Ivan Ninić
Postmoderni antiheroj
Pocetkom septembra, izraelski ministar odbrane Shaul Mofaz izjavio je na armijskom radiju, da je Izrael napravio istorijsku gresku sto do sada nije prognao predsednika Palestinske autonomije, Jasera Arafata, sa bliskoistocnog prostora. Mofaz je imao u vidu da je mapa ka putu mira iz dana u dan u sve beznadeznijem stanju zbog Arafatove opstrukcije mirovnim naporima svetske zajednice, a iznad svega zbog podmetanja klipova svom, sada vec bivsem, predsedniku vlade, Mahmudu Abasu. Predsednik Palestinske autonomije nikako nije mogao da otrpi sto sam nije u prvom planu najnovijih izraelsko-palestinskih mirovnih pregovora. Mofaz smatra da Arafat nece, niti je ikada hteo, da sklopi mir sa Izraelom. "On treba da nestane sa istorijske pozornice i da bude izbrisan sa liste palestinskih lidera”, porucuje Mofaz. Izraelskom ministru je jasno da je Arafat onemogucavao Abasu da pokusa da razoruza palestinske terostisticke organizacije. Pa cak ni sam Abas nije bio uveren da je sposoban da to uradi.
Nakon izjave izraelskog ministra na radiju Cahal, usledila je siroka polemika u stampi o tome da li treba da se progna Arafat, ili ne.
Palestinski izvori smatraju da bi proterivanje Arafata bila nocna mora, kako za Palestince, tako i za Izrael. Vecina njih misli da se niko ne bi usudio da sedne u stolicu izgnanog predsednika. Svaki pokusaj takve vrste izazvao bi gnev masa, a vrlo je moguce da bi to dovelo do atentata na onoga ko bi se usudio da udje u njegove cipele. Palestinska vlada bi podnela ostavku, nova ne bi mogla da se formira, i Izrael bi, da bi sprecio anarhiju, morao da okupira Palestinsku teritoriju i uvede vojnu upravu. Troskovi takve akcije bi bili ogromni, oko dve milijarde dolara, uz vec postojece previsoke troskove za borbu protiv terorizma. Sve bi to, naravno, placali izraelski poreznici. Sem vojnih, bili bi tu i dodatni troskovi za funkcionisanje infrastrukture na okupiranim teritorijama. Medjunarodna zajednica vrsila bi pritisak na Izrael da promeni svoju politiku, a mogla bi da smanji i ukine pomoc i donacije.
Arapski svet bi, verovatno, izgnanstvo smatrao za casus belli. Jordan, ciji su stanovnici 60% Palestinci, mogao bi da prekine diplomatske odnose sa Izraelom. Egipat bi, sigurno, zamrzao vec ionako hladne odnose sa jevrejskom drzavom i intenzivno lobirao protiv nje u Evropi i zemljama treceg sveta.
Nakon izgnanstva, Arafat bi se sklonio u Bejrut, Tunis ili Damask. Vrlo verovatno Fatah bi se, u potpunosti, ponovo pretvorio u teroristicku organizaciju, izazivajuci strah i trepet po svetu, kao sedamdesetih godina.
Optimisti misle da bi se palestinski vodja zadovoljavao da beskonacko putuje po svetu i “razmenjuje misljenje” sa znacajnim ljudima, ubedjujuci ih da zajednicki treba da rade na slabljenju Izraela, a mozda i na njegovom unistenju.
Medju izraelskim analiticarima ima onih koji ne veruju u masovniji bojkot Izraela, niti u bitnije zahladjenje odnosa sa Jordanom i Egiptom. Briga jordanskog kralja Abdale nije Izrael, vec sunarodnici njegove lepe supruge, Palestinci. Oni bi lako mogli da pretvore prestonicu Aman u Kan Junis.
