Postoje Paralelni Svjetovi Samo Treba Pronaci Vrata Koja U N

Svet umetnosti
Vujica Ognjenović
Postoje i paralelni svjetovi, samo treba pronaći vrata koja u njih vode
Filip David
"San o ljubavi i smrti", naziv je novog romana poznatog beogradskog pisca i dramaturga Filipa Davida. Ova knjiga originalne forme, sačinjena iz dva međusobno povezana prozna teksta: "Kratak roman o ljubavi" i "Kratak roman o umiranju" posvećena je patnji i ljudskoj mržnji mračnim vrtlozima istorije protiv kojih je ljubav jedina utjeha. Roman je omaž knjizi "Josje Telac" Izraela Baševisa Singera, kao i čitavoj jidiš književnosti. "San o ljubavi i smrti" prije nekoliko mjeseci objavila je "Laguna" i ovaj Davidov roman, prvi poslije 12 godina, biće sigurno jedan od favorita za književne nagrade, a na proljeće će ga objaviti i hrvatski izdavač "Fraktura".
Filip David (1940, Kragujevac) diplomirao na Filološkom fakultetu (Jugoslovenska i svjetska književnost) i na Akademiji za pozorište, film, radio i TV (grupa Dramaturgija). Bio je dugogodišnji urednik Dramskog programa TV Beograd, odakle je odstranjen zbog učešća u organizovanju Nezavisnog sindikata. Jedan je od osnivača Nezavisnih pisaca, udruženja osnovanog 1989. u Sarajevu koje je okupljalo najznačajnije pisce iz svih djelova bivše Jugoslavije i osnivač Beogradskog kruga (1990), udruženja nezavisnih intelektualaca, Foruma pisaca i član međunarodne književne asocijacije "Grupa 99", osnovane na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu. Napisao je više TV drama, filmskih scenarija. Objavio tri knjige pripovijedaka: "Bunar u tamnoj šumi", "Zapisi o stvarnom i nestvarnom", "Princ vatre", roman "Hodočasnici neba i zemlje", knjige eseja "Fragmenti iz mračnih vremena" i "Jesmo li čudovišta", "Svetovi u haosu". Zajedno sa Mirkom Kovačem objavio "Knjigu pisama 19921995". Pripovjetke i roman su, između ostalih, dobili nagrade: Nagradu "Mladosti", nagradu "Milan Rakić", BIGZovu i Prosvetinu nagradu za najbolju knjigu godine, Andrićevu nagradu… Knjige su mu prevođene na više jezika, a pripovijetke se nalaze u dvadesetak antologija. Kao dramaturg, koscenarista ili scenarista radio je između ostalog i na filmovima: "Okupacija u 26 slika", "Pad Italije", "Ko to tamo peva", "Bure baruta", "Poseban tretman", "Paviljon 6", "San zimske noći", "Optimisti".
Vaš novi roman "San o ljubavi i smrti" sastoji se od dva kraća romana: "Kratak roman o ljubavi" i "Kratak roman o umiranju". Kako se ova dva dijela prožimaju i nadopunjuju?
- Od samog početka pisanja, još u periodu dok pripovijesti nijesu bile jasno uobličene, ja sam u glavi nosio ta dva naslova kao nekakav kontrapunkt. Dok sam pisao prvi roman imao sam na umu ovaj drugi, a ovaj drugi nastajao je kao nastavak prvog. Jednostavno, za mene su oni duboko povezani iako se po mnogo čemu i razlikuju, po sadržaju, stilu, načinu pripovijedanja. Pažljivi čitalac na nekoliko mjesta moći će da otkrije i neke detalje koji na tu vezu ukazuju: preci glavnog junaka iz "Kratkog romana o umiranju" su neke ličnosti iz "Kratkog romana o ljubavi", a sam kraj prvog romana sluti tragedije koje će se tek dogoditi. Svakako, ova dva romana mogu se čitati i odvojeno, ali su napisani tako da se čitaju zajedno. Ako ništa drugo, povezuje ih zajednički naslov, a i to što su među koricama iste knjige i što je pisac tako htio.
Kažete da je "Kratak roman o ljubavi" pisan u jidiš pripovjedačkoj tradiciji. Možete li nam to pojasniti?
