O Ulici

Predrag Finci
O ULICI
Fincijeva knjiga O kolodvoru i putniku je zaista sjajna i zaslužuje s moje strane najbolje reči. Zbog takvih knjiga bih voleo da sam još uvek urednik i da upravo takve knjige objavljujem. Jovica Aćin

1
Jutros opet ulicom. Onom istom. Onom koja je moja… Koja je bila moja. Opisujem onu u kojoj sam svako jutro nanovo gledao kako se rastavlja svjetlost od tame. Opisujem lijepo, svijetlo jutro, opisujem jutro u kakvo bi me uhvatilo neko veselje što krenuh, što ću niz ulicu. Znao sam susjede, pozdravljao poštara, imenom oslovljavao prodavače, radovao se „svojim mjestima“, a sve mi se činilo da mi i šetnja nešto obećava. Sada znam malo koga, ali osjećanja slična. Uvijek sam išao u istom smjeru, a nikad nisam znao gdje će me dovesti, a ni što me tamo čeka (U svemu što postoji ima čuda, sve što vidimo može, kada se dobro pogleda, potaknuti čuđenje). U mojoj me ulici uvijek nešto zanimalo, u njoj sam povazdan nešto tražio, naokolo zavirivao, na mnogim mjestima zastajkivao, na nekima se dugo, predugo zadržavao. Ulica je izgledala ovako: S lijeve strane visoke austrougarske, zgrade dvije-tri luksuzne radnje, knjižara i umjetnička galerija, škola malo niže, iza Doma armije, u kome je bilo i kino, s desne strane bogoslovija, crkva, park, nalijevo tržnica, niz ulicu banka, prodavaonice, preko puta nekadašnja sinagoga i onda opet mali park okružen sivim zgradama, svaka načičkana četvrtastim prozorima na kojima se noću upale svjetla, iza ovih jednoličnih sivih zgrada, jedna za drugom, kavane i ljetne bašče natkrivene teškim krošnjama kroz koje ni u jarko podne ne može sunce, preko puta, na trgu, velika zgrada Narodnog, a iza njega rijeka. Krenimo, dakle, ti i ja, ti koji si bio i ja koji jesam, krenimo niz ulicu još jednom…, krenimo u ovu peripatetičku šetnju, u kojoj razabirem sa sobom što je bilo i što nije, gledam što još raspoznajem i što nastade iz onoga čega više nije.
Sada živim u drugačijoj ulici. Ujutro se čuje jedva neki glas, jezik meni neznan, podizanje rešetke na radnji, tiho brujanje kamiončića. Onda se ulica pretvara u bučnu ulicu šetača, trgovaca, radnika, turista. Onda u pustu ulicu poslijepodneva, onda u ulicu večernjeg veselja, u ulicu ljubavnika i raspo-jasane mladosti, onda u ulicu otpadnika, narkomana i razbojnika, u praznu ulicu u kojoj vreba opasnost, samoća, nevolja i tuga… Tu već godinama svako jutro stojim na istoj postaji. Godinama: „Dobar dan, kako ste?“. Zahvalim se u prodavaonici i na šalteru, ljubazno mimoiđem sa susjedom, račune platim telefonom, a navikao i da bliske urijetko viđam. Navečer žurno kući.

2
Svaki grad ima svoju glavnu, atraktivnu ulicu, koju upoznaju turisti, a ima i one u kojima je istinski život gradskog stanovništva. Ulica je područje javnosti. Iskustvo ulice je „jedino vrijedno iskustvo“ – bilježi Walter Benjamin, u svojim autobiografskim zapisi-ma.1 Ulica je život. Događaj. Na korzu se prijeteće gegaju snagatori, bojažljivo smješkaju školarci, bučno pozdravljaju znanci, s nekom drskošću, samouvjereno prolaze ljepotice (Mnogo toga sam zaboravio, a još pamtim djevojku koja me davno, u prolazu, dodirnu osmijehom), s prikrivenom tugom prolaze samotnjaci. U manjim mjestima ova lokalna parada se odvija u glavnoj ulici, a danas u pješačkim zonama, koje su preuzele nekadašnju funkciju trga u središtu grada. Glavna ulica je „izlog“, spektakl, „priredba“. Jedni su prepušteni ulici, drugi u njoj izloženi, treći u žurbi zauzeti, rijetki u bijegu uspaničeni, a „domaći“ u svojoj sigurni, kao da je u pitanju njihova bašča.

3
Ulica je popločani ili asfaltirani pravac, ograđen pločnikom, kojim žure pješaci i na kome se rado igraju djeca, pravac u kome svatko za sebe razabire što je u ulici važno i što nije, svatko za sebe ima draga, značajna mjesta, ali i ona koja zaobilazi, izbjegava, nikako ne voli. Svatko u gradu ima svoj orijentir, a u njemu opisan svoj vlastiti život.
Ulica je strata, popločani pravac, tok (Idemo, djelamo, mislimo u nekom smjeru), put kojim se može i naviše i naniže, a jedan je te isti. Suvremene gradove odlikuju široke, prohodne ulice. One su naslijedile male, uske ulice orijentalnih i mediteranskih gradova, a jedno od najstarijih znanih naselja (Çatal Höyük u današnjoj Turskoj) nije ni imalo ulice, nego su njegovi stanovnici išli tamo gdje su naumili preko ravnih krovova.
