Papo Laura Bohoreta

Laura Papo Bohoreta - Strepljenje para vrijedi - preveo Eliezer Papo

Rad i kulturno djelovanje Laure Papo između dva rata među sefardskim Jevrejima bili su veoma zapaženi. Bohoreta je stekla ugled i popularnost ne samo svojim prosvjetitelj.skim radom, nego i pozorišnim komadima koje je pisala na španskom ladino jeziku, koji se govori u Bosni.

Svojim spisateljskim radom Laura Papo je htjela sačuvati od zaborava i potpune propasti one kulturne tekovine španskih doseljenika koje su s njima živjele, umirale i nestajale. Blagodareći Bohoreti nisu samo očuvane mnoge sentencije i romanse, nego i običaji, nošnja i mnogo folklornog blaga. Naročlito je živo znala naslikati likove ljudi koje je sretala u svakodnevnom životu i koji su živjeli u njenoj sredini. Opisivanju sitnih malih ljudi, zarobljenih pod teretom neimaštine, sirotinje i brige prilazila je očima pjesnika, sanjara i vidara, humaniste koji vjeruje u čovjeka, u njegove sposobnosti, vitalnost i optimizam. U njenom literarnom radu pored romantike, sladunjavog folklora, bilo je i realnog sagledanja života, ironije i sarkazma preko kojih se sagledao život i kazivala istina.

Auditorij kojem se Bohoreta obraćala nije bio malen: sitni trgovci, zanatlije, pokućari, radnici, ljudi srednjeg i siromašnog staleža, ljudi bez egzistencije. Za njih je Bohoreta stvarala, njima upućivala svoje poruke, njih bodrila i htjela da zasmije svojim lijepim humorom. Sagledavši društvenu nepravdu tadanjeg vremena, prožeta humanističkim idejama, nastojala je da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna. Bohoretu ,silno zabrinjava sve veći porast siro¬tinje i sve manja mogućnost da joj se pomogne. Istina, postojala su karitativna društva, bilo je dosta anonimnih dobročinitelja; zar su oni mogli korjenito riješiti problem bijede i besposlice koje su svaki dan izrastale. Bohoreta osjeća da korijen zla i način njegovog rješavanja leže na drugoj strani. U jednom od svojih popularnih predavanja Bohoreta naglašava »da je radnička klasa nosilac progresa«. To je razlog da se Bohoreta svojim radom priklonila jevrejskoj radničkoj zajednici »Matatja«.

Bohoreta je pisala za one koje je proces raslojavanja i pauperizacije tzv. srednjeg staleža potisnuo ubijedne kućarke, koji su život provodili u neimaštini i teškom tavorenju. Za ove i ovakve ljude okupiti se na sijelu »Matatje« bili su prava svečanost i događaj. Tu je Bohoreta primana iskrenim oduševljenjem, a za uzvrat ona im je poklanjala sve svoje stvaralaštvo, intelekat i svu svoju strast i gorljivost prosvjetitelja.

Pozorišna djela kao što su: »Esterka«, »Shuegra ni di baru buena«, »Renado, mi nuera grande«, nastala su kada je velika ekonomska kriza u svijetu došla i do nas. Posljedice te ekonomske krize bili su krahovi, stečajevi, otpuštanje s posla, nezaposlenost. Bohoreta je sagledala svu bezizlaznost toga položaja i stanja. Ona apelira na mlade ljude da izučavaju razne zanate, da pohađaju stručne i srednje škole. Otvoreno se buni protiv favoriziranja trgovačkog staleža, protiv snobizma isticanja doktorskih titula, pod svaku cijenu, oštro napada sklapanje brakova samo radi miraza i sticanja bogatstva. Okomljuje se na netrpeljivost u porodici snahe prema svekrvi (»Shuegra ni di baru buena«), Na nepošteni odnos bogataškog sina prema sirotoj djevojci bez miraza koja se zaljubljuje u njega i vene (»Renado, mi nuera grande«).

Veoma duhovito Bohoreta tretira socijalne probleme tadašnjega društva, uspjeva da iskarikira i naruga se taštini, svađi, netrpeljivosti, zavisti i ostalim manama predratnog malograđanskog društva.

Prenoseći život porodice na scenu, njene krize, probleme, procvat iraspadanje, gledaocima se pričinjalo da vide sebe u nekom čudesnom ogledalu. Sve im je bilo blisko, drago, shvatljivo, poznato. Njene misli, riječi i poruke primane su bez rezerve, kao od majke ili nekog prisnog prijatelja.

