Odlomak Iz Knjige Miodraga Pavlovica Uzurpatori Neba

Odlomak iz knjige Miodraga Pavlovića „UZURPATORI NEBA“

ODVOĐENjE JEVREJA

Po beogradskim tarabama osvitali su plakati, objave, naredbe, na nemačkom i srpskom, jedna zlokobnija od druge. Bila su to saopštenja o ucenama pobunjenika, o izvršenim streljanjima, ili o tome kako je Sovjetski Savez div na glinenim nogama koji će ubrzo propasti. Listovi i časopisi su objavljivali slike o siromaštvu i bedi ukrajinskih i ruskih sela, a mi smo ih smatrali za falsifikat i fotomontažu. Svi smo imali sasvim drukčije predstave o životu u toj zemlji. Čekali smo na znake da se ona prikupila i da pruža dostojan vojni otpor. Međutim, linija fronta se približavala Moskvi, i vazduh je postajao sve ledeniji. Znalo se za ustanak koji je zahvatio Srbiju, ali kad su se pojavili plakati da će za svakog nemačkog vojnika koji bude napadnut, ubijen, biti streljano stotinu srpskih civila, uključujući žene i decu, bili smo najdublje užasnuti, i mislili kako je sa ustankom završeno: niko se više neće boriti rizikujući da zbog njega budu streljane stotine nedužnih građana, seljaka, dece… Eto kako se jednom dželatskom pretnjom može suzbiti narodni ustanak! Nismo ni slutili da je to bila zamka koju su okupatori postavili sami sebi.

Onda je došla naredba upućena Jevrejima. Nebo sivo, oblačno, mislim da se ovo dešavalo početkom jeseni: Jevreji su morali da se skupe na raskrsnici iza palilulske osnovne škole, ispred kafane „Kod sedam Švaba" sa svojim ručnim prtljagom da bi bili transportovani u logor tek organizovan na Sajmištu, s one strane Save, na drugom kraju mosta koji je podigla nemačka inžinjerija, da zameni novi, veličanstveni Savski most, podignut uoči rata i već tako izlišno srušen. Izašao sam u zakazani dan i sat i stigao na mesto ispred današnje „Vidin kapije". Mislio sam čak da možda niko od Jevreja neće izaći da se odazove tom pozivu. Mislio sam i da će se mnogo Beograđana skupiti u taj čas na tom mestu označenom jednom istorijskom kobi. Osvrtao sam se levo i desno: po trotoarima nije bilo nijednog posmatrača, osim mene. Po koji prolaznik jedva okreće glavu ka tome što se na raskrsnici zbiva. Ljudi su se bojali da i njih ne pokupe, pretpostavljam, kao što sam se i ja bojao. Više stotina ljudi kojima je toga dana kob bila namenjena, stajalo je na toj raskrsnici, većinom u crnim kaputima, sa zavežljajima, i čekalo naređenje da se popnu u otvo­rene, starinske, zelenom bojom prefarbane kamione. Ulazilo se sa zadnje strane kamiona, po dasci, kao da se ide preko provalije u planini.

Došle su bile, ako se dobro sećam, uglavnom starije žene, sa nešto dece. Malo odraslih ljudi. Gledao sam da li ću poznati nekog od svojih školskih drugova, ali nijedno poznato lice nisam ugledao. Prilazio sam sve bliže i bliže. Već sam hteo nešto da pitam te jadne ljude koji su se smeštali na pod kamiona, među zavežljaje poput onih koje smo nosili majka i ja odlazeći u bežaniju. Ali ovde je postojao nadzor: ljudi u crnim uniformama, bez činova i bez oružja, ako se ne varam, nadziravali su ovaj utovar jevrejskih porodica i bili su spremni da ih sprovedu do logora čiji čuvari će verovatno po svemu sudeći, oni biti. Obraćali su se kratko budućim logorašima: bili su to, po svoj prilici, tek mobilisani Nemci iz Banata, koji su počeli sebe da nazivaju folksdojčerima. Crna boja uniforme sugerisala je da su bili na ispomoći Gestapou. Gestapo je bio crn u svemu, pa i u izgledu. Jedan se od tih crnih pomoćnika izbrecnuo na mene, sa licem punim prezira, i naredio mi da se udaljim. Ulazak u kamione, upoređivanje nekih spiskova, beleženje novih imena, sve je trajalo dugo, dugo, i ja sam polako krenuo da se vraćam kući, konfuzan i prazan kao svirala iz koje su istresli zvuke.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License