Cestu, put su izgradili putnici, trgovci, istraživači, misionari, ratnici. Rim je udario temelje mnogim ce-stama i putovima. Apijskim putem su otišle nebrojne legije u svijet… Je li u ulici upisana ideja putovanja?
Ulice su u europskim gradovima od XVII. stoljeća počele nositi imena, najprije po nekoj znamenitosti koja se u ulici nalazila ili po profesiji koja je najviše u ulici bila zastupljena, a potom po uvaženim vlastodršcima i napokon umjetnicima. Takvo ime onome koji nije iz grada, naročito manjeg, ne znači baš mnogo, ali je ono značajno za grad ili u gradu: graditelj, gradonačelnik, lokalni pjesnik (“Ma zamisli, bio nekakav umjetnik, ja u toj ulici stanujem…”. Kada kažem Pigalle, i sam pomislim na četvrt u Parizu u kojoj caruju prostitucija, barovi, alkohol i droge, a ne na kipara Jean-Baptista Pigalla, po kome je ova četvrt nazvana). Ulica privremeno može nositi i ime po-litičara, pa se u zemljama bez jasne svijesti o tradiciji mijenja svaki put kada u živote ljudi bane nova politička praksa, a u onim sa jasnom sviješću o vlastitoj povijest ne mijenja ni kada su u pitanju ljuti politički protivnici. U imenovanju ulica zrcali se vladajuće političko stajalište i društvena svijest o kulturnim vrijednostima.
U svakom vremenu vladajući način mišljenja utjecao je na urbano planiranje. Planiranje je određeni zakon, strategija, organizacija, nadzor. Od doba prosvjetiteljstva pravi se racionalan, na geometrijskim načelima sazdan raspored ulica, a geometrijska pravilnost je i karakteristika zamišljenog utopijskog grada. Geometrijske figure su uzorne slike grada: okrugli trg, parkovi i trgovišta u obliku kvadrata, pravilni raspored ulica…, a najviše privlače one ulice i trgovi na kojima su ravnomjerno raspoređene zgrade jednake visine, kakve krase Veneciju i Pariz. Kažu da je Napoleon III. bio nadahnut idejama Saint-Simona kada je odobrio visokorangiranom policajcu i reformatoru barunu Haussmannu da potpuno preuredi Pariz, a da je ovaj htio da pravilno raspoređene ulice i široki bulevari Pariza omoguće njegovoj policiji veću efikasnost u ganjanju prestupnika i olakšaju kontrolu u slučaju kakvih uličnih nereda. Ulice su i danas dokaz prohodnosti, svake vrste cirkulacije, racio-nalnog uređenja, nadzora, koji je u velikim gradovima posao policije i njenih kamera, a u malim je prepušten znatiželjnim susjedima. Haussmannova ideja reda, uveliko srodna ideji geometrijske pravilnosti (da sve bude „jasno i razgovijetno“!), rezultirala je preglednošću grada, u kome se lako orijentirati, pa Pariz avenija i bulevara svog posjetitelja na neki način sam vodi. Premda sam osobno i u Parizu nekako više volio one krajeve koji nalikuju Utrillovim slikama uskih, zapuštenih uličica, jer su me podsjećale na sokake po kojima sam u djetinjstvu zvrndao.

4
Ulica je područje javnosti koje odlučno utječe na oblikovanje unutarnjeg života svake osobe. Ona je područje odnošenja, susreta i svake vrste iskustva, što će bitno utjecati na osobni svjetonazor. Ulicu po vanjštini procjenjuje slučajni prolaznik ili radoznali posjetitelj. Za njenog stanovnika ona je mjesto događanja, koje određuje percepciju i dojam o ulici. O karakteru ulice odlučuje ono što je u ulici. Mještaninu tajanstvena ulica djetinjstva kasnije postane dosadna ulica u kojoj će protratiti mladost, a osjećati sigurnost u starosti. Stajalište o određenom kraju, o nekoj ulici ili kvartu je najprije potaknuto neposrednim isku-stvom i u biti je psihološke naravi, ali može izrasti i na predrasudama, kao i na klasnom, političkom ili mo-ralnom odnosu prema njegovim stanovnicima, pa se govori o „sirotinjskoj četvrti“, „ciganskom kraju“, naselju „parajlija“… Zato jedni određene krajeve mimoilaze, drugi u njih dolaze vođeni isključivo interesom ili osobnim razlozima, a oni koji su tek dobronamjerni prolaznici najčešće imaju estetski odnos prema onome što čini arhitekturu i ukupni štimung te ulice ili kraja.
Postoji i javnosti jedva poznati grad, grad koji nije ni u jednom turističkom vodiču, razni prolazi, kratice i skrovita mjesta koja su znana samo onome koji je u gradu odrastao ili koja novi stanovnik upozna tek nakon nekoliko godina života u tom mjestu, kada ga na njih obično uputi neki od starijih mještana („Moje mjesto“: Želja za skloništem, za onom sigurnošću kakvu bih osjetio u šahu kada napravim malu rokadu ili kada bih od neprijatnog susreta izmakao kući i zatvorio vrata). Postoji i „unutarnji grad“, u koji se ide rijetko i samo u društvu onih koji su tu „domaći“. Takvi znaju sve sjene ulice, a i kako izbjeći njene mrakove, u kojima zaglave naivni ili u njih upadnu zalutali. Oni koji bi da vide lijepu stranu grada idu u drugom smjeru.

