Poljska Umetnost I Knjizevnost U Vreme Tranzicije

Biserka Rajčić

Poljska
umetnost i književnost
u vreme tranzicije

U novijoj istoriji Poljske, odnosno krajem komunizma i početkom postkomunizma, partrij-skog pluralizma, demokratije prelomnom se smatra 1989. godina, mada je nastanak demo-kratske opozicije vezan i za nastanak Solidar-nosti, formalno sindikalnog pokreta. S tim što je i mnogo pre nastanka Solidarnosti u Poljskoj bilo pokušaja promene sistema (1956, 1968, 1975, 1981) koji joj je 1945. nametnut, pokušaja ili postepenih osvajanja prostora slobode, između ostalog i slobode izražavanja. Jer, sa soc-realizmom 1949. je uvedena cenzura, ne samo kulture nego i celokupnog života. Od 1945. živelo se u okviru Istočnog bloka, iza gvozdene zavese. Povremeno su vlasti stvarale privid da u zemlji vlada sloboda, poljskim umetnicima se dopuštalo da nastupaju na svetskim likovnim izložbama, muzičkim, pozorišnim i filmskim festivalima, sajmovima knjiga. Samo kome? Onima koji ne kritikuju, osuđuju postojeći sistem vlasti. U Poljskoj se dopuštalo i eksperimentisanje i u po-jedinim oblastima, recimo u savremenoj muzici, filmu, pozorištu postizan je visok, često svetski umetnički nivo (Šefer, Dobrovolski, Lutoslavski, Penderecki, Gurecki, Vajda, Kuc, Kavalerovič, Kješlovski, Polanski, Zanusi, Kantor, Grotovski, Šajna, Dejmek, Hanuškjevič, Svinarski, Jarocki, Tomaševski i dr.). Vajda je uglavnom snimao dobre, ali i dopadljive filmove prema poznatim književnim delima. Snimao je i značajne događaje iz poljske istorije. I prvi i drugi tip stvara-laštva zainteresovao je svet za Poljsku, videvši u njegovim filmovima i njenu tužniju stranu. Posebno kada je u vreme Solidarnosti snimio Čoveka od gvožđa i Čoveka od mermera. Naravno, to je bilo dopušteno Vajdi, ali nije bilo drugima, naročito ne mlađima. Slično je bilo s pozorištem. Grotovski koji je početkom 80-ih napustio Poljsku već se bio oprostio od pravljenja predstava i posvetio antropologiji pozorišta, osno-vavši Pozorište Laboratorija, kasnije Institut Grotovskog, istražujući tu oblast sve do kraja života 1998, sarađujući sa glumcima i igračima iz celog sveta. Kantor se bavio slikarstvom, sceno-grafijom i svojom biografijom, biografijom Jevrejina u doba Holokausta koji je čudom pre-živeo, napravivši jednu od najznačajnijih po-zorišnih predstava druge polovine XX veka, Mrtvi razred, rađen u konvenciji «pozorišta smrti». I mi smo je videli na BITEF-u 1976. Obnovio je i predratno krakovsko avangardno pozorište Cricot, nazvavši ga Cricot 2, koje je posle njegove smrti 1990. prestalo da postoji. «Pozorištem likovne naracije» bavio se Juzef Šajna, proslavivši se predstavom Replika.
Što se književnosti tiče, Drugi svetski rat, koncentracioni logori na terenu Poljske i Holokaust dugo su bili tema poljskih pisaca. Vreme obnove i izgradnje, s obzirom da je Poljska izgubila nešto više od šest miliona stanovnika, njen glavni grad sravnjen sa zemljom, dok su na samom početku i na kraju rata bombardovani i porušeni i mnogi drugi gradovi, neki od strane Nemaca, drugi od strane saveznika (Gdanjsk, Vroclav, Poznanj, Opole…). Odmah posle rata je došlo do njihove obnove. U tome su učestvovali svi Poljaci, ispoljivši na taj način tipičan poljski patriotizam. Sa tzv. industrijalizacijom zemlje dolazi do masovnog pre-seljenja seoskog stanovništva u gradove i do nastanka novog staleža, radničke klase, u početku veoma nespremnog da se uključi u fabrički rad i gradski život. U umetnosti ta tendencija se ispoljila uvođenjem socrealizma 1949. godine, koji je potrajao do 1956. ili do jugovine koja je u SSSR-u započela posle Staljinove smrti.
