PREDRAG FINCI, TEORETIČAR FILOZOFIJE I ETIKE, O SEFARDSKOJ KULTURI U BOSNI
pišem knjigu koje više nema…
Međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako ne znači iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi »Adio Kerida« odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, a u bosanskoj »Kad ja pođoh na Bentbašu« – sefardski napjev… Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je nužda i, rekao bih, prednost svih multikulturalnih zajednica
piše svjetlana hribar
Kao dječak, krišom od roditelja, s djecom iz susjedstva penjao sam se po ruševinama Velikoga hrama u Sarajevu, tražeći po zgarištu sitna, zlatno obojena stakalca od kojih sam pokušavao napraviti mozaik. Sada radim to isto, samo umjesto stakalaca bilježim fragmente života jedne zajednice kako bih možda jednoga dana sklopio iščezlu knjigu – Pinhas, rekao je Predrag Finci razlažući temu o pet stotina godina sefardske kulture u Bosni, na »Bejahadu« u Opatiji.
Vrlo slikovito Finci je predočio svoje teze o vremenu dolaska Židova u Bosnu, upravo zato što se danas ne može točno utvrditi godina njihova nastanjenja na našim prostorima. Pinhas – tabla, ploča za pisanje, zapisik, registar kongregacije, katkada matična knjiga rođenih, vjenčanih, umrlih – ta nevelika, tamnosmeđa knjiga pisana na judeo-španjolskom i hebrejskom, a iz koje se moglo doznati mnogo vrijednih podataka koji bi potkrijepili priče o izgonu iz Španjolske i godinama putovanja te vremenu dolaska Sefarda u Bosnu – nestala je čak dva puta.
– Prvi je Pinhas, započet 1580. godine, odavno izgorio u nekom od sarajevskih požara, a onaj iz 1720. – najstariji dokument židovske zajednice Sarajeva – zaplijenio je i odnio njemački oficir za vrijeme okupacije tijekom Drugoga svjetskog rata.
Poslije rata mnogi su pokušavali pronaći Pinhas. Govorkalo se da je zagubljen u nekoj austrijskoj biblioteci. Ili negdje u Njemačkoj. Neki su se dugo nadali da bi ipak, možda, jednom… objasnio je Finci svoj poriv za sakupljanjem priča i sjećanja sunarodnjaka, ne bi li tako rekonstruirao jednu izgubljenu kronologiju. Napisao, kako on kaže, tekst za knjigu koje više nema…
– Skupljam ono što je sakupljao i moj otac, ono što je u posljednjem ratu u Bosni također izgubljeno. Znam da mi mašta ne može biti od naročite koristi, jer ne treba nadomještati ono što je jednom bilo stvarno, već pokušati reći kako jest bilo. Tako sam i sâm, poput drugih istraživača, postao prepisivač knjige koje nema, zapisničar izgubljenog, narator koji kazuje o otetom, kazivač priče koja još samo kao priča postoji… Svako pisanje o kulturi sarajevskih Sefarda ponovo je ispisivanje i dopunjavanje iščezlog Pinhasa…
sidžile
O dolasku Židova u Bosnu mnogo se pisalo. Iz Španjolske su prognani 1492., iz Portgala dvije godine kasnije, a u Bosni se prvi put u dokumentima spominju 1566. Što se događalo više od sedamdeset godina, cijeloj jednoj generaciji?
– Izgon iz Španjolske ostao je ključni događaj za prognane Židove. Poslije uništenja multikulturalnog karaktera Španjolske, koja je uplovila izravno u inkviziciju, Židovi su se uputili u drugu multikulturalnu zemlju – Otomansko Carstvo. Od 160 tisuća Židova protjeranih iz Španjolske, njih 20-ak tisuća umrlo je na putu, a 90 tisuća nastanilo se u Otomanskom Carstvu.
Bosna nije bila njihovo odredište. Jedva da su i znali za ovu malu provinciju kada su kretali put turske carevine. U mnogim kasnijim generacijama ponavljane su riječi sultana Sulejmana Veličanstvenog da su Židovi dobrodošli u njegovo carstvo. Ali za ovo nema potvrde u turskim izvorima i prije bih rekao da se radilo o želji Židova da negdje budu primljeni s ljubavlju i naklonošću. A u Turskoj, u novoj sredini, dobro su dočekani.
Sefardi dolaze u Sarajevo kada je otomanska uprava već u potpunosti uspostavljena, a grad se počeo razvijati u trgovački centar.