5
Svaki bolji taksist zna „glavna mjesta“. Svaki turistički vodič će ljubazno pokazati „najvažnija mjesta“ po kojima je grad poznat, ona mjesta koja su za pokazivanje, mjesta koja simboliziraju grad, mjesta koja pripadaju kulturnoj tradiciji i pučkoj mitologiji (Grad je u povijesnom smislu sprega priča i skup znamenitih mjesta. Svaki grad ima svoje priče i legende, često vezane upravo za „značajna mjesta“. Sjećam se da su stariji ljudi rado pričali da se arhitekt koji je napravio sarajevsku Vijećnicu ubio kada mu je Ferdinand rekao da zadnja strana zgrade nije lijepa kao njena fasada, a kasnije da je jedan prevarant, taj i taj, dva puta prodavao Vijećnicu „papcima“. Ni jedna ni druga priča nije bili istinita, ali sve nekako mislim da su mnogi voljeli baš te priče i vjerovali da je sve bilo baš tako, jer im nije bilo toliko do neke povijesne istine koliko do zanimljivih i živopisnih priča). Svatko može reći gdje je u njegovoj ulici ovo ili ono, a svaki stanovnik grada preporučiti što treba „obavezno vidjeti“, gdje je nešto „najbolje“ i gdje ne treba „nipošto ići“. Stanovnik grada ubraja u značajna sva ona mjesta koja mu odlučuju o životu, od gradske administracije preko mjesta gdje radi do bolnice i groblja, ali u hvali grada uvijek izdvaja ona koja svojom vanjštinom i ljepotom potvrđuju svoj „autoritet“, od palača do bogomolja. Ja bih naveo školu, knjižaru i knjižnicu, kazalište i kino, galeriju i muzej…
Prvo škola. Moja je bila blizu kuće u kojoj sam stanovao, davno, „još u doba Austrije“ podignuta zgrada. Svaki dan iz nje graja, a onda, u ljeto, pustoš. Što su „godine učenja“? Gdje mi naučimo ono što znamo? Životno iskustvo je neposredno stjecanje znanja, a učenje posredno, ali odlučno, jer se kroz usvojeno znanje profilira i artikulira biće. Priča o školi je priča o duhovnom odrastanju. Priča o radosti i muci sazrijevanja. Svaki put kada bi mi se u djetinjstvu obratio neki starkelja, upitao bi me kakav sam učenik u školi, a kada bi smatrao da sam bezobrazan, s prijekorom upitao jesam li to naučio u školi, što je pridonijelo mom uvjerenju da je školovanje dosadna disciplina koja ne zanima toliko mene koliko moje roditelje i njihove dosadne prijatelje, da je u svakoj školi na djelu dresura, a ne znanje, da je znanje negdje drugo, jer ono što uistinu vrijedi znati ne može biti dosadno. A još sam išao u školu koja je imala ugled stare, najbolje škole, škole u kojoj su predavali i koju su završavali najbolji. Ja sam u njoj ponajviše volio u „velikoj sali“ sjediti na školskim predstavama i projekcijama filmova, veselio se odmoru i užini, ali nerado prilazio nastavničkoj zbornici, pogotovo ne ravnateljevom uredu, a zazirao i od podvornika… Priča o školi je priča o malo sreće, ali mnogo napora, brige i trauma, koje se jednog dana pretvore u lijepe uspomene, što zbog prirode sjećanja, što zbog pozitivnog rezultata samog školovanja. Tradicionalna, klasična škola, kakvu sam i sam pohađao, imala je jednostavnu filozofiju: disciplina vodi znanju a znanje disciplini. U tome učenik nije mogao imati nikakvog slobodnog izbora, a teško i mišljenja, jer je znanje zapravo bilo reproduciranje onoga što je rekao nastavnik, gotovo mehanički ponovljeno naučenog. To je bio najbolji način da se svako dijete koje je bilo sklono bilo kojoj vrsti kreativnosti napravi lošim učenikom i da se razvije navika „bubanja“, u kome je svako razmišljanje, a pogotovo kritičko mišljenje bilo potpuno protjerano. A opet, bila je to dobra škola. U takvoj školi se razvijaju vještine i sposobnosti, stječu navike i znanja. U školi njen polaznik nauči mnogo o kopnu, moru, bilju…, nauči što nikada nije znao; u školi se osvajaju nova znanja, ali i disciplinira nesputanost imaginacije; u školi se uči mudrosti, ali gubi djetinja naivnost; u školi bezbrižno dijete postaje ozbiljan član društva. Takve škole je dugo karak-teriziralo poštovanje tradicionalnih, građanskih vrijednosti, u koje je spadao i kućni odgoj („lijepi maniri“) i odbijanje svega što je ovim vrijednostima suprotno, jer je