Povodom Povijesnog Romana

Carole Ksiazenicer-Matheron
Povodom povijesnog romana

Roman na jidišu između dva svjetska rata na napastan način odražava nesigurnosti i tjeskobe toga razdoblja. Tako vidimo rađanje jedne vrste do tada malo poznate: povijesnog romana.
Od obilnog stvaralaštva zadržat ćemo se na nekoliko sjajnih knjiga, pa i kada ne prikazuju sve u strogom smislu povijesnog romana. Radi se o djelima J. Opatošua, U poljskim šumama (1921), Jichaka Baševisa Zingera, Ovnujski rog (1933), i Israela Jošue Zingera, Luda Joše (1932) i Braća Aškenazi (1936).
Svaki za sebe, ti romani prate propadanje hasidskog suda u Kocku upravo prije poljskog ustanka iz 1863. godine, sabatijansku krizu iz 1666. u jednom židovskom gradiću u okolici Lublina, propadanje hasidskih običaja u Galiciji oko godine 1880. i, napokon, razvitak židovskog života u Lodzu poslije osnivanja grada, pa do poljske nezavisnosti, poslije Prvog svjetskog rata.
Ovi tekstovi, međusobno povezani višestrukim vezama, imaju zajedničku problematiku usredotočenu oko pitanja povijesti.
Zakonitost roda
Povjesničar Jerušalmi, ispitujući u svom djelu Zahor međudjelovanje između sjećanja i židovske povijesti, izlaže slijedeći paradoks: “S obzirom da je judaizam kroz vremenska razdoblja bio prožet osjećajem za povijest, zašto historiografija među Židovima u najboljem slučaju ima služinsko značenje i najčešće kod njih nije imala nikakvu ulogu?”
To se pitanje poklapa s jednom primjedbom jidiškog pisca Josefa Opatošua, koju on iznosi u jednom članku napisanom poslije rata, te postavlja slijedeće pitanje: “Zašto Židovi, narod tradicionalno vezan uz povijest, nemaju tradiciju povijesnog romana?”
Kao povjesničar, romanopisac vidi u ahistorijskim matricama vezanim uz obred i uz neprekidno obnavljanje svetog teksta jedan od bitnih razloga te odsutnosti. Tomu nadodaje još jedan drugi razlog, ovisniji o prilikama i u uskoj vezi sa samim smislom njegove nakane: po njegovom mišljenju, povijesni je roman do tada odražavao samo “kršćansku” povijest ili, još bolje, povijest viđenu s kršćanskog gledišta.
Kako počevši od te tvrdnje napisati židovski povijesni roman na jidišu, a da bude uklopljen u suvremenu književnost i da istovremeno bude prožet plodnim utjecajima Tradicije? Činilo se da je na to pitanje Opatošuov roman U poljskim šumama već dao odgovor.
Prema njegovom mišljenju, pisac pun židovske kulture mora neprestano crpiti iz izvorâ, vraćati se tekstovima koji će mu dopustiti da se opskrbi nadahnućem koje neće nikada biti u potpunosti osobno. Također treba izvući i ponovno oživjeti povijesnu srž, koja sačinjava pozadinu tradicionalnih tekstova (Biblija, Talmud, Midraš…), kako bi pronašli svoju snagu mašte. Na taj način pisac može obrnuti kulturni tijek koji je kroz stoljeća obogatio europsku misao židovskim doprinosom, upijajući židovsku povijesnu misao u teologiju.
Tako je za Opatošua svaki roman već pregled prostrane povijesne sinteze: židovski narod zbog svoje raspršenosti ima sveopći položaj: pripovijedati neki događaj iz njegove povijesti, oslikati ga izmišljeno, to je neizbježno obnavljnje jednog razdoblja povijesti svijeta. Radi se, dakle, o tomu da se odatle prikaže općenitost, duh, prema židovskom kutu gledanja koji, prema Opatošuvom mišljenju, sačinjava jedini pogled, ujedno pravedan i nužan za sličnu obnovu.
Borben, zato što je vrlo otvoreno usmjeren protiv napasti “kristijaniziranog” pogleda na povijest, taj projekt je sveobuhvatan na prostornoj i vremenskoj ravni: radi se o tomu da pisac treba slikovito potvrditi neprekidnost povijesnog židovskog iskustva, da iz toga utemelji duhovno jedinstvo, iznad kriza, razaranja, razlika i kolebanja. Kutni kamen te građevine je upravo proces pojedinačnog pisanja, počevši od trenutka koji se označava kao utjelovljenje jedne prošlosti i jedne povijesti. Eno definicije pisca na jidišu za Opatošua, koji se tako protivi stanovitom samoljublju zapadnog književnog stvaralaštva.
