Povratak U Grad

Saša Ćirić
POVRATAK U GRAD

Grad u zrcalu (Fraktura, Zagreb, 2007) je najnoviji roman Mirka Kovača, značajnog ex-jugoslovenskog pisca. On početkom 90-ih napušta Beograd koji tone u rat i odlazi da živi u Rovinj. Na srpskoj književnoj sceni pojaviće se tek romanom o Beogradu Kristalne rešetke (1995), knjigom izabranih eseja Na odru (1996) i knjigom epistolarne prepiske sa Filipom Davidom Pisma 1992. – 1995. (1998). Zahvaljujući boravku u Istri, na Devetom regionalnom festivalu Forum Tomizza u Umagu i predusretljivim domaćinima iz Gradske knjižnice, Nives i Nevenu, posetio sam Mirka Kovača u njegovom rovinjskom domu. Do Rovinja, a kasnije i do Pazina, na gostovanje u Radio Istra, vozio me je taksista Bruno. Ljubitelj eksperimentalnog džeza i hard rok klasike, izvinjavajući mi se što nema CD sa turbo-folkom, bio mi je i koristan «turistički vodič» za kraj, koji sam kao pripadnik prinudno autističke generacije 90-ih posetio prvi put. Razgovor sa Mirkom Kovačem vodili smo u njegovoj radnoj sobi, kraj crteža i slika uglavnom pripadnika Medijale, Mira Glavurtića, Leonida Šejke, Miće Popovića, Radomira Reljića…, svakako i portreta i slika njegove supruge Bobe Blagojević i naspram ogromne police sa knjigama koja je zapremala čitav zid. Uz rudu, domaći istarsku rakiju bistre zelene boje, koja se spravlja tako što se u grapu (lozu) u komplikovanom procesu dodaje ekstrakt imele, puzavice-parazita, svoj intervju počeo sam konstatacijom da objavljivanje romana Grad u zrcalu u Samizdatu B92 predstavlja (dugi) povratak Mirka Kovača u savremenu srpsku književnost, čije su ga institucionalni žreci, nagradodavci, festival-mejkeri i izdavači već dobrano zaboravili i izbrisali iz svesti mlađih generacija čitalaca u Srbiji.
Kakvo značenje za Mirka Kovača ima srpsko izdanje romana Grad u zrcalu?

Mislim da povratak na srpsku književnu scenu, ako tako smijem reći, ima neko značenje za mene intimno u prvom redu, a drago mi je da oni koji su me nekada čitali i s kojima sam prijateljevao mogu da vide da sam i dalje nastavio pisati i da sam zapravo odlazeći iz Beograda u prvom redu mislio na to, da ću se osamiti i da ću na miru pisati, da ću na miru svoditi neke račune sam sa sobom, ma koliko da se to u neko vreme predstavljalo kao neki politički stav. To može biti politički stav, u neku ruku može, jer to je bio otpor, neka gesta, moralna ako tako smijem reći, ali u biti moj odlazak je bio zapravo povratak u Istru, zapravo želja da na miru pišem, jer sam shvatio da ono u šta sam se upustio u Beogradu, sa tim političkim temama, to niti su moje opsesije niti je moj fah. Taj povratak u Beograd, sada mislim da i čitaocima nudim nešto drukčije, nešto mnogo smirenije. Nešto mnogo zrelije nego što sam to radio ranijih godina.