pripadnost gradskom stanovništvu unekoliko nalikovalo dvorskim ritualima, od striktnih pravila oblačenja preko svakodnevne konverzacije do načina ophođenja. Škola je prva institucija u koju se ulazi, u kojoj se usvajaju nova znanja i navike, disciplina izvan kuće, Autoritet Istine, autoritet iza koga stoji autoritet ideologije koja školu osniva i financira. Najslavnije škole su u pedagoškom smislu nalikovale svom vanjskom izgledu: solidno sazdane, starinske, autoritativne. I vrata im je teško otvoriti. Ali su uz svu svoju konzervativnost imale i onu ljepotu klasičnih djela, svoju raskošnu prošlost („Djeco, u ovu školu je išao naš nobelovac Ivo Andrić…“), svoje standarde, koji su se ogledali u stručnosti, moralnoj autonomnosti i nepotkupljivosti, u temeljitosti i strogosti nastavnika, u discipliniranosti, predanosti učenju i čestoj uspješnosti njenih učenika u kasnijem životu, pa su i ovakve škole dokazivale da se na solidnom obrazovanju temelje dobro društvo i prosperitetna država. Zato su takve škole smatrane uglednim, dobrim i gotovo lijepim. U siromašnim sredinama, gdje se ljudi dovijaju i s mukom snalaze, mladi ne misle o stjecanju znanja, jer ne vide čemu bi im moglo koristiti i nadasve kuju planove da svoju ubogu sredinu napuste ili da na brzinu završe kakvu školu i onda što je moguće više i lakše zarade. Ivan Illich je svojevremeno u svojoj knjizi Dolje škole upozoravao da se danas uvelike brka učenje s obrazovanjem, lijepo izražavanje s mišljenjem, a prelaženje u viši razred s napredovanjem. Već je Sokrat ukazivao da je istinsko znanje nešto drugo i svojom metodom majeutike pokazao da znanje mora biti izneseno i preneseno, a u procesu saznavanja razmijenjeno s Drugim. Tek kada sve što se naziva školom prođe, čovjek u potpunosti shvati zašto je Sokrat govorio da zna da ništa ne zna. U tome je i ona velika poduka o prirodi i mogućnosti znanja, znanja koje nikada ne može biti zaključeno. Zato je ono mnogo više od školovanja i svake škole, ali bez dobre škole ga naprosto nema: znanje se ne nalazi, nego odgaja i kroz naukovanje stječe. Stječe se obrazova-njem koje se cijeni u stabilnim društvima, u društvima koja imaju usvojene vrijednosti i perspektivu razvoja, u sredinama gdje postoji svijest o značenju znanja, bez koga ništa uistinu vrijedno ne može nastati. Oni koji su nešto u svojim životima napravili shvatili su to prije nego što su se za njima zatvorila školska vrata.
Onda knjižara i biblioteka. U knjigama sam nalazio sve: Žive duše, sva bića nebeska i zemaljska, sve sam u knjigama nalazio. Pa hitio u malu knjižnicu, odmah iza kina, sve redom čitao, onda s petnaestak godina htio pozajmiti Decameron i Ljubavnika Lady Chatterley („Ma jest, za lektiru…“), pa od sramote prestao u tu knjižnicu dolaziti, našao odmah malo dalje drugu, a kasnije u Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku, u Vijećnicu (koja usred orijentalne arhitekture djeluje gotovo nestvarno, kao da je izronila iz sna), pa u knjižnicu ovog, pa onog fakulteta (A onda mi jedan kaže da taj svijet „nije realnost“, a i da kao svijet riječi nestaje… „Baš me briga“ – kažem ja njemu). U knjižari se kupuje, u knjižnici se traži ono što je potrebno za obrazovanje, a do njih dovodi odgoj i obrazovanje. U svakom gradu postoje čuvene knjižare, kakva je u Sarajevu bila knjižara Svjetlosti, koju su svi zvali imenom njenog poslovođe Stipe Velića, knjižara kakva je u Parizu Shakespeare and co. ili filozofska Jean Vrain, a u Londonu Dillonsove knjižare, koje se još ne daju (Kupujem knjigu u maloj knjižari, pitam ostarjelog prodavača može li mi razmijeniti krupnu novčanicu, nemam sitnih… „Godinama mi nije bio toliki promet“ – kaže. Nedavno je starčić stavio katanac na vrata, na ispražnjenom izlogu napisao The End). Tiskana knjiga, knjiga-predmet polako nestaje, povlači se sa svojim čitateljima. Kao da se počinje zaboravljati da je svaki predan čitatelj po knjižarama prikupljao svoju „knjižnicu noću“, svaki u njima oblikovao svoju Ideju Uma, svijet znanja i obzorje maštanja.
