Premeravanje Evrope

Marija Todorova
Premeravanje Evrope

Marija Todorova, ekspert postkolonijalnih studija, održala je u amfiteatru Narodne biblioteke Srbije, predavanje Istorijska nasleđa između Evrope i Bliskog istoka. Takodje, u Centru za kulturnu dekontaminaciju, učestvovala je u razgovoru povodom drugog izdanja njene knjige Imaginarni Balkan (Biblioteka XX vek).
Poreklom iz Bugarske, gde je studirala istoriju i englesku filologiju na Univerzitetu u Sofiji, Todorova je posle specijalizacije u Oksfordu, Moskvi i SanktPeterburgu, u Sofiji predavala otomansku i balkansku istoriju. Danas predaje istoriju na najuglednijem Univerzitetu u Ilinoisu, Urbana Champaign.
Bavi se istraživanjem nacionalizma, nacionalnog pamćenja i nacionalnih heroja u Bugarskoj i na Balkanu.

Evropa pomalo podseća na Sveto trojstvo i ona ima tri objektivacije: ime, mesto i ideju. Sve tri pretenduju na to da imaju božanski karakter, i sve tri pretenduju na određeni prostor koji i jeste osnov njihovog postojanja. Kao ime, Evropa je najpre družbenica vrhovnog boga, ona je na njegovim leđima prejahala čitav put od Male Azije do Krita, i značila je nešto lepo, široko lice s velikim očima, prosto nešto široko. Kao mesto, Evropa je naziv koji su stanovnici grčkih ostrva nadenuli kopnenim prostranstvima severno od Peloponeza, dakle, onom kraju koji danas zovemo Balkan. Tokom sledećih vekova, prostor koji nosi naziv Evropa širiće se ka zapadu i s vremenom će obuhvatiti čitavo zapadno evroazijsko poluostrvo, a onda početi da se skuplja, da bi se na kraju sveo samo na najzapadniji deo, na ono što neki autori zovu vizigotskom Evropom. Ovaj deo Evrope, poznatiji pod imenom Evropska unija ili prosto Evropa, nema baš božanski karakter, ali svakako ima kraljevske manire. Konačno, kao ideja, ili pre kao ideal, Evropa nesumnjivo ima božanske pretenzije, bar kad je u pitanju sistem vrednosti: ona definiše sebe preko onog što nije (da parafraziram određenje kulture koje je dao pokojni Edvard Said), ili bar tvrdi da nije, ona neprestano povlači razliku između sebe i nečeg drugog. Kao ideja, Evropa je veoma popularna, mada ne možemo reći da je baš niko ne osporava. No, koliko god istoričari, makar i sramežljivo, pokušavali da skrenu pažnju na njenu problematičnu prošlost, koliko god žučno kritikovali evrocentričnost, i koliko god se zagovornici postkolonijalnog diskursa trudili da potisnu Evropu iz tog "centra", pokazuje se da je ideja Evrope jednostavno suviše moćna, pa i praktična. I tu čak ni skeptici ne mogu ništa.
Za samu Evropu mogli bismo reći da je ona subregion jednog šireg fizičkog prostora, evroazijske kopnene mase. Opet, mogli bismo je posmatrati i kao sastavni deo drugih, samo delimično podudarnih megaregionalnih formacija (geografija je tu samo jedan i ne nužno najznačajniji faktor): tako bi Evropa bila deo hrišćanskog regiona ili, kako se to ponekad kaže, deo regiona zapadnog hrišćanstva, ili deo regiona kontakta i kompleksne istorijske interakcije između tri monoteističke svetske religije (hrišćanstva, islama i judaizma), ili, da citiram nemačkog istoričara Klausa Cernaka, "region nacija", ili, da uvedem i dimenziju dijahronije, region koji je jezgro kolonizacije sveta i industrijalizacije. Svaki pristup, svaka disciplina ima svoju definiciju. Kako god da je, istoričari se kolebaju između dva pola: na jednoj strani imamo čuvenu dosetku Marka Bloša da ne postoji francuska istorija već da postoji samo evropska istorija, a na drugoj argumentovanu skepsu prema mogućnosti da se evropska istorija uopšte prikaže holistički a da pri tom bude i metodološki uverljiva.
Regione ćemo, kao i većinu drugih celina (država, grad, selo), najlakše definisati ako najpre povučemo njihove granice. I zaista, granice su dugo bile omiljeni predmet analize, naročito u radovima koji su se bavili identitetom. Ovo je sasvim razumljivo, jer se upravo na granicama, na ivicama, i odvija diferencijacija odnosno razdvajanje celina. Pošto identitet i alteritet, identičnost i drugost, žive u simbiozi, njihove se najistaknutije odlike artikulišu upravo tamo gde se oni susreću na granicama. Alteritet tako postaje fundamentalna kategorija društvenog iskustva, ali i fundamentalna kategorija za analizu društva, i on je tokom poslednjih desetak godina na velika vrata ušao u istorijsku nauku. Međutim, pokazalo se da su granice veoma problematične kao polazna tačka, pre svega zato što su promenljive, odnosno zato što se mogu povlačiti po različitim kriterijumima (geografskim, političkim, etničkim, kulturnim itd.). Pogledajmo samo severnu granicu Balkana: da li Rumunija spada na Balkan? A Slovenija? A Hrvatska, a Mađarska? Istočna, južna i zapadna granica nisu problem, reklo bi se, pošto nju čini more, ali da li je Egejsko more zaista tako nepropusna granica između Grčke i obala Anadolije? I da li Jadransko more stvarno deli Italiju i Dalmaciju? Što je još važnije, previše intenzivno bavljanje granicama nametnulo nam je nezdravu opsednutost razlikama i drugošću.
