Orao Slece Prinudno

Imanuel Volerstein
ORAO SLEĆE PRINUDNO
Opcije predsednlka Buša su krajnje ograničene i ne treba sumnjati da ce Sjedinjene Države nastaviti da nazađuju kao odlučujuća sila u svetsklm okvirima tokom sledeće dekade; pravo pitanje nije da li se hegemonija Sjedinjenih Država topi, već da Ii će SAD naći načina da odstupe dostojanstveno, sa najmanje štete za svet i za sebe.
Sjedinjene Države u opadanju? Malo ljudi bi se danas saglasilo sa ovom tvrdnjom. Saglasni su jedino jastrebovi u SAD, kojl se bučno zalažu za politiku kojom bi se preokrenuo ovaj proces. Uverenje da je kraj američke hegemonije uveliko otpočeo ne potiče od ranjivostl koja je postala svima vidljiva 11. septembra 2001. Kao globalna sila, Sjedinjene Države zapravo slabe još od sedamdesetih godina, a američki odgovor na terorističke napade samo je ubrzao ovo slabljenje. Da bi se razumelo zašto je takozvani Pax Americana na izmaku, potrebno je razmotriti geopolitiku 20. veka, a naročito okolnosti koje su obeležile poslednje tri decenije stoleća. To razmatranje vodi jednostavnom i neizbežnom zaključku; ekonomski, politički i vojni činioci koji su doprineli američkoj hegemoniji isti su oni činioci koji će neminovno dovesti do opadanja SAD.
Uspon SAD do globalne hegemonije bio je dug proces koji je u pavom smislu započeo svetskom recesijom 1873. godine. U to vreme SAD i Nemačka počele su da zadobijaju sve veći deo planetarnog tržišta, ugavnom na račun postojano nazadujuće britanske ekonomije. Obe ove države u to vreme upavo su ostvarile stabilnu političku osnovu Sjedinjene Države uspešno prevazišavši građanski rat a Nemačka ujedinivši se nakon poraza Francuske u Francusko-pruskom ratu. Od 1873. do 1914, Sjedinjene Države i Nemačka postale su najznačajniji proizvodači u pojedinim važnim sektorima; SAD u industriji čelika i automobila, a Nemačka u hemijskoj industriji. Istorijski udžbenici beleže da je Prvi svetski rat izbio 1914. a završio se 1918, a da je Drugi svetski rat tajao od 1939. do 1945. Ipak, bilo bi ispavnije shvatiti ih kao jedan, kontinuirani "tridesetogodišnji rat" izmedu SAD i Nemačke, sa primirjima i lokalnim konfliktima u međuvremenu. Takmičenje za hegemonističko nasleđe zadobilo je ideološku crtu 1933, kada su u Nemačkoj na vlast došli nacisti i započeli pohod sa cibjem da transcendiraau celokupan globalni sistem, zahtevajući ne samo hegemoniju unutar datog sistema, već neku vrstu panetarne imperije (valja se prisetiti nacističkog slogana "hilladugodišnje carstvo"). Na drugoj strani, SAD su preuzele ulogu zastupnika centrističkog svetskog liberalizma i stupile u strateški savez sa Sovjetskim Savezom, što je omogućilo poraz Nemačke i njenih saveznika.
Drugi svetski rat okončan je velikim uništenjima inffastrukture i bjudskim gubicima u čitavoj Evroaziji, od Atlantskog okeana do Pacifika, kojih gotovo nijedna zemlja nije bila pošteđena. Jedina značajna svetska industrijska sila koja je iz svega izašla neoštećena, već uveliko ojačana sa ekonomske tačke gledišta, bile su Sjedinjene Države, koje su ubrzo konsolidovale svoju poziciju.
