Ivan Ninić
Pitanje Iraka
"Jošte joj reče andjeo Gospodnji: eto si trudna i rodićeš sina, i nadjeni mu ime Ismailo; jer je Gospod vidio muku tvoju.
A biće čovjek ubojica; ruka će se njegova dizati na svakoga, a svačija ruka na njega, i nastavaće na pogledu svoj braći svojoj".
Postanje 16, 11.12.
U svojoj najnovijoj knjizi Abraham, američki pisac Brus Fejler, poznat po bestseleru Putujući Biblijom, smatra da je razdor izmedju judeohrišćanske civilizacije i islama nastao još u doba kada je Avraham došao u Knaan. Sara, žena njegova, velikodušno mu je dozvolila da podari porod njihovoj služavci, Misirki Agari. Medjutim, kada je ova rodila sina Ismaila, oterala ju je, zajedno sa detetom, u pustinju. Posledice ovog Sarinog postupka ostavile su traga i u današnjim medjunarodnim odnosima, 4.000 godina nakon njene kletve.
Fejlerovo zapažanje u biblijskom tekstu može da se uzme kao zgodna dosetka. No mnogo pre američkog pisca, 1935, drugi jedan autor i arheolog, Ser Leonard Vuli, objavio je knjigu sa istim naslovom: Abraham. Vulijev autoritet je daleko veći, ne samo što je pisac knjige o poreklu Jevreja, nego je otkrio drevni haldejski grad Ur u gornjoj Mesopotamiji, Avrahamovo rodno mesto. Njegova knjiga je verodostojna sinteza o poreklu ovog semitskog naroda. On prati putovanje Avrahamovog oca Teraha i njegove porodice iz Ura u Haran, odakle su jevrejska plemena stigla u Knaan. Jevreji, Hebreji, narod Habiru, pominje se u literaturi još oko 21. veka pre naše ere. Po Vulijevom mišljenju, Terah je napustio Ur zato što njegovo pleme nije sledilo mnogobožačko haldejsko stanovništvo, već se striktno držalo boga, svog porodičnog sveca. Moguće je da se već tu naziru monoteističke težnje prajevrejskih plemena. Grad Urfa nalazi se u jugoistočnoj Turskoj, u Maloj Aziji. A u obližnjem gradu Haranu, trgovačkoj koloniji Ura haldejskog, ljudi još računaju vreme po mesečevim menama, kao u staroj Haldeji i današnjem Izraelu. Vavilonci su praznovali šabatum u vreme punog meseca. Haran, kao trgovački centar, pominje se i u drugim poglavljima Tanaha, uvek kao mesto gde su se slavila lunarna božanstva.
Literatura prilično temeljno dokumentuje vezu izmedju drevnih mesopotamskih civilizacija i današnjeg Izraela. Intelektualni svet ove zemlje svoje avrahamsko poreklo čvrsto vezuje za područje izmedju Eufrata i Tigra, kao što svoju misirsku vezu ispreleće sa mojsijevskim folklorističkim krugom.
U razmišljanju o ovim kulturološkim odnosima ne sme se izgubiti iz vida da se radi o ogromnim vremenskim rasponima, da je od avrahamskog doba do kodifikacije Biblije prošlo dve hiljade godina, i još toliko od tog vremena do danas!
Sve ovo što je rečeno važno je za shvatanje da današnji Izraelci ne doživljavaju Iračane, današnji narod u mesopotamskom prostoru, kao svoje neprijatelje, već kao daleke rodjake, svoje pretke.
S druge strane, sadašnji vladar u Bagdadu, Sadam Husein, doživljava Izraelce kao kolonizatore svog poseda koje treba, po navukodonosorskoj logici, oterati ili uništiti. U pozadini svih Sadamovih portreta nalazi se Omerova džamija u Jerusalimu! Ista ikonografija kao kod Jasera Arafata. Nije Sadam Husein jedini irački suveren koji je bio protiv Izraela. Daleko pre njegovog dolaska na vlast, dan nakon proglašenja Države Izrael, Irak je, kao nesused, zajedno sa arapskim susedima jevrejske države, napao novoformiranu zemlju sa kojom nikada nije potpisao primirje, a kamo li mir. I danas je Irak najaktivniji moralni i finansijski mentor militantne palestinske struje u borbi protiv Izraela.
