Pitanje: Već godinama u Londonu imate status slobodnog pisca. Šta to, u Vašem slučaju, praktično znači?
Odgovor: Kada čovjek ode iz svoje zemlje, onda mu je osnovno pitanje kako preživjeti, ali potom, još važnije: kako da ostane ono što jest. Većina ljudi koje znam su otišli u druge profesije. Ja ostadoh u svojoj. Nije bilo lako, ponekad sam radio i ono do čega mi nije, ali sam sačuvao svoje. Sada imam na fakultetu status vanjskog suradnika, što mi omogućava nesmetan rad na istraživačkim projektima, od kojih je svaki rezultirao knjigom.
P: Je li Predrag Finci još uvijek pisac u egzilu? Možda je sada adekvatnija neka druga formulacija?
O: Možda prije: pisac koji živi izvan domovine. Jednoj sam prijateljici nedavno rekao da ja zapravo više ne živim ni ovdje, ni tamo, nego pred kompjuterom.
P: U kojoj mjeri ste sretni i zadovoljni životom, radom i statusom u Londonu? Pruža li Vam London sve ono što poželite raditi?
O: Mnogo. U Londonu sam uradio više nego ikada. Doduše, došlo mi je vrijeme. U mladosti sam bio sklon boemiji, i danas pamtim imena mnogih sarajevskih kafana i njihovih konobara, a onda, s godinama, postadoh povučen, gotovo asketa. Sada mnogo radim, a malo se družim.
P: Nedostaje li Vam Sarajevo? Na koji način ste u vezi sa Vašim rodnim gradom?
O: Nekada sam živio u Sarajevu, sada Sarajevo živi u meni.
P: Mnoge Sarajlije se nikada neće vratiti u svoj grad…
O: Mislim da su mnogi htjeli da se vrate neposredno po okončanju rata, ali su osjećali svakojaku nesigurnost. Francuska je poslije II. svjetskog rata pozvala sve svoje građane koji su se raspršili po svijetu da se vrate u domovinu. Francuska nije htjela da izgubi ni jednog svog građanina, a posebno ne one koji su bili njen „kadar", pa su njihove vlasti i kulturne institucije sve učinile da Francuska bude duhovni centar i onima koji žive u egzilu, jer je tamo odavno svakom jasno da je jedna zemlja ono što je njena kultura. Na takvim okupljanjima mnogo rade i drugi. Hrvati su primjer iz susjedstva.
P: Koliko i šta Sarajevu treba da bi de facto postalo evropska metropola? Ali šta mu još ono osnovno nedostaje?
O: Sarajevo je to već bilo. Sjetite se samo Olimpijade, izdavačke djelatnosti, mnogobrojnih kulturnih manifestacija, sjetite se odnosa među različitim grupacijama, među pojedincima, koji nisu bili stvar političkih deklaracija, nego jedno zajedništvo, jedna, usudio bih se reći, emocionalna vezanost. Možda sam baš zato na jednom predavanju koje sam nedavno držao u Londonu mogao reći da ja imam jasnu svijest o svom nacionalnom identitetu, ali da sam živio u sredini u kojoj su na mene djelovale i srpska i hrvatska i bošnjačka i jevrejska kulturna tradicija, i da ih ja sve osjećam kao dio svog vlastitog bića, da me one sve čine onim što jesam.
P: Možete li, na bilo koji način, češće boraviti u Sarajevu? Recimo, kao vanredni profesor na Filozofskom fakultetu?
O: Da je takav prijedlog postojao ja bih o njemu sigurno ozbiljno razmislio.
P: U Vašoj novoj knjizi napisali ste i da je «samo djelo slobodno onoliko koliko je sam umjetnik slobodan, onoliko koliko mu slobode dozvoljavaju društvene okolnosti». Koliko je u ovdašnjim društvenim okolnostima umjetnik slobodan? Možete povući paralelu sa umjetničkim slobodama u Velikoj Britaniji… Šta je to što u BiH umjetnike sputava u vlastitom radu?