Čega nema u knjižari, može se naći u boljoj knjižnici. Iz tišine knjižnice diže se u njenim odajama ponešto od svetosti i poštovanja duhovnog svijeta. Svaki knjižničar je čuvar i zatočenik Knjige. Oni su čuvari Riječi, u kojoj je Riječ Gospoda i Gospodstvo Riječi. Postoje tri vrste predanih čitatelja i njima sličnih knjižničara: prvi hoće skupiti sve postojeće knjige, jer sve knjige čine svijet; drugi bi da sačuvaju sve vrijedne knjige, jer one sve zajedno grade svijet duhovnog; a trećima je samo do jedne knjige, u kojoj su sve druge sadržane. Među ovima je i usamljeno mišljenje Waltera Benjamina, koji je vjerovao da svaka dostojna knjiga njenom vlasniku može postati Knjiga Vjere. Svi se ovi knjižničari i čitatelji slažu u jednom: da je na koncu uvijek u pitanju jedna knjiga, da je knjižnica skup svih knjiga, da sve knjige zajedno čine beskonačnu Knjigu Riječi. Postojanje knjige je način postojanja Bića. Ona je dokaz njegova postojanja, osobnosti, identiteta. Zato knjige moraju nastati, ali zato moraju i gorjeti. Od Aleksandrije i drevne Kine do nacističke Njemačke i kineske Kulturne revoluciji knjige su doživljavale progon, bile zabranjivane i spaljivane. Spaljivane su kao dokumenti i simboli one kulture i civilizaciji koju su njeni neprijatelji htjeli uništiti. I kulturu i one koji joj pripadaju. Zato je u napadu na Sarajevo 1992. meta bila Vijećnica. Spaljivanje, uništavanje knjiga je uništavanje svega što je u njima i svakog tko je s njima. Prvo gore knjige, pa onda ljudi – zapisao je davno Heinrich Heine. Barbarima nasuprot i daleko od njih nastaje ono što je civilizacija i kultura, nastaje svijet Knjižnice. Knjiga je znak Bića. U slovu, u riječi, u knjizi je ono što treba upamtiti i čega se vrijedi sjetiti. U njima je ono što treba i mora biti sačuvano. U njima biće samo sebe izgrađuje i čuva. Osoba se legitimira u svom odnosu prema Slovu, jer sve što biće jest zabilježeno je i uneseno u registre Knjižnice. Koji može bez knjige, može i bez sebe.
Na mapi svakog „finog djeteta“ upisani su kino i teatar. Oni su urbani fenomeni. I po mjestu i po publici pripadaju gradu. Oni su inkorporirani u rituale gradskog života. Iz gradskog stanovništva regrutiraju se njihovi gledatelji: prvo na predstave s marionetama i lutkama („Djeco, danas ćete gledati…“ – najavio bi čika Pomezni), onda u veliku dvoranu u zgradi sa stupovima, u dvoranu s plišanim stolicama, balkonom i ložama, teškim purpurnim zavjesama, kristalnim lusterima, zlatnim maskama po zidovima i velikom, dubokom scenom, s koje Drakče Popović svojim sonornim glasom kazuje da je „život samo sjena što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat i ne čuje se više“… Onda u kino, kakvih danas gotovo da više nema, s lusterima i zavjesama, a nema ni onog u „mjesnoj zajednici“, gdje je svatko morao donijeti svoju stolicu, nema ni kina u „domovima kulture“, u kojima je bila stanka dok se zamijeni točak s vrpcom, a publika i dalje bulji u ekran da im slučajno nešto ne promakne. Na kazališne predstave sam išao sa školom, s roditeljima, a tek kada stasah u mladića, sam, a u kino odmah. Sjeo bih u prvi red, za bolje mjesto nisam imao, zinem u bijeli ekran: Što ću danas gledati? Ljubitelj filma u ekran upisuje svoja očekivanja. Uvijek s radošću uđe u kino, uvijek s blagim uzbuđenjem čeka da predstava počne. Kina su bila puna ljubavnih parova koji nisu imali novaca za restoran, žderača kokica i šuškavih bombona koji remete predstavu, našao bi se tu i pijanac koji spava, fakin koga se svako dijete plašilo, a ponajviše je bilo besposličara i onih koji su pobjegli od drugih obveza, dječurlije koja bi, ohrabrena u skupini, nesnosno galamila i ljudi koji nisu znali gdje bi drugo, ali i istinskih ljubitelja filma, koji će filmu do kraja ostati vjerni… Znao sam sva kina u gradu. Ljetno kino, kino mjesne zajednice, otmjeno, starinsko, čak i ono prigradsko sam znao, a ponekad, kradomice od roditelja, tamo i išao. Nisam propuštao ni jedan vestern, u kome se slavio individualizam i moralna izvrsnost, a ni film noir, u kome je noć zloslutna, u stanu nema svjetla, kuća je na osami, nitko niti može niti hoće priteći u pomoć, a svatko sam sa svojom ranjivošću, svatko u gradu za sebe bespomoćan, jer je sve samoća, nesreća i nepravda. Kao i svakom djetetu koje je redovno išlo u kino, i meni su bili važni blagajnici i vratari. I danas se sjećam Mehe koji je skupljao značke, i Živče, koji je na vratima cijepao karte, a onda sa strogošću policajca pazio na red u dvorani, pa je jednom prekinuo projekciju filma Prošle godine u Marienbadu jer je publika kojoj je film bio nerazumljiv i mnogo dosadan nesnosno galamila i zviždala, upalio svjetla u dvorani, izašao pred ekran i zaprijetio „Ako nastavite galamiti, pustit ću vam film od početka“, znao sam i švercere pred kinom, jer sam često čekao da im ostane karata, pa