Što se više njegovo djelo oblikuje i mijenja vremena i mjesta, govoreći o Poljskoj, zatim o Americi, kamo je pisac emigrirao 1906. godine, djelo nastoji razmišljati s nekom vrstom optimizma o procesu diskontinuiteta i raspada, i čini se da prihvaća s određenom vedrinom da se ponovno povežu drugdje i na drugi način mnogobrojne i bezbroj puta prekinute niti židovskog naslijeđa. Djelo nastoji povezati jidiš kulturu i njezinu ugroženu povijest u prostranu duhovnu zgradu judaizma, obznanjujući s jednakom opredjeljenošću pozitivnost dijaspore i slikovitu središnjicu Izraela.
Proces reteritorijalizacije, mjesto ujedno nacionalnog i sveopćeg, povijesni roman za Josefa Opatošua ima «životni» oblik. Ne možemo propustiti a da ne suprotstavimo ovom shvaćanju mnogo pesimističnije teze jednog Jichaka Baševisa Zingera.
U jednom članku iz 1943. godine ovaj posljednji je na hotimično provokativan način odredio književnost na jidišu (u svakom slučaju prozu napisanu u SADu) kao povijesni roman. Prema Zingeru, stvaranje na jidišu je potjecalo od samog jezika. Pisac na jidišu (posebno takav kao on, “izgubljen u Americi”) nema drugog izbora osim prošlosti. Ako i postoji proces reteritorijalizacije u povijesnom imaginariju, to vraćanje na izvor je, tako da kažemo, prisilno. Jezik je taj koji piscu nameće izbor i u slučaju jidiša radi se o jednom jeziku koji se oblikovao oko jednog posebnog načina života, koji Baševis određuje (bez pejorativne primisli) kao život “geta”. Razilazeći se u odnosu na očevidnu stvarnost, onu emigracije i atomizacije egzistencijâ, jezik obvezatno postaje književni i izražava pojmovni sustav koji nije onaj svakodnevni. Slavizmi, nekada neposredni dozivači zajedničke stvarnosti, sada su neodgovarajući u svijetu potpuno promijenjenih predmeta. Pisac je osuđen smjestiti svoje teme u prošlost, jer je to jedino mjesto gdje se još njegov jezik podudara sa stvarima. U toj mjeri udaljavanje od povijesnog romana, ono, na primjer, u slučaju Ovnujskog roga, nije vidljivije od nekog drugog. Njemu je stalo mnogo više do prijenosa legende, fantastičnoga, nego do prizivanja bilo koje mjesne boje. Zbog toga što je određen vremenom, jezik kod Zingera postaje bezvremenski.
U neprekidnom položaju prizivanja prošlosti, i prema tomu oslobođena utjecaja iluzije stvarnosti, književnost pronalazi svoju prirodnost i umijeće u toj istoj ograničenosti. S promjenljivim prostorom i beskrajno preinačivom prošlosti, pisac dobiva slobodu koja nikako ne ovisi o njegovim temama, niti o njegovim smjelostima. Ako je nadahnuće “tradicionalno”, pa i onda kad pisac i njegova publika svjedoče o napuštanju određenog načina života, to je u smislu da se ono neprestano igra popisa stvari iz prošlosti ili onih iz sadašnjosti. Ta nužna veza uz tradiciju nema ništa nazadnjačko ili nostalgičarsko. “Naprotiv, povezanost Židova s povijesti ide u ukorak s napretkom jer je povijest židovskog naroda povijest stalne revolucije protiv sila mraka”. Stanovita objektivna granica prema sveobuhvatnosti, koju potražuju pisci na jidišu, nije ništa manje naglašena u Zingerovim očima.
Takvo držanje, treba to primijetiti, je mnogo više vrsta samoodređenja, nego kruta teorija. Ako ono obilježava mnoge Zingerove pripovijetke i, posebice, njegov roman Ovnujski rog, koji je uostalom napisao u Poljskoj, njegove “američke” pripovijesti su tu da bi činile prijelaz u toj odluci. Zbog svojeg pretjerivanja, namjerno provokativnog, to držanje, međutim, pomaže u odmjeravnju dramatičnih uloga u književnom stvaralaštvu na jidišu.