- Znate, nije dovoljno imati priču, jednako je važno kako ćete je ispričati. Na ovaj ili onaj način svi mi učimo i od svojih prethodnika. U hasidskim pripovijetkama i književnosti pisanoj na jidišu našao sam obilje motiva meni bliskih, ali me je posebno fascinirala pripovjedačka tehnika tih pripovjedača. Često se primjenjuje postupak "priča u priči" što znači da se iz jedne priče prije nego što je dovršena ulazi u drugu, treću priču, pa se onda vraća prvoj i tako se i jednostavne teme usložavaju, multipliciraju, dobijaju draž borhesovskih lavirinata kroz koje se provlače najrazličitije ljudske sudbine. Slična tehnika primijenjena je i u "pikarskom romanu", romanu putovanja. To je, dakle, oblik pripovijedanja koji je za mene inspirativan. "Kratak roman o ljubavi" omaž je hasidskoj i jidiš tradiciji i dobri poznavaoci te književnosti prepoznaće i neke "lutajuće motive" iz Singerovih priča ili čuvene drame "Dibuk" Anskog. Jedna od ličnosti iz "Kratkog romana o ljubavi" nješavski cadik reb Meleh, "pozajmljen" je iz jedne pripovijesti Izraela Jošue Singera, starijeg brata Isaka Singera kao i opis okruženja u kojem živi. Tako sam i direktno želio da ukažem na tu tradiciju i da uspostavim određenu književnu vezu. Šire gledano, jidiš književnost je posredno i neposredno uticala na brojne srednjeevropske pisce, od Kafke do Kanetija, a u novije vrijeme na američku književnost. Spomenuću samo imena Beloua, Doktorova, Malamuda.
U "Kratakom romanu o ljubavi" oniričkom dajete poseban značaj. Zašto ?
- To je, jednostavno, način na koji razmišljam i pišem. Ili drugačije rečeno moj izbor po srodnosti. Već sam o tome i ranije govorio, ali nije naodmet da ponovim, kako je povodom moje prve zbirke priča "Bunar u tamnoj šumi" daleke 1964. godine jedan poznati hrvatski kritičar u zagrebačkom "Telegramu" napisao da je mladi pisac pod uticajem oniričke i kabalističke literature. Ja tada zaista pojma nijesam imao ni šta je "onirička" ni šta je "kabalistička" literatura ali sam potom svoje interesovanje i pažnju usmjerio u tom pravcu što mi je pomoglo da određenije i čvršće izgradim svoj književni stil i omeđam svoje teme. Mislim da sam imao sreće što je ovaj kritičar, rado pominjem njegovo ime, Branimir Donat, a da toga nije bio svjestan, meni samom otkrio put kojim ću se ubuduće kretati.
Jakov, junak "Kratkog romana o ljubavi" luta Istočnom Evropom do Zemuna da bi se sjedinio sa svojom vjerenicom u obredu posmrtnog vjenčanja. Koje je značenje tog čina?
- Vidite, ja ne razmišljam o značenju. Ili da kažem drugačije: značenje je u samom pripovijedanju. Ono što sam želio jeste da ispričam priču koja će djelovati uvjerljivo, zanimljivo i istinito, uprkos tome što unekoliko odstupa od stvarnosti, bar od ove svima nama poznate stvarnosti, preciznije od one iskustvene stvarnosti u kojoj svi živimo. Ali, vjerujem, postoje i neki paralelni svjetovi, možda u našoj imaginaciji, a možda i u nekoj drugoj onostranoj stvarnosti, samo treba pronaći vrata koja u njih vode. Dakle, nema poruke, postoji samo priča.
U okviru "Kratkog romana o ljubavi" nalaze se i dvije priče "Kraljevska palata" i "Prepisivač Tore" koje se mogu čitati kao samostalna cjelina. Koliko su pomenute priče u vezi sa Kabalom?