sam mogao dobiti kartu za siću koju sam imao, znao sam i imena glumaca, znao da će u svakom vesternu Ćoro odmah poginuti, sve sam znao, a nikad mi filma nije bilo dosta… Kino je nekada bilo važno mjesto u svakodnevnom životu gradskog stanovnika. Kino nije bilo samo razbibriga, mjesto za izlazak mladeži, sredovječnih samotnjaka i ponekog starkelju, nego je bilo središte jednog svijeta, središte u kome je gledatelj na platnu pronalazio „svoj svijet“, ali postajao i svjestan njegove „iluzornosti“ (Pozornica je prisutnost, fizička blizina junaka „naše“ predstave, posebno kada je kontakt gotovo neposredan, kao u svakom „malom kazalištu“, u kome nema „rampe“, pa gledatelj sjedi odmah ispred ili pored izvođača. S ekranom, pak, gledatelj postaje svjestan udaljenosti, odsutnosti reprezentiranog). Onda, s vremenom, drugi mediji počeše osvajati interes publike. Svjedočio sam nestanku jedne ideologije, raspadu jedne zemlje, ali nisam ni slutio da ću doživjeti tiho povlačenje i nestajanje pojedinih medija (u londonskim arthouse cinemas sada srećem samo starice i starce), da će jednom interes za kino gotovo iščeznuti (publike sve manje, a kina u tehničkom pogledu, paradoksalno, sve bolja), da će tiskana riječ polako ustupati mjesto elektroničkim medijima (a u doba elektronike čitatelja sve manje, a „pisaca“ sve više) i da će i sve što nazi-vamo umjetnost polako početi gubiti na značenju ili početi dobivati novo značenje (Pesimistički: Nestala jedna država, ideologija, čak i tisak polako nestaje. Optimistički: Nastala država, ideologija, novi mediji). Javni ritual postaje intimna zabava, velika dvorana vlastita soba, filmsko platno monitor računala, ali u biti sve ostaje isto: i odnos prema gledanom, i gledano, i gledatelj. Samo se dojam mijenja: slika postaje informacija o slici, markantni pejzaž bilješka o pejzažu, a filmovi kakve smo pamtili zamijeniše dnevni programi koje brzo zaboravljamo, usputna aktivnost, bez rituala izlaska, potrebne pozornosti i osjećaja obveze. Predstava bez aure.
Jesu li druge kulturne institucije sačuvale svoju čaroliju, a ako ne čaroliju, ono bar svoj karakter? Ili i njima prijeti postupno a sigurno iščeznuće? Svijest o galeriji i muzeju je dokaz duhovnog odrastanja. Svako gradsko dijete dovedu u galeriju i muzej savjesni roditelji ili predani učitelji. Dovedu ih da im pokažu, da ih poduče povijesti, tradiciji, kulturi, umjetnosti. Dovedu ih u one „klasičnog tipa“; u one „moderne“ će jednom doći sami. Djeci obično bude zabavno do muzeja, a i u povratku, ali ne i u muzeju. Tek kasnije, s vremenom, kroz odgoj stječu određene navike i usvajaju kulturne vrijednosti. U takve spadaju i stalne postavke muzeja i galerijske zbirke: u njima su utvrđene, nesporne vrijednosti, ali vrijednosti koja se polako, strpljivo usvajaju; vrijednostima se treba učiti. Cummings i Lewandowska pokazuju da je u antička vremena mouseion (riječ u grčkom jeziku označava sjedište muza) bio mjesto gdje su smještani pokloni, da je nastajao kao hram umjetnosti i napokon kao zbirka artefakata, da je u ranom srednjem vijeku crkva akumulirala posredstvom hodočasnika svete kosti i kultne objekte i da u XVI stoljeću europsko plemstvo počinje formirati, a kasnije izlagati svoje kolekcije kao dokaz svog visokog društvenog položaja.2 Iako prvi muzeji nastaju vrlo rano, njihov razvoj dobiva zamah tek s prosvjetiteljstvom, dakle u XVIII stoljeću. Prvi muzej u modernom smislu te riječi nastaje u Rimu 1471. (Kapitolski muzej), kada papa Siksto IV daruje ovom muzeju svoju zbirku brončanih antičkih kipova. Nešto kasnije (1506) nastaje Vatikanski muzej, kome svoju zbirku umjetničkih djela poklanja papa Julije II, a prvi uistinu javni muzej je francuski Louvre, otvoren za javnost 1793. S Napoleonom muzej kao institucija postaje dokaz nacionalnog identiteta… Ova kratka bilješka potvrđuje da nacionalni muzeji i galerije imaju konstitutivnu, „državotvornu“ ulogu i da bitno utječu na nacionalni i kulturni identitet svoje sredine. Zato su oni predmet brige svih koji drže do svoje tradicije i kulture, a nedostatak javnog interesa za ove institucije potvrđuje žalosno duhovno stanje sredine u kojoj takve in-stitucije s mukom životare.
Muzej ima odgojnu, političku i turističku funkciju, ali iznad svega kulturnu misiju, jer se u svakom skuplja, izdvaja, obrađuje i pokazuje ono što je vri-jednost, ono što je dokaz jedne kulture, kulturne politike i ideologije. Muzej je slika svoje sredine i njenog odnosa prema kulturi, a to će reći slika sebe same.
Sve institucije kulture ovise o političkoj ili fi-nancijskoj moći, žive („preživljavaju“) zahvaljujući njima, i od njihove podrške ovisi hoće li institucije kulture postojati, hoće li kultura biti prisutna kao djelatna i sačuvana, uvažavana tradicija ili će biti predana zaboravu, odumiranju i iščeznuću. I muzej je takva institucija.