Između te dvije krajnje zamisli, gdje Opatošuova odražava relativno optimistički i borbeni pogled na povijesni roman, i ona Baševisa Zingera, koji u tomu više vidi oblik prilagodbe usprkos svojem izričito preuzetom idealu; ističe se put Israela Joshue Zingera, srednji put, koji je djelo tuge na osnovu koje se oblikuje književno djelo prožeto jednim obuzdanim i umjerenim pesimizmom.
U književnoj djelatnosti Baševisa Zingera jasno se ocrtavaju dva velika razdoblja koja se, prije svega, razlikuju po stilu i povodima za pisanje.
Prvo je razdoblje usmjereno na izričitio eksperimentiranje suvremenog, naročito onog iz dijela Europe gdje se simbolizam i ekspresionizam spajaju, da bi uljepšali naslijeđenu stvarnost XIX stoljeća. Ta se traganja utjelovljuju u obliku novele, modernističke, dajući djelomičan i usavršen pogled na stvarnost.
Razdoblje (drugo “razdoblje”) njegovog djela, u pravom smislu riječi povijesno, koji nalazi svoje ispunjenje u monumentalnoj freski, romanu Braća Aškenazi, odvija se poslije višegodišnjeg prekida isključivo posvećenog novinarstvu i podudara se s pravim odricanjem od književnog rada s piščeve strane.
Tekst koji ostvaruje, završavajući ga, to dobrovoljno povlačenje i koji dobiva pečat jedne duboke promjene ciljeva djela, to je Ludi Joše; iako nije, strogo govoreći, povijesni roman, taj se roman smješta u pozadinu povijesti, prošlosti načinjenom još arhaičnijom nego što jest, budući da je pisac drži na udaljenosti. Tako, nakon što je bio jedan od osnivača književne avangarde na jidišu, pisac proživljava preobražaj, okreće se prema izričitom klasicizmu i neposrednoj komunikaciji s jasnom i razumljivom porukom. Ali taj preobražaj djela odgovara isto tako drugačijem povijesnom kontekstu: borba protiv totalitarizama se za Zingera ne odvaja od jasne potvrde židovskog sjećanja i kulture, to jest onoga što ga se tiče, jedne nove književnosti koja se širi od nove povezanosti sa prošlosti. Osobna prošlost, koja sadrži prekid mladog pisca s očinskim djelokrugom zakona, i zajednička prošlost, protjerana vještinom arhaizacije, u Ludom Joši su rastaljeni u loncu jednog pisanja koje pročiščava pojedinačne sukobe i ostvaruje zajedničko iskustvo kroz povijesno viđenje.
Saga ili freska nisu za Israela Jošuu Zingera “živo” prizivanje prošlosti. Posebno u Braći Aškenazi, njegova vrlo staložena tehnika i panoramski pogled, zahvaljujući čemu on započinje istraživanje i rekonstrukciju različitih opisanih razdoblja, potiču ga na prekid s realističnom iluzijom, čak ako su vjerojatnost i stvarni odnosi među likovima u tekstu ponovno na to upućeni. Međutim, sinergijski stil i osnova teže prema stanovitoj apstrakciji. Otkriti mehanizme, razjasniti djelovanja, zorno prikazati Ideje koje su u jednom razdoblju izrekle svoju duboku povezanost, takvi su prvenstveno njegovi ciljevi, čak i ako je jednostavno zadovoljstvo pripovijedanja ponovno zahtijev prve pokretačke snage književnosti.
Tako povijesni rod postaje zakonit i plodan od onog trenutka kada se pisac, nakon što je stišao rušilačke potencijale prošlosti, posluži svojim sjećanjem kao jasnim iskazivanjem sadašnjosti.
Povijesna obnova

Kako ti pisci prilaze svojem materijalu? Koji su ciljevi koje oni sebi zadaju? Kako se nadmeću s povijesnom znanošću?
Za Opatošua zadatak umjetnika je da otkrije ono što povjesničar nije vidio ili ne može vidjeti. Njegov rad je rad arheologa koji iskopava skrivene naslage prošlosti. Kroz povijest “stil” svakog razdoblja je obnovljen. Osim toga, umjetnik ispunjava praznine koje postavljaju povjesničaru gotovo nepremostive poteškoće. Pjesnička mašta uspostavlja vjerojatnost, stvara ponovno pojedinost koja nedostaje. Ono što je povjesničaru nepoznato, prema Opatošuu, jest svakodnevnica, zaboravljena od velike povijesti, to je seljak koji ne zna da je vrlo blizu Rabi Akive. To se projiciranje u razdoblje može učiniti zahvaljujući dramatskoj viziji povijesne scene, uživljavanjem s prošlosti koja ga potiče i postaje mu bliska. Tako lirizam služi kao vremenski posrednik.
