Pijade David S

Štampa se prema izdanju iz 1921. godine. Ispravljene su štamparske greške i izvršeno prilagođavanje u skladu sa važećim pravopisom.

I pismo

Moja draga Margita!

Čini mi se, da nas večnost razdvaja. Pre tri daia poslala sam ti svoje poslednje pismo, a danas mi već izgleda da imam tako mnogo da ti kažem, da ti onda nisam rekla gotovo ništa. Juče su se navršila puna tri meseca kako sam izišla iz manastira. Kako dani prolaze. I svi mi još govore, kako sam mlada i kako moj život tek nastaje. Kako se svet vara; sudi o nama po broju naših godina, po spoljnim utiscima što dobija od nas. Niko od njih ne sluti koliko sam stara, koliko sam preživela, da ceo moj život leži za mnom, i da je ovo, što dolazi sada posle moje osamnaeste godine, samo pabirčenje i ređanje u album uvelih, sparušenih cvetova, koji su nekada tako sveže mirisali na našim grudima.
Sinoć pred spavanje, uzela sam tvoju sliku, dugo je posmatrala i razgledala do sitnica. Bila je već skoro ponoć. Prozori na mojoj sobi
stajali su širom otvoreni, i svežina iz bašte, pomešana sa mirisom mokre zemlje i uvelog lišća, koje tek što je počelo da truli, ulazila je u svaki ugao i dopirala do mene. Prijatna jeza strujala je celim mojim telom; i ja navukoh jorgan od ružičaste svile do guše i sva se umotah. Negde u daljini neko je pevao neku setnu pesmu. Inače je bilo mirno. Gledala sam tvoju sliku i mislila o tebi. Iako nema sumnje, da je ona veštački izrađena, ne liči ni najmanje na tebe. Zato sam se rešila da je iscepam. Iscepaću sve fotografije. Ne treba mi nijedna. Na njima smo kao mumije ukočene i mrtve.
Ove dve crne pege nisu tvoje oči. Ja njih vrlo dobro poznajem. Tvoje oči u zoru imaju boju plavog jezera između brda pod našim manastirom; u podne žutih krinova prelivenih suncem; s večeri se tvoje oči plave kao ljubičice, koje smo brale s proleća u šumarku pored sela i od kojih smo plele vence Bogorodici. Noću one imaju tamno zelenilo jela, koje rastu više našega groblja, i pune su trepeta zvezda i šapata jorgovana pored starih zidina. Kako dobro poznajem tvoje oči. One su se često uvlačile u moju dušu unoseći u nju sladak nemir cveta, koji je prvi put dodirnuo leptir. One su mi otkrile čitav jedan svet vilinskih lepota, koji
pre toga nisam poznavala. U očima tvojim pročitala sam prvi put svoj bol i osetila prvu svoju radost.
Prvi bol! Prva radost! Šta su oni za belu čednu devojačku dušu, to ja znam.
Bila sam ostala rano bez oca. Jedinica, lepa, bogata. Majka me je mazila i obasipala miloštom, ispunjavala mi je i najmanju želju. Nisam poznavala stvar koju ne bih mogla dobiti. Imala sam haljina punu jednu škrinju. Od skupocenih engleskih štofova, tankih kao paučina od gaze i ljupkih, gizdavih od svile. Imala sam plitkih lakovanih cipelica i atlasnih sa rubovima izvezenim biserjem i cipelica od jelenske kože sa visokim potpeticama. Šta ja nisam imala! A meni tek ako je bilo petnaest godina. Rodbina me je obasipala darovima, kavaljeri cvećem i skupocenim mirisima. Da, ja sam već onda bila okružena gomilom besposlenih mladića, koji su mi po vazdugi dan mesecima govorili kako sam lepa, kako sam ja najlepša. I ja sam ih ravnodušno slušala. Ili ne, ne baš sasvim ravnodušno. Oni me doduše nisu privlačili, ali su mi bili užasno smešni. Ja se gotovo nikada nisam mogla uzdržati a da im se ne smejem u oči, da im se ne rugam u lice. Zato su me zvali kapricioznom, bezdušnom, kaćiper
kom. Meni je sve to godilo; godilo mi je da ih gledam, gde obleću oko mene kao pčele oko cveta. Šta sve nisu činili samo da mi se udvore. Gutali su svaku moju reč, samo da dokuče kakvoga bih ja želela. Udešavali se i izbrijavali svakoga dana; birali reči, pričali mi najneverovatnije priče i obećavali zlatna brda. Na sve to ja sam se samo smejala.