Nedavno je, međutim, težište pomereno s proučavanja granica na proučavanje prostora. Sada se veća (i dužna) pažnja poklanja integrativnim procesima i strukturama unutar jednog entiteta. Tako su nastali dragoceni radovi, ali ovaj pristup ima i svojih mana, a najvažnija jeste opasnost od esencijalizacije, i to ne kao posledica nekakvog imanentnog deficita ove teorije (nju su, naime, razvili i usavršili geografi i antropolozi koji naglašavaju vezu između znanja, moći i prostora i koji su skrenuli pažnju i na metaforički i na materijalni aspekt pojma prostora). Problem je pre u tome što se ovaj pojam nedovoljno promišljeno koristi u pojedinim istorijskim radovima. Kategorija prostora često se nekritički povezuje s etničkom grupom ili nacijom (pa tako imamo radove o prostoru u kom su se razvijale engleska, grčka, albanska itd. nacija), čime se stari statični, nacionalistički diskurs samo prikriva novim naučničkim, pa kao rezultat dobijamo statične i aistorične strukturne analize.
U knjizi Imaginarni Balkan povukla sam, iz čisto kognitivnih razloga, razliku između otomanskog nasleđa kao kontinuiteta, tj. nasleđa kakvo se očituje kroz kulturni kontinuitet, i otomanskog nasleđa kao predstave. To, dakako, ne treba shvatiti kao opoziciju "realnih" i "imaginarnih" odlika, na šta nespretni termini kontinuitet i percepcija možda i navode. Kontinuitet i sam može biti pitanje percepcije, kao što je i percepcija pitanje kontinuiranih i realnih društvenih činjenica. Obe ove kategorije označavaju društvene činjenice, s tim što one stoje u različitom odnosu prema iskustvu. Kad je percepcija u pitanju, društvena činjenica je nešto udaljenija od neposredne društvene stvarnosti; mogli bismo povući i analogiju s odnosom prirodnog i kulturnog tj. tekstualnog statusa društvene interakcije.
Pojam kontinuiteta nasleđa nije podudaran s odlikama otomanske države ili otomanskog perioda u celini. On se odnosi na proces koji počinje nakon što je Otomansko carstvo prestalo da postoji, bar sa stanovišta određenih regiona koji su s padom carstva dobili status države; a taj je proces, opet, zbir odlika koje su se sačuvale iz istorijskih situacija 18. i 19. veka. Želja mi je bila da sačinim sistematičan pregled, da objasnim mehanizam otomanskog nasleđa, odnosno njegovog kontinuiteta u sferi politike, kulture, društva i privrede, u kojima se ono pokazalo kao izuzetno istrajno. U praktično svim sferama, osim u demografskoj i u sferi popularne kulture, do raskida s otomanskom tradicijom došlo je gotovo odmah pošto su balkanske države ostvarile političku nezavisnost, i taj je raskid bio konačan i neopoziv krajem Prvog svetskog rata potom je nasleđe prešlo u domen percepcije. No, što se demografskog aspekta tiče, otomansko nasleđe održalo se još neko vreme i ono se, što je veoma važno, spojilo, a s vremenom i izjednačilo s uticajem turske nacionalne države. Predstava o otomanskom nasleđu, s druge strane, podrazumeva interakciju između prošlosti koja se stalno vraća i akumulira, s jedne, i jednako trajnih i sve brojnijih predstava kakve gaje generacije ljudi koji ponovo definišu i ponovo ocenjuju prošlost jednom rečju, ona nije stvar rekonstruisanja prošlosti već konstruisanja prošlosti kroz istoriografiju, prozu, novinarstvo i svakodnevni diskurs. Predstava o nasleđu sastavni je deo, štaviše, ona je stub nacionalističkog diskursa na Balkanu, i ona je slična u svim balkanskim zemljama. Upravo zato što se poteže kao glavni argument za legitimisanje aktuelnih prilika u društvu, a pre svega države, ona će se sigurno održati još neko vreme.
Objavljeno u časopisu REČ, 73/19; s engleskog prevela Aleksandra Bajazetov-Vučen.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License