Pogled U Osobno

Marina Katnić-Bakaršić

NARATIVNI IDENTITET:
POGLED U OSOBNO

Predrag Finci: Osobno kao tekst
Izdanja Antibarbarus, Zagreb

Potreba za proučavanjem sjećanja, za istra-živanjem suodnosa kulture i pamćenja, i to po-sebno u kontekstu pričanja priča, danas je vidljiva i u znanosti o književnosti i u teoriji kulture. Knjiga Osobno kao tekst Predraga Fincija može se tumačiti i sa toga aspekta, ali uz svijest o jednoj bitnoj razlici: naime, ona je okrenuta osobnom, ne zajedničkom, nju zanima osobno u širokom smislu riječi. Ako prihvatimo da „ne-ispripovijedani život nije vrijedan življenja“, ka-ko kaže Richard Kearney (2009: 23), onda je izuzetno važno proučavati one žanrove koji su posvećeni upravo pričanju osobnoga.

Fincijeva knjiga čita se sa užitkom, gotovo kao roman; to je knjiga sa kojom čitatelj stalno vodi razgovor. Ona daje odgovore na mnoga pitanja, a istovremeno i otvara nova pitanja. Čak i u žan-rovskom smislu knjiga je zanimljiva jer nije jednoznačno odrediva: to je i zbirka eseja, pri čemu ti eseji osciliraju između osobnoga i znan-stvenoga, idući ponekad od gotovo lirskog zapisa ka znanstvenom, akademskom stilu, čuvajući njegove signale – npr. fusnote, citate; ujedno, to je na trenutke i jedna vrsta autobiografije, sjeća-nja, u nekim dijelovima i knjiga ispovijesti; tu je i vlastita fotografija i priča o njoj, pa se nekako krećemo i ka semiotici fotografije i semiotici osobnoga.
Svako poglavlje posvećeno je jednom tipu teksta, pri čemu valja podsjetiti da je sa semio-tičkog aspekta i fotografija tekst; već naslov po-glavlja daje bitnu odrednicu toga tipa teksta: Bilježiti svoje: Dnevnik, Kazivati svoje: Ispo-vijest, Vidjeti sebe: Osobna fotografija, Objedi-niti svoje: Autobiografija, Gledati Drugog: Bio-grafski film, Opisati Drugog: Biografija. Želim reći da je ovo rijedak slučaj kada naslov može poslužiti i kao lakonična definicija svakog od tih žanrova, koja stilski upečatljivo daje preciznu odrednicu njegove suštine. Bilo bi zanimljivo u ovom kontekstu odvojeno promatrati i memoare, jer oni nisu ni dnevnik i ispovijest ni auto-biografija – oni su, čini mi se, prelazak osobnog u opće, pa bi se takvo novo poglavlje moglo zvati: Memoari – Osobno kao opće, odnosno Osobno kao historijsko.
Na prvi pogled paradoksalno, zato što je u fokusu zanimanje za osobno, u svim žanrovima o kojima autor piše ključan je odnos Osobnog i Drugoga. Ima li uvijek i u najintimnijem dnev-niku jedan segment koji je namijenjen Drugome? Da li je sam dnevnik nekad za autora taj Drugi (kao što P. Finci piše o Dnevniku Ane Frank) ili negdje, makar u djeliću podsvijesti, stoji nada da će neko nekad moći biti sagovornik i za ono što se ne može izgovoriti drugačije nego u dnevniku? Jer, možda dnevnik jeste i jedan vid arhetipske priče o caru Trajanu i kozjim ušima. Mislim da se stoga može prihvatiti teza Richarda Kearneya prema kojoj je svaka naracija bitno komuni-kacijski čin, a da mnogi žanrovi koji tematiziraju osobno zapravo svjedoče o tome „da neispri-povijedani život nije vrijedan življenja“ (Kearney 2009: 23).
Slijedeći Barthesa, autor povezuje dnevnik sa albumom, jer su oba „indeks intimnog“ (str. 39), za koje Finci misli da donose nešto značajno, jedinstveno. I kod osobne fotografije ostaje pita-nje slično kao kod dnevnika - zašto se foto-grafiramo? Za sebe? Za Drugoga? Želimo li fiksi-rati trenutak, učiniti ga neprolaznim? Često se do-godi da i mi poznanicima i poznanici (Drugi!) na-ma dosađuju svojim fotografijama, jer je to osobno često neprenosivo Drugome… Autor smatra da su i dnevnik i fotografija za pojedinca još jedan način „da sebe pokaže i iskaže“ (str.40), što znači da smo ponovo u sferi potrebe za Drugim koji će to uočiti, koji će nam poput