Ali aspirirajući hegemon suočio se sa izvesnim paktičnim političkim preprekama. Tokom rata, savezničke sile dogovorile su se o osnivanju Ujedinjenih nacija, sačinjenih prvenstveno od zemalja koje su bile u koaliciji protiv sila Osovine. Kritična crta ove organizacije bio je Savet bezbednosti, jedina struktura koja je mogla da odobri upotrebu sile. Budući da je Poveljom UN omogućeno pravo veta za pet zemalja, uključujući SAD i Sovjetski Savez, ispostavilo se da je Savet u praksi prilično neefikasan. Stoga, ono što je odredilo geopolitička ograničenja u drugoj polovini 20. veka nisu bile Ujedinjene nacije, osnovane aprila 1945, već sastanak Ruzvelta, Čerčila i Staljina na Jalti, dva meseca ranije.
Formalni dogovori na Jalti bili su manje važni od neformalnih, prečutnih sporazuma, koji se mogu razabrati jedino na osnovu ponašanja SAD i Sovjetskog Saveza u godinama koje su usledile. Kada se, 8. maja 1945, okončao rat u Evropi, sovjetske i zapadne (to jest američke, britanske i ffancuske) trupe bile su locirane na određenim mestima, u osnovi duž linije u središtu Evrope koja je docnije nazvana linijom Odra-Nisa. Uz izvesne manje ispravke, te trupe su ostale na tim lokacijama. Gledajući se preko nišana, obe strane su se u Jalti saglasile da tamo mogu ostati i da nijedna strana neće upotrebiti silu da bi potisnula drugu. Prećutni dogovor odnosio se isto tako i na Aziju, što se može videti iz američke okupacije Japana i podele Koreje. Sa političkog aspekta, Jalta je dakle predstavljala sporazum o statusu kvo u kome je Sovjetski Savez kontrolisao oko jedne trećine sveta, a Sjedinjene Države ostatak.
Vašington se osim toga suočavao sa ozbiljnijim vojnim izazovima. Sovjetski Savez posedovao je najveće kopnene snage na svetu, dok je vlada SAD bila pod unutrašnjim pritiskom da smanji svoju armiju, naročito kroz ukidanje regrutacije. Sjedinjene Države stoga su odlučile da postignu vojnu premoć, ne putem kopnenih snaga, već kroz monopol na nuklearno oružje (uz vazduhoplovstvo sposobno da ga upotrebi). Ovaj monopol uskoro je anuliran: do 1949. godine i Sovjetski Savez je razvio nuklearno oružje. Od tada, politika SAD se svodila na pokušaje da se spreči dostupnost nuklearnog (kao i hemijskog i biološkog) naoružanja drugim silama napor za koji se, u 21. veku, čini da nije bio preterano plodonosan.
Do 1991. godine, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez koegzistirali su u "ravnoteži straha" hladnog rata. Ovaj status kvo bio je na ozbiljnom ispitu svega tri puta: za vreme blokade Berlina 194849, za vreme Korejskog rata 195053. i za vreme kubanske krize 1962. godine. U svakom od ovih slučaaeva rezultat je bio ponovno uspostavljanje statusa kvo. Štaviše, valja primetiti da su, svaki put kad je Sovjetski Savez doživljavao značajniju političku krizu u satelitskim režimima (Istočna Nemačka 1953, Mađarska 1956, Čehoslovačka 1968. i Poljska 1981), Sjedinjene Države preduzimale jedva nešto više od propagandnih akcija, dopuštaaući Sovjetskom Savezu da postupi uveliko onako kako je smatrao za shodno.
Naravno, ova pasivnost nije se odnosila na ekonomsku arenu. Sjedinjene Države iskoristile su hladnoratovsku atmosferu da bi pokrenule ekonomsku reformu masovnih razmera, najpre u Zapadnoj Evropi, a zatim i u Japanu (kao i u Južnoj Koreji i na Tajvanu). Razlog je bio očigledan: u čemu je smisao tako naglašene proizvodne superiornosti ako ostatak sveta ne može da postigne odgovarajuću tražnju? Nadalje, ekonomska obnova omogućila je da se stvore klijentističke obligacije kod država koje dobijaju pomoć SAD; ove obaveze podstakle su rešenost da se pristupi vojnoj alijansi i, što je još važnije, da se prihvati politička potčinjenost.