Na Teritorijama i u pojasu Gaze, predvidjaju analiticari, beskonacne mase demonstranata sprecavace palestinsko rukovodstvo da uspostavi red i formira vladu. Mozda ce se osnovati nova teroristicka organizacija, Brigada Abu Amara, prema ratnom nadimku Jasera Arafata.
Medjutim, izgnanstvo Arafata, smatra Avraham Sela, strucnjak za medjunarodne odnose sa Univerziteta u Jerusalimu i pisac knjige Hamas: Vizija, nemiri i koegzistencija, nece da pomogne Izraelu, jer ce njegov uticaj ostati i dalje vrlo jak. Arafata, misli Sela, treba pustiti da odumre. Vremenom, postace sve stariji i nemocniji. Tako bi jednim prirodnim procesom doslo do smene u redovima palestinskog rukovodstva, medju kojima bi se, mozda, kasnije nasao neko ko stvarno zeli koegzistenciju sa jevrejskom drzavom.
General Oren Shahor, raniji sef vojne obavestajne sluzbe, takodje ne nazire svetlo na kraju tunela. Smatra da Izrael ima tri opcije u vezi sa Arafatom. Ako bi ga potpuno izolovali u Ramali, ucinili bi ga svetim covekom u ocima njegovih sledbenika. Da se prebaci u Gazu, mozda bi bio manje uticajan nego na Zapadnoj obali. Treca opcija je da se Arafat progna. Onda bi Izrael potpuno izgubio kontrolu nad njim, a on bi uvek nasao dovoljno prijatelja da ga podrze u antiizraelskim naporima.
Ono sto je najvaznije za Izrael, smatra ovaj iskusni general, je da nikakve akcije te vrste ne bi smele da budu bez verifikacije medjunarodne zajednice, pre svega Sjedinjenih Drzava.
Mark Heler, visi naucni saradnik u Jafa Centru za strateska istrazivanja Telavivskog univerziteta, smatra da bi svaka akcija Izraela protiv Arafata samo stvorila od njega martira i time jacala njegov polozaj. Ostatak sveta, ne Izrael, treba da iskoreni arafatizam. Palestinski lider nije ni Staljin niti Hitler. On je ovaplotio misljenje vecine Palestinaca da Izrael nije legitimna tvorevina. I to je prihvatio dobar deo sveta. Dakle, Palestinci su u pravu, Izraelci nisu. Posao Izraela je da razbije tu famu, a po misljenju ovog strucnjaka, za to ce biti potrebno sledecih 50 godina.
Roni Shaked, novinar Jediot Aharonot, takodje smatra da izgnanstvo Arafata nije resenje i da bi njega trebalo izolovati i dozvoliti mu da kontaktira spoljni svet samo kada mu to izraelske vlasti budu odobrile. Medjutim, ta izolacija, sama po sebi, ne bi dovela do resenje problema. Istovremeno bi trebalo nastaviti pregovare o stvaranju palestinske drzave.
Uzi Arad, bivsi mosadovac i sadasnji sef herclijskog Interdisciplinarnog instituta za politiku i strategiju, misljenja je da se napori Izraela i Amerikanaca moraju koncentrisati na selekciju novog palestinskog rukovodstva, kako bi se marginalizovao Arafatov uticaj, jer se jedino politickim sredsvima moze doci do palestinske drzavnosti, a nikako terorom.
General Uzi Dajan, raniji savetnik za nacionalnu bezbednost, rukovodilac radova izgradnje zastitnog zida oko Teritorija, misljenja je da ogradu oko Palestinaca treba zatarabiti, a vrata drzati otvorena. U ovoj fazi odnosa potrebno je da se Izrael potpuno odvoji od palestinskih teritorija, ali, istovremeno da nastavi diplomatske napore kako bi se doslo do trajnijeg i boljeg resenja.