Sreća Izraela, ako tako može da se kaže, jeste da Irak nema ekspanzionističke aspiracije samo prema Izraelu, već ih ima i prema širem području bliskoistočnog regiona. Ka zapadu, preko Jordana i Palestine, Irak bi mogao da izadje na Mediteran. Na jugu, šireći se prema Kuvajtu, zapadnoj obali Saudijske Arabije, lako zauzimajući zemlje Zaliva, sve bogate naftom, Irak bi izbio na Arapsko more i postao apsolutni gospodar Bliskog istoka. Zato sadašnji režim ove zemlje gradi sva ta utvrdjenja, bunkere, hemijsko i biološko oružje, zato tako željno traga za savremenom tehnologijom na ilegalnom tržištu sveta, ne bi li što pre postao atomska sila. U tim aspiracijama pordržava ga nekoliko desetina zemalja, gradeći i razvijajući taj režim, sve u svom kratkovidom i sebičnom uverenju da to neće baš za njih da ima negativne reperkusije.
Doslednost stavova nije neka pozitivna odlika u medjunarodnim odnosima. Stavovi se menjaju prema interesima, momentanim - kod kratkovidih vlada, dugoročnim, strateškim - kod država na čijem su kormilu ljudi od vizije.
Rat izmedju Irana i Iraka, pre dvadesetak godina, odgovarao je mnogima u tzv. medjunarodnoj zajednici, niko nije ronio suze što stanovnici tih zemalja užasno stradaju. Kad se rat završio i kada su se svodili računi, Kuvajt je podneo Iraku fakturu od 100 milijardi dolara, zbog finansiranja te vojne akcije. Pre tog rata, zemlje Zaliva, Kuvajt, Saudija, svi su drhtali zbog iranske fundamentalističke šiitske revolucije i moguće Homeinijeve zaraze čitavog islamskog sveta. Manje im se činio opasnim, tog trenutka, diktator iz Bagdada, sa svojom kvazibaasističkom samovoljom. On je izabran za zaštitnika zapadnih, petrodolarskih interesa. Ali, posle ratnih igara, ceh je trebalo da plati Irak, što je razbesnelo bagdadskog samodršca. Mislio je: "Zašto da vratim Kuvajtu 100 milijarde, bolje da ga osvojim". Loše računajući, mislio je da je izabranik Zapada. Ili, da Zapad neće smeti, hteti, da neće imati volju da udje u rat sa njim. Preračunao se. Pad komunizma izmenio je medjunarodnu situaciju, hladan rat je završen, počelo je da se uobličava nešto novo, što je otac sadašnjeg predsednika Sjedinjenih Država nazvao Novim svetskim poretkom. Formulacija je simbolična, ali maglovita. I danas se politikolozi trude da objasne šta je autor hteo da kaže, mada je, po svemu sudeći, ideja o NWO evoluirala i kreće se ka stvaranju trijumvirata supersila.
Rat u Zalivu je završen polovično. Krivac je trebalo da bude kažnjen, ali se i dalje računalo na njega. Iran je još uvek opasnost i ko, osim Iraka sa njegovim beskrupuloznim despotom na čelu, može da se suprotstavi persijskoj fundamentalističko-ekspanzionističkoj težnji, uprkos tome što u toj zemlji sada vlada reformistička garnitura. Zato je preživeo režim Sadama Huseina 1991, doduše kao invalid sa skresanim krilima na jugu i severu zemlje. Samodržac je progutao knedlu i krenuo da gradi sivi, ilegalni arsenal biološkog i hemijskog oružja siromašnih, u nadi da će da se dokopa, kad-tad, i onog najopasnijeg, atomskog. Tada bi mogao da udari svojom ogromnom pesnicom o sto i upita svet : ko je ovde gazda.