Kod Baševisa Zingera, učenost više služi kao načelo odmicanja, ali to je, napokon, jedan vid bezvremenosti kojem teži. Navod, igra parodije, brižljivo odmjerena razlika između hebraizama i propustnost svakidašnjeg jezika, uvode nužan razmak, svojstven njegovom odnosu prema povijesti. Prisan i, u isto vrijeme, drzovit stil spaja dvostruki položaj svog autora. U Ovnujskom rogu sabatijanska legenda je točan izvor informacija i stalni smjerokaz u vođenju pripovijesti, iako je sva isprekidana, i kao da je premještena u mikrokozmos poljskog gradića. Tako stilizirana, prošlost izgleda čudna, te posve vezana za sadašnjost univerzalnošću stvarnog života, životnošću ili tjelesnom razvratnošću, stalnosti tradicionalnih ponašanja.
Zato ta pravolinijska priča, napisana velikim dijelom u pripovjedačkoj sadašnjosti (na jidišu, što se ne pojavljuje uvijek u prijevodu), zar nije ona konačno vraćena prošlosti, krajnjim umijećem jednog pisca oponašatelja, zatvarajući jednostavno pripovijedanje događaja u arhaični stil starih kroničara koji izvještavaju o nekom slučaju opsjednutosti, ili o nekoj zajedničkoj devijaciji?
Kod Izraela Jošue Zingera panoramski se pogled uvodi polazeći od kritičkog postupka izvršenog u Ludi Jošeu. Držeći je na odstojanju, pri samom spominjanju prošlost je arhaizirana, folklorizirana jednim običnim, etnografskim gledištem. Tek se od toga otklona dalje ostvaruje razvitak freske i obnavlja se nužna veza između prošlosti i sadašnjosti. Taj svijet, napokon blizak, kojeg Zinger opisuje u Ludi Jošeu, on nastoji ograničiti unutar stanovite granice, udaljavajući ga postupkom pisanog sjećanja, da bi ga naknadno opet uhvatio, ali na sasvim drugačiji način u okviru sage ili freske. Tada je povijesni materijal potpuno preuređen prema pogledu na iskaz koji taj materijal podrazumijeva, to jest u Braći Aškenazi tijek antisemitizma i kritički pogled na židovsku asimilaciju.
Mesijansko očitovanje

Jesu li te mitske kategorije, koje za Jerušalmija odolijevaju stvarnom povijesnom približavanju, ipak nestale iz tih romana na jidišu? Bit ćemo, možda, začuđeni kada utvrdimo da nisu. Mesijanski mit, na primjer, jedna je od tema najopćenitije obrađivanih, premda on može imati različiti smisao za svakog pisca. Naravno, teško je odvojiti mesijansku ideju u judaizmu od kretanja povijesti, za koju se smatra da će učiniti kako bi se ta ideja ostvarila. Međutim, kroz nju, to je kraj ljudske povijesti koja ide za tim da bude projicirana u vječnost božanske vlasti. Ta eshatološka napetost u našim povijesnim romanima služi kao metafora mnogim iznenadnim skokovima stvarne povijesti, ali se i tu još može primijetiti raznolikost uporaba koje su od nje učinjene.
Kod Opatošua, iznad složenosti simbola i razdražujućeg nemira osobâ suočenih s mesijanskom idejom, ističe se zapravo pozitivna slika mita koja igra znatnu posredničku ulogu (slika sinova, tijek i pomicanje povijesti često su prizivani tim povodom). U vremenskoj ravni, mesijanski lik je dovoljno dinamičan i značajan da oživi kroz stoljeća neprekidna utjelovljenja, s kojima se poistovjećuje na smušen način junak djela Poljske šume, bilo da se radi o Mesiji, sinu Jesefovom, o Salomonu Molhu, o kršćanskom liku, ili čak o Antikristu. U vremenskoj ravni on simbolizira pokušaj, uzaludan bez sumnje i varljiv, ali povijesno dokazan spajanja točno putem mesijanskog mita poljske i židovske kulture. Roman prati to egzaltirano razdoblje i prepuno nesporazuma, gdje Mickiewiczevi Dziady stvaraju neku vrstu sinkretizma od naslijeđa židovske kabale i poljskih težnji k nacionalnoj slobodi i univerzalnom iskupljenju.
