Povijest Ljudske Gluposti

Željko Ivanković

Povijest ljudske gluposti

Ni Aleksandrijska knjižnica u svom punom kapacitetu ne bi bila u stanju primiti i pohraniti svu količinu ljudske gluposti kad bi se ona kojim slučajem, kao najtrajnija konstanta svekolikog čovjekova življenja, pokušala pretočiti u pisanu građu. Ne, nije fraza da je glupost veća, rasprostranjenija i beskrajnija (može li se tako reći?) čak i od svemira.

Najvažniji i najtrajniji čovjekov proizvod. Pa ipak, Paul je Tabori pišući svoju sjajnu knjigu "Povijest ljudske gluposti" uspio taj nevjerojatni fenomen do jedne mjere usustaviti u jednu relativno neveliku knjigu, u kojoj se mogu prepoznati svi ljudi, sve povijesne epohe i svi krajevi svijeta. Dakako, i mi ovdje i sada.

No, da bismo toga bili/postali svjesni, morali bismo imati odvažnosti susresti se sami sa sobom, imati hrabrosti biti pojedinac izvan čopora vjere i nacije, kritički opservirati svijet oko sebe i sebe u tom svijetu. Ali, tko to voli kad je ljepše i ugodnije biti u masi koja nas guta, čini neobaveznim, neodgovornim, prividno jakim i moćnim. A one ćemo koje nam donose glase o tome proglasiti izdajnicima, nevjernicima, arogantnim pojedincima…

Tabori kaže kako engleski rječnik sinonima na šest stubaca donosi glagole, imenice i pridjeve vezane uz glupost, a ono vezano uz pamet stalo je na manje od jednog stupca. Glupost je vječna i protiv nje je i Bog nemoćan. Čak čovjek i Boga iskorištava za svoju glupost. Glupost je "grijeh propusta", dakle, proizvod ljenosti duha da se koristi onim što mu je priroda dala ili pak upotreba toga na neispravan, pogrešan ili izopačen način…

Nebrojeni su slučajevi i primjeri kojima bismo takve primjere mogli naći u našem svakodnevnom životu, čak u samo jednom jedinom satu našeg života, a kamoli u njegovoj ideološkoj, vjerskoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj praksi. Tabori ih identificira prema "mjestu tvorbe": u "neispravnoj" inteligenciji, slaboj moći rasuđivanja, nepažnji, lošoj asocijaciji, tuposti, brzopletosti, taštini, nepromišljenosti, podložnosti sugestiji… Gluposti se najčešće manifestiraju u najfrekventnijim oblicima ljudskog života: u društvenom životu, u politici, u znanosti, u seksu, u odnosu prema bogatstvu, rasi, spolu, zvanju… Nema polja čovjekova života i djelovanja gdje je glupost isključena i gdje kao čovjekov proizvod bitno ne utječe na čovjekov život… I nikakav problem da glupost dodiruje samo onoga koji je proizvodi, nego se ona rasprostire i na druge, pa i njihove živote kontaminira. Ili čak - zločinački na njih utječe! Da, bezazlenost nam njezinu već stoljećima objelodanjuju satiričari, ali koliko li se nas uopće zapitalo nad njezinim agresivno totalitarnim i zločinačkim djelovanjem.

"Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo", ustvrdit će s razlogom Dietrich Bonhoeffer, jer ona je "poseban oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika" gdje "svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi". Glupan plautovskog ili npr. molijerovskog tipa vjerojatno nas samo nasmijava, dok je glupan o kojemu "etički" svjedoči Bonhoeffer "zaslijepljen, zloupotrebljen, zlo-stavljen u svom vlastitom biću" lako spreman postati bezvoljnim oruđem sposobnim za svako zlo i u isto vrijeme nesposobnim prepoznati zlo. To je ona zločinačka glupost koja je kroz povijest proizvodila masovne zločine, a koju, kad smo već kod literarnih primjera, bolno odčitavamo u naše vrijeme u djelima Imrea Kertesza iz doba hitlerizma ili Aleksandra Solženjicina iz doba staljinizma.

Posebno su zanimljive gluposti u području seksa i religije, gdje Tabori ukazuje na knjigu Rudolfa Quantera "Uloga i položaj žene u religijama raznih naroda", a nisu daleko od toga ni praznovjerja. Dapače, primjera radi, neki je indijski ekonomist izračunao da se u njegovoj zemlji troši više novca na astrologe i vračare nego za školstvo i bolnice. Dakako, teško je razlučiti vjeru i praznovjerja, jer se "posjednici istina", često totalitarni i nasilnički (inkvizicija nekad, islamizam danas), brinu da vlastite gluposti pretvore u "opće dobro", propisano tobože proročkim ili čak božanskim objavama.

Čudesnost romana "Josip i njegova braća" Thomasa Manna (ali tko to uopće čita?!), osim što je to odlična književnost, leži u izvanrednoj literarnoj dekonstrukciji biblijskog mita, primjerice o Abrahamu, Jakovu, Izaku, i onome što će poslije počivati na njima u tzv. Abraha-mskim religijama. Čudesnost knjige "Nevjernica", Somalijke Ayaan Hirsi Ali, je u tome što se iz islamis-tičkog totalitarizma drznula misliti svojom glavom, postavljati pitanja i, dakako, dekonstruirati svijet laži u kojemu je bila prisiljena živjeti. Čudesnost Solženji-cinovih svjedočenja iz Gulaga je epohalno prokazivanje ideologije koja je uspjela zaglupiti gotovo pola čovječanstva do mjere da su i oni za koje smo mislili da su najbolji umovi odbijali suočenje s istinom. I jednako je tako s hitlerizmom i tako unatrag kroz povijest. Da li je to samo povijest!? Da to i dalje nije naša tragična svakodnevica!?

Glupost je nešto što sami sebi ne želimo priznati, a glas o njoj odbacujemo kao tobožnju mržnju na nas, glasnika o njoj, kao u antičkome svijetu donosioca loše vijesti, ubijamo. Ništa čovjek ne voli toliko kao svoju glupost. U stvari, ona je jedini njegov bog, a sve drugo samo loše opravdanje. (Paul Tabori: Istorija ljudske gluposti, Biblioteka Alef, Gradac)

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License