ogledala vratiti željenu sliku nas samih. Ovo potvrđuje i sljedeća Fincijeva rečenica o foto-grafiji: „Na fotografiji bi osoba da bude onakva kako sebe zamišlja, ali je uvijek onakva kakvom je vidi Drugi“ (str. 76). Čak i pisci memoara, pogotovo autobiografija i dnevnika, da ne govorim o autorima ispovijesti, težeći da ostva-ruju objektivnost, bolje rečeno, težeći da ostave dojam objektivnoga, u očima Drugoga proizvode često drugačiju sliku, otkrivajući sujetu, egocen-trizam, sve slabosti koje na prvi pogled pri-krivaju. Zapravo, i ratni dnevnici, pa i oni sara-jevski, nekad nose trivijalnosti, što ih možda i čini dirljivijim na neki način, a nekad ih vezuje za taštinu. Još i više ovo postaje očito u auto-biografiji, jer ona je mnogo direktnije namije-njena Drugome, kao i sjećanja, kao i memoari. Istovremeno, svi mi i dalje vidimo sebe svojim očima, ne očima Drugoga – mogli bismo skep-tično reći da je nepremostiv jaz između svakog Ja i Drugoga, ali istovremeno optimistično dodati da svako Ja ima potrebu za komunikacijom sa Dru-gim u različitim intersubjektnim diskursnim modelima naracije.
Za razliku od dnevnika i autobiografije, ispovijest je, piše Finci, uvijek svjesno otvaranje Drugome, i vezana je najčešće za neku epizodu ili epizode iz života. Naravno, velika je razlika iz-među ispovijesti prijatelju, Bogu ili psiho-ana-litičaru s jedne strane, i ispovijesti kao fikcio-nalnog žanra. Zapravo, nefikcionalne ispovijesti usmjerene su na prevladavanje neke osobne trau-me, nekog sjećanja, na olakšanje. Psihoanaliza je, pokazalo se, i sama često retoričkli konstruirana, te je stoga kontroverzna već i po tome što je ponekad, bar u freudovskoj varijanti, stvarala lažna sjećanja.
Biografija i biografski film već su nešto drugo: oni su pogled na Drugoga, ili, kako kaže autor, „dokaz da se za opisanu osobu interesiraju i drugi“ (str.175). Pomama za kritičkim biogra-fijama književnika u angloameričkoj kulturi doseže takve razmjere da je moguće u jednom broju književnih časopisa naći prikaz dvije-tri biografije istog autora. Biografski film i bio-grafija možda su zbilja „rekonstrukcija osobnog“ (str, 175), ali istovremeno uvijek teže uopćavanju iskustva te osobe, pridavanje određenih opće-ljudskih obilježja tom osobnom iskustvu. Nara-tolozi bi razliku između autobiografije i biografije uspostavili putem fokalizacije: bitna je razlika u tome ko vidi, odnosno, ko je fokalizator. Pri-znajem, bliska mi je Freudova nevjera u bio-grafije (str. 174), posebno u biografije, sjećanja i dnevnike članova porodica „velikih“ ljudi, gdje sam nailazila na pravi vašar taštine i takmičenje u dokazivanju vlastite važnosti u životu i stva-ralaštvu tih autora. (Druga je stvar što me ljudska radoznalost poticala na čitanje takvih tekstova). Ta se nevjera još više odnosi na biografske filmove, jer oni često postaju poprište za doka-zivanje glumaca i za osiguranu nagradu „Oskar“. Istovremeno, njihova je potencijalna vrijednost u čuvanju sjećanja na neke izuzetne osobnosti, pa čak i u svojevrsnoj inspiraciji i motivaciji.
U konačnici želim reći da je Predrag Finci napisao knjigu koja je već svojom temom zna-čajna i prijeko potrebna. Istovremeno, ta knjiga je ponovo pokazala već prepoznatljivu autorovu erudiciju, kao i sklonost ka originalnom pro-mišljanju i uspješnoj kombinaciji različitih pri-stupa. Sam autor završava knjigu riječima: „Na kraju nema rezimea. Samo kraj. Neki, nekakav kraj. Tako i ovdje.“ (str. 196). Međutim, kraj njegove knjige ujedno je i početak života knjige u susretu sa čitateljima, otvaranje novih razmi-šljanja, pisanja novih tekstova, novih narativnih tekstova, bili oni tekstovi života ili fikcionalni.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License