Okcidentalizam Ili Rat Protiv Zapada

Ivan Ninic

Okcidentalizam ili Rat protiv Zapada*

Pod naslovom Okcidentalizam, Jan Buruma (poznat kod nas kao autor knjige Plata za krivicu) i Avišaj Margalit (pisac knjige Pristojno drustvo) napisali su sest eseja o dehumanizovanoj slici Zapada, vidjenom ocima njegovih neprijatelja.

U junu 1942. godine, sedam meseci nakon napada na Perl Harbur, grupa istaknutih japanskih naucnika i intelektualaca sastalo se u Kjotu da analiziraju tada gorucu temu: Kako savladati pojavu modernih tendencija?

Sve licnosti na tom skupu bile su obuzete nacionalistickom strascu, na ovaj ili onaj nacin, iako su ranijih godina zagovarali razlicite filozofske pogleda na svet. Neki su pripadali literarnoj romanticnoj grupi, drugi su bili hegelijanci ili budisti. Rat koji je Japan vodio u Kini, na Havajima i u Jugoistocnoj Aziji nije bio predmet njihove paznje. Hajaši Fusao, bivsi marksista, svojevremeno zgrozen napadom Japana na Mandzuriju, izrazio je nadu da se kroz tamne oblake nazire blistavo letnje nebo. Slicne emocije su izrazavali i drugi ucesnici na sastanku u Kjotu. Nije ih mucilo ratno stanje i Novi azijski red pod vodjstvom Japana, vec kako spreciti prodor modernih, tj. tudjih pogleda na svet u japansko drustvo. Ratna propaganda je postigla svoj cilj, mada bi taj skup bio zgrozen kada bi ga neko nazvao propagandistickim. Oni su se smatrali misliocima.

Moderno je kljucna rec, pisu Margalit i Buruma, sto je u Kjotu 1942. znacilo isto sto u Kabulu 2001. godine: Zapad. Japanski intelektualci na tom skupu nisu formulisali sta je to moderno, modernizam, ali su ga okarakterisali kao bolest koja dolazi sa Zapada i zagadjuje japanski duh.

Bilo je govora o nezdravoj specijalizaciji u nauci, koja ubija orijentalni duh kulture. Modernu tehnologiju, licnu slobodu i demokratiju treba ignorisati. Filmski kriticar Tsumura Hideo kritikovao je holivudske filmove, a velicao dokumentarce Leni Rifenstal. Po njemu, rat protiv Zapada je rat protiv otrovne materijalisticke civilizacije gradjene jevrejskom finansijskom silom.

Svi ucesnici na skupu, navode dalje autori ove aktuelne knjige, slozili su se da je tradicionalna japanska kultura duhovna i oplodjavajuca, nasuprot mracnoj, destruktivnom zapadnom duhu. Novi Orijent, pod vodjstvom bozanske japanske imperije, povratilo bi toplo organsko jedinstvo i duhovno zdravlje naciji. Jedan od ucesnika skupa primetio je da se radi o borbi japanske krvi i zapadnog intelekta.

Zapad, za onovremene Azijate, nastavljaju autori, a i za danasnje, predstavlja kolonijalizam. Od 19. veka, posebno od Opijumskog rata, obrazovani Japanci shvataju da opstanak nacije zavisi od proucavanja i pazljivog odabira novih ideja i tehnologija, koji su zapadnim kolonizatorima davali prednost. Nikada jedna velika nacija nije prihvatila toliko radikalnih transformacija kao Japan izmedju 1850. i 1910. godine. Glavni slogan Mejdji perioda (1868-1912) bio je Bunmei Kaika, tj. Civilizacija i Prosvetiteljstvo. Sve sto je sa Zapada, od nauke do literature, intelektualna elita Japana upijala je. Evropsko oblacenje, pruski red i zakonodavstvo, britansku pomorsku supremaciju, nemacku filozofiju, americku kinematografiju, francusku arhitekturu prihvatili i prilagodili su japanskom ukusu. To je imalo politickog efekta. Japan je postao velika sila pobedivsi Rusiju 1905. Tolstoj je opisao pobedu Japana kao trijumf zapadnog materijalizma nad ruskom azijskom dusom.