Šezdesete i sedamdesete su godine norma-lizacije koje je Ruževič nazvao «naša mala stabilizacija». Cenzura je piscima i umetnicima sve češće progledavala kroz prste. Pojavile su se nove generacije umetnika koje nisu učestvovale u ratu (Savremenost i Novi talas). Njihov rad posebno se ispoljio u arhitekturi, slikarstvu, filmu i književnosti. To je vreme šireg uključivanja Poljaka u tokove evropske i svetske umetnosti, u aktuelne stilove i pravce koji primenjuju nove tehnike i nove načine izražavanja. 70-ih dolazi i do ukidanja tradicionalne podele umetnosti na rodove i vrste. Pojavljuju se potpuno nove forme izražavanja (pop-art, minimalizam, siromašna umetnost, metaumetnost, hepening, performans, instalacija, ambalaži, anvironmani), koje prime-njuju multimedijalne, kompjuterske, video i dru-ge stilske tehnike. Pored zvaničnih muzeja i galerija pojavljuju se nezavisni koji podržavaju nove tendencije, pre svega konceptualnu umetnost. Ima ih u svim gradovima Poljske. U isto vreme krahira ekonomija. Krediti koje je Gjerek pozajmio od Zapada potrošeni su na popu-njavanje rupa u budžetu i smirivanje socijalne napetosti. Proizvodnja je stala. Ne mogu se kupiti osnovne stvari. Doslovno se gladuje. Slika Poljske toga vremena su beskrajni redovi za sve. Nezadovoljstvo. Pobune, širom zemlje, mada slabo organizovane. Vlasti ih bahato guše. To izaziva sve veće nezadovoljstvo. Radnicima priskaču u pomoć intelektualci i 1975. organizuje se KOR (Komitet za odbranu radnika), a 1980. nastaje još šira organizacija, Solidarnost, koja obuhvata celu teritoriju Poljske i sve slojeve poljskog društva. Vlast i dalje ne popušta. Nate-zanja, pregovori među suprotnim stranama traju petnaestak godina. Petnaestak užasnih godina. Kultura je posebno pogođena. Cenzura je po-oštrena. Vlada nestašica papira za štampanje. Služba državne bezbednosti sastavlja liste pisaca kojima je zabranjeno da objavljuju, koji se u kritikama i naučnim radovima ne smeju citirati, čije knjige se izbacuju iz svih biblioteka. Jedino rešenje je samizdat koji se na poljskom zove drugi obieg (druga komunikacija). Štampa se u zemlji i inostranstvu, s obzirom da izvan Poljske živi petnaestak miliona Poljaka. U zemlji se časopisi, knjige, brošure umnožavaju na geštetneru i na neviđeno lošem papiru, ali se čita više nego ikad. Na Zapadu samizdat publikacije se štampaju u vidu džepnih izdanja koja se lako švercuju preko granice. I najvažnije, svaka ta publikacija je imala brojne čitaoce.
Kada su poljske vlasti krajem 1980. uvele ratno stanje, tobož da Sovjetski Savez ne bi poslao vojsku da smiri neposlušne Poljake, došlo je do bojkota zvaničnih institucija kulture. Pored postojećih umetničkih udruženja osnivaju se alternativna. Rešenje se pronalazi u specifičnim vidovima funkcionisanja umetnosti, pre svega pod patronatom crkve. Svojevrsni centar je bila crkva u Žitnjoj ulici u Varšavi, u kojoj su održavani književne večeri, izložbe, pred-stavljanje novih knjiga objavljenih u samizdatu, diskusije o aktuelnim problemima. To se proširilo i na druge sredine, najčešće u vidu Klubova katoličke inteligencije. U vazduhu se osećalo da će uskoro doći do promene. I, ubrzo je i došlo. Tim otporom, tom odlučnošću Poljska je pri-vukla pažnju svetske javnosti i mnogi poljski umetnici postali su poznati van zemlje, iako su već dugo stvarali i uklapali se u svetske umet-ničke trendove.