Kod Isaka Baševisa Zingera mesijanski mit je duboko povezan sa složenim pogledom na stvarnost. U jednom članku, objavljenom 1944. godine, pisac opovrgava usku viziju stvarnosti, koja se posebno izražava kroz realistički postupak. Prema njemu, ono što mi zovemo stvarnost i što se pisac trudi prenijeti u svoje knjige, sadržava množinu iskustava nesvedivu na jednostavniju pozitivističku definiciju stvarnosti. Među tim iskustvima nesvjesno, snovi, misticizam, paranormalne pojave postavljaju se na prvo mjesto. Radi se o tomu da se upozna moć tih pojava, opisanih obično kao mentalna stanja koja Baševis, s jedne točke gledišta, uzima kao “mistična”, te im daje gotovo materijalno postojanje, tako reći, nezavisno. Povijesni roman i, posebno, mesijanske matrice, dozvolit će da oživi to mnoštvo prolaznosti i iskustava. Postojat će doista sukladnost između udaljenih razdoblja kroz bezvremenski oblik koji je za Baševisa mjerilo i cilj umjetnosti. Isto tako, razlikuje li se njegova uporaba nadnaravnog jako od takve uporabe u europskom XIX stoljeću. Jer, ako i postoji prilično dvosmislenosti i nelagode glede oštrine nemira koji zahvaćaju gradić Goraj u Ovnujskom rogu, psihička dimenzija i ona nadnaravna ipak se ne isključuju. Naprotiv, one se isprepleću. Stvarnost Zingeru dopušta upravo pomirenje snaga koje su izgledale kao suprotne racionalističkom gledanju. Rešele je istovremeno jako luda i opsjednuta demonom. Upravo njezina “bolest”, traumatizam njezinog mučnog djetinjstva, odobrava izlazak i oslobađanje s lanca silâ zla, a stvarnost, koja je apsolutno materijalna i neovisna, vrjeba ljudske slabosti i uvijek je spremna umiješati se u njihovu stvarnost.
Jošua Zinger ima obrnute sklonosti. “Jasna” optužba mitova, proizišla iz gledišta Haskale, ne isključuje, na dosta proturječan način, moguću ponovnu mistifikaciju. Mesijanski se lik nalazi točno u srcu te dvoznačnosti, u mjeri gdje je on jedan od povlaštenih piščevih ciljeva, prikrivajući iza njegove vanjske općenitosti jednu lako prepoznatljivu sliku oca. Tako u romanu Luda Joše, rabin Meier iz Bialogoraja, stalno zaokupljen računanjem dolaska Mesije, daje mitu stanovit ironičan vid koji pomalo ruši dojmove. Međutim, usprkos tom sustavnom izrugivanju, naći ćemo kod Zingera ostatke mesijanske legende preuređene u “romantizmu” središnjeg lika i nerazjašnjenoj tajni njezinog identiteta. Ponovna uporaba maske je svojstvena ovom dvosmislenom djelu. Isto kao što se u Ludi Jošeu primjećuje gotovo nepodnošljiva blizina zajednice kroz udaljavanje od arhaizma, u Braći Aškenazi, čija je objektivnost izgleda zajamčena oblikom i metodom, otkrit ćemo najneobičnije prikriveno lice mita u tom vječnom hodu povratka sličnog (antisemitizam), koji potkopava pravolinijski “napredak” povijesti.
Čitanje u sadašnjosti

Dobro je poznato da se povijesni roman uvijek čita na dvije razine. Kroz oživljavanje prošlosti također se otkriva i sadašnjost. Nije nimalo začuđujuće što je jidiš književnost, suočavajući se na svoj način s antisemitizmom toga doba, pribjegla tom obliku majke Gigogne pri povijesnoj obnovi.
Književne posljedice su značajne: na taj način treba pristupiti dvostrukom čitanju tekstova i posebno odgonetnuti, a da im se ne ukloni njihova stvarna dubina, vjerske pokrete koji oblikuju pozadinu potke romana. Sabatijanizam ili hasidizam, jedan i drugi povezani uz mesijanske težnje Židova, su tako svojstveni u stanovitoj uporabi u kulturnim obrascima kod pisaca na jidišu.
