PISAO JE U BIJELOM MANTILU
FELJTON: Isak Samokovlija, 2
Piše: Senka Račić
Petnaestog danajamiara 2003. navršilo se 48 godina od smrtijednog od najistaknutijih bh. pisaca, kojije još za života stekao ugled i poštovanje mellu intelektualnom elitom onog doba i države, ali i simpatije običnog, tzv. malog čovjeka… Zahvaljujući ponajviše sjećanjima Isakove kćerke Mirjane Bebe Samokovlija Vujošević i njenoj volji da nam pomogne da uskladimo podatke iz raznih izvora, čitatelji imaju priliku saznati nešto više o životu ovog velikog humaniste, pisca i čovjeka…
Omama (tako smo mi zvali baku) se strašno čudila što se mama tako kasno vraća od krojačice, a ona, naravno, nije smjela reći da se zabavlja, da je u pitanju ljubav. Jednog dana ode naša Omama kod krojačice, kod koje je Hedda učila kroje¬nje i šivanje, da vidi zbog čega joj kćerka do kasno ostaje u radnji.
A, krojačica mojoj baki tada reče:
- Ali, gospođo, vaša kćerka ne dolazi nikako na posao.
- Kako ne dolazi?!
- Ima već nekoliko dana da ne dolazi…
Bečki akcenat
Kad je mama došla kući, bezbeli, nije mogla proći bez grdnje, pa i batina. Ali, ona se, svejedno, nastavila viđati sa našim budućim tatom. Isak je onda poslan na front u Mađarsku, Rumuniju… - sjeća se Beba Samokovlija pričanja svoje majke Hedde, koja je, uz ručni rad i pucketanje vatre u peći, kazivala svojoj djeci pojedinosti iz svojih mladalačkih dana. Hedda Brunner i Isak Samokovlija vjenčali su se 25. februara 1918. godine u
Piše: Senka RAČiĆ
DRINA
Bio je strastveni pušač. Pušio je "Drinu". Dok je radio, palio je cigaretu za cigaretom i pepeljara pokraj njega bila bipuna opušaka.
Beču. Te iste godine, umro je Isakov otac Moša, pa se on sa svojom suprugom iz Beča morao vratiti u Goražde.
Susret sa Bosnom, bosanskim ljudima i običajima, ženi koja je rođena i odrasla u Beču, a kojoj je život namijenio Goražde, zatim Fojnicu i konačno Sarajevo, mogao je olakšati jedino Isak. I jedino su ljubav i briga prema mužu i njihovo troje djece Miši, Mirjani i Rikici, blagoj i nježnoj Heddi, pomogli da se navikne na novu životnu sredinu.
Uz Isaka najviše, te ljude koji su je okruživa1i, Hedda je vremenom naučila srpskohrvatski, odnosno, bosanski jezik.
Ali, sve do kraja njenog života, u Heddinom govoru osjećao se strani, bečki, akcenat.
Nakon Isakove liječničke službe u Goraždu i Fojnici, porodica Samokovlija je 1926. godine stigla u Sarajevo. Nakon preseljenja iz stana na Marijin Dvoru i u Velikoj Avliji, stanuju u Ćemerlini, u ogromnom stanu sa puno svjetla i pogledom na Trebević.
Stan je velik, četiri sobe, hodnik dugačak gotovo sedam metara, kuhinja i ostale pr¬ostorije. Djeca trčkaraju po kući, a Hedda izlazi pred njih i sa prstom na usnama govori:
- Djeco tiho, tata piše.
Grafitna olovka
Tih godina, tačnije 1927, Isak objavljuje svoju prvu pripovijetku "Rafina avlija", u Srpskom književnom glasniku. Odmah je zapažen kao zreo i darovit pisac, osebujne stvaralačke snage. Dvije godine poslije, u Sarajevu izlazi njegova prva zbirka pripovijedaka "Od proljeća do proljeća" i Isak dospijeva u sami centar bh. književnog života.
- Tata je pisao uglavnom uveče ili popodne, kad je bio slobodan. Sve je pisao rukom, u početku grafitnom olovkom, a poslije naliv perom. Mama mu je onda prekucavala te rukopise na pisaćoj mašini. Supruga Hedda bila je i Isakov prvi kritičar.
- Tata nikad nije bio zadovoljan napisanim. Da vidite kako je šarao i šarao napisano, križao svoje tekstove, pisao ih iznova. Nekad ih je čitao naglas nama, da vidi kako nam se dopada. Mama i ja sjedimo i slušamo. Nama je to što je on pisao izgledalo odlično i veoma zanimljivo, ali tata, kako rekoh, nikad nije bio sasvim zadovoljan - sjeća se Beba.
Kao sreski ljekar, Isak Samokovlija često je obilazio Trebević, Pale, Hrešu, Trnovo, Faletiće… Sa sobom je stalno nosio veliku kožnu ljekarsku torbu, kakva se danas još samo u filmovima može vidjeti. Volio je svoj posao, ali ga je jako umarao. Dugo je morao da pješači i već su mu se u tim godinama na nogama pojavile proširene vene. Isak je svoju liječničku dužnost obavljao obučen onako kako su se ljudi u državnoj službi tog vremena nosili. Odijelo, košulja, kravata… Ali, kad bi poslije napornog dana došao kući, skidao je sako, stavljao ga na vješalicu i - oblačio bijeli ljekarski mantil.
Muzika sa gramofona
U tom bijelom mantilu, on je u svojoj kući dočekivao goste, najavljene i one ko¬je bi iznenada banuli, u trenucima odmo¬ra, obrađivao nožićem korijenje drveća, oblikujući ih u figure raznih životinja i dugo ih glancao šmirgl papirom. Ili bi sjedao za svoj bijeli pisaći sto sa crnom pločom i mislima i perom, uranjao duboko u svijet jevrejske sirotinje…
- Toliko sam ga često viđala u tom bijelom mantilu, da je meni tata uvijek, u isto vrijeme, bio i ljekar i pisac. Kao da se nije mogao odvojiti od dužnosti ljekara s jedne strane i poziva pisca s druge strane.
Preplitale su se te dvije profesije - bilježimo Bebina sjećanja.
Isak je ostavljao utisak ozbiljnog čovjeka. Često je, radeći svoj posao sreskog ljeka¬ra, bio odsutan iz kuće. A, u kući je bila žena, troje djece i djevojka koja je pomagala Heddi u kućnim poslovima.
I cijelu kuću valjalo je izdržavati od plate sreskog ljekara i honorara koje je dobivao za svoje priče…
- Naš tata, zaista, nije imao puno vremena za nas, da se s nama, djecom, zabavlja, igra, šali. Ali, sjećam se lijepih trenutaka, recimo, nedjeljom popodne. Onda bi tata rekao: "Sad ćemo uzeti jednu knjigu, pa neka svako od vas nešto malo pročita…" Obično su to bili neki putopisi. To su bili prijatni trenuci. Nismo još imali radio, ali imali smo gramofon sa kojeg smo slušali razne starogradske pjesme, naše bosanske sevdalinke, klasičnu muziku…
U idućem broju: Nosili smo žute trake…