Uskoro izlazi knjiga strucnjaka za Bliski istok, Barija Rubina, koju je napisao u saranji sa Judit Kolp Rubin: Jaser Arafat, politicka biografija. U jednom intervjuu, autor ove knjige kaze da je Arafat tri puta bio izgnan, pre svega, jer on nije u stanju da se drzi svojih obecanja, niti je spreman na kompromise. Kada dodje trenutak istinske odluke, on je eskivira. Ceo svet se pitao, tokom mirovnih razgovora zapocetih u Oslu, da li ce ovog puta Arafat da izmeni svoju naviku. I na kraju se ispostavilo da je, ipak, odlucio da ostane dosledan svom revolucionarnom, kako on veruje, a u stvari, teroristickom imidzu, a ne drzavnickom ponasanju. Ekstremizam Arafata nije njegov cilj, vec metod. Cilj mu je unistenje Drzave Izrael i uspostavljanje Arapske republike Palestine na tom prostoru. Arafat je velemajstor poigravanja sa ljudima u redovima svog rukovodstva, dok se u medjunarodnim odnosima predstavlja kao ugrozeni borac za istinsku demokratiju. Tu svoju vestinu doveo je do maniristicke virtuoznosti. Deo politickog establismenta Izraela ga je prihvatilo, jer ne vidi alternativu. Pokojni predsednik Rabin je rekao: "I ja bih radije pregovarao sa engleskom kraljicom, ali ne mogu.”
Kratkotrajni mandat Mahmuda Abasa je propao, jer svet ne shvata da Arafat nije u stanju da podnese svoju marginalizaciju. Oseca se zvezdom, i dogod bude disao nece se odreci svoje uloge. Samo Izrael, drzeci ga u zatocenistvu u glavnom stabu Mukata, u Ramali, moze da spreci njegovu setnju od jednog politickog teatra do druge svetlosti pozornice. Arafat cesto naglasava da je spreman i da pogine u svetlu takovog jednog politickog teatra. Ali, to se nece desiti, barem ne od izraelske ruke.
Ono sto je paradoksalno u celoj stvari, naglasava Rubin, jeste da, dok je Arafata, nece biti uspostavljena palestinska drzava. To bi bio kraj Arafatove zivotne uloge.
Zanimljivo je da niko od pomenutih eksperata za borbu protiv palestinskog politickog ekstremizma nije pomenuo najbitniji elemenat u toj borbi: prevaspitavanje palestinske omladine. Vec 50 godina, vise od dva narastaja Palestinaca uce, od zabavista do kraja studija, da je Izrael proizvod zapadnog neokolonijalizma, da ce ta drzava nestati sa ovog prostora i da ce uskoro da se uspostavi Arapska republika Palestina, sa glavnim gradom Jerusalimom. Ta indoktrinacija, kombinovana sa bedom izbeglickih logora, velicanjem martirstva ekstremnog islamskog klerikalizma, najzavodljivije je i najefikasnije Arafatovo oruzje. To treba eliminisati.
U medjuvremenu se pitanje Arafatove sudbine zaostrava. Izraelski kabinet je doneo odluku, da se, u nacelu, Arafat odstrani. Ova odluka je izazvala proteste sirom sveta. Bunt Palestinaca, Arafatovih pristalica, su razumljivi. Hamas i Islamski dzihad najavljuju osvetu, sto ukazuje da je Arafat simbol, ne samo Fataha, vec i svih drugih palestinskih organizacija koje zagovaraju terorizam i odbijaju parlamentarnu borbu. Van ovog prostora, protiv Arafatovog izgnanstva izjasnio se arapski svet, EU, UN i, posebno, trijumvirat Amerike, Rusije i Kine. Ceo svet!
U jednom od mnogobrojnih tekstova o terorizmu danas, za tu bolest naseg doba je receno da je usla u postmodernisticku fazu. Ako se prihvati ovakva formulacija, onda je pravi antiheroj takvog politickog postmodernizma svakako Jaser Arafat.
Apis, 14. 9. 2003