Pobunjene Cure

Anna Mori
Pobunjene cure
Ubitačno lijepe, biseksualne, militantne zagovornice pobačaja, gnjevne djevojke više ne trebaju muškarce da bi se zrcalile u njihovim očima; zagovaraju nepokornost i reklamiraju se kao pussy power, prema uzoru na njihovu omiljenu junakinju Lolitu, koja je nadahnula te lažne naivke, držeći jedan prst u ustima, a drugi u gaćicama
Nazivaju ih bad girls, riot girls, guerilla girls ili katkad jednostavno grrr girls, režećim glasom koji prenosi jasnu poruku: nove feministkinje su ljutite. Nametnuvši pubertetlijama parolu vlast curama kao njihov zajednički moto, te neobuzdane vamp cure osnovale su pokret koji danas preko svojih, koliko jednostavnih toliko i revolucionarnih poruka: fun, sex & rock’n roll zahvaća sve one između 20 i 30 godina. Te su cure zakon, a osim toga su i zgodne. Pod nazivom angry grrrls, režeće svadljivice danas se potvrđuju kao jedan od najeksplozivnijih femi-nističkih pokreta u svijetu. One se ne boje svidjeti, čude se novinari. Njihov pogled nije hladan, niti tako izgledaju, i posve otvoreno prihvaćaju status seks bombi. Te djevojčure žare i pale u Hong Kongu, Berlinu ili New Yorku. Mišićave, ali seksi femi-nistkinje 21. stoljeća svoje subverzivne ideje promiču na najbolji mogući način: izgledom. Nema potrebe za dugim govorima. One se pokažu, a milijuni djevojaka ih oponašaju i tako nesvjesno prihvaćaju njihove ideale. Ti su ideali sadržani u nekoliko slogana: budite divlje; zabavljajte se; nemojte strahovati od toga da budete zapažene… Tim djevojkama u znaku trostrukog R (razigrane, razjarene, razorne) važno je ponajprije da budu SVOJE, ludo, veličanstveno SVOJE. Osjećati se dobro zato što si središte vlastita svijeta, odbaciti kon-vencije, potvrditi se svojim odijevanjem, zabavljati se bez osjećaja krivnje – to je ono što nas čini pravim djevojkama!, izjavljuje Rachel Orviro, gla-snogovornica grrrls pokreta. Njezina majka palila je grudnjake. Rachel čini nešto još gore: tetovira si plamene jezike oko pupka. U trijumfalnoj afirmaciji svojih žudnji, angry girls su zapalile sva polja gospodarstva: glazbu, modu, izdavaštvo, reklamu, kinematografiju i dizajn.
Ona je brza, slobodna i zastrašujuća
Fenomen se pojavio u SAD-u početkom devedesetih, kada je skupina žestokih rokerica zapalila iskru uz pomoć električnih gitara. Dojmljiva su imena njihovih grupa: Bikini Kill (Pokolj u bikiniju), Bratmobile (Balavice za volanom), L7 (Raj-pakao), Free Kittens (Mačke na slobodi), Babes in Toyland (Alisa u zemlji vibratora)… Dojmljivo u povijesti rocka jest i to da su članice tih grupa bile same djevojke. Najavljujući doba djevojačkih ben-dova, i to mnogo prije nego što su Spice Girls, kao blaža inačica, preuzele uzde, te skupine razularenih mačkica iskazivale su svoju zasićenost macho-svijetom rifovima i urlanjem. U ono doba, na koncertima, kada bi se na pozornicu popela neka cura s gitarom, cijela bi dvorana počela zviždati, priča David, obožavatelj djevojačkih bendova. Momci su urlali: Rock nije za cure… vrati se u kuhinju. Ali kada su se Bikini Kill popele na pozornicu, dečki su morali ušutjeti. Njihova pjevačica derala se jače nego cijela dvorana. Da bi se nametnula publici, Kathleen Hanna – pjevačica o kojoj je riječ – nije oklijevala da ozvučenje pre-optereti histeričnim mijaukanjem. I to prolazi. Svojom punk energijom Bikini Kill su oslobodile tisuće djevojaka diljem svijeta, nastavlja David. Njihov rock destroy zvuk bio je čin osude jednoga represivnog patrijarhalnog društva. Bio je to dokaz da djevojke mogu raditi sve ono što rade dečki – pa i bolje od njih. Svojim hitom I like Fucking koji je postao himna uspaljenih cura, Kathleen Hanna potpalila je opasnu vatru. Prvi put neka zgodna plavuša pokazala je onim glupim puritancima neka se nose: na koncertima grupe Bikini Kill samo cure imaju pravo plesati pogo, i to s obnaženim grudima. One napokon mogu prekoračiti ograde!