Glumci-amateri okupljeni u dramskoj sekciji »Matatje« sa velikim entuzijazmom pripremali su njena djela. Sa njima Bohoreta sarađuje, a često oblikujući pojedine likove, neke uloge piše za određenog glumca. Tako jednom od najtalentovanijih i najpopularnijih glumaca, tumača karakternih uloga u njenim pozorišnim djelima posvjećuje svoj pozorišni komad »Renado, mi nuera grande« ovim riječima: »Šalomu Danitiju koji umije da zasmije i da rasplače sarajevsku publiku i kojeg mnogo volim« Bohoreta 1933. godine.

»Matatja« je izvodila pozorišna djela protkana folklorom, kao što su: »Ožos mijos«, »La pasensja vale mučo«, »Tjempos pasados«, »Avia de ser«, i druge. Ovim komadima glumci su dočaravali osebujan život sarajevskih sefardskih Jevreja.

Spomenućemo još kraće pripovijetke Laure Papo-Bohorete: »La paparoza di tijo Kako Montiera«, »Dulse de rosas«, kao i crtice »Disjues di las hadras«, »Dotas«, »Tija Merkada di Jahilo Finci«.

Pisala je i pjesme, od kojih su sačuvane samo neke. Najljepše: »Madres«, »Violetas«, »Humanita«.

Bohoreta se ogleda i na polju publicistike. Godine 1917. pisala je studiju o sefardskoj ženi kao odgovor na uvredljivi članak Bernažikovske »Die Spaniolin in Bosnien«. Bohoreta se čudi kako se neko može usuditi da piše sa toliko diletantizma, nepoznavanja činjenica i ignoracije. Članak Bernaržikovske vrvi od napada na sefardsku ženu koju ona uopšte ne poznaje. Studija je najprije pisana na njemačkom jeziku. Na insistiranje Dr Vite Kajona ona prevodi ovu studiju na španski jezik. Dana 18. XII 1931. godine Bohoreta je ovu studiju posvetila kulturnom društvu »La Benevolencija«.

Čitajući ovu studiju pred našim očima oživljuju likovi naših majki, baka i svih onih žena koje su nas okružavale u djetinjstvu. Za njih Bohoreta kaže »Nedokučive su bile u svojoj ljepoti. Skromne žene sa čijih lica je zračila ljubav prema domu i djeci, koje su žarile ljepotom, iako im na čelu nisu blistali pravi biseri. One su strpljivo podnosile svoj život, u časovima ne¬sreće bile su jake, u teškim iskušenjima nepokolebive. Da bi sačuvale svoju porodicu i ishranile svoju djecu, nisu prezale ni od najtežeg rada«. »Sefardska žena je gorda«, piše Bohoreta, »ona nikada ne odaje svoju neimaštinu, jer ne želi da je sažaljevaju«. Ove žene su umirale tiho i nečujno, kao što im je cio život bio i tekao: skromno i radino, čutljivo i tiho. »Za sefardkinju njen dom je bio jedno malo kraljevstvo«, kaže Bohoreta.

Bohoreta je bila najstarije dijete u brojnoj porodici Levi. Kći malog trgovca, skromnih materijalnih mogućnosti, osjetila je već u najranijem djetinjstvu težinu neimaštine i oskudice. Otac se seli sa cijelom porodicom u Carigrad, gdje Bohoreta završava francusko-jevrejsku školu Alliance Israelite. Povratkom u Sarajevo prilike se nisu izmijenile, niti poboljšale. Pa ipak u porodici, u kojoj je Bohoreta odrasla i gdje je prošla prvu školu životnih borbi i tegoba, bilo je mnogo harmonije, ljubavi i strepnje, tako da je Bohoreta stvarajući svoje pozorišne komade u njlih utakala harmoničnu atmosferu tog porodičnog života.

Književnu vrijednost Laure Papo Bohorete ne treba osmatrati strogim mjerilima današnje svjetske ili naše literature, nego kao pojavu prve sefardske obrazovane i pismene žene u našoj sredini. Žena koja se izdigla iznad vremena i sredine u kojoj je živjela. Žena koja je osjećala potrebu i sposobnost da literarnim putem svoje poruke toj sredini kaže. Njena djela predstavljaju nam dragocjeni izvor za proučavanje folklora, običaja, vremena, psihologije i jezika kojim su govoriLi sefardski Jevreji.

Kalmi Baruh, bez sumnje najbolji poznavalac života, kulture i jezika sefardskih Jevreja, o njoj je kazao: "Laura Papo je poznata i divna radnica i vjerovatno jedan od najboljih poznavalaca sefardske usmene tradicije u Bosni«. To je jedan dokaz više izuzetnih sposobnosti ove značajne žene.

RIKICA OVADIJA

preuzeto iz: SPOMENICA, 400 GODINA OD DOLASKA JEVREJA U BOSNU I HERCEGOVINU, Sarajevo, 1966


ESTERKA DE LAURA PAPO BOHORETA. DRAMA EN TRES ACTOS EN JUDEOESPAÑOL DE LA COMUNIDAD SEFARDÍ DE BOSNIA

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License