Pocast Spasiocima Jevreja U Godinama Holokausta 1

MEDALJA PRAVEDNIKA:

MAJKA ANĐA, ŽENA ZA SVA VREMENA

„Ko spasi jedan život, spasio je celi svet", ugravirano je na Medalji pravednika koju izraelska vlada i Muzej holokausta Jad Vašem u Jerusalimu dodeljuju ljudima nejevrejske nacionalnosti jer su tokom Drugog svetskog rata rizikujući živote, svesno i bez nadoknade spasavali Jevreje. Na ovaj način želi se sačuvati sećanje na 6.000.000 žrtava Holokausta kao i na one koji su u ta teška vremena pokazali čovekoljublje, hrabrost i otpor narastajućem zlu.

Minulih godina i pa jugoslovenskim prostorima tim ljudima dodeljivana su priznanja Pravednika među narodima, a ovo su priče o nekima od njih.

Godine stradanja

Prva ratna godina zatekla je nekadašnjeg bečkog studenta dr Dragutina Buhvalda i njegovu porodicu u Busovači, u srednjoj Bosni. Samo par meseci uoči tragedije, u kojoj će stradati gotovo cela porodica Buhvald, iz Beograda su stigli i njegovi roditelji i sestra. Potpuno predat svom poslu dr Buhvald nije ozbiljno shvatio upozorenja nekih dobronamernih sugrađana da ustaške vlasti ne gledaju blagonaklono na Jevreje i da bi trebalo da se skloni. Poverenje u ljude koje je lečio i pomagao koštalo ga je života.

Jedne avgustovske večeri ustaška čizma grunula je na vrata njegovog doma, i on i njegov otac Gabrijel odvedeni su u smrt. Jedinica dr Buhvalda, Maja, imala je tada samo pet meseci.

Ustaše se nisu zadovoljile odvoćenjem samo muških članova ove porodice. Uskoro su došli i po njegovu suprugu Danu, učiteljicu, njenu 3-godišnju ćerkicu iz prvog braka Ljilju, malu Maju, majku Goldu (Zlatu) i sestru Editu.

U ustaškoj postaji stara gospoća Buhvald svesna da milosti neće biti, savetovala je snaji:

- Spašavaj decu, reci da nisu jevrejska, pokušaj…, vapila je nadajući se čudu.

S bebom u rukama i uplašenom malom Ljiljom, Dana Buhvald obratila se ustaškom stožerniku Tusumu. Zadubljen u svoje papire gotovo je i nije slušao. I kada joj se učinilo da je sve uzalud, očajna žena povikala je pokazujući pa stariju devojčicu:

- Pa dobro, šta ćete s njom? Ona uopšte nije Jevrejka. Otac joj je Mirko Tomić, moj pokojni suprug.

Iz svoje prividne nezainteresovanosti stožernik se trgnuo prepoznavši ime travničkog učitelja čija porodica mu je, u vreme dok je bio siromašno seljače, često i nesebično pomagala. Nije rekao ništa, ali se Dana Buhvald sa decom istog dana našla na slobodi, saznavši naknadno razloge ove milosti

Za Goldu i Editu Buhvald spasa nije bilo. Iz ustaškog zatvora jednog dana kočijom su sprovedene kroz Busovaču u neki od logora smrti. Ispratile su ih samo suze male Ljilje kojoj se ta potresna scena zauvek urezala u sećanje.

Gradom se pronela vest preživelom "čifutčetu" i majka je shvatila da devojčicu mora što pre skloniti na neko sigurnije mesto. Obratila se za pomoć sestri Nevenki Dragić iz Mostara koja je obećala da će poslati neku ženu da preuzme bebu i odvede je u ovaj hercegovački grad u italijanskoj okupacionoj zoni, tada mnogo bezbednijoj za Jevreje.
Hrabra odluka

Uzdajući se da će joj zagrebačka lična karta omogućiti relativno bezbedno kretanje tog rizičnog posla prihvatila se Anđa Jakovljević, majka troje dece, i prijateljica Nevenke Dragić.

Godinama kasnije hrabra Hercegovka pričaće potomcima:

- Stigavši u Busovaču lako sam našla kuću Buhvaldovih. Budući da me Dana nije poznavala, moj dolazak je uznemirio jer je pomislila da me šalju iz ustaške komande po dete. Morala sam biti oprezna i zbog kućne pomoćnice, Hrvatice, pa sam joj sve
objasnila kada se ova udaljila. Odmah smo se dogovorile da prvim vozom krenem sa Majom put Mostara.