Svi su mi oni odreda bili odvratni. Najradije sam sedela na svojoj ljuljalici, zavaljena, njihala se i plazila se na sva njihova udvaranja. Volela sam da ih gledam u krugu oko sebe zaprepašćene, očajne. Volela sam da im ponavljam po hiljaditi put, da ih ne trpim i da su mi odvratni. Govorila im da znam zašto se toliko zamlaćuju, da su pohlepni na moje bogatstvo, a ne na moju ličnost. Oni su me uzalud uveravali da se varam.
Ja im nisam verovala; ali noću, ostavši sama u svojoj sobi, zapalila bih sve sijalice i stala pred veliko ogledalo u uglu. Bila sam zaista vrlo lepa. U kratkoj beloj markizetskoj haljini, koja jedva ako mi je pokrivala kolena, gola vrata i golih ruku, sa svilenim providnim čarapama na tankim oblim nogama, sa belim atlasnim cipelicama na malim stopalima, sa uvojcima crnim kao gar, koji su se nežno povijali oko tankog belog vrata… Oči velike i crne; usne neobično rumene, jedre i sočne. Da, bila sam zaista lepa i primamljiva.
Takva sam došla jednoga dana u manastir: lepa kao kneginjica u bajkama, vesela raskalašna i neobuzdana. Oči su mi bile čiste i vedre. Još nisam poznavala ni brigu, ni bol, ni ushićenje, ni zanos, ni radost, ni tugu. Bila sam veliko dete, razmaženo i raspušteno; smejala sam se i kikotala po vazdugi dan. Ti se toga sećaš vrlo dobro. Ušla sam u mračne manastirske zidine kao oluja noseći sa sobom svežinu slobodnih gora i čist zrak cvetnih livada. Vi ste sve bile mračne i ozbiljne kao crne rize na vama. Gledale ste stalno preda se kao ljudi kojima savest nije čista. Hod vam je bio spor, a glas vam se jedva čuo, kao da ste se tek podigle od neke teške bolesti. Kao senke stalno ste nas pratile.
Odjednom je moja veselost izumrla; smeh mi je iščileo sa usana. Sjaj mi je potamneo u očima, a u grudima mi je srce drhtalo od studi. Nisam znala šta ću i kuda ću. Nisam znala, kome da se požalim, kome da se izjadam. Sve je oko mene bilo tako strano i tuđe. Ko bi me i razumeo? Ja još nisam nikoga poznavala. Onda dođe radoznalost. Ta ja sam bila još dete! Počela sam da posmatram ljubopitljivo oko sebe. Ćutala sam i gledala. Gledala sam i razmišljala o svemu što bih videla. Tada je otpočeo novi život za mene.
Klečale smo u maloj seoskoj crkvici i molile se Bogu da nam oprosti grehove, što smo počinile. Počinile? Moja je duša onda bila bez grehova, bela i čista kao ljiljani, kojima je bila uvenčana Bogorodica. Toga sam bila svesna. Zato mrja molitva i nije bila molitva pokajnice. Ja sam se svesrdno molila Bogorodici, da mi lice ne uvene u hladu manastirskom, da mi obrazi ne izgube rumenilo i svežinu, da mi usne ne usahnu u večitoj molitvi, da mi telo pogrbljeno nad molitvenikom ne izgubi vitkost i draž. Moja je molitva bila topla, iskrena. Kada sam podigla glavu videla sam svoje drugarice oko sebe, brižie i ozbiljne. Pred oltarom stajao je sveštenik i govorio nešto, što ja nisam razumevala. Kako mi je bio smešan! Bio je strašno gojazan. Trbuh mu je ličio na veliko bure koje se klatilo tamoamo. Na znojavo lice stalno mu je naletala jedna muva, koju je on uzalud terao. Bio se zarumenio kao božur i zajapurio kao naš baštovan Mića posle kopanja. Jedva sam se uzdržavala da ne prsnem u grohotan smeh. Kada sam odjednom osetila na sebi tvoj pogled. Okrenula sam se i pogledala te. Klečala si mirno na hladnom gšočniku, pognute glave i sa sklopljenim rukama na grudima. Lice ti je bilo belo kao kruta marama oko njega pod crnim okriljem. Nikada lepši lik nisam videla. Bila si lepša i od same Marije Magdalene u našoj maloj manastirskoj kapeli, na koju tako mnogo naličiš. Izgledalo mi je kao da sam te onda prvi put