Napokon, ne smeju se potceniti ideološke i kulturološke komponente američke hegemonije. Period neposredno posle 1945. verovatno je bio istorijski zenit popularnosti komunističke ideologije. Danas se lako zaboravlja da su komunističke partije dobijale veliki broj glasova na slobodnim izborima u zemljama kao što su Belgija, Francuska, Italija, Čehoslovačka i Finska, da se ne pominje velika podrška komunističkim partijama u Aziji, u Vijetnamu, Indiji i Japanu, kao i u Južnoj Americi. Kao odgovor na to, Sjedinjene Države su pokrenule masovnu antikomunističku ideološku ofanzivu. Iz današnje perspektive, čini se da je ova akcija bila umnogome uspešna: Vašington je osigurao sebi ulogu lidera "slobodnog sveta", barem u onoj meri efektno kao što je Sovjetski Savez efektno osigurao poziciju lidera "progresivnog" i "antiimperijalističkog" tabora.
Uspeh Sjedinjenih Država kao hegemonističke sile u posleratnom razdoblju stvorio je i uslove za prestanak ove hegemonije. Taj proces može se razabrati kroz četiri simbola: rat u Vijetnamu, revolucije iz godine 1968, pad Berlinskog zida 1989. i teroristicki napadi septembra 2001. Svaki od ovih simbola nadovezivao se na prethodni, kulminirajući situacijom u kojoj se SAD sada nalaze kao usamljena supersila kojoj nedostaje istinska moć, svetski lider koga niko ne sledi i malo ko poštuje, zemlja koja se opasno zaglibljuje u globalnom haosu koga ne može da kontroliše.
Šta je predstavaljao Vijetnamski rat? Na prvom mestu, bio je to pokušaj vijetnamskog naroda da okonča kolonijalnu vladavinu i uspostavi sopstvenu državu. Vijetnamci su se borili protiv Francuza, Japanaca i Amerikanaca, i na kraau su pobedili dostignuće koje zaslužuje respekt. U geopolitičkom smislu, ovaj rat je predstavljao odbacivanje statusa kvo uspostavljenog na Jalti, i to od strane naroda koji je spadao u takozvani Trecl svet. Vijetnam je postao moćan simbol zbog toga što je Vašington bio dovoljno nepromišljen da u borbi upotrebi pune vojne kapacitete, i da na kraju ipak izgubi. Istina, SAD nisu upotrebile nuklearno oružje (rešenje koje su pojedine kratkovide grupacije sa desnice odavno predlagale), no takva solucija uzdrmala bi dogovore sa Jalte i lako dovela do nuklearnog holokausta ishod koji Sjedinjene Države jednostavno nisu mogle da rizikuju.
No Vijetnam nije bio samo vojni poraz i mrija na prestižu SAD. Rat je zadao snažan udarac sposobnosti jjedinjenih Država da ostanu dominantna ekonomska sila. Konflikt je bio izuzetno skup i manjeviše je iscrpeo zlatne rezerve jAD koje su bile više nego izdašne posle 1945. Štaviše, jAD su zapale u ove troškove upavo u vreme kada su Zapadna Evropa i Japan doživeli značaaan ekonomski uzlet. Ove okolnosti okončale su američku nedostižnost u globalnoj ekonomiji. Od kasnih šezdesetih, članovi ove trijade bili su gotovo podjednaki po ekonomskoj snazi; svaki od njih bio je uspešniji od drugih u pojedinim razdobljima, no niko nije izmakao predaleko.
Kada je 1968. u svetu izbilo revolucionarno vrenje, podrška Vijetnamcima predstavllala je jednu od glavnih retoričkih komponenti. Ali "šezdesetosmaši" nisu samo osudivali američku hegemoniju. Oni su osudivali sovjetsko saučesništvo sa jjedinjenim Državama, osudivali su Jaltu, preuzimaaući ili prilagodavajući jezik kineskih "kulturnih revolucionara" koji su svet delili na dva tabora na dve supersile i ostatak sveta.