Na železničkoj stanici počinje prava drama. Dve žene, majka i ona koja će to pokušati da odglumi, stavljaju kolica u furgon i potom izlaze na peron pun ustaša i policijskih agenata. U tom osinjem gnezdu Anću Jakovljević prepoznaje ustaša Kljajo iz Mostara. Dok im je prilazio Anća je pokušavala da sačuva prisebnost svesna da je iskušenja tek čekaju, pa je na pitanje gde je krenula brzo nešto slagala. Kljajo je sumnjičavo zavrteo glavom i ušao u staničnu zgradu, a Anća sa bebom u prvi kupe. I ne zna se kome je tada bilo teže, da li majci koja se rastajala od svoga čeda ili ženi koja je preuzimala brigu o njemu.

Drama u kupeu

Kao po zlu, u kupeu su već sedeli Helmija Balić, apotekar iz Mostara i Ivan Golubović, visoki ustaški funkcioner. Iznenaćen susretom sa komšinicom apotekar Balić je upitao:

- Čije je to dete gospoćo? Nešto se ne sećam da ste bili trudni.

- Dete je moje. A vi gospodine ne gledajte udate žene, imate mlađih koliko hoćete, otresito je odgovorila Anđa Jakovljević suočivši se ovoga puta sa smehom prisutnih.

Oglasio se potom i ustaša Golubović:

- A znate li vi Baliću koliko je puta mene Anća istukla kada sam krao voće iz njene bašte. Istina, bili smo deca, ali…

Tog trenutka žena je pomislila da bi najbolje bilo da je pao sa nekog stabla a ne da se u ovakvom času seća takvih stvari.

- Bili smo deca, a deci je sve oprošteno - procedila je Anđa čvrsto stežući u naručju bespomoćno dete, znajući da maloj Maji njeno poreklo ne bi bilo oprošteno.

- Zabrinuta, jer voz nikako da krene, primetila je neko komešanje. Otvorivši prozor kupea slučajno je čula kako se ustaše dogovaraju da pretresu vagone u potrazi za ženom i jevrejskom devojčicom. Istog trena beba se našla u rukama apotekara Balića, a uplašena žena pojurila je iz voza pravdajući se da mora u toalet. Iza stanične zgrade posmatrala je šta će se desiti, moleći Boga da ustaše poveruju da je dete apotekarovo. Kada su vojnici izašli neobavljena posla, psujući i negodujući, Anđa Jakovljević bukvalno je uskočila u voz koji je već krenuo.

Do Mostara su "majka" i "ćerka" stigle bez problema. Ali na železničkoj stanici pristigle putnike ustaše su ponovo legitimisale. Poučena ranijim iskustvom Anđa Jakovljević ponovo Maju ostavlja u naručju apotekara Balića, pravdajući se ovoga puta da mora uzeti kolica iz furgona. Agenti ga nisu legitimisali, Golubovića su samo pozdravili. Na rastanku, predajući devojčicu svojoj komšinici Hilmija Balić je uz zagonetan osmeh rekao:

- Ode moje dete.

Samo par dana posle Anđa Jakovljević našla se u njegovoj apoteci kako bi tražila lek za svoju malu štićenicu koja se u međuvremenu razbolela.

- E sada mi moraš reći čije je dete - insistirao je Balić i žena mu je rekla istinu saznavši u međuvremenu da je naklonjen oslobodilačkom pokretu.

Ratne godine Maja Buhvald provela je u Mostaru pažena i voljena od tetke Nevenke Dragić ali i porodice Jakovljević.
Danas dr Maja Buhvald Cindrić živi u Beogradu. Žive su i njene majka Dana i teta Anća, koja ima 92 godine ali se svega živo seća. Dve porodice se druže i poštuju i ne prođe ni jedna slava a da Cindrići ne budu dragi gosti u domu Jakovljevića, sada stanovnika Smedereva.

Medalja pravednika dodeljena je Anđi Jakovljević 1992. godine. Mesto u srcu Maje Cindrić ova žena zauzela je mnogo ranije.

DOBRO JE IZNAD SVAKOG ZLA
- Smatram da je žena po prirodi svoga bića, obzirom da donosi život na svet, oduvek pouzdano bila na strani života. Zbog toga je odluka moje tete Anđe da spase jednu bebu rizikujući sopstveni život bila prirodna i jedino moguća. To je čini izuzetnom i izdvaja iz mase ravnodušnih, rekla je dr Maja Cindrić te 1991. godine u Savezu jevrejskih
opština Jugoslavije prilikom uručenja Medalje pravednika Anđi Jakovljević.

- Oduvek mi je od očeve smrti bila potresnija njegova vera u ljude s kojom je otišao u smrt. Postojanje tete Anđe i svih divnih ljudi koje sam srela u životu je dokaz da je bio u pravu, kaže dr Cindrić.

VESTI • SUBOTA 2. JANUAR 1999. • STRANA 22

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License