- Dobro, te priče jesu uronjene u jevrejsku mističnu tradiciju, zasnovane su na određenim kabalističkim motivima, no to čini samo okvir tih priča. Pokušavam da postavim nekoliko nivoa priče a čitalac prema svome interesovanju i znanju može da otkriva te različite slojeve. Bio bih veoma zadovoljan ako bi se u svakom novom čitanju otkrivalo nešto novo, u višestrukoj igri književne skrivalice. Primjera radi, Kafkin "Zamak" većina čitalaca doživljava na nivou zagonetne, tajanstvene, metafizičke pripovijesti. Sa druge strane "Zamak" nedvosmisleno ima i jasna značenja kabalističke simbolike. Sama Kabala često je predstavljena kao dvorac, zamak u koji neupućeni ne mogu ući. Eto, i ta mogućnost da se ovo Kafkino djelo može čitati na različite načine sigurno je jedan od njegovih posebnih kvaliteta. Prepustimo svakom čitaocu da sam odabere način na koji će čitati.
Erik Vajs je autistični dječak iz "Kratkog romana o umiranju". Njegov autizam kao da se širi kroz priču i zahvata cijelo društvo. Da li je Vajs metafora za minulu autističnu deceniju?
- Opet se vraćamo na priču o metaforama i značenjima. Erik Vajs, čiju sudbinu ispisujem u romanu "Kratak roman o umiranju", autističan je od rođenja, on je stranac u jednom stranom svijetu, svijetu kolektiviteta, organizovanog nasilja nemilosrdnog prema bespomoćnoj individui. Naravno, moglo bi se reći da je u stvari društvo autistično. Kada me je nedavno jedan poznanik zamolio za neka objašnjenja, odgovorio sam pola ozbiljno, pola u šali da ne mogu da odgovorim, jer knjigu još nijesam pročitao. Kada knjiga postane dostupna čitalaštvu ona se na neki način odvaja od pisca i pisac tu nema više šta da traži, najmanje da govori o tome šta je htio da kaže. Knjiga je ono što sama sobom predstavlja, nezavisno šta će pisac naknadno reći. Andre Žid je to otprilike ovako obrazlagao: "Prije nego što drugima objasnim svoju knjigu, očekujem da je drugi meni objasne. Unaprijed objašnjavati knjigu znači ograničavati joj smisao jer možda smo rekli i više od onoga što smo htjeli reći." Istina je u tome da su pisanje i čitanje međusobno itekako povezani, čitalac na svoj način učestvuje u pisanju ili, ako hoćete, dopisivanju knjige.
Vremenski okvir drugog dijela romana obuhvata godine 1933, 1945 i 1993. Godine koje su obiljležile istoriju Evrope minulog stoljeća. Po čemu su ove godine značajne za Vaše junake?
- To su godine značajne za sudbinu čitavih naroda, ali i pojedinaca. Godina 1933. je godina dolaska na vlast Adolfa Hitlera, 1945. pobjede Saveznika nad fašizmom i nacizmom, godina kraja Drugog svjetskog rata, a 1993. obilježava raspad Jugoslavije u krvavom međuetničkom ratu. Takvi krupni, epohalni istorijski događaji utiskuju biljeg na svačiji život. U žrvnju istorije nestaju stari i stvaraju se novi odnosi, a te istorijske nepogode mijenjaju sliku svjeta a i život svakog ljudskog bića ponaosob. To su van svake sumnje dramatični prelomni trenuci, periodi kada se događaju preokreti i na ličnom i na opštem planu, veoma jasni znaci u vremenu.
Poznati ste kao oštar kritičar naših savremenih (ne)prilika. Međutim Vaš roman "San o ljubavi i smrti" je oslobođen tog balasta dnevne kritike. Iz kojih razloga?
- Svakako postoji velika razlika između direktne angažovanosti, kritike savremenih događaja u nekom dnevno političkom ili esejističkom tekstu od prikazivanja savremenosti u nekom umjetničkom djelu. Kada ste "dnevno angažovani" vi se bavite i mnogim pojavama koje imaju efemeran značaj. U umjetničkom djelu pokušavate da dublje zaronite u neke egzistencijalne probleme, da potražite neku konstantu ljudskih odnosa, da otkrijete korijene ljudske tragedije. Pripovjedački pristup omogućava dublju, trajniju i esencijalniju kritiku raznih društvenih izopačenosti i nepodopština, sveobuhvatnije i složenije nego što se to može dnevnom kritikom. Pišući "Kratak roman o umiranju" upravo sam to imao na umu.