Svaki muzej je namijenjen javnosti, a mnogi su postali i svojevrsne turističke atrakcije, što uveliko doprinosi njihovoj financijskoj situaciji. Većina značajnih muzeja je smještena u velikim gradovima, u glavnom gradu je često i „glavni“ muzej a gotovo svi su državno vlasništvo, svi sponzorirani, svi dokaz kulture i „državnosti“, pa znaju zapasti u goleme financijske probleme kada izostane svijest o jednom ili drugom. U tom smislu postoji jednakost između države i njenih muzeja. U muzeju država potvrđuje svoju moć, politiku i brigu o identitetu onih koje zastupa, a nebriga o muzeju potvrđuje nemoć i stvarni karakter državnih vlasti.
Muzej je ono što je umjetnost i kultura bila i još jest, galerija ono što umjetnost postaje i već jest. Muzej je zbirka utvrđenih vrijednosti, galerija izazov, pokušaj, kretanje ka… Prvo je zatvoreni, drugo otvoreni svijet. Svaki značajan muzej je značajan i kao građevina. Louvre je bio lijepa kraljevska palača, koju francuski revolucionari nisu spalili samo zato što se jedan od njih dosjetio da se od kraljevog doma napravi muzej za narod, a od Guggenheimova muzeja u New Yorku (arhitekt Frank Lloyd Wright, 1959) do muzeja u Bilbaou (arhitekt Frank O. Gehry, 1997) u pitanju su reprezentativna djela suvremene umjetnosti. Iako manje napadno nego javni spomenici, i muzej i galerija predstavljaju svojevrstan izlog, ali kao izlog povijesti ili suvremenih djela nemaju jasno naglašenu „poruku“. U muzeju je ono što je za jednu kulturu značajno i važno. Muzej je „važno mjesto“ jer je u njemu dokaz utemeljenosti i povijesnog kontinuiteta. U njemu je sjećanje i ono što se želi sačuvati za budućnost. Svaka je zbirka, pa i ona muzejska, skup različitih, katkada neselektivnih fragmenata, ostataka i ruševina, koje možda u sebi nemaju neku posebnu vrijednost, ali je svaki od tih ostataka i ruina priča o iščezlim ili uništenim životima, o nepostojećem, o onome što više ne može biti obnovljeno, ali je temelj onome što nastaje. U galeriji se odvija promjenjivi život umjetnosti, u muzeju su stabilne, utvrđene vrijednosti. Od tih vrijednosti kreće izgradnja novih, koje će jednom i same ući u muzej. U muzeju su sačuvane i one vrijednosti kojih više nema nigdje drugdje. U njemu su oni rijetki objekti koji su vrijedni poradi svog povijesnog značenja i artističke jedin-stvenosti. Česta je primjedba da umjetnost u muzeju postaje neosporna, ali i umrtvljena, nešto što se „podrazumijeva“, premda rijetko i razumijeva, neka vrsta „mrtvog kapitala“. Ali, pravi, veliki muzeji i galerije nisu „mrtve zbirke“, nego istraživačka aktivnost i iznošenje novih uvida, pa zato njihove zbirke stalno trebaju biti obnavljane i s novim uvidima prezentirane, što je način njihovog privlaćenja pažnje i očuvanja života vrijednosti koje su u njima pohra-njene. Kritičari optužuju galerije i za elitizam, a dokazuju i da je u muzeju svaki izloženi objekt istrgnut iz svog konteksta i učinjen mrtvim pred-metom, dokazuju da su u galerijama i muzejima sačuvani, ali i marginalizirani, neki čak tvrde „sahranjeni“ cijeli svjetovi. A gdje bi to drugo mogli biti? Muzej brine o zbirci od znanstvenog, umjet-ničkog ili povijesnog značenja, o onome što je od značenja za određenu sredinu i njenu kulturu, za identitet te kulture ili kulture uopće, a galerija promo-vira ono što zavrjeđuje pozornost i otvara nove vidike.
U muzeju se jasno očituje institucionalni karakter umjetnosti i svih vrijednosti kulture. Svaki muzej je selektivan i po sebi odavanje priznanja objektu koji svrstava u svoju zbirku. Kao što je akademija znanosti i umjetnosti značajna po svojim izabranim članovima, tako je i muzej značajan po svom „izboru“ objekata, ali dok akademija koja nema uvaženih članova nema autoritet, a ona koja ne izabere velikog znanstvenika ili umjetnika postane predmet podsmijeha, ljutnje i gnjevne kritike („Zašto, molim vas, u Akademiji nije bilo mjesta za Maka Dizdara, Kasima Prohića, Mersada Berbera…?“), muzej i mimo svoje selek-tivnosti i relativne oskudnosti može biti značajan kao potvrda lokalnih vrijednosti i slika identiteta sredine u kojoj je smješten. Takvi muzeji se smatraju „malim“, „lokalnim“, jer su njihove zbirke nastajale unekoliko slično onim zbirkama kakve prikupe amateri kolek-cionari. Pritom nipošto ne treba podcjenjivati značenje muzeja koga krase „lokalne vrijednosti“, ne samo zato što svako svoje s pravom slavi nego i zato što svakog njegova vrijednost reprezentira, jer takve vrijednosti dokazuju kako je odrađena sredina sa svojim počela, što je napravila i što je sama postala, ukratko: što sama jest. Sve vrijednosti su najprije vrijednosti za nas, a tek potom postaju vrijednosti po sebi; vrijednost je najprije podržavana i zaštićena kao nacionalna vrijednost eda bi jednom možda postala univerzalna vrijednost, vrijednost za sve. Svakom značajnom muzeju i galeriji privlači neka „neosporna vrijednost“. Tako je i u Sarajevu s Umjetničkom galerijom, u kojoj se može vidjeti sve najbolje bosanskohercegovačkih likovnih umjetnosti, tako je i u Zemaljskim muzejom (arhitekt Karlo Paržik, 1913), u kome radoznali posjetitelj može vidjeti mnogo toga što pripada lo-kalnoj tradiciji, ali i jedinstvene eksponate poput arheoloških iskopina u Butmiru ili sarajevske Hagade.
