Jedna od najstarijih jevrejskih porodica u Travniku je bila bez dvojbe Jude /Moše/ATIJAS, zv. "Dudo el muhtar". O toj tipično esnafsko-malotrgovačkoj porodici priča jedini još preživjeli, najmladji sin Dudin Avram slijedeće:
"Moj djed Moše Atijas je bio trgovac, koji je putovao radi nabavke robe iz Dalmacije prije okupacije Bosne i umro je ondje. Njegovi sinovi Juda i Jakov nisu znali ni gdje je zakopan, ali su ipak svake godine na dan njegove smrti 15. elula, održavali obavezan "Limud" po obredu i običajima. Ja sam kao dječak jednom na limudu upitao oca gdje je njegov otac /moj djed Moše/ umro, na što mi nije mogao odgovoriti. Jednom prilikom /1936. god./ kada sam u Splitu na Marinu bio na sprovodu jednog hazana Danitija i razgledavao na tom starom i uredjenom groblju spomenike, pristupio mi je knjižar David Morpurgo i upitao me da li tražim grob moga "rodjaka" iz Travnika. Bio sam nemalo iznenadjen i odgovorio sam, da neznam za nikakvog rodjaka sahranjenog u Splitu. Poveo me je izmedju redova starijih spomenika i pokazao mi je nadgrobnu ploču, na kojoj je dobro sačuvanim hebrejskim slovima bilo ugravirano ime "MOŠE ATIJAS beir TRAVNIK" -Šenat 15. elul 5626. a to je bila 1866. godina po novom kalendaru. Dakle, puka slučajnost da sam kao unuk doznao za mjesto njegove sahrane 70 go-dina poslije njegove smrti. Moj otac je umro 1923. a njegov brat zv. t. JAKIĆU još mnogo ranije". Obadva spomenuta" sina Moše rodjeni su sredinom XIX stoljeća. Stariji t. JAKIĆU je imao do velikog požara saračku radnju u Varoš-ulici. U toj maloj radnji je izradjivao specijalnu obuću za muslimane-gradjane t.zv. mestve i firale, opančiće za djecu, vezene ženske papuče, pa i nanule. Muslimani su ga cijenili kao dobrog majstora zanata. Osim ova dva sina, Moše ATIJAS je imao i tri kćerke: LUNU, udatu za Saloma Finci, trgovca u Travniku, koja je bila narodni ljekar i primalja. Druga kćerka je bila RAŠELA, udata Albahari, a treća ESTER, zv. t. Sturlači je bila neudata, iselila u Palestinu, gdje je i umrla.
Mladji sin Juda M, ATIJAS, zv. Dudo el muhtar /ili Muhtar Dudo/ je bio ozenjen sa Blankom, r. Finci i bio je sitni trgovac, a ujedno se bavio i knjigovezačkim zanatom. Znao je nešto i od krojačko-terzijskog zanata, pa je često sam sebi šio i popravljao svoja odijela, tada bosanske čakšire i koparane. Znao je popravljati i harmonike, kao i druge muzičke instrumente, u kući je opravljao i druge stvari. Tako je jednom pokrio krov praone veša sa limom od kanti ulja. Premazao je jednom prilikom i ogradu templa katranom /za pola cijene, koliko su drugi majstori tražili/. Bio je u Travniku poznat kao vrijedan i pošten trgovac i radnik, pa su ga cijenili i inovjerci. On je bio vrlo promućuran i za poslove templa, kao i za sve administrativne poslove "kolela", jer je znao čitat i pisat latinicom, što je kao samouk dječak naučio. Zbog toga je bio i prvi muhtar /matičar/, koji je posao vršio vrlo savjesno do smrti. Služio je kao primjer knezovima i muhtarima drugih vjeroispovjesti, pa su ga hvalili često u Kotarskom uredu zbog uredno vodjenih matičnih knjiga i t.zv. "nufus"a /evidencija vojnih obveznika/. Vodjio je tačno evidenciju blagajne /knjige/ prihoda templa za prodjate "rnicvot" subotom i praznicima, što je bilo vrlo komplicirano, jer se na te dane nije smielo pisati. Imao je za to naročitu bilježnicu sa izrezuckanim listovima za svakog člana Opštine, pa je redovno previjanjem listića označivao visinu zadužene "micva". Te oznake je onda iste večeri ili u nedelju dešifrovao i ispostavljao priznanice za naplatu svote.
Svakog petka je morao sa ostalim muhtarima da referiše u Kotarskom uredu o eventualnim promjenama i primao je razna konkretna zaduženja, koja je imao da izvrši. Često se je sinovima žalio kako je taj referat petkom bio "težak"! Petak -pazarni dan- je za njega bio "Dan naloga"!
