PJESMA ZA ROŠ HAŠANA
(povodom Roš Hašane virovitičkih Židova, 5768.)
Ljubo R. Weiss
U potonuću, kada tek slutismo svanuća,
U mraku, u tlapnji, u grču, u dodiru kraja,
Kada svaki zvuk mozak reže i prekraja,
Tražimo te prazniče židovski, do ganuća.
Prvi je dan naše Nove godine,
Dan kada bi čestitali sunarodnjaku,
A njega nema, polomili šestokraku,
Imali u tome ikakve novine?
I umjesto želja: mira, blagostanja, zdravlja,
U kopreni suza s injem i trnjem na čelu,
Umjesto da namjestimo opremu ritualnu,
I Tebi se zahvalimo, tonemo u dan bez slavlja.
Pokoja jabuka, datulja, žlica meda,
Riječ prigodna učena samotnika,
Previše je ovdje umornih i nesretnika.
Krug zaborava bi iscrtala crna kreda.
Ni miris hale u zvjezdanoj noći,
Ni čestitke židovskih prijatelja,
Ni poruke mudrih izbavitelja,
Pomoći neće duši, koja sjetom ječi.
Jer, kad bi svi Židi ovog kraja bili na okupu,
Njih dvije stotine od jučer i nas desetak,
Kakav bi to bio dragocjeni dobitak:
Hasidsko bi kolo zaigrali, odagnali tugu tupu.
Tek se Magen David pod lišćem sitno sjaji.
Podigli bi čaše, ali tek pokoji uz nas stoji,
Pravednike za Knjigu života Adošem broji.
Neka, bit će nas i sutra, stižu novi naraštaji!
(Virovitica, 13.09.2007.)