Grad u zrcalu se može čitati kao neka vrsta kreativne reciklaže elemenata i motiva iz vašeg proznog opusa, kao bildungsroman sa jasno sugerisanim auto-biografskim detaljima u toj meri da se može postaviti pitanje razgraničenja života i literature. Da li se vaš novi roman može razumeti kao ponovni pokušaj suočavanja i sa detinjstvom i sa odrastanjem, roditeljima posebno sa jakom figurom atipičnog oca?
I ja sam imam oko toga puno dvojbi i puno dilema što može ući u knjigu. U biti osnova je realna, događaji su stvarni, al' opet to nije to, opet je to fikcija, onog časa kada je preraslo u literaturu, ono poprima tu estetsku dimenziju. Pišući o sebi, ja sam se pitao i o pisanju. Nije bilo samo napraviti događaje iz detinjstva koji su apsolutno istiniti, koji su prelaskom u knjigu postali fikcija po prirodi stvari. Ništa mi to ne znači što je moj otac doista stvaran i što sam sa njim se oprostio doista u tom sanatorijumu. Ja stalno imam običaj reći: sve je tako bilo, ali ništa tako nije bilo. Mislim da je tu moja nekakva tu glavna želja bila spasavati neki svijet od zaborava, spasavati nešto što je otišlo u neku daleku, daleku prošlost. Naprosto, mislim da o tome niko ništa ne bi znao da nema književnosti, ne samo o meni i mojim događajima, nego niko ne bi ništa znao o vremenima Singerovog života u Poljskoj, primjerice. Isto tako, to vrijeme ratno, poslije rata, do kraja 50-ih godina, koje sam u knjizi opisao, to je već zaboravljeno doba, neki svijet koji je potonuo u zaborav i moja je želja bila da taj svijet ne ode tek tako. Ali, opet ne mogu reći da je to autobiografska knjiga, nešto me sprečava u tome. I, iskreno rečeno, ja najviše držim ovu Singerovu da je nemoguće napisati knjigu o sebi, i to je jednom jako divno rekao Jung. Rekao je da biste pisali o sebi, morate pretvoriti to u mit. To su granice jako teško razdvojive, ali mislim da je ipak dobilo neku estetsku vrijednost sve ovo. Moj život je sam po sebi, ili svačiji život, bez tih estetskih momenata zapravo banalan – književnost je to što odiže te svijetove u fikciju, u umjetnost. Ja sam bio opsjednut tim pričama koje su ovdje ušle u knjigu, tim mojim svim koji su negdje nestajali, odlazili u neke svjetove, daleke: imam stričeve koje nikad nisam vidio, imam ujaka koga nikad nisam upoznao, uključujući i mene samog i moju kćerku koja živi u Norveškoj, kako to odlazi, kako se rasipa, iz nekih malih mjesta, Bogu iza leđa, kako to ode. Eto, to je bila neka moja fascinacija i mislim da sam to pokušavao ovom knjigom rasplesti.

Grad u zrcalu je oblikovan kroz fragmentarno i zrcalo je oblikovan kroz fragmentarno i mozaičko pripo-vedanje, oslonjeno na stilski zaokruženu i efektno prikazanu pripovednu situaciju. Stvaraju se različiti portreti i događaji, čas duhoviti, čas nostalgični, čas upućuju na nešto natprirodno (kao što je događaj u Dubrovniku, kada se nevesta u venčanici transformiše u pticu).
Najveća odlika svakog pisca je invencija. I ja tako prilazim svakom piscu. Ako on nema te humorne distance, ako se ne igra…, mene ta vrsta proze ne zanima. Ja to čitam donekle i ostavim. Dakle, invencija mi je mjerilo stvari. Podrazumevam da svaki pisac zna pisati, mislim zašto bi ulazio u sve to, i to me ne fascinira. Ali ti obrati, te neke dosjetke, taj neki unutarnji humor i obrti u rečenici, to je ono što me privlači. Tako i dolazi do primjera koji ste spomenuli sa nevestom. Eto, tu dolazi do odmaka od onoga što je stvarno. Ja imam u sjećanju doista, iz Dubrovnika, jedne u bijelom koja je prošla jednom koja se zove Gundulićeva poljana, koja je prošla brzo i tamo otišla, i ta me slika progonila i godinama sam je htio opisati, dok nisam došao do toga da je uključim u knjigu kao neki lik i da mi ona prerasta u neku pticu, u nešto što je nadgradnja tog sjećanja.

Dve dominantne odlike Vaše poetike, prisutne i u novoj knjizi, jesu duhovitost, bufonerija, igra u jeziku i u rečenici, i sa druge strane erotska tematika koja je ranije umela da bude bizarna i brutalna. Zanimljivo da u Gradu u zrcalu dolazi do stapanja ta dva vaša pripovedna interesovanja i do sentimentalnog glačanja erotike, tako da to na pojedinim mestima biva i dirljivo. Primer za to je odnos dečaka-naratora sa svojom učiteljicom Jozepom, koji je dat u rasponu od putenog do intimnog, ali gde nema erotskog ostvarenja. Koliko je sama tema, prostor detinjstva ili filter sećanja učinilo da erotska tematika bude sentimentalnija?
Pa da, to malo dolazi i sa godinama. Malo sam i htio biti kontra sebi samom i nekim mojim erotskim pretjerivanjima iz ranijih knjiga, naročito mladenačkih. U mladosti ja sam htio malo i šokirati. S druge strane, to je bilo ono vrijeme kada su se neki tabui pomicali, kada su se neke granice cijepale, kada je erotsko bilo reakcionarno. To sam ja radio, potpuno svijesno, kao razaranje tih tabua, međutim sada više nema potrebe za tim. Sada je drugi pristup, sada je erotika nešto nedorečeno. Sada mi je bilo bitno da nisam nigdje pretjerivao u odnosima sa učiteljicom, da je sve bilo na nekom rubu: je li erotika ili nije, je li ljubav ili nije. Nisam se upustio nijednog trenutka da napravim erotsko, iako sam dolazio u napast… Ma čak mislim da sam i napisao neke partije koje sam kasnije sklonio, neke scene brutalnog odnosa sa učiteljicom, i onda sam shvatio da mi to više ne treba i da je bolje ostati u naznakama. Sad kad pogledamo uopšte i povijest erotike, vidimo da je bolje kad ostane u nekoj naznaci nego kad je doista otvoreno. Ja recimo u filmu sad ne mogu da gledam isti pristup erotskim sekvencama, to je potupno nepodnošljivo. Ako se setim Bunjuela i nekih njegovih filmova, on kad podigne malo haljinu i kad sjevne bedro, kad se zabijelasa, to je erotičnije od bilo čega što je eksplicitno, ne. Tako da sam ja svjesno to sveo na sentimentalni pristup, čak sa stalnom nostalgijom prema učiteljici, i sa traganjem kasnije za njom kao za nekim erotskim modelom. Ovaj roman je korekcija svih mojih dosadašnjih erotskih ispada ili tih šokantnih mjesta, kojih više nema i ja se nadam da ih i neće biti.