videla. Videla te i zavolela te. Od tada sam stalno tražila tvoje društvo. Uvek bih našla ma šta da te pitam; ili sam ti pričala ludosti, što su mi padale na um. Postala sam najrevnosnija među učenicama, samo da bih privukla tvoju pažnju na sebe. U crkvi sam bila mirna kao kip i nisam se smejala. U vrtu sam stalno sedela tebi uz koleno zablenuta u tvoje setne sanjalačke oči, koje su uvek bile pokrivene senkom tvojih dugih trepavica. Ili sam gledala tvoje tanke usne, ružičaste kao behar na kajsiji kraj seoskog kladenca, kako se ljupko povijaju kao struk ruzmarina, kada ga poljubi svežina noći posle žarkog dana.
Šta si ti onda bila meni, moja draga Margita! To si i sama osetila. Nisi bila ravnodušna. Znala sam. Posle „večernja" najradije si šetala sa mnom po velikom manastirskom vrtu, ili sedela pod starom lipom pred manastira. Milovala si me nežno po kosi ili si mi gladila belu jedru ruku. Tebi onda nije moglo biti više od devetnaest godina, i ni u čemu nisi naličila na druge sestre. Njina su lica bila odviše ozbiljna, a u očima njinim, kada bi me pogledale, zatreperila bi pakost ili zablistala zavist. Tvoje je lice bilo slika tvoje duše, a duša je tvoja bila plemenitaiponosita.
Kako<sam bila presrećna, kada sam prvi put osetila da me voliš. Toga dana je pripeka bila vrlo jaka. Pitomice i sestre su se odmarale posle ručka u hladnim manastirskim ćelijama. Nas dve smo sedele same u bašti pored ribnjaka, u hladu jasena. Pričala si mi o svome zavičaju. Daleko na jugu u jednoj vili kraj mora živeli su tvoji. Imala si roditelje, braću i sestre, koji su te voleli. Imala si drugarica i prijatelja, koji su se otimali oko tebe. Imala si da biraš, nasladu, zabavu i uživanje. Ti si se odrekla svega toga. Zbog jedne crvene ruže. U senci crkvenog svoda viđala si uvek njegov lik. Mesecima, kad god si pohađala crkvu nepoznati je mladić stajao na istom mestu, u uglu. Molila si se Bogu, ali si drhtala pri pomisli, da njegov pogled počiva na tebi. Bila si presrećna i nikada ranije tvoja molitva nije bila tako usrdna. Kada si izlazila iz crkve vaši bi se pogledi susretali. Nemi pogledi, duboki i kratki. Nisu trajali nikada duže od jednog uzdaha. Došao je Vaskrs. Obukla si svoju najlepšu haljinu. Majka ti je toga jutra stavila prvi put oko vrata svoju tešku bisernu ogrlicu. Glavu si okitila vencem od beloga narcisa. Sve su oči počivale na tebi. Šta si ti marila! Za svet se nisi udesila. Za svet nisi obukla svoju najlepšu haljinu. Za svet te nije mati okitila biserjem i vencem od beloga narcisa. Nepoznati mladić stajao je u senci, na istom mestu. U ruci je držao krupnu crvenu ružu. Ti si je videla. I dok su ti usne šaputale toplu molitvu, ona je stalno lebdela pred tvojim očima. Ona ti je već počivala na nedrima. Već si osećala njen opojan miris. Služba se svršila; narod je povrvio ka izlazu. Ti i tvoja skromna drugarica pođoste poslednje. Kao da te noge nisu nosile. Nisi osećala pod pod svojim nogama. Srce ti je kucalo kao ptičici, kada je uhvatimo. Iz ugla vam je senka pošla u susret. Već si htela da pružiš ruku i da primiš divan cvet. On ga pruži tvojoj skromnoj drugarici do tebe. Tvoje je srce prepuklo. U očima ti je potamneo sjaj. Zarila si tvoje bele zube u donju usnu, da je iz nje potekla krv. Došla si kući i iskidala svoj beli venac od narcisa. Nogama si smrvila svoju bisernu ogrlicu. Svoju najlepšu haljinu si poderala.
Margita, zašto si mi sve to ispričala? Zašto nisi sakrila od mene tajnu svog života? Zašto je bilo potrebno da usadiš u moju dušu svoju tugu i svoj bezmerni bol? Zašto si kanula na moje srce gorku kap pelena, koju dotle nisam poznavala?

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License