Optužbe na račun sovjetskog saučesništva logično su dovele do optužbi na račun onih snaga koje su bile blisko povezane sa Sovjetskim Savezom, što je u naavećem broju slučajeva značilo optužbe na račun tradicionalnih komunističkih partija. Ali revolucionari iz 1968. okrenuli su se isto tako i protiv drugih komponenti stare levice protiv nacionalnih oslobodilačkih pokreta u Trećem svetu, socijaldemokratskih pokreta u Zapadnoj Evropi, demokrata "Nju dila" u Sjedinjenim Državama, optužujući ih takode za saučesništvo sa onim što su revolucionari nazivali "imperijalizmom Sjedinjenih Država".
Napad na sovjetsko saučesništvo sa Vašingtonom i napad na staru levicu dodatno su oslabili legitimitet sporazuma sa Jalte na kojima su Sjedinjene Države zasnivale svetski poredak. Ti napadi uzdrmali su i poziciju centrističkog liberalizma kao jedine legitimne globalne ideologije. Neposredne političke posledice revolucija iz 1968. bile su minimalne, no geopolitičke i intelektualne reperkusije bile su ogromne i neporecive. Centristički liberalizam pao je sa trona na kome se nalazio od evropskih revolucija iz 1848. godine i koji je omogućavao da se pod njegovim okriljem privremeno utabore kako konzervativci tako i radikali. Ove ideologije ponovo su osvanule na sceni, otvaraaući čitav niz izbora. Konzervativci su ponovo postali konzervativci, a radikali radikali. Centristički liberali nisu išcezli, ali su svedeni na meru. Pri svemu tome, zvanična ideološka pozicija SAD antifašisticka, antikomunistička i antikolonijalistička počela je da biva neuverljiva za sve veći deo svetskog stanovništva.
Početak globalne ekonomske stagnacije sedamdesetih godina imao je dve važne posledice za moć Sjedinjenih Država. Naapre, stagnacija je uzrokovala kolaps "developmentalizma" ideje da svaka nacija može da postane ekonomski uspešna ukoliko država preduzme odgovarajuće korake, što je bio osnovni ideološki stav pokreta stare levice koji su tada bili na vlasti. Jedan za drugim, ovi režimi su se suočavali sa unutrašnjim neredima, opadajućim životnim standardima, povećanom zaduženošću prema međunarodnim finansijskim institucijama i erozijom kredibiliteta. Ono što se šezdesetih godina činilo kao uspešno američko rukovođenje dekolonizacijom Trećeg sveta (minimiziranje sukobllavanja i maksimiziranje mirnog prenosa vlasti na režime koji su bili developmentalistički, ali ne i revolucionarni) preraslo je u dezintegrisanje poretka, tinjaauća nezadovoljstva i nekanalisana radikalna raspoloženja. Kada su Sjedinjene Države pokušale da intervenišu, doživljavale su neuspeh. Predsednik Ronald Regan je 1983. poslao trupe u Liban da uspostave red, i te trupe su naposletku bile prisiljene da se povuku. To je kompenzovano invazijom na Grenadu, zemlju bez armije. Predsednik Džordž V. Buš je preduzeo invaziju na Panamu, još jednu zemlju bez armije. Ali nakon što je intervenisao u Somaliji da uspostavi red, Sjedinjene Države su bile prisiljene da se povuku, na prilično ponižavajući način. Budući da je bilo malo toga što je vlada SAD mogla da učini kako bi zaustavila opadanje hegemonije, ona je odlučila da ignoriše ovaj trend politika koja je preovlađivala od povlačenja iz Vijetnama do 11. septembra 2001.