Muhtar DUDO je imao 4 sina i jednu kćerku. Najstariji sin MORIC, zv. buhbinder imao je takodjer malu trgovinu, ali na Glavnoj ulici blizu beledije /Gradske uprave/ i to papira i školskih potrepština. Od oca je naučio knjigovezački zanat, pa je taj posao pretežno radio u tom dućanu, ali i kod kuće. Kasnije je nabavio savremeni alat i dva stroja za rezanje papira i kartona. Usavršio se je vremenom u tom zanatu toliko, da je konkurisao kasnije jedinoj štampariji i knjigoveznici u Travniku, Franji Lipskom. Školska djeca su radije donosila na popravak, nego Lipskome, jer je solidno iskrpio svaki oštećeni list i čvrsto koričio knjigu jeftinije nego Lipski. Bio je oženjen sa Lunom, kćerkom trgovca Hajima Hajona , a imao je i sina Dudu
Drugi sin Dude muhtara -IZIDOR je rano otišao od kuće kao izučeni mašinski bravar prije prvog svjetskog rata. Slično kao i otac snalažljiv, bio je konstruisao bravu za željezne kase, koju je izložio na zanatskoj izložbi u Sarajevu, za šta je dobio pohvalu od stručne komisije, ali mu nisu dali „diplomu“ / ili „patent“/, navodno zato, jer nisu vjerovali da je on lično tu bravu izumio i napravio. Za vrijeme rata je služio vojsku u Beču i u Sarajevu. Onda se je oženio sa Rifkom Kamhi i vjenčao ih je lično Ham-Bohor Maestro. Onda se je iselio sa ženom u Sjevernu Ameriku, gdje i sada živi, ima tri sina.
Treći sin Jakov /Jakša/ J. ATIJAS, rodj. 1891, bio je šumar sa svrsenom srednje-šumarskom školom. Oženio se 1919. sa SULTANOM, kćerkom trgovca Morde ALKALAJA iz Fojnice, gdje je Jakša služio kao šumar. Prije toga je služio u Bileću, Kaknju i Cazinu, odakle je premješten i više godina je bio u Travniku sa službom. Bio je sagradio i kuću blizu roditelja u Poturmahali. Odvedjen je sa ženom i mladjim sinom i likvidirani. Jakša je strijeljan odjmah pri dolasku u logor od ustaše samo zato, jer je na pitanje šta ima u rancu, rekao da je u njemu samo "hljeb", a ne "kruh". Naredjjeno mu je bilo da se okrene prema zidju i na očigled drugih logoraša iz pištolja je ubijen u potiljak sa riječima: "Ti više nećeš jesti hljeb, ovdje se jede samo kruh". Stariji njegov sin LEON je spašen kao gimnazijalac na taj način, što mu je stric AVRAM, tada službenik Socijalnog osiguranja u Splitu pribavio legitimaciju i propusnicu za Split da ondje nastavi školu. 1942. je iz Splita prešao partizanima, a poslije rata je kao vojni pitomac NOVe studirao u Ljubljani na Tehničkom fakultetu. Sada je ing. sa službom u Splitu, oženjen je i ima jedno dijete.
Četvrti, najmladjji sin muhtara DUDE - Avram J. ATIJAS- bio je najprije sa službom u Okružnom uredu za šoc. osiguranje u Travniku i ondje se oženio sa sestrom bratove žene SAROM; 1931.g. je premješten u Split / jer je ured u Travniku bio rasformiran uvodjenjem banovina/. Preživio je rat u Dalmaciji i nastavio je da radi u istom uredu do 1950, a onda u Gradjevinskom preduzeću "Ivan Lapčević" do 1963. kada je penzionisan. Učestvovao je i u NOB-u. Osim pastorka Duška koga je posinio i Jakšinog sina LEONA, ima sa Sarom kćerku KLARICU, sada takodjer ing. arh.
Kćerka muhtara DUDE - RENA J. ATIJAS je radila kao djevojka u Fabrici duhana u Travniku. Udala se za rodjaka po majci Jusu ABINUNA, trgovačkog pomoćnika kod Jake SALOMA u Jajcu. Imala je dve kćerke i sina BRACU, koji je jedini preživio rat u njemačkom zarobljeništvu. Svi su ostali stradjali u logorima.
