Događaji koje u svojoj knjizi opisuje beogradski lekar Marko Anaf obuhvataju vreme pred drugi svetski rat, kada je autor bio student medicine, pa do poratnih dana. Kasnije je svoja sećanja rezimirao i neznatno dopunio naknadnim razmišljanjem … Dve osnovne odlike bitne su za ovo delo — autentičnost događaja, mišljenja i osećanja i uzbudljivost situacija kroz koje je autor prolazio. Reč je o spletu sećanja i dnevničkih zabeleški koje pisac iznosi bez ulepšavanja i literarnih ambicija.
Marko Anaf je, došavši iz Požarevca u Beograd, upoznao prijatelje svog mlađeg brata Solomona. U porodičnoj kući trgovca Anaf a skupljaju se komunisti, ilegalci, Hajim, jedan od trojice braće, biva odveden u zarobljeništvo; Solomon još četrdeset i prve gine kao komandant Kosmajskog partizanskog odreda; Marko, nakon raspuštanja jugoslovenske vojske, dolazi u Beograd, gde s majkom i suprugom ostaje da živi do kraja rata. U njihovoj kući na Neimaru sastaju se ilegalci, komunisti, pored ostalih Đi-las, Ranković, Cana Babović, Mitra Mitrović, doktor Blagoje Nešković. U toj kući, u ulici Kraljevića Tomislava 73, smeštena je i priručna štamparija u kojoj se štampaju i umnožavaju leci i drugi partijski materijal. Gotovo je neshvatljivo kako su — uz sve opasnosti kroz koje su prolazili porodica Anaf i ilegalci, povremeno sakrivani u skloništu na mansardi — us-pevali da ostanu neotkriveni. Utoliko pre što se saznalo da je to bilo sastajalište komunista, a kuća je-vrejska. Kroz kakva je sve iskušenja, strah i poniženja morao proći pisac ove hronike da bi sačuvao život! Instinkt samoodržanja, žeđ za životom i želja da se preživi prevladavali, su sva druga osećanja. Sa revolverom uperenim u majku, koja cvili za izgubljenim sinom Solomonom, doktor Anaf je u svakom trenutku — ako agenti Specijalne policije, smešteni u parteru, otkriju zazidano sklonište na mansardi — bio spreman da povuče obarač. Strahovao je, naime, da bi majka mogla privući policiju i u bezizlaznu situaciju dovesti ostale ukućane i ilegalce, kojima je u sopstvenoj kući pružala utočište. Petnaest dana je doktor Anaf sa majkom proveo u prostoru u kome nije bilo dovoljno mesta ni da se usprave, bez vode i hrane, dok je njegova supruga Slavka, zbog sumnje da je upoznata sa tajnom skloništa, bila uhapšena i u istražnom zatvoru zadržana nekoliko meseci. Pre-živeli su hraneći se otpacima koje su agenti davali kunićima na tavanu. Anaf je bio spreman da ubije majku, ali nije hteo da je napusti i priključi se partizanima, kako je glasila partijska direktiva. Zbog toga je isključen iz Partije. Politički ideali za njega nisu bili prevashodni imperativ svih odluka i postupaka, kako je tada obično bivalo među komunistima. Sve misli i postupci bili su podređeni jednoj želji: preživeti! Borba za očuvanje sopstvene egzistencije, strah od smrti, poniženost ljudskog bića sateranog da više od četrdeset meseci živi kao zver u jazbini — osnovna su tema ovih nadahnuto pisanih zabeleški.
Ličnost ovog pisca tako ulazi u galeriju likova kakve su dali Andre Svare Bart u romanu Poslednji od pravednika, Leon Uris u Mila 18, ili Ana Frank u svom Dnevniku. Ovo su, razume se, samo neki od naslova dela i samo neka među imenima pisaca koji su, kao i Marko Anaf, imali neodoljivu potrebu da zabeleže ono što se u njihovom životu zbivalo, želju da reči prežive čoveka i ostanu kao svedočanstvo jednog vremena. Ta potreba za pisanjem i u najtežim trenucima života uklesana je u jevrejsku prirodu, ona je zabeležila mnoge ljudske sudbine vredne pamćenja.