Da ima takve ambicije vidi se po svemu, držanju, hodu, izgledu, šeretski naherenom šeširu sa obodom okrenutim nagore, puškom koju drži levom rukom, ukazujući na svoju snagu. Na referendumu koji potvrdjuje njegov reizbor za predsednka republike, ljudi daju svoju krv da bi se ispisivale parole za njegovu podršku. Ovaj zavet krvi ukazuje da na Istoku vreme još uvek stoji. Netrpeljivost prema Ajnštajnovoj teoriji se ispoljava i na ovaj instinktivan način. Irak, kolevka civilizacije, sa Sadamom Huseinom postaje tempirana bomba koja bi mogla da ga pretvori u grobnicu.
Izrael, na uzanom pojasu istočnog Mediterana, sa oko 4,5 miliona Jevreja, treba da se odbrani od svetske mreže islamskog džihada, koja broji nekoliko stotina miliona fanatika. Kada Izrael govori o ofanzivnoj odbrani, to nije cinična doktrina cionističkih kolonizatora, već realnost koju Ariel Šaron, predsednik izraelske vlade, pokušava da objasni svetskim moćnicima, kao što su predsednik Putin i predsednik Buš. Šaron se nalazi u svom elementu. Kada je bio tek brigadni general, voleo je da suprotstavi svoje mišljenje vojnim pretpostavljenima. Sada, iz predsedničke fotelje širi arenu i trudi se, dosta uspešno, da ubedi gospodare sveta da nisu svesni situacije, ali će im je on, Ariel Šaron, objasniti. Predsednik izraelske vlade, kada se ne bori sa intifadom i ne razmišlja o tome kako bi mogao, dodatno, još da kinji Arafata, putuje po svetu da bi ručao sa Putinom, a večerao sa Bušom, pričajući im što govori i svojim biračima: da ima formulu za razrešenje bliskoistočnog konflikta.
Postoji razradjen scenario u vezi sa iračkom krizom, koja se odnosi na Izrael. Sadam Husein, kao pretnja celom regionu, treba da se odstrani sa svog položaja. A upravo je dobio stopostotnu podršku svojih podanika! Ovu akciju bi obavile Sjedinjene Države sa saveznicima, milom ili silom. Da bi bila efikasnija u tom poslu, zahteva od Izraela pre toga da razreši problem sa Palestincima, da bi ublažila antiameričku propagandu u islamskom svetu. Izrael ne uspeva to da uradi zbog neumerenih demokratsko-liberalističkih zahteva Zapada i emotivne razjarenosti Istoka. Taktički prolongira razrešenje, misleći da bi u ratnom vihoru na širem prostoru Bliskog istoka, sa Palestincima bez iračke podrške, stekao znatnu stratešku prednost. Rešenje izraelsko-palestinskog konflikat leži u promeni odnosa Izraela sa moćnim zemljama u širem prostoru Srednjeg istoka, pre svega Turskom, Egiptom, Irakom i Iranom. S obzirom da su odnosi Izraela i Turske vrlo dobri, sa Egiptom zadovoljavajući, ostaje razrešenje problema sa Irakom i Iranom. Izraelu je najvažnije da Irak ne finansira Fatah i ekstermiste u redovima Palestinaca, a Iran da ne pomaže Hezbolah. Zato Šaron dosledno podržava Ameriku u politici protiv sadašnjeg režima u Bagdadu. Cilj nije rat, već smena predsednika, slično smeni Miloševića u Srbiji 5. oktobra 2000.
Scenario za Iran sastojaće se u podršci reformističkim tendencijama u persijskom društvu i njegovoj mirnoj tranziciji u tržišnu privredu.
Kada je Sara prognala svoju sluškinju Agaru i njenog sina Ismaila u pustinju, nije ni slutila kakav je istorijski tektonski poremećaj pokrenula. Niti je mogla da zamisli da će njeno rodjeno dete, Isak, biblijski Jichak, ta božja šala, biti zbog toga u smrtnoj opasnosti od svog polubrata Ismaila, a sa njim i celokupna naša civilizacija.
Republika br. 297, Novembar 2002.