POVRATAK AHASFERA
Ljubo R. Weiss
Bježao sam od kuće, što dalje,
A glasovi kuće bivali su sve glasniji,
Glas majke, oca, brata…
Povratak Ahasfera dozivahu.
I dođoh kao obično, kasno noću,
Ovaj put s dvije štake ispod pazuha,
Brojeći stepenice pri ulasku u kuću.
Pogrbljen, kičma koja jedva drži tijelo,
Neposlušnih nogu, drhtavih ruku,
Mutnih očiju, slaba sluha, ali ipak smjelo.
Na vratima kuće dotakoh hladnu kvaku…
Prtljagu skromnu unesoše nećak i nećakinja,
Pitajući, ne baš mudro, što im je Ahasfer donio?
«Najvrednije – neobjavljene pjesme i – sjećanja!»
Bolesti u kući bez pjevanja stanuju odavno,
A sada doselila se i starost metuzalemska.
Nervoza se kućom razmiljela iskričavo.
S pet godina bjehu za Štivo,
S osamdeset dosegoše punu starost,
U devedesetoj bit će pogrbljeni…
A ta Starost grubo obgrlila majku i oca:
Ocu ukrala kosu crnu, zlu boleštinu dovaljala,
Majka pred spavanje bez proteze, izbrazdana lica.
Ne žale se:» Adošemu, što životnu stazu kroji, hvala!»
Uznemireni, svi troje, jedva oka sklopili.
x x … x
A ujutro krijepi idila umorne oči sina izgubljena:
Cvijeće uz stazu kao crveni tepih; grlica guk,
Pod bosim nogama razlistana, negažena djetelina,
Kruška nabreklih grana, žutih plodova luk.
Dvije mace, Biba i Šarko, crna i bijela,
Pogled na toranj crkve Svetog Roka,
Susjedi srdačni, majčina miomirisna jela,
Glazba od prije 40. ljeta - mladosti jeka!
Žmarci me podilaze, koža se ježi,
Gdje sam, s kim sam, u kojoj godini?
Što mi danas, što jučer na srcu leži?
Bježao sam od kuće što dalje,
A glasovi kuće bivali sve glasniji,
Glas oca, majke, brata…
Ahasfer, Vječni Žid, se vratio,
Onaj koji je, u odlasku,
O zvijezdama snatrio.
(Vrovitica, 22.08.2007.)