Medjutim, nagla industrijalizacija Japana imala je i svoje negativne efekte. Ruralni svet odlazi u vece gradove i iz seoske idile upadaju u surove uslove industrijskog radnistva ili stroge uslove vojnickog zivota. Devojke neretko zavrsavaju u javnim kucama. Brza vesternizacija Japana kod odredjene grupe intelektualaca smatrana je olakim i nekritickim prihvatanjem zapadnih vrednosti. Upravo je tu kritiku prebrze industrijalizacije definisao skup u Kjotu.

Sve te ideje imaju svoju inspiraciju i u danasnje vreme u krugovima radikalnog islama koji politizuje muslimanski svet. Bolest japanskih intelektualaca rasirila se u svetu i zahvatila mnoge narode. Razlicita podneblja imaju svoje razloge za mrznju prema Zapadu. Levicari, ali i islamski radikali, hrane se mrznjom prema globalnom bogatstvu americke kulture. Oni imaju jednaku odbojnost prema zapadnoj pop kulturi, globalnom kapitalizmu, americkoj spoljnoj politici, prema velikim gradovima i seksualnoj slobodi.

Okcidentalizam ima svoje korene u evropskoj kulturi. Japanski filozof Nišitani Keidji krivi Reformaciju i Renesansu u Evropi, kao i razvoj prirodnih nauka za unistenje cvrste duhovne povezanosti evropskog Srednjeg veka. Japanci su pokusali da kroz Šinto veru politizuju crkvu. Taj stav je vidljiv izraz okcidentalizma od Kjota 1942. do Teherana 70-tih godina proslog veka i put ka svim vidovima totalitarizma. Ta dehumanizirajuca slika Zapada iz vizure njenih neprijatelja jeste okcidentalizam, koji nije samo problem Bliskog istoka, niti islamskog sveta.

Skup u Kjotu nije razmatrao pogubni uticaj Reformacije i Renesanse u Evropi na savremeno drustvo. On se suprotstavljao industrijalizaciji i ekonomskom liberalizmu u 19. veku, kao korenima modernog zla. Bilo je reci o masinskoj civilizaciji i amerikanizmu. Neki ucesnici skupa pozivali su Evropu i Japan da zajednicki sprece pogubni uticaj amerikanizma na danasnji svet. Duh Kjota je u nekim delovima Evrope naisao na povoljno tlo. Bez moci zapadne mehanizacije Amerika bi bila dezintegrisani dzin, slican Indiji.

Okcidentalizam se posebno ustremljuje na americku spoljnu politiku zbog njenog podrzavanja antikomunistickih rezima, Izraela, multinacionalnih kompanija, MMF-a. Sve sto podrazumeva globalizaciju je novo lice imperijalizma. Ljudi mrze Ameriku samo zato sto je toliko mocna. Drugi je, opet, ne trpe jer ih pomaze nametljivim patronatstvom. Neki mrze Ameriku jer im ne daje pomoc kada je najvise ocekuju. Sve sto Amerika cini, ili ne cini, njeni se postupci ne odobravaju. Profesori u Kjotu smatrali su da je Amerika kosmopolitska, trivijalna, materijalisticka, rasisticka, pomodarska civilizacija bez korena. Pozivali su se na Hajdegera, koji je takodje pominje u negativnom kontekstu, kao Amerikanismus, sto nagriza evropsku dusu. Artur Miler van der Bruk, tvorac kovanice Treci rajh, smatrao je da se Amerikanertum treba shvatiti ne geografski, vec duhovno. To vise nije politika, radi se o ideji, viziji, tehnokratskom drustvu koji je izgubio ljudsku dusu.

Ova knjiga ne zeli da se naoruza za borbu protiv globalnog rata i terorizma, niti da demantuje savremene neprijatelje Zapada. Autori zele da lociraju i definisu ono sto pokrece okcidentalizam i smatraju da savremeni sveti ratnici, asasini, ne boluju od izuzetne bolesti, vec imaju svoju patolosku istoriju.

U eseju Okcidentalni grad Buruma i Margalit razmatraju ulogu metropole u istoriji i otpor konzervativnog, ruralnog sveta prema urbanizaciji. Trgovina, koja ide uz to, po njima, razara autenticno duhovno bice naroda konspiracijom koju stvaraju imperijalne sile rimske, anglo-americke, krstasko-cionisticke, ukratko - zapadne. Globalizacija je najnoviji izraz te zavere ciji su nosioci Jevreji, kao sto su to bili i u sredistu drugih univerzalnih vizija - francuskog republikanizma, komunizma, ili pravne drzave. Nacisti su dvadesetih godina proslog veka osudjivali jevrejske pravnike, jer su bili arhitekte Vajmarskog ustava koji je oslabio duh nemackog naroda.