Izraz Riot Girls skovan je u ljeto 1991. na temelju gnjevnog slogana: Žene moramo natjerati da se pobune. Riot je pobuna. Epicentar te pojave je grad Olympia (u državi Washington) koji se doslovce zapalio pod najezdom gnjevnih rokerica koje kao da imaju crve u guzici. Angažirane u bespoštednoj borbi protiv nejednakosti spolova, one svojim pjesmama veličaju vrline moderne žene – brze, slobodne, zastrašujuće ¬¬– i pozivaju na pobunu. Uzor su im četiri članice grupe L7 koje urlaju She’s fast, she’s free, she’s frightening/Ona je brza, ona je slobodna, ona je zastrašujuća. One su militantne zagovornice pobačaja, biseksualne, ubitačno lijepe i nije ih briga za pristojnost dok mrtve hladne ukrcavaju svoje muške ili ženske pristaše u autobus koji im služi kao pokretna spavaonica. Krstareći Sjedinjenim Državama poput kakve prave muške rock grupe, L7 siju užas na svome putu i povlače za sobom druge skupine poput Babes in Toyland (tri djevojke svojedobno nazvane bijesnim luđakinjama) ili Lunachicks (četiri mentalno poremećene cure), s promuklim glasovima i raštimanim gitarama.
Ja sam najljepša!
Riot Girls, istinske crne pantere novog feminizma, probijale su se bestidnim rikanjem: One su nas naučile da je naš gnjev opravdan, prisjeća se Rachel Orviro, da je u redu derati se kako bismo privukle pozornost i da se ne trebamo odreći svoje ženstvenosti da bismo dobile ono što želimo. Poruka je doprla dalje nego što se očekivalo, izašla je iz područja glazbe. Žar pobune zarazio je sredinu alternativnih magazina i trendovskih umjetnika, koji “buntovnicu” uzdižu kao novu ikonu zavođenja, za kojom ostaje miris patnje i molotovljevih koktela. Poruka pobunjenih djevojaka – koja je odjeknula i izvan Sjedinjenih Država – širi se putem Interneta u obliku provokativnih proglasa. Najpoznatiji od njih poručuje: Dobro je biti grrrl… ZATO ŠTO su nam rekli da su cure glupe, da su cure loše, da su cure slabe… ZATO ŠTO ne želimo dopustiti da se naš opravdani i opipljivi gnjev pretvori u grizodušje, u kivnost, u osjećaj poraza, u ljubomoru i aut-ocenzuru… ZATO ŠTO svim srcem i dušom vjerujem da su cure revolucionarna sila koja može i koja će moći promijeniti stvarni svijet… ZATO ŠTO moramo osvojiti sredstva za proizvodnju kako bismo stvorile vlastite krikove…
Prakrik: to je ono genijalno kod riot girls. Ono što njihove majke feministice nisu nikad uspjele dobiti, pankerice s repićem iščupale su iz svojih pluća, i to izlazi samo od sebe, s lakoćom… One se oslobađaju. Mimo svakog diktata ili dogmatskog diskursa, naraštaj malodobnica promiče povratak u djetinjstvo kao najsigurnije sredstvo za osvajanje svijeta i radosno se vraća dječjim nagonima: one se deru, razgolićuju, raskapčaju… Opuštaju se. To je ugodno. Kao slučajno, u isto vrijeme, dvije sociologinje s Harvarda ponovo otkrivaju vrline “infantilizma”! Godine 1992., Carol Gilligan i Lyn Mikel Brown ustvrđuju da se oko trinaeste godine djevojčice uči potiskivati sve svoje prirodne životne nagone, tako da u adolescentskom dobu potpuno izgube samopouzdanje. Djevojkama se previše rano na-meće osjećaj odgovornosti, objašnjava Carol Gilligan. Uči ih se da postanu nježne, da ublaže svoj karakter i da područja, kao što su npr. matematika, znanost i sport, jednostavno prepuste muškarcima. Njih se poučava da postanu dobre supruge, sposobne voditi kućanstvo. Na pragu zrelosti one se više ne pitaju “Tko brže trči?” ili “Tko se jače dere?”, nego “Kakva je moja budućnost?”, “Koju karijeru da odaberem?”. To je loš polazak u život. Te djevojke, zakinute za djetinjstvo, rastu u tjeskobi i sumnji. Kako bi mogle postati superžene kada nisu ni imale prigodu biti supercure? Na to su životno pitanje angry girls spontano našle odgovor. One urlaju: Ja sam najljepša!