U isto vreme, pravi konzervativci počeli su da zadobijaju kontrolu nad ključnim državnim i međudržavnim institucijama. Neoliberarnu ofanzivu osamdesetih godina obeležili su režimi Regana i Tačerove, kao i pojavljivanje Međunarodnog monetarnog fonda kao ključnog činioca na svetskoj sceni. Kao što su nekad (tokom više od jednog stoleća) konzervativne snage pokušavale da se prikažu kao mudriji liberali, sada su centristički liberali bili prisiljeni da tvrde kako su oni zapravo efikasniji konzervativci. Konzervativni programi su bili jasni. Na unutrašnjem planu, pokušali su da ostvare politiku koja bi smanjila cenu rada, minimalizovala ekološka ogranicenja za proizvodače i smanjila socijalne obaveze države. Uspeh je bio prilično skroman; stoga su se konzervativci živo okrenuli međunarodnoj sceni. Samit Svetskog ekonomskog foruma u Davosu okupio je na jednom mestu elitu i medije, Međunarodni monetarni fond osnovao je klub za ministre finansija i bankare centralnih banaka, a Sjedinjene Države prionule su na stvaranje Svetske trgovinske organizacije da bi podstakle slobodne trgovinske tokove preko granica.
I dok Sjedinjene Države nisu bile na oprezu, Sovjetski Savez se raspadao. Naravno, Ronald Regan nazivao je Sovjetski Savez "imperijom zla" i upotrebljavao bombastičan rečnik pozivajući na rušenje Berlinskog zida, ali Sjedinjene Države u osnovi nisu ozbiljno mislile, i u svakom sIučaju nisu bile odgovorne za raspad SSSR. U suštini, Sovjetski Savez i njegova istočnoevropska imperijalna zona raspali su se zbog sveopšteg razočarenja starom levicom u kombinaciji sa pokušaaima sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova da spase svoj režim likvidiraaući Jaltu, uspostavljajući unutrašnju liberalizaciju (perestrojka plus glasnost). Gorbačov je uspeo u likvidaciji Jalte, ali ne i u spašavanju Sovjetskog Saveza (iako mu je, uzgred rečeno, to gotovo pošlo za rukom).
Sjedinjene Države bile su iznenađene i začuđene iznenadnim kolapsom, u nedoumici kako da se nose sa posledicama. Kolaps komunizma označio je konačno i kolaps liberalizma, ukidajući jedino preostalo ideološko opravdanje američke hegemonije, opravdanje prećutno podržavano od strane najžešćeg ideološkog protivnika liberalizma. Ovaj gubitak legitimiteta doveo je direktno do iračke invazije na Kuvajt, koju se irački lider Sadam Husein nikada ne bi usudio da preduzme da su sporazumi sa Jalte ostali na snazi. Američki angažman u Zalivskom ratu doveo je do primirja na, u osnovi, istim početnim pozicijama. No može li hegemonistička sila da se zadovolji remijem u ratu sa osrednjom regionalnom silom? Sadam je pokazao da se može zametnuti borba sa Sjedinjenim Državama i sa tim izaći na kraj. Čak i više nego poraz u Vijetnamu, Sadamov izazov razljutio je američku desnicu, naročito one koji su poznati kao jastrebovi, što objašnjava žestinu njihove težnje da napadnu Irak i unište njegov režim.
Između Zalivskog rata i 11. septembra, dva glavna poprišta svetskih sukoba bili su Balkan i Bliski istok. Sjedinjene Države imale su ključnu diplomatsku ulogu u oba regiona. Iz sadašnje perspektive, koliko bi drugačiji ishod bio da su SAD zauzele potpuno izolacionističku poziciju? Na Balkanu, ekonomski uspešna multinacionalna država (Jugoslavija) se raspala, na svoje sastavne delove. Tokom deset godina, gotovo sve novonastale države bile su angažovane u procesu etnifikacije, sprovodeći brutalno nasilje, posvemašna ugrožavanja ljudskili prava i prave ratove. Spoljna intervencija u kojoj su se SAD naaviše istakle donela je primirje i okončala najotvorenije nasilje, ali ova intervencija nipošto nije zaustavila etnifikaciju, koja je naposletku zadobila odreden legitimitet. Da li bi se ovi konffikti završili drugačje bez američkog angažovanja? Nasilje je moglo potrajati duže, ali rezultati u osnovi ne bi bili previše različiti.