Van Evrope, Zapad, bolje reci Amerika, optuzivani su za metropolizaciju sveta, gde nema vise mesta seoskoj idili. Vestoksizacija, odnosno zapadno zagadjivanje sveta, je iranski izraz za pogubni uticaj Zapada. Islamski, posebno arapski intelektualci u velikoj meri su preuzeli ovaj nacisticki pogled na svet iz 20-tih i 30-tih godina proslog veka. Sajad Kutb, uticajni egipatski mislilac, pise da je bio sokiran kada je ugledao Njujork 1948. godine, gde su i golubovi nesrecni.

Za nacisticku Nemacku, kao i za danasnje islamiste, Amerika, Francuska, Engleska i Jevreji objekat su iste mrznje. Hitlerova tvorevina se osecala ugrozenom izmedju jevrejskog Zapada i bolsevickog, takodje u velikoj meri jevrejskog, Istoka, hraneci se okcidentalizmom u sredistu evropskog kontinenta. Trocki je definisao istoriju kao pobedu grada nad selom. To je bio vise njegov zakljucak, nego kritika.

Medjutim, okcidentalisti nisu imali jedinstven pogled na selo. Mao Ce Tung, sampion okcidentalizma, upravo je u seoskom stanovnistvu video pokretacku snagu novog drustva. Katastrofu takvog pogleda na svet dozivela je Kambodza za vreme rezima Crvenih Kmera. Pnom Pen Pola Pota, potpuno razoren, postao je zrtvenik novih politickih mesija. Franc Fenon je gradove nazvao domovima izdaje. U to ime Crveni Kmeri su za tri godine pobili tri miliona svojih gradskih sugradjana, kineskih i vijetnamskih trgovaca, koji su u toj zemlji ziveli vekovima. Ubijanje gradjana se nije smatralo grehom, jer su oni, ziveci u metropolama, izgubili svoju dusu.

Slican pogled na zivot su ispoljavali i talibani u Avganistanu. Njihov vodja Mula Mohamed Omer, seoskog porekla, proglasio se prorokom i krenuo na Kabul da ga osvoji i razori, mada ga nikada pre toga nije video. Zeleo je da Kabul postane bozji grad.

Medjutim, redje je bio slucaj da su vodje ovakvih destrukcija bile poreklom iz seoske sredine. Autori Margalit i Buruma navode slucaj Nikole Koljevica, ucenog sekspirologa, koji je u ime vaskrsa srpstva odobravao trogodisnje bombardovanje Sarajeva.

Hitler je mrzeo vajmarski Berlin, ali ga nije rusio, vec je nameravao da ga monumentalnim spomenicima transformise u imperijalni grad. Njegove arhitekte su ga pretvorile u klasicisticku nekropolu, sav u mermeru i granitu, stvarajuci svetiliste totalitarne drzave.

Jugoistocna Azija se danas menja. U prestonicama tih zemalja grade se oblakoderi visi od americkih. Oni zele da prevazidju Zapad, surovo kopirajuci tu civilizaciju.

Knjiga nemackog sociologa Vernera Sombarta Heroji i trgovci je predmet analize sledeceg eseja Burume i Margalita. Po Sombartu rat nije samo bitka izmedju nacija, vec borba razlicitih kultura, ideje 1789. i engleskog malogradjanskog mentaliteta sa herojskim aspiracijama Germanije, spremne da se zrtvuje za vise ideje. Tomas Abt u knjizi Umiranje za domovinu izrazavao je zadovoljstvo u smrti. Karl Teodor Kerner je pisao da se sreca sastoji u zrtvovanju zivota. Da li su ovi obrazovani ljudi verovali u ono sto su pisali? U ime ovakvih ideja nemacki generali su poslali na stotine hiljada mladih ljudi u sigurnu smrt, terajuci ih da pevaju Deutschlandlied. I Ernest Jinger je velicao heroizam, pisuci o zadovoljstvu blizine smrti, suprotstavljajuci ga konformizmu. Nije slucajno da je prevod njegove knjige Ueber die Linie na persijski jezik imao velikog odjeka u iranskoj borbi protiv vestoksikacije.