Faktografski podaci koje Marko Anaf iznosi dati su precizno. U razmišljanjima koja je beležio ne preovlađuje ono što bi moglo da bude dopadljivo ili politički popularno — Anaf ne postupa kao neki pisci autobiografskih romana koji sebe u lepšem svetili predstavljaju. Čitalac se, štaviše, može zapitati za što autor ponešto nije prećutao, zašto je sve što je u nekom trenutku mislio, upravo tako i saopštio, kada je za ovih četrdeset godina, proteklih od zapisanih događaja, mogao uvideti da su izvesni tadašnji stavovi bili zablude i, kao takvi, zaboravljeni, ili za-menjeni nekim drugim, prihvatljivijim. Tokom čitanja se, međutim, uviđa da je upravo u iskrenosti i poštenju, u želji da sve bude zabeleženo kao prava hronika, bez ulepšavanja, najveća vrednost ove knjige. Sva raspoloženja i stanja kroz koja je autor prolazio — neizvesnost, strah, podložnost pogrešnim procenama i potezima — u potpunosti su ljudska. Izuzetnost je u tome što ih je autor, ne štedeći sebe, pamtio i beležio.
Stil i jezik kojima se pisac služi teško bi se mogli uvrstiti u neka osobita »književna sredstva«; tekst obiluje arhaičnim izrazima; događaji se opisuju ne-vešto, često sa unapred izloženim epilogom. Pa ipak, knjiga se čita sa krajnjom napetošću i interesova-njem kakvo može da podstakne samo istinita životna priča. Cini se da baš to — nedostatak romaneskne veštine i fikcije, surovost istine umesto umeća pisanja, oporost autentičnog doživljaja — daje posebnu draž ovom delu koje će, bez sumnje, ostati kao uverljiv dokumenat o jednom vremenu.
Glavna ličnost, odnosno sam pisac, nije klišetiran, izvajan junak koji će nam se dopasti, kome ćemo se diviti. Ličnosti s kojima je tokom svog zatočeništva živeo, ili koje je susretao, on nije ni pokušavao na književni način da oblikuje, ali ih je ipak predstavio vrlo vesto. Pominjući, samo povremeno, hod ili oči svoje supruge Slavke, način na koji se sporazumevao sa majkom, ili reagovanje ljudi koji su se u raznim situacijama kretali po kući, autor je stvorio sugestivne likove i dočarao atmosferu. Zato je ova hronika neobična i poređenja sa sličnim štivom učiniće da autoru Tajne mansarde na Neimaru poveru-jemo pre nego onima koji su sa više spisateljske veštine stvorili svoje delo. Uostalom, vrednost ove knjige i nije u njenoj lepoti, već u dokumentarnosti. Beleške zatočenika gotovo da su lišene osećanja i razmišljanja, one su, zapravo, svedene samo na lukavstvo: kako preživeti. Mada, istini za volju, treba istaći i Anaf ove opaske o događajima u svetu, o kojima je autor povremeno slušao na radiju, ili je ponekad uspevao da se obavesti iz lista »Novo vreme«. I te usputne beleške dosta govore.
Mada su o drugom svetskom ratu i o stradanju Jevreja napisane mnoge knjige, svedočanstvo doktora Anaf a pokazuje da se odnos prema Jevrejima i u srpskoj sredini, u Beogradu, menjao zbog perfidne politike i napisa u štampi. Često su se pojavljivali napisi u kojima su Jevreji krivljeni kao izazivači zločina koje su Nemci počinili. Naravno, to je stvaralo strah i nepoverenje prema njima, iako su u ovoj sredini bili prilično asimilovani i prihvaćeni, a kao borci sa Solunskog fronta čak i proslavljeni. Teško bi bilo ustvrditi da je takav odnos nakon rata u potpunosti izmenjen: imena Solomona Anafa, prvog kosmajskog partizanskog komandanta, ili braće Almosnino, ne samo da se nedovoljno pominju, već se ponekad njihove uloge pogrešno interpretiraju. A to, sigurno, nisu jedini primeri. Nije, uostalom, slučajno Leon Uris u Mili 18 zapisao: »Ako ikada budeš zaboravio da si Jevrejin, uvek će se naći neko ko će te na to podsetiti«.
Sećanja Marka Anafa govore o surovosti jednog vremena, o surovosti vidljivoj koliko u držanju okupatora prema žrtvi, toliko i u odnosima unutar porodice, pa i unutar Partije. Nepoverenje tada gospodari ljudima. Doktor Marko Anaf je jedan od retkih, u Beogradu preživelih, Jevreja. Za vreme okupacije 12.000 njegovih sunarodnika je pobijeno, a samo nekoliko stotina njih je uspelo da sačuva život. Utoliko pre ova ratna hronika ostaje kao izuzetan dokumenat, višeslojan i višeznačan, koji jednu ličnu dramu simbolično predstavlja kao tragediju beogradskih Jevreja. I, razume se, ne samo njihovu.
Ana Šomlo