Slika je još sumornija na Bliskom istoku, gde je američko angažovanje bilo dublje, a njegovi neuspesi još spektakularniji. Kako na Balkanu tako i na Bliskom istoku, Sjedinjene Države nisu uspele efikasno da sprovedu svoj hegemonistički uticaj, ne zbog nedostatka volje ili truda, već zbog nedostatka stvarne moći.
Zatim je došao 11. septembar šok i reakcija. Pod vatrom zakonodavaca, CIA sada tvrdi kako je upozorila Bušovu administraciju na moguće pretnje. Ali uprkos obaveštaanoj ekspertizi i usredsredenju na Al Kaidu, ona nije mogla da predvidi (i da stoga spreči) izvođenje terorističkih napada. Ili bar tako tvrdi direktor Agencije Džordž Tenet. Ovo priznanje teško da može da uteši američku vladu ili narod. Šta god tvrdili istoričari, napadi od 11. septembra predstavljali su težak izazov američkoj moći. Osobe koje su izvršile te napade nisu predstavljale značajnu vojnu silu. To nije bila državna sila, već grupa sa visokim stepenom odlučnosti, sa nešto novca i družinom vernih sledbenika, i sa jakim uporištem u jednoj slaboj državi. Ukratko, sa vojne tačke gledišta, oni nisu predstavljali ništa; pa ipak im je uspelo da izvedu težak napad na američku teritoriju.
Džordž V. Buš je došao na vlast vrlo kritičan prema načinu na koji se Klintonova administracija odnosila prema spoljnopolitičkim pitanjima. Buš i njegovi savetnici nisu priznavali ali su svakako bili svesni da je Klintonov put bio put svakog američkog predsednika od vremena Džeralda Forda, uključujući i onaa Ronalda Regana i Džordža H. Buša. To je bio čak i put sadašnje Bušove administracije pre 11. septembra.
Nakon terorističkih napada, Buš je promenio kurs, objavljujući rat terorizmu, uveravajući američki narod da je "ishod izvestan" i objavljujući svetu da je "ili sa nama ili protiv nas". Dugo sputavani čak i od naakonzervativnijih administracija, jastrebovi su dočekali da konačno dominiraju američkom politikom. Njihova pozicija je jasna: Sjedinjene Države poseduju neprevaziđenu vojnu silu, i uprkos tome što bezbrojni strani lideri smatraau kako bi bilo lakomisleno da Vašington sada napinje svoje militarističke mišice, ovi lideri ne mogu i neće učiniti ništa ako Sjedinjene Države jednostavnu nametnu svoju volju drugima. Jastrebovi veruju kako SAD treba da deluju kao imperijalna sila iz dva razloga: na primer, SAD su sposobne da to čine, a kao drugo ako Vašington ne upotrebi svoju snagu, Sjedinjene Države će postati potpuno marginalizovane.
Stav jastrebova danas se ispoljava trojako: vojnim napadom na Avganistan, de fakto podrškom izraelskim pokušajima da likvidiraju palestinski ekstremizam, i invazijom na Irak, koja je po svemu sudeći u fazi pripreme. Manje od godinu dana posle 11. septembra, verovatno je isuviše rano za procene šta će se takvom strategijom postići. Do sada, ovaj pristup je doveo do svrgavanja Talibana u Avganistanu (bez potpunog onesposobljavanja Al Kaide i njenog najužeg vođstva), velikih razaranja u Palestini (bez postizanja da palestinski lider Jaser Arafat postane "irelevantan", kao što je tvrdio izraelski premijer Ariel Šaron) i snažnog protivljenja američkih saveznika iz Evrope i sa Bliskog istoka planovima za invaziju na Irak.
