Potisnuta Istina

Olivera Milosavljević

POTISNUTA ISTINA
Kolaboracija u Srbiji 1941-1944.

Antisemitizam

Uvereni u nemačku pobedu i u ostvarenje Hitlerovog “novog poretka” posle rata u kojem više neće biti Jevreja, kolaboracionisti su prihvatili i preuzeli ključne ideje nacionalsocijalizma o nužnosti zaštite čistote “krvi i rase” uz teze o “krvnoj vezi” nacije čije uništenje dolazi od “tuđinskih misli” – jevrejstva, masonstva, komunizma i demokratije. U cilju prilagođavanja “Nove Srbije” nacional-socija-lizmu, predviđali su osnivanje Zavoda za “rasno-biološka ispitivanja” radi čuvanja srpskog naroda od “nepravilnih mešavina”, a njihova propaganda je u svojoj ideološkoj revnosti redovno upotrebljavala pojmove “čista rasa”, “bela rasa”, “arijevstvo”, “ne-arijevstvo”…
U duhu nacionalsocijalizma, Nedićeva vlada je svojim dekretima prvo sprovela odluke okupacionih vlasti o gubljenju prava na rad Jevreja i Roma. Pored vlade i razna udruženja (pre svih, Savez muzičara za Srbiju i Advokatska komora Beograda) su svesrdno sprovodila ove odluke. Uredbama Nedićeve vlade je zabranjeno “Jevrejima i Ciganima” da rade u držav-nim službama, da budu slušaoci Univerziteta u Beogradu, da učestvuju u Nacionalnoj službi rada za obnovu Srbije, a sva njihova imovina proglašena je vlasništvom Srbije bez naknade.
Princip “čiste” nacije zahvatio je sve sfere društvenog života u Nedićevoj Srbiji u kojoj su državni službenici, profesori, đaci, studenti morali da dokazuju da su Srbi. “Arijevski paragraf” je ušao u zvanična dokumenta Nedićeve vlade kojima je prilikom zapošljavanja u državnoj službi zahtevano da kandidati prilažu dokaze da su srpske narodnosti i “arijevskog porekla” i da u porodici nisu imali “jevrejske ili ciganske krvi”. Potvrde su izdavale opštinske vlasti.
Uz napred navedene mere Nedićeve vlade protiv Jevreja i Roma, sprovođene uredbama i dekretima (rasna i nacionalna diskriminacija, izbacivanje sa posla, oduzimanje celokupne imovine, uskraćivanje svih građanskih prava…), propaganda je svakodnevno ponavljala da je rat izazvala “jevrejska zavera” i da je on rezultat “paklene jevrejske misli”. Istorijska “argumentacija” je pronalažena u starim anti-semitskim tvrdnjama da su Jevreji vekovima težili da zavladaju svetom – od vremena Hrista, preko Francuske revolucije koja je njihovo delo, do komunizma koji su oni stvorili, a osuđivan je i Berlinski kongres jer je nezavisnost Srbije uslovio izjednačavanjem prava Jevreja sa pravima Srba. Nedićeve novine su objašnjavale da “judeomasonska” internacionala vlada svetom i da je ujedinila druge dve internacionale – kapitalizam i marksizam – sa ciljem da spreči ostvarenje “pravednih” zahteva “Velikog Nemačkog Rajha”. Glavne argumente pronalazile su u idejama Adolfa Hitlera, otvoreno se pozivale na njih, citirale njegove reči kao temeljni dokaz protiv Jevreja, podržavale “opravdane” zahteve nacional-socijalizma da se Jevreji “proteraju” i “očiste” iz svih zemalja i zaključivale da će to biti “spas” za Evropu.
Po Nedićevoj propagandi, Jevreji ne samo da su bili “krivi” za sve velike događaje hiljadugodišnje evrop-ske istorije, već su bili podjednako “krivi” i za pisanje evropske istorije koja je bila “običan falsifikat”, za parolu “sloboda, jednakost, bratstvo”, za ubistvo ruske carske porodice, za Katinski zločin, za alkoholizam u Francuskoj, za Ajnštajnovu “nezasluženu” naučničku slavu, za Pikasovu “nakaznu” umetnost…
U odnosu na srpski narod, Jevreji su bili “krivi” što ideje “nemačkog i fašističkog prevrata” nisu mogle da prodru u Srbiju i što je bio mnogo veći uticaj zapadnih demokratija, bili su “krivi” za širenje “materijalistič-kog duha” kod omladine, za “odnarođavanje” Beograda, za 27. mart 1941, za parolu “bolje rat nego pakt”. Bili su “krivi” i za štampanje i čitanje “pogub-ne” literature, za predratno javno mnjenje oblikovano “judožurnalistikom”, za “uništavanje” predratnog Narodnog pozorišta i celokupne srpske kulture i umetnosti kojima su “naturili” parisko-jevrejski umet-nički pravac “koji ovde nikom nije bio potreban”. A sve su to radili jer je “interes međunarodnog jevrej-stva da srpskog naroda nestane”.
Zato je centralni zahtev celokupne Nedićeve propagande, postavljan kao uslov za obezbeđenje samog života naroda, bio – “smrt međunarodnom jevrejstvu i judeoposlušnoj masoneriji, njihovo pot-puno ne samo fizičko već i duhovno uništenje”.
Na kraju, gde je bilo mesto Roma u Nedićevoj Srbiji? Iako su uvek svrstavani uz Jevreje kao “nearijevci” i za vreme rata podelili njihovu sudbinu obeležene, progonjene i masovno ubijane nacionalne grupe, u propagandnoj aktivnosti kolaboracionista nisu, kao Jevreji, bili “žrtveni jarac” za sve “pošasti” učinjene većinskoj naciji. I njihovo ime je, međutim, svakodnevno upotrebljavano. Smatralo se sasvim legitimnim da se javno (u štampi, na predavanjima) ono koristi samo u jednom smislu – kao najveća poruga.

Jevrejski logor na Beogradskom sajmištu:
istorija i sećanje
www.holokaust.rs

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License