Sombart, Spengler, Jinger idejni su zagovornici okcidentalizma u Evropi svojim stavom protiv liberalne demokratije kao politickog sistema primerenog vise trgovackom mentalitetu. Taj antiliberalisticki duh izrazavali su ne samo Staljin i Mao, vec i Hitler i Musolini, i on se preneo u mnoge zemlje Treceg sveta, narocito muslimanskog. Francuski pravnik Zak Verges bio je vatreni protivnik demokratskog kosmopolitizma, proklamujuci zedj za zrtvovanjem i heroizmom. Njega je fascinirala sudbina, a ne sreca. Po njemu, sreca je konformizam. Ljudi kao Sombart i Verze smatrali su da je herojska smrt vrhunac ljudske teznje.

Medutim, demokratske zemlje su u istoriji bile uspesnije u ratovima i uvek porazavale diktaturu. Jedan talibanski borac je izjavio da ce njegov pokret sigurno pobediti, jer Amerikanci vole pepsi-kolu, a oni smrt. Brat Ernesta Jingera, Fridrih Georg Jinger pisao je da je Nemacka izgubila rat, jer je bila suvise “deo Zapada”.

Danas se potpuno jasno nazire putanja od germanskog nacionalizma do panarabizma. Islamski intelektualci istim argumentima napadaju univerzalisticke ideje zapadnog imperijalizma.

Dok su japanske kamikaze bile ponosne sto pripadaju tokotai-u, (specijalnim udarnim jedinicama), americka vojna sila je sravnila sa zemljom Hirosimu i Nagasaki na nacin kako cvet japanske omladine, odlazeci dobrovoljno u sigurnu smrt kamikaza, nije mogla ni da sluti.Vecina njih su bili studenti, citali na nekoliko jezika dela Nicea, Hegela, Kanta, Mana, Zida, Kirkegarda. Neki od njih bili su bliski marksistickoj misli. Ipak, Zapad im je bio tudj. Ziveli su u duhu japanskog 19. veka ritualnog samoubistva, divnih cvetova japanskih tresanja i bozanske imperije u cijoj seni su zeleli da ginu.Viceadmiral Onissi Takijiro, kreator taktike kamikaza, rekao je da ce uzvisena smrt kamikaza sacuvati domovinu od propasti. Zatim je izvrsio harikiri. Japanski intelektualci Ssintu perioda nisu se mogli sloziti u tome kako bi trebalo da slede nemacki herojski kult proisteklog iz nemacke filozofije, jer on nije japanski pogled na svet samozrtvovanja ritualnim samoubistvom.

Kraj Drugog svetskog rata nije znacilo i kraj ovih antizapadnih ideja porazenih nacija. Komunizam, radikalni hinduizam i druge ekstremno-nacionalisticki pokreti Treceg sveta i dalje su vodili idejnu borbu protiv liberalne demokratije Zapada. Osama bin Laden koristi isti jezik kulta smrt, upucujuci svoje borce, ssahide, na primer kamikaza. Ssiitski asasini 11. i 12. veka, u zelji da stvore carstvo bozje na zemlji, smatrali su svetom duznoscu da ubijaju svoje vladare koji ne slede istinske islamske zakone. Ali, asasini su pregazeni mongolskom invazijom i zaboravljeni. Medjutim, 1928. godine radja se u Egiptu radikalna islamska organizacija Muslimanska braca ciji je moto bio da je smrt u ime Boga sustina najvise aspiracije. Taj duh uzvisene smrti danas vlada medju mnogim palestinskim organizacijama.

Okcidentalisti napadaju Zapad, izmedju ostalog i zbog toga sto je zapadni um, po njima, bez duse, kao kalkulator. Moze da postigne ekonomski uspeh, ali mu nedostaje duhovnost da bi razumeo ljudsku patnju. Covek Zapada, po okcidentalistima, je hiperaktivno bice koje pronalazi resenja za pogresne ciljeve. Tu temu obradjuju Buruma i Margalit u tekstu Um Zapada.

Suprotno zapadnom umu, ruska dusa ili mitska predstava intelektualaca 19. veka o njoj, ima svoje korene u nemackom romantizmu koji je uticao na stvaranje ruskog okcidentalizma i po Isajiu Berlinu, predstavljen je kao deo kontraprosvetiteljstva. Uoblicio se u slicnu semu kao srednjovekovna Evropa ranog hriscanstva ili klasicni Japan, ucaurivsi se u rusko monastvo.