Širenjem ili neutraliziranjem mesijanske nade, oni imaju zajedničko poslanje da ponovno vrednuju odnos pojedinca i Zakona, bilo da ga korjenito osporavaju (sabatijanizam), bilo da mu izmijene važnost i unutarnju ravnotežu (hasidizam).
Primijetit ćemo isto tako da za pisce na jidišu mesijanizam oslikava snagu Ideje nad zajednicom, neku vrstu stvarne kristalizacije posljedicâ duhovnosti, kad ona zamjenjuje materijalna potraživanja. Na taj je način teško odvojiti vjersko od političkog, i povijesna vizija opravdano vodi računa o tom stalnom isprepletanju dviju dimenzija u kolektivnom židovskom postojanju. Međutim, za pisce tu postoji dodatni učinak krinke koja im dopušta metaforizaciju stanovitih povijesnih prilika u jedan zakon koji je, tako reći, zajednički.
Središnji problem u Ovnujskom rogu je problem jednog svijeta u krizi, izručenog kaosu Povijesti (Potop, progoni iz vremena hetmana Hmielnickog), ali isto tako ispresijecanog samouništavajućim porivima koji sačinjavaju različit odgovor na nasilje. Kroz kolektivnu histeriju stanovništva Goraja i nerede sabatijanizma, naziremo također unutrašnju krizu židovskog društva u svijetu u kojem su tradicionalni autoriteti bili razoreni (bijeg rabina) i gdje su skupine sa suprotnim interesima imale slobodno polje djelovanja. Tako da se vrlo lako može naći iza slogana o oslobođenju zajednice oportunizam pojedinaca (G'dalia). Sabatijanistički događaj u Goraju je u suštini osvajanje, uostalom kratkotrajno, vlasti.
Međutim, kroz to više političko gledanje izdvaja se mnogo općenitiji smisao, stanovito razmišljanje o poimanju povijesne propasti (predosjećaj ili iskustvo?) i o posljedicama dugotrajnog traumatizma. U stvari, prekid koji otvara romaneskno vrijeme (1648: Potop; 1666: godina Mesije) sadržava u sebi samom pojam naknadnog udara. Kada izgleda da se Goraj “ponovno rađa” nakon materijalnog uništenja i da se izdiže iz svojih stradanja, upravo tada se zbiva događaj u čitavoj svojoj širini i tada se otkriva sva veličina “zla”. Kolektiv tada uzima na sebe jedan dio pogrješke i gubitka vrijednosti u smislu kolektivne odgovornosti, međusobnog pomaganja, te dodaje povijesnom zijevu svoje razarajuće djelovanje na zajednicu. Poslije izvrtanja vrijednosti, što je potaknuo sabatijanizam i njegovo protuslovlje, napokon se dobila nekakva istoznačnost čitavog moralnog zahtjeva, neka opća mlitavost koju je uspostavila kriza. Na nasilje slijedila je apatija i politička uporaba Terora. To naprezanje prema nemogućem, koje je iznjelo na vidjelo mesijansku krizu (ukinuti smrt!), i koje je očitovalo revolucionarnu provalu utopije u zajednicu, obrnulo se u samoiscrpljivanje, kao da se zlo napokon iscrplo samo od sebe, očistilo na neki način.
Kod Jošue Zingera ta vizija, unatoč svojem pročišćenju krize, ustupa mjesto još pesimističnijoj meditaciji o padu, razaranju, propadanju, o čemu njegov roman Ludi Joše podrobno istražuje slike. Za njega je, izvan svake sumnje, politika zlo, a vjera je samo vanjština. Tako da njegova analiza hasidizma prikazuje taj pokret kao pokret svjetovne premoći, osporavajući mu svaku pozitivnost (a da i ne progovori o duhovnosti!) od onog trenutka kad se on ustroji kao vlast.
Taj svjesno reduktivan pogled, mogao se već otkriti kod Opatošua, u njegovoj društvenoj kritici pokreta viđenog kroz mikrokozmos Kockovog dvora. Međutim, kod ovog pisca tragična dimenzija rabina i potresna slika kraja svijeta okružuju cjelinu vizije romana, odražavajući se na opisu hasidskog svijeta ponovno ga mistificirajući.