Ono što je karakteristika vašeg esejističkog pisanja jeste jedan deklarisan i oštar kritički stav, koji se mnogima ne sviđa i po prirodi stvari izaziva polemičke reakcije. U romanu, koji je precizno socio-istorijski kontekstualizovan, to je prisutno kroz skeniranje jedne sredine, jednog vremena i kroz oblikovanje karaktera i tipova. U romanu se može iščitati kritički stav prema komunizmu i društvu koje je utemeljeno na jednoj vrsti revolucionarnog nasilja (ovde se vidi nasilje prema trgovcima kojima je sve oduzeto). Kako pisac koji hoće da referiše na važne istorijske i lične teme treba da se postavi da ne bude puki auto-biograf ili propagandista a da te teme zadrže neku istorijsku i poetičku relevantnost?
Pa ja mislim da je to još Krleža dobro raspletao davnih godina kad je rekao da roman i umjetničku prozu, pripovetku, treba čuvati od publicistike. Ako hoćete kritizirati, imate publicistiku. Tako sam i ja pribjegao, bojeći se da u roman unosim od tih političkih i kritičkih priča, čuvajući dakle roman, pribjegao publicističkim tekstovima za koje ne držim da su naročito slavni, niti treba da budu, niti mi je to želja niti sam ja od tih pisaca. Ja sam imao zapravo cijelog života jednu jedinu ideju, pisati i izgraditi svoj prozni sistem, samo prozu, eventualno dramu, čak sam uletio i u filmove, televizijske tekstove, u publicističke tekstove, u esejistiku, potpuno, rekao bih, nepotrebno. Međutim, kritika, kritični stav prema negativnim pojavam u društvu je nekako nužna. Pa, ne mogu da zamislim pisca koga se to ništa ne tiče. Spomenuli ste trgovce, moj otac je bio trgovac i to je bila trauma mog djetinjstva i to sam u Vratima od utrobe razradio do maksimuma, i to u ono vrijeme gdje je bilo vrlo komplicirano kako provući sve to a da ne izgubim vremena oko odbrane svojih stavova. Htio sam reći da moramo kritizirat negativne pojave u društvu u kome živimo Ako neće pisac, ne znam ko će drugi. Naravno, ne smijemo to zloupotrebiti, niti smijemo dopustiti da to činimo romanom, jer tog časa roman više nije to, postaje pamflet, postaje propaganda. Čuvati roman, ostati kritičan, jer moramo se odrediti prema onome što je bilo negativno, nasilno, zlo, jer to su stvari koje intelektualac mora da postavi i da se postavi prema tome. Ostati umjetnik na drugoj strani, jer roman je u prvom redu umjetnička tvorevina, a onda sve drugo.

