Odlikovanje Ive Rojnice ide u red hrvatskih sramota Odnos Rojnice prema rasnim odredbama koje je ustaški režim preuzeo od njemačkih nacista te Rojničini nečovječni postupci prema dubrovačkim Židovima do kraja kompromitiraju toga ustaškog dužnosnika. On je to zatajio u svojoj knjizi »Susreti i doživljaji« koja je i u nas izišla prije sedam godina. Međutim u hrvatskom tisku objavljeni su o tome vjerodostojni dokumenti i fotokopije protužidovskih plakata / Bit je svega što se događalo u NDH upravo u tome što je to bio zločinački sustav, a Rojnica je samo jedan od primjera takvoga sustava, i zato ga treba osuditi
IVO HORVAT
Da će u svojoj obrani NDH i ustaškog režima Gojko Borić ići čak tako daleko da brani i Ivu Rojnicu, ustaškog stožernika u Dubrovniku 1941., čije izručenje iz Argentine i suđenje iz Argentine i suđenje u Hrvatskoj traži Efraim Zuroff, ravnatelj Wiesenthalova centra u Jeruzalemu, teško mi je bilo odmah povjerovati, ali, eto, upravo smo to pročitali u njegovu članku u Vjesniku od 18. kolovoza (»Zuroff inzistira na Rojničinoj krivnji jer mu je ponestalo "materijala" za dobro plaćen posao«, Stajališta).
Braneći uporno godinama Milu Budaka i nazive ulica nazvanih po njemu u nekim našim gradovima, pa, nažalost, i u Dubrovniku, on se poziva na Budakov književni rad, što je dakako neuvjerljivo, jer je Budak poznat u prvom redu kao ustaški doglavnik i potpisnik rasnih zakona. A na što se Borić poziva u slučaju Rojnice, »hrvatskog industrijalca« u Argentini, kako ga naziva?
»To je«, veli, »ponavljanje stare priče od prije četiri godine, pa bismo se stvarno začudili ako je Zuroff svojim bivšim podmetanjima dodao neka nova. Da, na zabrani noćnog izlaženja Židovima i Srbima u Dubrovniku, kakva je bila na snazi na cijelom području NDH, nalazi se potpis Ive Rojnice, ali to se ni u kom slučaju ne može smatrati ratnim zločinom«, piše Borić. Ni u kom slučaju? A što je takva zabrana značila nego nagovještaj zločinačkog terora koji je ubrzo uslijedio? U slučaju Židova, navještaj holokausta prema uzoru na onaj u nacističkoj Njemačkoj.
Za vladavine Rojnice na nekim lokalitetima u Dubrovniku pisalo je: »Zabranjen ulaz Židovima i psima«. Što je to za Borića? Zacijelo ništa. Pa tako i slično bilo je, veli on, »na cijelom području NDH«. I jest: žute Davidove zvijezde na prsima, preseljenja iz sjevernih dijelova Zagreba, uhićenja i strijeljanja istaknutih intelektualaca…. Ali to se, prema Boriću, »ne može smatrati ratnim zločinom«.
Tipična je to metoda Borićeva relativiziranja fašističkih zločina: Pa to rade svi, to se radi svagdje, i zašto onda izvlačiti jedan slučaj? To je metoda kojom se služi uhvaćeni lopov kad viče: »I drugi kradu«. Bit je svega što se događalo u NDH upravo u tome što je to bio zločinački sustav, a Rojnica je samo jedan od primjera takvoga sustava, i zato ga treba osuditi. Odnos Rojnice prema rasnim odredbama koje je ustaški režim preuzeo od njemačkih nacista te Rojničini nečovječni postupci prema dubrovačkim Židovima do kraja kompromitiraju toga ustaškog dužnosnika. On je to zatajio u svojoj knjizi »Susreti i doživljaji« koja je i kod nas izišla prije sedam godina. Međutim u hrvatskom tisku objavljeni su o tome vjerodostojni dokumenti i fotokopije protužidovskih plakata.
Iz knjige dr. Bernarda Stullija (1915. – 1985.) »Židovi u Dubrovniku«, tiskane u Zagrebu 1989. u nakladi Matice hrvatske i kulturnog društva »Miroslav Freiberger«, citirat ćemo samo nekoliko podataka. Autor knjige rođeni je Dubrovčanin, radio je od 1942. do 1947. u Državnom arhivu u Dubrovniku, bio je zatim direktor Jadranskog instituta JAZU i direktor Arhiva Hrvatske.
Nasuprot Rojnici koji u svojoj knjizi tvrdi: »Mi u Dubrovniku nismo imali nikakvih problema s malobrojnim Židovima«, u dokumentarnoj knjizi dr. Stullija objavljena je fotokopija naredbe ustaškog Stožera br. 183/41. od 25. lipnja, a koju je potpisao sâm Rojnica, kojom se svim Židovima zabranjuje »kretanje na ulicama kao i držanje otvorenih radnja od 7 s. uveče do 7 s. ujutro«. S tim u vezi »zabranjuje se svako posredovanje kod Ustaškog stožera i drugih ustaških ustanova«.
Dr. Stulli zatim nastavlja: »Usporedno s navedenim mjerama već u lipnju 1941. g. odvedene su iz Dubrovnika prve židovske žrtve u zloglasni ustaški logor Jasenovac. Bili su to fotograf Josef Berner, trgovački poslovođa Josef Fuchs, trgovac Leo Klein sa suprugom Adom i sinčićem od šest godina… i tako dalje. Uz uništavanje ljudi i pljačku imovine, nije pošteđen ni židovski hram u Dubrovniku. Odnesene su sve matične knjige, općinski arhiv i povijesno vrijedni zapisnici koji potječu još od 1690.«
Na optužbe o njegovu držanju u Dubrovniku Rojnica je izjavio: »Sve što sam napravio 1941. napravio bih opet«.
I takvog čovjeka Borić brani.
Borić spominje da je Dubrovnik bio stjecištem brojnih Židova koji su bježali iz Hrvatske i Bosne. Njihov je broj do kraja 1942. godine narastao na 1700. Ali to se nije dogodilo za vladavine Rojnice, kako bi se možda moglo zaključiti iz Borićeva članka. Već na početku jeseni 1941. izravnu vlast u Dubrovniku preuzimaju Talijani.
Događa se, dakle, tragičan paradoks da brojni hrvatski Židovi spas nalaze pod tuđinskom vlašću. Fašisti su se, barem u početku u Dubrovniku, pokazali tolerantniji od domaćih ustaša. To je hrvatska zbilja tih tragičnih godina.
Nadam se da će na Borićevu obranu Rojnice reagirati i židovska zajednica u Dubrovniku. U prvom redu to se očekuje od tamošnjih Hrvata: da se ograde od zlodjela koje je Rojnica nanio njihovu gradu.
To što ga je svojedobno primio dubrovački gradonačelnik i što je čak odlikovan, ide u red hrvatskih sramota.
Autor je novinar i publicist iz Zagreba. Ponedjeljak, 8. rujna 2003
http://www.vjesnik.hr/Html/2003/09/08/Clanak.asp?r=sta&c=3
Odlikovanje Ive Rojnice Ide U Red Hrvatskih Sramota