Ivan Ninić
Poruka iz Judejske pustinje
Na zapadnoj obali Mrtvog mora, južno od Jerihona, na obodu Judejske pustinje, leži kompleks Hibra Kumran. Tamo su članovi jedne stare jevrejske zajednice u jedanaest pećina, u žurbi i tajno, sakrili dragocene svitke. Ti rukopisi su ostali 2.000 godina, neotkriveni. Od 1947. godine do danas arheolozi, teolozi, judaisti i istoričari pokušavaju da otkriju tajnu u koju se uveliko uplela i politika.
Prvi nagoveštaji rukopisa potiču iz 1947. da bi se sledeće godine pronela vest o izuzetnom otkriću sedam hebrejskih i aramejskih tekstova. Slučajni pronalazak beduinskog pastira Muhameda el Diba stigao je do ruku profesora E. L. Sukenika, oca istaknutog arheologa i izraelskog generala Jigala Jadina. Novost se brzo širila i za nju su se zainteresovali mnogi naučnici, pre svih Lankaster Harding, engleski uprav-nik jordanskog Ministarstva za starine i francuski dominikanac, arheolog i proučavalac Biblije, Rolan de Vo. Oni su pronašli na stotine fragmenata rukopisa na pergamentu u pećinama Kumrana. Profesor Sukenik je proučavao i objavio nepotpuni tekst Knjige proroka Isajije, dok je arapski mitropolit Mar Atanasijus i arhiepiskop sirijskog ortodoksnog manastira Svetog Marka poverio na proučavanje Milaru Barousu, iz Američke škole za orijentalna istraživanje, četiri rukopisa, među kojima Knjige proroka Habakuka i Pravilnik zajedništva. Podela Palestine na Izrael i Jordan imala je svoju implikaciju i na proučavanje spisa. U jordanskom delu Jerusalima najviše su se rukopisima posvetili de Vo i Harding, a kasnije su im se pridružili teolozi Dominik Bartelemi i Juzef Tadeuš Milik. Do prisajedinjenja čitavog Jerusalima Izraelu, 1967. godine, izraelski naučnici su mogli tekstove da proučavaju jedino iz objavljenih radova, jer je Kumran između 1948. i 1967. godine pripadao transjordanskoj strani. Svi fragmenti svitaka, smešteni do tada u Palestinskom arheološkom muzeju, došli su pod kontrolu izraelskog Ministarstva starina. Samo se tzv. Bakarni svitak i neki fragmenti, izloženi u Amanu, ostali u posedu jordanskih vlasti. Jigal Jadin je 1977. kompletirao trotomno delo mrtvomorskih svitaka. Paralelno sa izraelskim arheolozima, francuski dominikanci nastavili su istraživanja, prvenstveno Izraelu ne baš naklonjeni Rolan de Vo i Pjer Benoa. Vrlo produktivni J.T.Milik je objavio Aramejske fragmente iz kumsranskih pećina.
U svetu se sve više pisalo o otkriću mrtvomorskih svitaka, ali su na terenu istraživanja kumranskih rukopisa tekla sa različitim rezultatima, dok na čelo istraživačke ekipe nije došao Emanuel Tov, profesor biblistike na Univerzitetu u Jerusalimu. Novi tim od četrdesetak istraživača, pod njegovim vođstvom 1991. godine, ukinulo je pravo o tajnosti istraživanja. Svetskoj javnosti su svi detalji proučavanja i pronalazaka postala dostupna. Biblical Archeology Review (BAR) redovno je donosio novosti sa Mrtvog mora. Pedeset i četiri godine nakon otkrića prvog svitka, profesor Tov je 2001. godine predstavio 37-tomno izdanje rukopisa iz Kumrana, koje je objavio Oxford University Press, pod nazivom Otkrića u judejskoj pustinji.
Kumranski rukopisi datiraju, uglavnom, iz perioda između 200. godine p.n.e. do 70. godine n.e. Značajni su po tome što su to najstariji hebrejski i aramejski tekstovi. Do 1947. godine, kada je pronađena Knjige o Isajii, najstariji spis pisan na hebrejskom jeziku, bio je Kodeks ben Ašer iz Kaira, datiran 895. godine naše ere. Dakle, kumranski teskt je za 1.000 godina stariji od kairskog.
Kumranski svici i fragmenti rukopisa stvorili su novu naučnu disciplinu – hebrejsku kodikologiju. Ovi tekstovi upućuju nas u tehnologiju pripreme pisane reči, gde su duži rukopisi pohranjeni u vidu svitaka. Kraći tekstovi, pisma, beleženi su na koži, papirusu, drvetu ili glini.
Spisi iz Judejske pustinje izmenili su poimanje kanona Biblije. Do tada poznati tradicionalni biblijski rukopisi bili su upadljivi po sličnosti, bez obzira da li potiču iz sirijskih, grčkih ili latinskih prevoda. Za razliku od njih, kumranski tekstovi koji se odnose na isti sadržaj, slobodno su interpretirani. Neki podsećaju na masoretski, tradicionalni biblijski tekst, drugi na grčku Septuagintu ili na samarićansku Toru. Oni su mešavina tradicije i porekla. Iz svih ovih rukopisa Zajednice iz Kumrana teško je odrediti spisak pustinjskih rukopisa koji će sačiniti budući kanon Svetog pisma. U ovim pećinskim svicima ne mogu se autorizovani tekstovi razlikovati od interpretacija i komentara. Klasifikacija svih tekstova ostaće zadatak za budućnost. Danas je još uvek teško razlučiti apokrifne rukopise od onih koji su stvorili koncept kodifikovan i nazvan Biblija, najveći bestseler svih vremena naše civilizacije.