O: U Britaniji je umjetničko djelo prije svega roba (komercijalna i estetska vrijednost se često do vulgarnosti izjednačavaju), ali uglavnom dobro plaćena roba, pa nadaren umjetnik brzo stekne preduvjete za nesmetanu stvaralačku aktivnost. Mislim da je u Bosni osnovni nedostatak, kao i ranije, nedostatak financijskih sredstava, ali je sada i teže. Druga granica je ona slobode, koja je u Velikoj Britaniji zaštičena zakonom. Neće vas, niti vas smiju, napasti fanatici zato što ste drugačiji, jer je pravo na slobodu izraza i različitost neprikosnoveno. A političar koji bi podržao rasnu, nacionalnu, spolnu ili bilo koju netoleranciju mogao bi odmah reći „zbogom" svojoj karijeri.
P: U Djelu i nedjelu kroz devet poglavlja raspravljate o političkoj moći i njenom utjecaju na umjetnost. Da li je, i ako jeste, uticaj politike baš uvijek opasan po umjetnost?
O: Gotovo uvijek. Umjetnost se mora suočiti sa svojim dobom, ali ne smije služiti ni jednoj nasilnoj, despotskoj ili nedemokratski usmjerenoj političkoj volji. A oni umjetnici i intelektualci koji takvo što čine su krivlji od ma koga drugog i ne treba im oprostiti, jer „znaju šta rade". Nažalost, takvih je na prostorima bivše Jugoslavije bilo jako mnogo, od Ćosića do Aralice. Kada su nacisti došli na vlast u Njemačkoj 25 hiljada pisaca i drugih umjetnika je napustilo Njemačku ili se povuklo u unutarnju emigraciju. Kod nas su se utrkivali u odobravanju mržnji i nasilju.
P: Jednim dijelom pokušavate pronaći i odgovor na pitanje kakva može biti funkcija umjetničkog djela i same estetike danas, u vrijeme političkih previranja… (E, sad, kakav je Vaš odgovor na to pitanje, ako je to uopšte moguće sažeti, za naše čitaoce koji nisu bili u prilici pročitati knjigu?)
O: Najkraće što mogu: djelo koje ne služi istini i ljepoti, koje ne doprinosi biću, koje zagovara mržnju i nasilje (a neka od takvih su doprinjela i ratu u BiH), nije djelo nego nedjelo.
P: Da li imate ambiciju Djelo i nedjelo promovisati i kao udžbenik? Sve je tako pedantno i precizno objašnjeno da bi, po mom mišljenju, ova knjiga bila od velike koristi za sadašnje studente, recimo, estetike…
O: Premda se ja trudim da moje knjige ne budu nalik „školskoj filozofiji", da budu spoj narativa i refleksije, one su uvijek plod dugih i sistematskih istraživanja, pa neke imaju udžbeničke karakteristike, Priroda umjetnosti zasigurno, a i ova, premda je Djelo i nedjelo prije svega neka vrsta, da upotrijebim jedan Krležin izraz, mog „obračuna s njima".
P: Zanimljiva je i Vaša formula prema kojoj danas artistički uradak vrlo lako može ući u svijet umjetnosti: «Nešto umjetničkog dara + upornost i prodornost + (novi) koncept = atrakcija = business = umjetnost». Mada, na osnovu iskustva u BiH, nekada može i bez ikakvog umjetničkog dara. Slažete li se sa ovom ocjenom? Slažete li se, dakle, da je trenutno upornost većim dijelom i najvažnija za umjetnički uspjeh, barem kod nas?
O: Uspjeh je najčešće vezan za površnost, dopadljivost i „sretan trenutak". Publika voli djela koja razumije, u kojima joj se laska i koja je zabavljaju. Jedan dio moje knjige je upravo kritiziranje ovakvog artističkog oportunizma.
P: U novom broju Odjeka objavili ste tekst: Bilješka za Pinhas, o jedinoj cjelovitoj hronologiji sefardske zajednice u Bosni prije Drugog svjetskog rata. Ko danas u Sarajevu svjedoči i piše neki novi Pinhas, ko vodi računa o bogatoj tradiciji Jevreja u Sarajevu, ali i svemu što se dešavalo posljednjih petnaestak godina?