Kraljice vlastita svijeta
One si, na temelju vlastita egocentrizma, pridaju bezgraničnu moć i uzdižu kult Ja na razinu društvenog fenomena. Ja sam zvijezda, kažu one. Gledajte mene, mene, mene. Ima li nešto slađe od te samohvale? Gnjevne djevojke više ne trebaju muškarce da bi se zrcalile u njihovim očima. One su same sebe okrunile u kraljice vlastita svijeta putem magazina i intimnih dnevnika sa znakovitim naslovima: All hail me (Svi mi se klanjaju), Li’l Princess (Mala princeza), Beautiful just like me (Lijepa baš poput mene), Girlwize (Naskroz cura), I’m so fucking beautiful (Tako sam jebeno lijepa). Od New Yorka do Tokija tisuće malodobnih dje-vojaka, potaknute tim drskim sloganima, naučile su kako da ponovo zavole sebe pa objavljuju magazine u kojima govore samo o sebi. Sadržaj magazina čine njihove fotografije, pjesme u njihovu čast i njihove osobne misli… To jest jogunasto, katkada čak i ljigavo, ali teško je odoljeti njihovu šarmu. Malo narcizma nije naodmet, objašnjava dvadese-tčetverogodišnja Jennifer na specijalnom forumu samo za djevojke. U svakom slučaju, to ide bolje od onih revija s manekenkama. Zadobivši ponosno status balavica, angry grrrls zagovaraju nepokornost i reklamiraju se kao pussy power, prema uzoru na njihovu omiljenu junakinju Lolitu. Ona je nadahnula te lažne naivke, držeći jedan prst u ustima, a drugi u gaćicama. Sjetite se da imate čarobnu moć, izjavljuje Celina (25 godina). Sve ste vi duboko u sebi još male, neobuzdane djevojčice.
Neposlušne djevojčice u svojoj se prevrtljivosti ne ograničavaju samo na rock glazbu ili zabavne časopise. Pristaše stajališta uradi sam, one kreiraju odjeću u skladu s imidžem izopačenih anđela. Courtney Love, udovica pokojnog pjevača Nirvane, Kurta Cobaina, navukla je haljine za lutke na rendžerice iz Tank Girl i popularizira nimfo polu-grunge polu-baby doll look. Bio je to pun pogodak. Tinejdžerice su masovno prihvatile taj dječje-prostački stil prozvan Kinder-whore, uz koji dobro pristaje plastična beretka sa šljokicama. Baš je štosno oblačiti se kao djevojčica, priča Rasean Pennock, sljedbenica mode lošeg ukusa. Osobito ako je riječ o snažnoj ženi. To je način na koji se kao feministica može boriti protiv stereotipa. Taj stil, istodobno dražestan i zločest, naivan i izopačen, dopušta djevojkama da potvrde svoju ženstvenost tako što će istaknuti ono što je u njima najnježnije i najizazovnije. Pod stijegom Revolution Girl Style Now!, Rasean Pennock lansira modu majica za dvanaestogodišnjakinje, s podrugljivim reklamnim porukama – Barbie is a slut (Barbi je drolja) ili Hands off (Miči ruke) – to je cijeli program! Kao prave agitatorice, grrrls igraju na kartu svetice koja obara s nogu. Girls just want to have fun/Cure se jednostavno žele zabavljati, podsjeća Rachel Orviro. Cure se samo žele zabavljati, ali to ih neće nikad spriječiti da u prolazu daju nekoliko dobrih udaraca nogom tamo gdje treba.