Nedavne događaje jastrebovi "čitaju" na način što naglašavajju da je opozicija akcijama Sjedinjenih Država, iako ozbiljna, uglavnom ostala verbalna. Ne čini se da su Zapadna Evropa, Rusija, Kina i Saudijska Arabija spremne da ozbiljno poremete odnose sa SAD. Drugim rečima, jastrebovi veruju kako je Vašington već uveliko izašao na kraj sa ovim problemom. Jastrebovi pretpostavljaju da će se slično desiti i kada SAD stvarno napadnu Irak, kao i nakon toga, kad Sjedinjene Države budu nametale svoj autoritet drugde u svetu, bilo to u Iranu, Severnoj Koreji, Kolumbiji, ili možda u Indoneziji. Ironično je što se "čitanje" jastrebova poklapa sa "čitanjem" internacionalne levice, koja je podigla buku oko američke politike poglavito zbog toga što se pribojava da bi ona mogla biti uveliko uspešna.
Ali interpretacija jastrebova je pogrešna i samo će doprineti propadanju Sjedinjenih Država, preobražavaaući postupno odstupanje u mnogo ubrzaniji i turbulentniji pad. Preciznije rečeno, pristup jastrebova neće uspeti usled vojnih, ekonomskih i ideoloških razloga.
Nesumnjivo je da vojni faktor ostaje naajača karta za SAD. Zapravo, to je i jedina karta. Sjedinjene Države danas poseduju naaimpresivniji vojni aparat na svetu. A ako je verovati tvrdnjama o novim, do sada neisprobanim vojnim tehnologijama, vojna premoć SAD u odnosu na ostatak sveta je danas znatno veća nego što je bila pre deset godina. No znači li to da SAD mogu da izvrše invaziju na Irak, potpuno ga poraze i tamo uspostave prijateljski, stabilan režim? Malo verovatno. Valja imati na umu da je od tri ozbiljna rata koja je američka armija vodila od 1 945. godine (Koreja, Vijetnam i Zalivski rat), jedan završen porazom, a preostala dva povlačenjima, što i nije preterano slavan ishod.
Vojska Sadama Huseina nije vojska Talibana, i njegova unutrašnja kontrola nad vojskom je mnogo koherentnija. Američka invazija bi svakako morala da angažuje ozbiljne kopnene snage, koje bi morale da se pod borbom probiju do Bagdada i vrlo verovatno pretrpe značajne gubitke. Saudijska Arabija je već obznanila kako ne želi da posluži kao odskočna daska za takve operacije. Da li bi pomogli Turska i Kuvajt? Verovatno, ako Vašington upotrebi sve svoje adute. Istovremeno, može se očekivati da Sadam upotrebi sva raspoloživa oružja, a upravo je vlada SAD ona koja neprestano nagada o tome koliko bi gadna takva oružja mogla biti. SAD mogu da zavrnu ruke režimima u regionu, ali raspoloženje naroda pokazuje da se cela ova akcija doživljava kao nešto što odražava duboko antiarapsko raspoloženje u SSedinjenim Državama. Može li se u takvom sukobu pobediti? Britanski generalštab je već jasno obavestio premijera Tonija Blera kako ne veruje u to.
Osim toga, uvek je tu i pitanje "drugih frontova". Nakon Zalivskog rata, vojska SAD se pripremala za mogućnost simultanog vodenja dva regionalna rata. Posle izvesnog vremena, Pentagon je diskretno odbacio ovu ideju kao nepraktičnu i skupu. No ko može biti siguran da nijedan potencijalni neprijaten SAD neće napasti u trenutku kad se Sjedinjene Države nadu zaglibljene u Iraku?