Što se tiče filma, tu se dogodilo nešto neočekivano. Mladi poljski film koji je za sobom imao čuvenu «poljsku filmsku školu» koja je najveći uspeh postigla na planu autorskog filma, posle promena 1990, posebno posle ukidanja cenzure, nije krenuo u tom pravcu. Pored pozna-tih režisera koji su uglavnom završili slavnu Lođsku filmsku akademiju na filmskoj sceni su se pojavili i mlađi. Očekivalo se da će napraviti bum i stvarati nešto što će ponovo proslaviti poljski film. Međutim, to se tada nije dogodilo. Gore od toga se dogodilo kada su počeli da prave filmove po uzoru na holivudske, jer je zavladao slogan brze i lake zarade. Na sreću nikada nije sve crno i večno. Pojavili su se i režiseri (Kenđežavska, Lazarkjevič, Kidava-Blonjski, Gžegorek, Kolski, Zilber, Krulikjevič) koji su dosledno razvijali svoje estetske koncepcije, čiji su filmovi počeli da dobijaju nagrade na festivalima, otkupljivani i gledani. Kako su Poljaci uvek imali dobre pozorišne i filmske glumce, danas kada slobodno mogu raspolagati sobom, mnogi igraju u stranim filmovima. Treba još dodati da je većina mladih režisera veoma stručna u obavljanju svoje profesije. Oni su i scenaristi, i kamermani, i montažeri, i produ-centi, pa čak i glumci. Uspevaju da snime dobre filmove sa veoma malo sredstava.
Od svih umetnosti u Poljskoj poslednjih decenija najbolje je prošla muzika, po svoj prilici zbog svog univerzalnog jezika. Avangardna muzika razvija se od početka XX veka, od grupe Mlada Poljska, preko Udruženja mladih muzičara Poljaka u Parizu, osnovanog 1926, čiji članovi su poetički bili bliski Stravinskom. I u oblasti dodekafonije imali su značajnog predstavnika i teoretičara Juzefa Koflera koji je stvarao u duhu Šenbergove poetike. Posle Drugog svetskog rata pored estetike socrealizma postojala je i linija konkretne, serijelne i elektronske muzike. Zna-čajnu ulogu u produbljivanju ove linije odigrao je Eksperimentalni studio poljskog radija u Varšavi i festival Varšavska jesen koji postoji od 1958. Pored ovih proslavljenih imena stvara i niz mlađih kompozitora, učestvujući uveliko na svetskim festivalima i osvajajući nagrade.
U senci avangardne klasike, uz podršku srednje generacije kompozitora ozbiljne muzike, razvijala se i alternativna muzika koja je u doba komu-nizma bila zabranjivana. Posle 1989. ona je kao pobuna izgubila smisao, jer više nema cenzure, te može slobodno da se stvara, mogu da se osnivaju grupe, producentske kuće, slobodno izdaju ploče, održavaju koncerti u zemlji i inostranstvu. Osnovni kriterijum postojanja danas je tržište, a ne ideologija. Tako da istovremeno postoje rok, pop, rege, rep, hip hop, elektronska, eksperimen-talna, multimedijalna muzika, primenjivana i u oblasti pozorišta i filma, multimedijalnim hepe-ninzima i performansama.
U promenama nastalim u Poljskoj 1989. i 1990. književnost je odigrala najznačajniju ulogu, obeležila je epohu uoči i posle rušenja berlinskog zida, kao metafore smene komunizma postkomunizmom, ne samo u Poljskoj već i u svim drugim zemljama bivšeg Istočnog bloka. Taj period obeležila je ne samo velikim brojem pisaca već i raznorodnošću poetika, od kojih su neke bile čisto poljska pojava, a neke su opšteg ili svetskog karaktera. Osnovne su avant-pop, pop frakcija, oharizam, banalizam, brutalizam, neo-klasicizam, minimalizam, liberatura, liternet, neolingvisti, religiozna poezija, poezija trograđa, šleska poezija, gej i lezbejska književnost i dr. Imale su i imaju časopise u kojima su pisci iznosili svoje programe i manifeste, što je tipično za književnost koja nastaje posle velikih preloma i promena. Mnogi su svoje stvaralaštvo prezen-tovali na festivalima i konkursima. Većina se trudila da se razlikuje od drugih, otud nazivi: književnost Trograđa, šleska, oharizam, neokla-sicizam i sl.