Okcidentalizam u Rusiji ispoljava se na vise nacina. Pravoslavni vernici prihvataju religiju punim srcem. Mrze sizmu koja izaziva nepoverenje prema zapadnom hriscanstvu kao inovaciji, stranom konzervativnom duhu. Privrzenici su vere uoblicenoj u svetu zajednicu i vide u misticizmu najvisi oblik egzistencije

Medju Rusima je, naravno, bilo i protivnika takvim konzervativnim misljenjima. Vreme najizrazitijih prozapadnih tendencija bilo je doba Petra Velikog u 18. veku, a jos vise, narocito na duhovnom planu, za vreme vladavine Katarine Velike. Medjutim, Francuska revolucija je prekinula taj prozapadni trend u Rusiji, u strahu da bi moderne ideje mogle da ugroze sistem.

Pobeda Aleksandra Prvog nad Napoleonom nije sprecio prodor novih evropskih ideja medju ruskim oficirima. U 19. veku je tamosnje intelektualno drustvo podeljeno izmedju slavjanofila i zapadnjaka. Protivnici zapada su najizrazitije nasli svoju artikulaciju u spisima brace Kirejevski, Petra i Ivana. Obrazovani u zapadnoj kulturnoj klimi, na njih je najvise uticao nemacki filozof Fridrih Vilhelm Seling, knjigom Naturphilosophie, verovanjem da je svet sazdan kao zivi organizam,. Slavjanofili su ovaj univerzalni organizam transponovali u ideju o bozanskom ljudskom organizmu koji dobija svoj izraz u sabornosti, saboru i misticnom jedinstvu sa Isusom.

Ivan Kirejevski je svoje ideje izlozio u knjizi Novi principi u filozofiji, jasno podvlaceci razliku izmadju zapadnog i ruskog poglada na svet. Taj koncept je gradjen na skolasticnom racionalizmu koji je katolicka crkva prihvatila, a rimski i tevtonski osvajaci gradili su prema njemu novi red u Evropi. Rimsko pravo je otvorilo put ka individualizmu. Kirejevski je identifikovao zapadno razmisljanje kao apstraktno i fragmentarno, nasuprot organskoj celovitosti ruskog nacina misljenja. Zacetke evropskog racionalizma video je u Aristotelovom ucenju. Okcidentalizam ruskog slavjanofilstva nalazio je u racionalizmu mediokritetstva i egalitarizma, prezrenog od nosilaca ruskog elitistickog misticizma.

Nemacki romantizam, narocito Nice, imali su uticaj na ruski okcidentalizam po kojima je volja superiornija od razuma, koji ne vidi istinske razloge za akciju. Takve ideje uticale su cak i na razvoj fasizma i nacizma, sto je osnova Fuehrerprincipa da jedan vodja apsolutnom vlascu odredjuje sudbinu nacije.

Ruski Nice je bio Konstantin Leontijev, propovednik poetike rata, nasuprot burzoaskom filisterstvu. U knjizi Rusija i Evropa daje model organskog razvoja drustva i kulturnog rasta. Po njemu, Zapad je liberalnim egalitarizmom dosao do poslednjeg stepena razvoja. Time Rusija, kao mladja kultura, dobija svoju sansu. Pobeda ce pripasti strani sa jacom voljom i jasnijom vizijom buducnosti.

U svoj koncept nauke ruski okcidentalisti su ukljucili i nihilizam, najbolje ovaplocen u delu Dimitrija Pisareva. Nihilizam kao doktrinu opisao je Turgenjev u liku Bazarova u romanu Ocevi i deca. Nasuprot literarnoj tvorevini, Bazarovu, Nikolaj Cernisevski, autor romana Sta da se radi?, istinski je martir nihilizma. U Antropoloskim principima filozofije on u sibirskom izgnanstvu elaborira ideju o novoj nauci, koju ce voditi vlada na celu sa matematicarima, stvarajuci nova podrucja nauke, nauku o moralu. Smatrao je da ljudsko delovanje ide u pravcu koje mu daje najvece zadovoljstvo.

Prema Burumi i Margalitu misticizam i nihilizam su stubovi ruskog okcidentalizma.