Spadate u pisce koji često ne objavljuju knjige. Prije dvanaestak godina je objavljen Vaš posljednji roman. Zašto tolike pauze?
- Nema drugog objašnjenja osim da je to moj ritam pisanja. Kod nas je malo, veoma malo pisaca koji žive od pisanja. Možda bih negdje drugdje, u nekoj drugoj sredini gdje bi od pisanja romana i pripovijedaka zavisila i moja ukupna egzistencija i taj ritam bio drugačiji. No, obavljao sam neke druge poslove od kojih se živi. Objavio sam u međuvremenu dvije knjige eseja, pisao za razne novine i časopise, sarađivao na pisanju filmskih scenarija po kojima su napravljeni uspjeli filmovi (Bure baruta, San zimske noći), radio kao profesor sa studentima na Fakultetu dramskih umjetnosti. Dakle, tu prave pauze nije bilo.
SRBIJA JE PONOVO PRED MEĐUNARODNOM IZOLACIJOM
Sedam godina je prošlo od promjene sistema u Srbiji, uočavate li značajnije promjene u političkom, kulturnom i književnom životu Srbije ?
- Srbija se danas nalazi u jednoj od najvećih kriza u svojoj istoriji. Nema oslobađanja od zabluda, zablude se samo umnožavaju. Ponovo smo pred međunarodnom izolacijom koju ovoga puta sami sebi namećemo. Srbija postaje zemlja bez budućnosti, bez perspektive, okovana predrasudama, mitovima, zarobljena u svojoj paranoji. Ako smo nekada spas vidjeli u oslobađanju od jedne licemjerne i autoritativne vlasti, sada se uvjeravamo da je po svemu sudeći, u većoj ili manjoj mjeri, svaka vlast takva po definiciji. Umjesto jedne partijske države dobili smo više partijskih država u jednoj. Pojedinačni interesi su uzdignuti visoko iznad opštih. Na đubrištu ideja o solidarnosti i pravdi za sve, niču pokreti i organizacije koje se diče ili svojim klerikalnim fundamentalizmom, ili jasno proklamovanim nacizmom i fašizmom. Izjednačavaju se fašizam i antifašizam, kvazi i pravi patriotizam, licemerje i iskrenost, laž i istina. Nimalo vesela, nimalo utješna slika. Ipak, budućnost se do kraja ne može predvidjeti, ne može se proniknuti u sve ono što ona sobom donosi, tako da uvijek postoji nada, mada ponekad ravna iščekivanju neke vrste čuda, nada u nekakav iznenadan povoljan preokret. Odakle, otkuda, ne znam. U ovom trenutku takav spasonosan preokret ne sagledavam.
NAZAINTERESOVANOST SE LAKO PRETVARA U PRISTAJANJE
Predavač ste na Fakultetu dramskih umjetnosti, na odsjeku za Dramaturgiju. Rijetko Vas pitaju o radu sa studentima. Šta nam možete reći o tom aspektu vaše djelatnosti?
- Pored toga što smo zajednički radili na njihovim dramskim tekstovima, prenosio sam i sopstvena iskustva o radu na filmu i televiziji. Uvijek mi je bilo veoma važno da sa studentima uspostavim stalan dijalog o umjetnosti, društvu, politici, o svemu, da se jasno i razložno izjasne o onome šta nam se događa, da u njima probudim kritički duh. Trudio sam se da ih uvjerim kako je dramaturgija totalna disciplina koja podrazumijeva poznavanje mnogih drugih disciplina. Posljednjih godina taj sam dijalog sve teže ili uopšte nisam uspijevao da ostvarim. Možda je u pitanju generacijski jaz, po svemu pripadamo različitim dobima, a možda i odbijanje mladih da razmišljaju i govore o onome u čemu nijesu učestvovali, o jednom vremenu velikih manipulacija, demagogija, korupcije, mržnje i zločina. No, ta nezainteresovanost, ma kakvi joj povodi bili, vrlo lako se pretvara u pristajanje na sve ono loše što neko drugi čini i u vaše ime. Nemogućnost uspostavljanja dijaloga sa novim generacijama studenata veoma me je onespokojavala. Tako da sam nedavno penzionisanje, prestanak svog rada na fakultetu, dočekao sa olakšanjem. Podgoričke Vijesti
BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License