U odnosu na književnost starijih generacija koja je nastajala i funkcionisala pod okriljem države sada su pisci primorani sami da dolaze do novca za svoje časopise, da prate konkurse i festivale, izražavajući na taj način svoju slobodu, nezavisnost i originalnost. Sa „kapitalizmom“ na njihova vrata su brzo zakucali tržište i komer-cijalizacija. Književnost je uopšte izgubila privi-legovan položaj koji je decenijama imala, premda svi pisci nisu bili privilegovani. Tako da prva polovina 90-ih godina u Poljskoj prolazi prilično haotično. Pojavljuje se tzv. trzeci obieg (treća komunikacija), tačnije objavljivanje dotle zabra-njivanih pisaca, bilo iz emigracije ili zemlje, u velikim tiražima koji se masovno čitaju. Veoma mnogo se prevodi, kako velika svetska knji-ževnost tako i blagi šund. Jer, sada o tome odlučuje tržište. Kao pečurke posle kiše niču privatne izdavačke kuće. Tako da ih sada, kako Institut za knjigu tvrdi, ima oko 2500. Tu se u potpunosti ispoljavaju decentralizacija i plu-ralizam. Udruženja pisaca i svih drugih umetnika gube značaj i mesto u društvu koje su imali. Država ne daje novac za njihovo izdržavanje i iz palata većih gradovima sele se u skromne lokale, koje iznajmljuju na osnovu članarine svojih članova. I dalje postoji status slobodnog umet-nika, ali taj umetnik sada sâm plaća svoje zdravstveno i penzijsko osiguranje. Prestaju da postoje domovi pisaca u kojima su pisci, naročito državni, takoreći besplatno provodili mesece, „pišući“ svoje knjige. Odnosno, ti domovi postoje i dalje, ali su tretirani kao hoteli koji su zbog ranga, već prilično niskog, zbog devastiranosti objekata, jeftiniji. Sopot na Baltiku i Zakopane u Tatrama prestaju da budu ono što su bili, jer tržište i nova politika države to ne dopuštaju. Slično je sa književnim časopisima. Država finansira samo 5 najvažnijih, dok nove finansiraju regioni, grupe, povremeno i mecene. Kao i na Zapadu, država najveću pažnju poklanja mladim piscima, odnosno pomaže izdavanje njihovih prvih knjiga. Već od druge ili treće knjige moraju da se snalaze sami. I, snalaze se. Mnogi odlaze da rade u Nemačku, Dansku, Holandiju, Švedsku, gde uglavnom obavljaju fizičke poslove i za zarađeni novac objavljuju svoje knjige. Knjige više ne izlaze u velikim, već u prilično niskim tiražima. Poezija mladih pesnika izlazi u 300-500 primeraka, proza od 500-1000. I sa časopisima je slično. Mnogi se brzo gase. Postoje konkursi i nagrade, koji se uglavnom dodeljuju u vidu kompjutera, štampača, skenera. Otkad je Poljska u Evropskoj uniji, mladi pisci se preko stipendija usmeravaju na razne profesije koje će im omogućavati da od njih žive. Tako da mnogi završavaju kurseve ili škole, najčešće za osnivanje izdavačkih kuća, pisanje filmskih sce-narija, tekstova za muzičke bendove. Mnogi su zaposleni u turizmu, jer je turizam jedna od glav-nih privrednih grana Poljske. U okviru Unijinih kurseva uče strane jezike, naročito engleski i ruski. Zbog čega baš ruski? Zbog trgovine s Rusijom, turizma i prevođenja ruske književnosti. Danas je najteže upisati se na rusistiku, kao što je nekada bilo teško upisati se na anglistiku. Većina mladih pisaca radi i po nekoliko poslova i to smatra normalnim, jer ih je boravak na Zapadu na to usmerio. Niko više ne sedi skrštenih ruku i osuđuje državu. Dovoljno što im je pružila slobodu i mogućnosti za rad. Početkom 90-ih svoje najznačajnije časopise štampali su na geštetneru, objavljivali u njima i uređivali ih bez honorara, sami ih raznoseći primaocima. Slično je bilo s prvim knjigama koje su objavljivali časopisi ili nove izdavačke kuće. Stvar je pojednostavljena s pojavom i primenom kompju-tera. Danas se knjige umnožavaju na printeru, na najjednostavniji način ukoričuju i prodaju na svakom mogućem mestu i u svako vreme, po školama, univerzitetima, bolnicama, kafićima, železničkim, autobuskim stanicama, aerodro-mima, trgovinskim centrima, čak apotekama.