O: Ako se sjećate, ja sam u ratu rukovodio organiziranjem petodnevninog skupa povodom petsto godina od izgona Jevreja iz Španije i Portugala. Kasnije je objavljen i jako dobar zbornik znanstvenih radova sa ovog skupa. Kada je takvo što bilo moguće organizirati u ratu, onda bi sada trebalo biti još lakše.
U tom pogledu ljudi okupljeni oko Glasnika sarajevske Jevrejske opštine i La Benevolencije ulažu dosta truda.
P: U novoj, ali i u knjizi Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust, rapravljate o antisemitizmu u umjetnosti. Koliko je danas antisemitizam prisutan u svijetu i u umjetnosti?
O: U umjetnosti ga više nema. Javi se još i poneki intelektualni trećepozivac, za čije stavove imaju „razumjevanja" samo njemu slični. U svijetu antise-mitzma uglavnom ima u bivšim socijalističkim zemljama ili među primitivcima i nižim društvenim slojevima. Ono što, međutim, smatram zabrinjavajućim jesu sve češći drugi oblici „antisemitzma", geste izrazite netrpeljivosti prema pojedinim nacionalnim ili religijskim grupama, sve češći negativni stavovi prema cijelim kulturama.
P: Prva asocijacija na jevrejski narod je - holokaust. «Treba prekinuti s tim» reče nam Branko Lustig u julu ove godine: «Ali, holokaust se ne smije zaboraviti.» Koje asocijacije na Jevreje danas trebaju biti u prvom planu? Jedna od njih svakako je novi izraleski film, možda danas jači nego ikad…
O: Ne znam kako se nešto može pamtiti ako se s tim prekine. Holokaust je stravični dio evropske povijesti i naličje onoga što nazivamo evropskom civilizacijom. To naličje sutra može ponovo nasrnuti na neku drugu grupu ili naciju. To je, nažalost, realnost našeg svijeta. Zato je holokaust nešto što uvijek i ponovo prijeti. I zato se ne smije zaboraviti, ali ne treba i ne smije biti opsesija. A što se pak tiče jevrejskog naroda, ne bih mogao izdvojiti ništa posebno, osim možda opće pismenosti. Ili možda procenat pametnih ljudi? Spinoza, Marx, Einstein, Freud, Kafka, Proust, Wittgenstein… Ali, imamo mi i dovoljno glupana, jednako kao što ima bogatih i siromašnih, uspješnih i neuspješnih… Narod ne može imati jedinstveno, a još manje jedno obilježje. Svaki je skup različitih osobina i neusporedivih pojedinaca.
P: I, za kraj, kada ćete posjetiti svoj rodni grad?
O: Sutra (to je ono što bih želio), ali po svoj prilici, kao i prošle godine, za Sajam knjiga (to je ono što mi je moguće).
BIOGRAFIJA
Predrag Finci rođen je u Sarajevu 1946. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu, te glumu na Dramskom studiju u Sarajevu. Tumačio je lik Gavrila Principa u filmu Sarajevski atentat Fadila Hadžića iz 1968. godine.
Školovanje nastavio u Parizu i Freiburgu. Doktorirao je 1981. godine. Bio je asistent čuvenog sarajevskog profesora Kasima Prohića. Od 1982. docant, a od 1990. redovni profesor na predmetu Estetika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U ratu pokreće časopis Zemlja, a Sarajevo napušta 1993. godine.
Objavio je jedanaest knjiga: Govor prepiski, Umjetnost i iskustvo egzistencije, Ishodište pitanja, O nekim sporednim stvarima, Sentimentalni uvod u estetiku, Pravo, stranputicom, Poetozofski eseji, Umjetnost uništenog, Priroda umjetnosti, Tekst o tuđini, a ove godine Djelo i nedjelo.
Predrag Finci živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u. Član je Exiled Writes Inc., Društva pisaca BiH, a član je i jedan od osnivača P.E.N.-a BiH.