Najstariji zapisi o Židovima u Bosni potječu iz sidžila, zapisnika šerijatskoga suda u Sarajevu datiranih 1551. godinom. Iz tih je zapisnika očito da su se Židovi obraćali muslimanskom sudu, da su već tada bili etablirani trgovci, da su sami sebe zastupali pred sudom, što sve govori u prilog tezi da su se razumjeli u zakone i dobro poznavali jezik. A sve to ne uči se preko noći, kaže Predrag Finci, koji zaključuje da su Židovi stigli u Bosnu najmanje desetak, a vjerojatno i više desetaka godina prije nego se spominju u zapisnicima šerijatskoga suda.
No manje važnim od godine dolaska danas smatramo duhovne tragove židovske kulture u Bosni.
hagada
– U Bosnu su Židovi donijeli nove jezike – predkastiljanski španjolski i njemački, odnosno »ladino« i »jidiš« – ali su vrlo brzo počeli usvajati jezik sredine, nisu željeli biti samo prolaznici, već pripadati zemlji u koju su došli. Tako su i u Bosni Židovi Bosne već davno postali bosanski Židovi. Nemali broj aktivno je sudjelovao u duhovnom životu sredine: slikari (Danijel Kabiljo-Danilus, Berta Baruh, James Haim Pinto, Josip Levi Monsino, Danijel Ozmo, Rikica Ovadija, Jaša Bararon, Marina Finci, Marina Tošić), pisci (Bohoreta, Isak Samokovlija, Erih Koš, Vladimir Albahari), muzičari (Oskar Danon, Flora Jagoda), arhitekti (Jahiel Finci, Vladimir Dobrović, Mirko Ovadija), teoretičari (Marcel Šnajder, Kalmi Baruh, Ivan Frocht). Među bosanskim je Židovima bilo filmskih i kazališnih radnika, novinara, gimnazijskih i univerzitetskih profesora, knjižara, izdavača… U Sarajevu je, između dva svjetska rata, djelovalo deset knjižara i četiri tiskare, sve židovskih vlasnika.
Najvažnije građevine i spomenici su svakako Muzej Jevreja u Sarajevu, koji je nekada bio jedna od najljepših sinagoga na Balkanu, grob rabina Danona u Stocu (koji ima status svetoga mjesta, uz učestala hodočašća, što je blisko kršćanskoj, a ne židovskoj tradiciji), zatim staro židovsko groblje u Sarajevu, a svemu spomenutom treba pridodati i sarajevsku Hagadu, koja ima simboličku vrijednost i status izuzetnog djela jedne cjelokupne kulture i kao takva postala je – bosanski simbol!
Maurske građevine, način gradnje stambenog prostora, poneka pjesma, riječ, običaji, kulinarski specijaliteti – sve to čini znak prisustva i često neprimjetni, ali nemjerljivi utjecaj manjine na društvenu zajednicu u cjelini. Sudjelovanje u jednoj kulturi pokazuje želju da se toj kulturi pridonese i u toj zemlji ukorijeni. Međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako nije značilo iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi »Adio Kerida« odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, a u bosanskoj »Kad ja pođoh na Bentbašu« – sefardski napjev… Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je nužda i, rekao bih, prednost svih multikulturalnih zajednica – zaključuje Predrag Finci, pisac, teoretičar filozofije i etike, profesor na sarajevskom i londonskom sveučilištu, danas u mirovini, nastanjen u Londonu.
Ali Finci ne bi bio to što jest da je svoje predavnje zaključio teoretiziranjem o multikulturalnoj zajednici. U maniri pravog predavača on je završio onako kako je i počeo: slikom iz djetinjstva.
– Kao dijete sam se znao ispeti na travničko groblje, poviše Bojna-mahale, na brdašce gdje je ležalo katoličko groblje na kojem su ljudi obilazili grob posvećenog Josipa, muslimansko kojim je vladao mir, jevrejsko koje je tonulo u zemlju i romsko, na kojem je pasao nečiji konj. Ova groblja bih osobno izabrao kao znak postojanja prirodnog zajedništva prije političkih deklaracija. Ali i kao moguć temelj za novu nadu. U Pinhasu se bilježe događaji kojima zapisničar svjedoči. A »Pinhas je otvoren i ruka piše« (Mišna, Ab. iii, 16). Piše, dopisuje, opisuje…
Novi list, Rijeka,
SUBOTA, 6.9.2008