Umesto književnih udruženja komunističkog tipa koja su odavno izgubila svaki smisao postojanja, osnivaju se pokreti, grupe, koji izražavaju shvatanja svojih članova, nazivajući sebe često decom mas-medija. U najpopularnije spada avant-pop koji je orijentisan postmoder-nistički i multimedijalno. Svoje tekstove pisci nazivaju hipertekstovima, mešaju žanrove, od proze više vole stripove i kompjuterske igrice. U sličnom duhu je pravac banalizam, čiji pred-stavnici namerno pišu «nezanimljive tekstove», o svakodnevnim, čak „banalnim“ stvarima, kako u pogledu izbora tematike tako i načina pisanja. Sa nezavisnošću išli su provokativnost, ekstremni feminizam i gej literatura. Suprotnost banalistima čine minimalisti i neolingvisti koji se nadovezuju na međuratne avangardne pravce u poljskoj književnosti. To čine, ali na drugi način, i neo-klasicisti, nadovezujući se na poseban način na grčku i rimsku kulturu.
Veliku novinu predstavlja veliki broj književ-nica, od kojih su neke izrazite feministkinje. Posebno su se ispoljile u prozi. Mada su se žene u Poljskoj, pre svega plemkinje, bavile književ-nošću od srednjeg veka i renesanse. S obzirom da je Poljska u XIX veku bila podeljena i porobljena, a muškarci posle dva neuspela ustanka protiv carske Rusije su se našli u progonstvu u Sibiru, žene su počele igrati značajniju ulogu u društvu. Takve su tada nazivane emancipantkinje. Školo-vale su se, zapošljavale i izdržavale od rada, čak su se, kao Marija Kiri, bavile ozbiljnim naučnim radom. U XX veku krug žena se proširivao, da bi krajem veka postao prilično masovan. I, prvi put u istoriji poljske književnosti, književnice su prevođenije, a često i popularnije od književnika.
Za katoličku zemlju kakva je Poljska veliku novinu predstavlja gej i lezbejska književnost koju stvaraju pisci homoseksualne orijentacije. Ta literatura je dosta zastupljena na internetu. Neki teoretičari je nazivaju liternet. Iz godine u godinu je u usponu, pogotovo što je to jeftiniji i jedno-stavniji način dospevanja do čitalaca, naročito mlađih, koji nisu u mogućnosti da kupuju knjige i časopise, zbog čega se smatra i najavangardnijom strujom savremene poljske književnosti.
Poljska književnost triju generacija koje su stvarale u vreme tranzicije, u Srbiji je veoma popularna i poznata, od stvaralaštva tzv. velike četvorke preko Novog talasa, brulionovaca, banalista, brutalista, neoklasicista, neolingvista do slemovaca. Objavljivale su je, manje više, sve izdavačke kuće. U toj produkciji, kao i u svetu, dominira poezija. Gledano iz današnje perspektive, za njeno izdavanje posebno je zaslužan vršački KOV, koji je objavio dvadesetak pesničkih zbirki. Veoma je cenjen i čitan poljski esej, kao i književni međužanrovi, poput auto-biografija, biografija, memoara i dnevnika koje su tokom poslednje decenije objavljivali Službeni glasnik, Gradac i Arhipelag, dok se stvara-laštvom najmlađe generacije, osobito pesnicima, najviše bavi časopis i izdavačko udruženje Treći trg, koji za ovogodišnji Sajam knjiga, u prevodu autora ovog teksta, objavljuje dosad najobimniju antologiju poezije pesnika rođenih 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, naslovljenu sa Rečnik mlade poljske poezije, dok je prethodnih godina objavio i nekoliko posebnih pesničkih zbirki (Zonenberg, Ostrovski, Manjčik, Videman, Lipska).

Antologija poljskog eseja u prevodu
Biserke Rajčić. Izdavač - Službeni Glasnik

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License