Teško je, dakle, ne poduzeti suvremeno čitanje o tim vjerskim pokretima, i jednostavno podsjećanje na kontekst godina pisanja ide očito u tom smjeru. Kroz tu književnost oživljava se stanovita atmosfera između dva rata. Tu je stalna nazočnost prijeteće svjetine. Ta razarajuća i samorazarajuća gomila predaje se nekoj vrsti svojevoljnog egzorcizma, tako da odstranjuje pojedinačne nakaznosti ili se služi žrtvenim jarcima da se izbavi svojeg instikta smrti. Definicija vlasti se uspostavlja u odnosu na gomilu, bilo to u totalitarnu svrhu (G'dalia u Ovnujskom rogu) ili jedostavno oportunističku (rabi iz Niešave u Jošeu ludi), ili kroz iskušenje odbijanja izbora svjetine, kao kod Mendelea iz Kocka.
Obrnuto od toga, političko je gledanje često običan prijenos vjerskih stavova. U Braći Aškenazi, na primjer, revolucionarni mesijanizam Nisana, rabinovog sina, viđen je kao prebacivanje na svjetovni plan tvrdokorne vjere njegova oca. Tipičan put naraštaja povezanih sa posvjetovljenjem, naravno, ali također i s kulturnim zahtjevom koji je počivao na izmjeni vrijednosti.
Ako se odsada okrenemo prema procjeni ne samo unutrašnjih odnosa u zajednici, nego i onih prema vani, otkriva se mreža povratnog tumačenja između židovskog i nežidovskog svijeta. Ta se dimenzija istinski pojavljuje u Opatošuovom romanu, a i u Braći Aškenazi. U ta dva romana postavlja se problem saveza, u ime nekog političkog ideala, između Židova i neŽidova, bilo da je to zbog ustanka 1863. godine, borbe za neovisnu Poljsku po završetku Prvog svjetskog rata, ili izbijanja revolucije u Rusiji. Dakle, na jedan ili na drugi način odgovor na te snove o sveukupnom bratstvu je nepovoljan za Židove. I ovdje se još jednom mjeri do koje je točke kontekst redakcije važan za formuliranje te složene problematike. Suvremeni identitet
Kroz povijesnu obnovu ocrtava se stalni motiv koji prelazi domet jednostavnog slikovitog sjećanja, štoviše, spašavanja jedne prošlosti toliko vrijednije, koliko je sadašnjost više prijeteća.
Zajednički problem svim tim romanima je stvaranje identiteta, identiteta modernog pisca, naravno, ali također i kolektivnog identiteta, onakvog kakav se prelama kroz njegovu romansiranu sliku. Tako je prijestupnička dimenzija općenito uključena u cjelinu vizije okrivljene za kraj jednog svijeta. Je li kolektivno razaranje vrijednosti uzrok ili posljedica pojedinačnih prijestupa? Je li uvijek zlo u tim romanima jeka nekog nepopravljivog gubitka, onoga koji je imao vezu sa starim svijetom, gubitkom nevinosti, na neki način. Tako da u tom prijelazu iz staroga u novo ličnosti poprimaju razmjere kulturnih obrazaca, simboličnih u velikim zahtjevima, često shematski suprotstavljenim: pobožnost razuzdanost, askeza uživanje, duhovnost materijalnost, itd. Ali ipak, iza tih obrazaca možemo isto tako pročitati simboličnu kristalizaciju odnosa pisca prema kolektivitetu. To je zato što se likovi vraćaju, stalno povezani prijestupom, krivnjom, otkupljenjem, “povratkom”.
Odsada razumijemo bolje važnost povijesnog romana u književnosti pisanoj na jidišu u XX. stoljeću. Koji bi drugi oblik bio ujedno tako općenit i tako prilagodljiv pojedinačnim stavovima? Koje drugo zrcalo jednog naraštaja, koji više ili manje svijesno baštini tradicionalno rješenje u povijesnim krizama, poput božje kazne prouzrokovane ljudskim prijestupima? Koja se druga duhovna vježba ili pobožnost nadoknađuju prizivanjem iz prošlosti svojeg nemogućeg duga prema zajednici? Koja druga vjernost, nego ona jedne učenosti, prikriva svoju želju iz svoje točnosti?
Carole KsiazenicerMatheron je izvanredna profesorica na katedri komparativne književnosti Sveučilišta Paris III. Posebno se bavi izučavanjem suvremene jidiš književnosti. (op. prev.)
S francuskog izvornika preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić iz časopisa Yod

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License