Ing. Leon ATIJAS /Jakšin/, rodjen 1022. je do 1940.g. završio 6 razreda gimnazije u Travniku i prešao onda u Split da nastavi školovanje kodj strica Avrama. Početkom rata je bio otišao roditeljima u Travnik, odakle je stric uspio preko italijanske posade da ga vrati u Split. Kao skojevac je bio dva puta hapšen od Italijana zbog ilegalnog rada /dijeleći letke/, poslije kapitulacije fašističke Italije, 1943. godjine, stupio je u Četvrtu splitsku brigadu IX dalmatinske divizije, sa kojom je bio do osvajanja Trsta. Poslije rata je kao redovan član KP nastavio studije i 16.III 1946. je sa grupom vojnih studenata avionom bio poslan u Moskvu. Ondje je nastavio studjije u Vojno-inžinjerijskoj akademiji /Kujbiševoj/, a poslije 4 semestra u toj visokoj školi, vratio se u domovinu /zbog objave rezolucije IB-a/ 1948. godine i nastavio studije kao vojni student u Ljubljani na Gradjevinskom fakultetu. Poslije je 1949. bio demobilisan /kažnjen je bio radi sumnje da je saradjivao sa IB-om/ i od tada je morao da završi studije bez sredstava za izdržavanje. Dobivao je neko vrijeme pomoć kao socijalno ugrožen, a bavio se je i fotografisanjem vojnika, jer se nije mogao izdržavati i studirati tom minimalnom potporom. Kao svršeni ing. za niskogradjnju bio se je zaposlio u preduzeću "SLOVENIJA-CESTE" i ondje je radio do 1.V 1960.g. Onda je došao u Split i zaposlio se u preduzeću "Konstruktor", gdje i sada radi u OOUR niskogradnje tog preduzeća.
Druga starosjedilačka porodica Atijasa je bila: Davida /Jude/ ATIJAS, krojača-terzije, koji je imao tri sina i jednu kčerku. Najstariji sin Juda je umro mlad neoženjen. Drugi sin Jako je naučio zanat kod oca, kao i treći sin Mošo koji je umro u Njemačkoj 1945 posle kapitulacije Hitlera. Radjili su sa ocem do ženidbe Jake sa Rahelom, rodj. Baruh iz Bijeljine i s njom je imao jednu kcerku. Mošo je ostao u radnji oca i poslije ženidbe; imao je takodjer 1-2 male djece, a oženjen je bio Solčikom Kabiljo, sestrom Bukice ud. Montiljo. Stari Davo i svi sinovi su poslije prvog svetskog rata prekrajali rashodovane stare vojne šinjele i kapute i prodavali iste /relativno jeftino/ najviše seljacima i radnicima. Kćerka Simha je bila udata za Rafu Atijasa, obućara i gostioničara. Mladji njen sin Jako je bio u njemačkom zarobljeništvu i nije se vratio iz zarobljeništva. Svi ostali članovi ove porodice Atijas sa oko 80-godišnjim Davom, stradali su u ustaškim logorima.
Treća porodica Atijas je bila od dva brata doseljena iz Bihaća, i to: David /Avrama/ ATIJAS, trgovac manufakturne robe, koji se prizenio sa starijom kćerkom bogatog trgovca Salomona ALTARCA do čije je smrti radio u toj staroj velikoj trgovini. Imao je dva sina /Bohora-Avrama i Salamona/ i dvije kćerke. Mladji sin Salamon je poslije ženidbe preuzeo očevu radnju manufakturne robe, a stariji Bohor-Avram je imao trgovinu žita. On je imao sina Binka/Benjamina/ a oženjen je bio sa starijom kćerkom Bukicom r. Pinto. Salamon je imao dvije kćerke u školskoj dobi. Sve troje, sa Davidom, čija je supruga Sara prije rata umrla 1931. Cijela ta porodjica Atijas je stradala u ustaškim logorima.
Rafael /Rafo/ ATIJAS, je po odsluženju vojnog roka došao u Travnik i oženio se sa Rifkom, kćerkom Dave Atijasa, terzije. Imao je djva sina: Avrama i Leona, od kojih je samo dr Avram preživio, jer je bio u njemačkom zarobljeništvu. Rafo je po zanatu bio obućar i radio je nekoliko godina u Travniku u privatnoj cipelarskoj radnji. Poslije je otvorio trgovinu špecerajske robe, a kupovao je na veliko krompire i izvozio ih najviše u Sarajevo. Pošto ni trgovina nije dobro išla, otvorio je u Donjoj čaršiji /blizu templa/ malu mehanu, koju je držao do 1941.g. Cijela porodica, osim sina dr Avrama je odvedena i stradala u ustaškim logorima . Dr Avram Atijas je sada šef Kabineta predsjednika Saveznog ustavnog sudja u Beogradu. Oženjen je bez djece.