U Bozjem gnevu Buruma i Margalit podvlace razliku izmedju religioznog okcidentalizma i sekularnog. Dok je prvi iskljuciv, vodi sveti rat protiv ideje o apsolutnom zlu, sekularizam vidi u Zapadu idolatriju varvarizma. Po nekim idejama Karla Marksa Jevreji su arhetipovi idolatrije. On je pisao da je novac ljubomorni bog Izraela koji ne dozvoljava postojanje drugih bogova. Mnogi danasnji propovednici islama obrazovali su se na ovakvim marksistickim idejama, pre nego sto su poceli da proucavaju svete islamske knjige. Kolikogod optuzivali islam za sve nedace danasnjice, ideja o idolatriji, kao pra-zlu, potice iz judaizma. Buruma i Margalit podvlace da je judaizam pre sekta nego svetska religija, ali da ima neslucen uticaj u svetu, jer razvija idolatriju kao kljucni religiozni koncept. U Bibliji ovaj koncept predstavlja licni odnos Boga i coveka. U njemu Bog je muski princip, a Izrael njegova zena koju zatice sa ljubavnikom, laznim bogom. Ljubomorni Bog Biblije postaje prototip ljubomornog muza. Njegova zena, pretpostavlja ljubavnike svom muzu, smatrajuci da ce oni bolje zadovoljiti njene materijalne zelje. Kaze: “Ici cu za milosnicima svojim koji mi daju hljeb moj i vodu moju, vunu moju i lan moj, ulje moje i pice moje” (Knjiga proroka Osije 2:5). Njeni ljubavnici su bili tadasnje velike sile, Egipat, Asirija, Haldeja, kojima su vladali tudji bogovi. Ova ljubomora prema velikim silama, dakle, stara je prica koliko i Biblija. “I zemlja je njihova puna srebra i zlata i blagu njihovom nema kraja, zemlja je njihova puna konja i kolima njihovim nema kraja. Puna je zemlja njihova i idola, djela ruku svojih klanjaju se sto nacinise prsti njihovi (Knjiga proroka Isajije 2:7-8).

U islamskoj terminologiji izraz za idolatriju je djahilijja. Medjutim, neki orijentalisti smatraju da taj termin oznacava ignorisanje, varvarizam. Muslimani veruju da je Muhamed zeleo da iskoreni obozavanje varvarizma. Radi se o razlucivanju njih od nas, nevernika od pravovernih. Nova djahilijja hrani se svetim ratom protiv zla, kao novog lica maniheizma, po kome se sinovi svetla bore protiv sinova mraka. Kada Dzordz Bus govori o potrebi borbe protiv osovine zla, on govori manihejskim jezikom.

Po misljenju okcidentalista, Zapad je simbol obozavalaca materijalnih dobara i time oni, po njima, postaju ovaplocenje zla. Kolonizacijom sire otrov materijalizma. Osama bin Laden govori o satanskim americkim trupama i njihovim djavoljim saveznicima. Tako rat protiv Zapada nema samo politicku pozadinu, vec postaje kosmicka drama manihejskih razmera. Dok po biblijskoj doktrini postoji samo jedan izvor svih egzistencija, manihejizam priznaje postojanje dvojstva i njihovu medjusobnu borbu, borbu dobra i zla. Zlo je materija i Zapad, dobro je duh i Istok. Religiozni okcidentalisti vide u Zapadu paganske obozavaoce zlata, pogled koji su marksisti u potpunosti prihvatili. I tu zajednicku okcidentalisticku tacku dve suprotne ideologije apostrofirao je iranski filozof Ali Šarijati. Zajednicki neprijatelj im je imperijalizam, kolonijalizam, internacionalni cionizam, multinacionalne kompanije, a najveci od svih su slepi sledbenici zapadnih obicaja i kulture. Šarijati je video u radikalnom islamizmu ikonoklasti pokret koji ce unistiti zapadne idole.

Idolatrija u judeo-hriscanstvu moze da se uoblici u dve forme: ili da se klanja laznim bogovima ili da se bog obozava na pogresan nacin. Sajad Kutb je smatrao da svako ko odvodi muslimana od islama je agent jevrejstva, da onaj ko propoveda jedinstvo kulture, zajednicku humanitarnu tekovinu covecanstva, krsi rasne i religiozne barijere i radi u ime jevrejske konspiracije da zavlada svetom.