Zbog čega imamo žudnje ako ne zato da ih zadovoljimo
Odbijajući prilagoditi se standardima propisane ljepote, bad girls prihvaćaju samo jedan standard: onaj koji ubija. Mišićave, ali seksi, te samo-proglašene bitches (kučke) traže nadahnuće u bajkericama poput Russ Meyer i junakinjama video-igara, naoružanima ružem za usne i vibro-masažerima. One ohrabruju žene da preuzmu vlast nad svojim tijelom, objašnjava francuska filozofkinja i povjesničarka, Véronique Botte-Hallée. Tako su one otišle još dalje od najistaknutijih feministkinja stare garde. One vole ljubav i to viču na sav glas. Za feministice novoga doba, osnovno ljubavno pravilo sažeto je u jednoj rečenici: Ako me želiš, dokaži to. Dovodeći dečke pred izazov da u krevetu budu jednako dobri kao one, bad girls jednoglasno prihvaćaju kultnu rečenicu iz serije Seks i grad: Dok žena puši muškarcu, ona je pred njim na koljenima, ali ga drži za jaja. Danas djevojke koje žele živjeti a ne dosađivati se, odbacuju sve manire. U skladu s današnjim vremenom, one stvaraju vlastite pornografske sajtove i udružuju se u zajednice razuzdanih šiparica. Pod imenom Suicide Girls, najpoznatije među njima na webu ponosno prikazuju svoja tijela puna tetovaža i piercinga te govore da se žele zaljubiti u muškarca sličnoga njima: vrućeg sprijeda! Te izbirljivice više se ne ustručavaju lizati lizaljke (k vragu i kalorije). Kao što je rekla Mae West: Zbog čega imamo žudnje ako ne zato da ih zadovoljimo?
U kinima i tisku, angry girls veličaju se u posebnoj vrsti djela – female trouble – gdje je sve puno ubojitih, uglavnom oskudno odjevenih djevojaka s pištoljima. Između Hollywooda i Hong Konga one šire užas jašući naizmjence motore i frajere, pokazujući izrazitu sklonost velikim mašinama. One jednako uživaju u pivu i ševi, ali jao onom nesretniku koji im ne iskaže dužno poštovanje! Taj će ostati bez zuba… Te razuzdane ženke, grješne anarhistice, pokazuju da je prava žena ona koja radi što hoće, kada hoće i gdje hoće. Njihova je ženstvenost oslobođena kompleksa sve do zamamnih tangi, one se postavljaju kao ravne mužjaku: grabežljivice! I one preuzimaju odgo-vornost. Optužuju ih da očijukaju s vragom? One izdaju magazine s naslovom Sotona nosi grudnjak (podznačenje: Sotona – to sam ja!). Nazivaju ih “droljama”. One prihvaćaju uvrede i pretvaraju ih u svoje popularne nadimke. Miss Dynamite prikazuje se kao pravi komad, Li Kim uzima nadimak Queen Bitch (kraljica kučki), a L7 izjavljuju Miči mi se s puta ili ću te opaliti. One su utjelovljenje anti-domaćice od 30 godina, umorne od kavalira koje odbacuju bez žaljenja. Ako treba, dobit će sjekirom po glavi, grubijan jedan. Žena ne treba dopustiti muškarcu da je gnjavi, nikad. A što je najgore od svega, muškarci ih obožavaju.
Odbaciti sve ono što sputava našu volju za moći
Fatalne žene, bilo da su raskošne ratnice ili žučljive Nikite, imaju sve više uspjeha. Mužjaci se moraju čvrsto držati pred tim naletom furija – u pitanju su šlic i lijepo ponašanje, to treba osigurati! Ali neki vole izazov. Na sajtu koji veliča oslobođenje žena, Amerikanac Alex Smits (34 godine) objašnjava zašto više voli uspaljene cure (Hornies) od onih plastičnih (Barbies): Idealna žena, kako je ja vidim, ne boji se istaknuti svoje žudnje, niti birati partnere ili odbaciti one koji ne vrijede, kaže on. To je žena koja nas suočava s odgovornostima i tretira nas kao odrasle, a ne ucjenjuje nas osjećajima, ne cmizdri i ne žrtvuje se… Te su cure sve samo ne žrtve. One ističu svoje poprsje (napokon neke koje imaju što istaknuti!) i kreću u oslobađanje njihova tijela sa zaraznim apetitom. Posvud u Europi stilistice, redateljice, spisateljice i poslovne žene nove gene-racije, nadahnute gnjevnim curama, pristupaju pokretu ističući kako žele uživati bez ograničenja, pobjednički. One kažu: Treba voljeti svoje tijelo. Treba biti ono što jesi bez stida i bez kompleksa. Treba odbaciti sve ono što sputava našu volju za moći, to je najbolji način da se bude cura.
S francuskog prevela Snježana Kirinić. Pod naslovom Je ne suis pas une victime! objavljeno u e-časopisu la spirale www.laspirale.org ZaRez

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License