ljudi postojale rase s utvrđenim karakterom i dosljednim djelovanjima ili nužnim posljedicama, čovječanstvo bi se pretvorilo u jednostran i smiješan mehanizam, štur i prazan". Zlo nacionalsocijalizma, kao i komunizma i fašizma, prema Berđajevu dolazi od poganskog totalitarizma. On se ideokracijom totalitarnog etatizma i totalitarne mase bori protiv ideje čovjeka pa je rasizam "cjelovito fašiziranje čovjeka i društva". Vratimo se pristojnom filozofu i demokratu Kosiku: rasizam i holokaust u njemačkoj izvedbi postalo je dijelom prošlosti, "eksperiment s ljudima i prirodom koji se nastavlja".
Hoće li Europa koja je svojim integriranjem ukinula rat i čini sve da ukine (bolje plaćeni) rad, moći ukinuti rasizam, kojeg podgrijava upravo pojava jeftinih radnika druge puti iz zemalja Trećeg svijeta? Koliko je samo posla za nove mislioce u Europi, ali čini se da su mnogi od njih i sami postali bofl roba.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License