U Rasadnicima revolucije Buruma i Margalit, polazeci od romana Altneuland Teodora Hercla, oca cionizma, objavljenog 1902. godine, razmatraju pogresan, cesto poguban uticaj zapadnog liberalizma na mentalitet orijentalnog coveka. Hercl u toj knjizi opisuje jednu tehnokratsku utopiju, socijalisticki san o naprednom kapitalizmu u idealizovanom kolonijalnom drustvu koje bi moglo da bude zvezda vodilja ostalim nacijama. Novi Jerusalim u romanu je grad socijalnog progresa, gde nereligiozni Jevreji potpuno vladaju drustvom i za praznik Pesah se slavi Novo drustvo. Najdalje od realnosti su Herclova predvidjanja odnosa izmedju arapskih starosedelaca i jevrejskih doseljenika u novoj drzavi, po kojima ce Arapi biti srecni sto mogu da prodaju zemlju kolonizatorima i da zive u naprednoj drzavi dosljaka. Po Burumi i Margalitu, Hercl je predstavio jednu utopisticku tvorevinu, kakvu su propagirali sovjetski i kineski komunisticki rukovodioci 60-tih godina proslog veka, u teznji da ostvare ljudsku srecu. Herclu nisu bile bliske komunisticke ideje, ali je on u Altneulandu zeleo da da model ideala zapadnog prosvetiteljstva iz 18. veka iz kojeg su proistekle industrijska revolucija, liberalna demokratija, naucna otkrica i ljudska prava. Hercl nije mogao ili nije hteo da shvati da ove tekovine evropske civilizacije, transponovane u neevropsku sredinu, ne moraju neminovno da vode u idealno drustvo, vec mogu da stvore nakazne sisteme u kojima postoje gulazi i polja smrti. Dok su Evropljani pravdali svoju imperijalnu politiku progresom i prosvetiteljstvom, azijski despoti su ubijali milione ljudi istim argumentima. Mnoge drzave Treceg sveta obrazlazu svoje metode, ukazujuci na primer Reze Pahlavija, koji je svojom vladavinom prozapadne orijentacije omogucio da vlast preuzmu fundamentalisti.

I japanski oligarsi Mejdji perioda smatrali su da su odlicni ucenici Evrope kada su zamenili svoj kimono za evropsko odelo, a u sustini, ostali isti. U njihovim nedrima razvijao se okcidentalizam, mrznja prema zapadnim idealima, hranjen starom samurajskom tradiciom. Problem je u tome, konstatuju Buruma i Margalit, sto covek sa Istoka ne moze nikada da se oslobodi netrpljivosti prema Zapadu.

Pol Pot, student marksizma u Parizu, pretvarao je ideju u oruzje masovnog ubijanja. Iranski revolucionar Ali Šariati, prevodio je Franca Fanona i Ce Gevaru, a pisao da je islam primenjeni socijalizam koji spaja sekularnu i religioznu dogmu. On je zeleo da marksizam preinaci u najcistiju verziju islama. Baas partija 30-tih i 40-tih godina proslog veka mesala je fasizam sa romanticnom nostalgijom prema organskom drustvu Arapa. Sati Husri, pristalica nemackog romantizma, takodje je pisao o organskom jedinstvu arapskog sveta. Pozivao se na Ibn Kalduna iz 14. veka, na asabijja - solidarnost u krvi. Islam kao “revolucionarna” ideja, despotski se suprotstavlja sekularnim baasistickim tiranskim rezimima, prolivajuci neuporedivo vise islamske krvi nego sto se to desavalo u ratovima izmedju Izraela i Palestinaca. Uprkos tome, do nedavno, u arapskom svetu voleli su da slusaju bajku o Sadamu Huseinu, novom Saladinu, koji ce da se suprotstavi savremenim krstasima Zapada – cionistima.

Autori ove knjige, medjutim, nisu pristalice ideje o sukobu civilizacije. Razlicita drustva treba da budu otvorena i da se prozimaju, jer u suprotnom, upada se u klopku okcidentalista o neprihvatanju stranih ideja. Politicka, religiozna i intelektualna sloboda brani se suprotstavljanjem idejama zla, a ne negiranjem drukcijih vrednosti.

Occidentalism
Ian Buruma, Bard College

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License