Valja imati na umu i pitanje rasprostranjene tolerancije u SAD prema nepobedama. Amerikanci laviraju izmedu patriotskog žara koji je davao podršku svim "ratnim" predsednicima i duboke težnje za izolacionizmom. Od 1945. godine, patriotizam je uzmicao kad god su se povećavali ljudski gubici. Zašto bi se današnja reakcija razlikovala? Čak i ako su jastrebovi (koji su gotovo svi od reda civili) ravnodušni prema javnom mnjenju, generali američke vojske, opečeni ratom u Vijetnamu, to sigurno nisu.
Šta je sa ekonomskim aspektom? Tokom osamdesetih, bezbrojni američki analitičari postali su histerični zbog japanskog ekonomskog čuda. Ohladili su se tokom devedesetih, s obzirom na poznate japanske finansijske poteškoce. Nakon što su prenaglašavale koliko brzo Japan odmiče, vlasti u SAD danas izgleda da su uverene kako je Japan u priličnom zaostatku. Čini se da je Vašington ovih dana spremniji da japanskim političarima drži lekcije o tome šta oni treba da rade. Ovaj trijumfalizam teško da ima opavdanje.
Konačno, tu je i ideološka sfera. U ovom trenutku postoje indicije da je ekonomija SAD relativno slaba, pogotovo s obzirom na dodatne vojne izdatke povezane sa strategijom jastrebova. Štaviše, Vašington ostaje politički izolovan; doslovce niko (osim Izraela) ne misli da stanovište jastrebova ima smisla i da ga vredi ohrabrivati. Druge države se ustročavaju ili ne žele da neposredno podrže Vašington, a čak i njihovo oklevanje pogađa SAD.
Pa i pored toga se odgovor SAD svodi manjeviše na arogantno zveckanje oružjem. Arogancija ima svoje loše strane. Iskorišćavanje aduta znači ostavljanje manje aduta za narednu priliku, a prisilno pristajanje rađa neprijateljjstvo. Tokom poslednjih dve stotine godina, SAD su stekle priličnu količinu ideološkog kredita. No ovih dana SAD taj kredit troše čak i brže nego što su trošile zlatne rizerve tokom šezdesetih.
Tokom narednih deset godina Sjedinjenim Državama se nude dve mogućnosti. One mogu slediti put jastrebova, sa negativnim konsekvencama za sve, a naročito za same SAD. Ili bi mogle uvideti da su negativne strane isuviše velike. Simon Tizdal iz "Gardijana" je nedavno primetio da, čak i ako se zanemari međunarodno javno mnjenje, "SAD nisu u stanju da vode uspešan rat u Iraku, a da sebi ne nanesu ogromnu štetu, barom kad je roč o njihovim ekonomskim interosima i izvorima energije. Uloga prodsednika Buša se svela na to da govori žestoko i deluje nesposobno". A ako Sjedinjene Države i pored svega napadnu Irak i potom budu prisiljene da se povuku, sve će delovati još više nesposobno.
Opcije koje su na raspolaganju prodsedniku Bušu su izuzetno ograničene i ne troba proviše sumnjati da će SAD nastaviti da nazaduju kao odlučujuća sila u svetskim okvirima tokom sledeće dekade. Pravo pitanje nije da li se hegemonija Sjedinjenih Država topi, već da li će SAD naći načna da odstupe dostojanstveno, sa naamanje štete za svet i za sebe.
Beleška o piscu; Imanuel Volerstein (Immanuel Wallerstein 1930), sociolog, istraživač na Univerzitetu Jel (SAD), predsednik Međunarodnog društva za sociologiju od 1994. do 1998. godine. Pored ostalog, autor je knjiga "Rasa, nacija, klasa; dvosmisleni identiteti" ("Veroo", London 1991), "Posle liberalizma" ("Nju pres", Njujork 1995), "Utopistika; istorijski izbori 21. stoleća" ("Nju pres", Njujork 1998) i "Kraj sveta kakvog poznajemo; društvena nauka u 21. veku" (Univerzitetska štampa Minesote, Mineapolis 1999). Esej "Orao sleće prinudno" objavljen je u američkom časopisu "Foreign policy" 2002. godine.
Proveo Aleksandro Bjelogrllć

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License