Iza naslovnog pojma romana krije se infantilna fascinacija gradom, doživljaj grada kao utvrde, uređenog mesta, ali i grad kao simbol utopijskog mesta pravednog i boljeg života, mesta kome se teži, koje predstavlja ostvarenje iracionalnih projekcija i snova. Posmatrano biografski i geografski, reč je o Dubrovniku. Da li u vašem gradu treba tražiti i elemente utopije ili je sve deo specifičnog literarnog sećanja?
Ne bih volio da se taj grad pretvori u nešto simbolično, ili utopijsko, na kraju krajeva. U ovom slučaju, mislim da su najrealističnije partije taj Dubrovnik. I šta se dešava, da su te najrealističnije partije postale najdublja fikcija romana. Meni osobno su najdraže te partije u romanu, jer taj grad, Dubrovnik, jeste jedna priča u zaleđu. Svako od nas je sanjao neke gradove, o tome kako će otići iz svog malog kutka, iz svog malog mjesta. Dubrovnik je bio naša fikcija u djetinjstvu, moja pogotovu, i ta stalna težnja da se spustimo, da uđemo u taj grad. Mislim da je on za nas, za moju generaciju dječaka, mi smo išli biciklima u Dubrovnik, bio neka vrsta sanjanog grada, vrsta opsesije. Znali smo otići ujutro, vraćati se navečer nekim vozom. U romanu sve je to postavljeno tako da ne poprimi odnos šta je grad, da ja sad ne raspravljam teoretski o gradu, u odnosu zaleđa prema jednom fascinantnom gradu, ali ipak je, htio to ja ili ne, došlo do toga. Naime, došlo do toga da se postavlja jedna čudna granica između toga grada koga dijeli dvadesetak kilometara od mog mjesta, da su to dva strašno različita svijeta. I ja sam se uvijek pitao kako je to mala granica od 20 kilometara koja čini svijet tamo. Imamo tradiciju, prošlost, Marina Držića, jednu veliku književnost, jednu Republiku, jednu državu, imamo brodove, imamo trgovinu, i na 20 kilometara potpuno drugi sistem života. Zato sam se vraćao u istoriju, u nešto što je bilo osmanlijsko vrijeme vlasti u 20 km od toga; dakle, koliko su to male granice koje dijele naše svijetove i koliko su to nepremostivi prostori. To je zaista fascinantno, vi putujete 20 minuta a to su vijekovi, civilizacije. Imamo ovdje potpuno drugi svijet koji sanja opljačkati taj grad i to se dešava u povijesti. Pljačkan je 1805. kada su bili napadi na Dubrovnik, pa do nedavno. Do dana današnjeg ista je priča, isti odnos, ništa se nije promijenilo. Ta priča traje vječno: odnos grada i fascinacije gradom i ovog što možemo nazvati učmalom ili učahurenom sredinom.

Od prošle godine, zagrebačka Fraktura izdaje vam izabrana dela u 6 knjiga. Za roman Grad u zrcalu dobili ste dve značajne književne nagrade u Hrvatskoj, nagradu Matice hrvatske i nagradu Vladimir Nazor. Kako vidite svoje mesto u savremenoj hrvatskoj književnosti i kako sada hrvatska književna sredina reaguje na vaše knjige, kako ih posmatra imajući u vidu celinu vašeg opusa (proznog, dramskog, esejističkog i publicističkog)?
Pa, ja nemam nikakav izgrađeni odnos na temu čiji sam pisac, i nekako sam se odlučio ostaviti to drugima. Ja to raspletati ne bih htio. Osjećam se piscem svih onih koji me žele čitati, to mi je neki stav i neko pravilo, i svih ovih jezika koji me razumiju. U Hrvatskoj sam s početka 90-ih godina. Nije bilo sve to tako jednostavno, niti se drugi lako prihvaća niti se lako ulazi u novi prostor. Ja sam bio toga svjestan, nisam u tom smislu ništa učinio da se prilagodim, ostao sam na nekim svojim pozicijama, ništa nisam napravio kao što recimo radi Kusturica u Beogradu, na primjer. Nema te vrste udvaranja, to nije moja pozicija bila nikad i nema potrebe za tim. Ne mora me niko prihvatiti, nije ništa loše biti ničiji. Ali, u svakom slučaju mogu reći da pripadam tom nekom mediteranskom krugu literature, da sam na neki način učio zanat ipak od hrvatskih pisaca. Moji su neki pisci Ranko Marinković, Dinko Šimunović, Kaleb, ta vrsta proze je bila moja opsesija i želio sam tako pisati. Imam neki privilegij da me prihvaćaju i Crnogorci i u Bosni isto tako, u Hrvatskoj, u Srbiji postoji jedan broj ljudi, drugačije nije bilo ni kad sam bio u Srbiji, koji su bili mi bliski, što Nabokov kaže, bili mi dvojnici, bili isto što i ja. Ali, nisam bio nikada pisac od velike čitanosti, pa da žalim za publikom, niti me to iskreno zanimalo. Pa, knjige se ne pišu samo za čitaoce, knjige se pišu i za književnost. Mislim da je odnos u Hrvatskoj prema meni kakav je bio i prije. Naime, ja sam tu imao veliki broj prijatelja, s njima sam ostao prijatelj i oni su me uvijek tretirali svojim piscem. I danas je ista pozicija: ima onih koji me tjeraju odavde i ima onih koji me prisvajaju. Tako se nalazim uvijek u nekoj dobroj poziciji. Oni s kojima sam bio prijatelj, ostao sam prijatelj; oni koji me neće, neće, to je njihov problem. Oterati me ne mogu bez moje volje i tako to funkcionira, ali ne trudim se volim odgovarati na pitanja jezika, mislim, to su stvari koje su potpuno nevažne i koje su u potpuno drugom planu.
Beton

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License