Svaka institucija ima jasno utvrđene kriterije na osnovi kojih stvara svoju zbirku. Taj kriterij vrjed-novanja nije samo stvar znanstvene metodologije i usvojenih estetskih kriterija nego i slika vladajuće ideologije. U muzeju su izložene njene institucio-nalizirane duhovne vrijednosti, a u galeriji one koje postaju vrijednosti. Muzej jest slika prošlog, a galerija modernih i suvremenih artističkih tendencija, ali i stvarnost i istina vladajuće ideologije. Zato je značenje muzeja i galerije uvijek jasnije iskazano tamo gdje je vlast više svjesna i sebe i svog vlasništva, a potpuno zanemarena, pa i negirana u onim sredinama u kojima pritišće siromaštvo i potpuna nesigurnost. Srećom, kulturne vrijednosti ne pripadaju samo nekoj trenutnoj političkoj volji, nego cjelo-kupnoj ideologiji, što jamči dugovječnost svim njenim institucijama kulture. Hram muza, tih „slabih božan-stava“, nema podršku onih vlasti koje gaje vlastiti primitivizam i osjećaju da nisu od duga vijeka. Dok postoji publika, galerija i muzeja, ove institucije će imati značenje, ma koliko ih loša politika zane-marivala, a oskudica pritiskala. Bez takvih institucija grad brzo postane duhovna provincija. Kasaba.

6
(Sjednem na prvo slobodno mjesto, ne biram. U svom gradu osjećam nesigurnost došljaka. Ništa više nije kao što je bilo, a sve se ponavlja. Ponavlja se kao sjećanje, kao unutarnji osjećaj stvari, kao pogled koji rekonstruira, kao svijest koja neće da vidi, kao srodnost s onim što je bilo, pa više ništa nije isto, a ništa se nije promijenilo. Pored mene prolaze neki novi ljudi kao da prolaze sjene; stvarni su mi samo oni koje prepoznam. Samo oni koje pamtim. A pamtim samo dobre ljude. Ni one loše nisam zaboravio, ali neću ni da ih se sjećam, ni da ih prepoznam).
Grad je društvenost i osama. Ulica postaje iskušenje svakom individualizmu, jer je ulica zakon dnevne politike, kolektiva, uobičajenog. Upravo zato na ulici osoba može osjetiti najviše samoće, svoje nepri-padanje, potpunu odvojenost od svijeta. A opet, dugogodišnji stanovnik se u „svojoj ulici“ ne osjeća sam čak ni kada to jest, jer hoda znanim putem, susreće na ulici ljude koje zna iz viđenja, ljude koje prepoznaje i kao da poznaje, u obližnjoj prodavaonici mu prodavač zna ime, nesnosna dječurlija ga ne dira, a i kuće mu nekako bliske… Grad je gužva, u kojoj sve izmiče i ništa nije trajno, samoća, u kojoj svatko svoje nalazi i nestaje…
Svaki stanovnik ima svoju sliku grada, sliku nje-govih lijepih i ružnih, dobrih i loših strana, svoju sliku osobnog odrastanja, usvajanja jednog svijeta, svoju subjektivnu sliku njegovog vremena i prostora, toliko subjektivnu da nesvjesno postojanje grada izjednačava sa svojim postojanjem.

7
U glavnim ulicama je srce grada, a u sporednim obiteljski život i sve što nastoji izmaći pogledu. Predgrađe je dugo bilo sve što središte nije htjelo biti, sve ono što je „izvan dvorca“, a ipak je pod njegovom vlašću, premda sa svojim specifičnim pravilima, koja često odstupaju od onih koja se gaje u središtu, a ponekad posve izvan kontrole „dvorca“. Trag takvog značenja je prisutan i u riječi kojom se u francuskom jeziku označava predgrađe (banlieue) kao prigradski kraj u kome su nastambe siromašnih, ljudi koji uglavnom žive od socijalne pomoći.
(Svaka ulica je slika vladajuće ideologije. U ve-likim ulicama je njen izlog, u malim, ubogim, najčešće prigradskim ulicama njeno ruglo. Iza ra-štrkanih noćnih svjetiljki počivaju siluete zapuštenih građevina i sirotinjskih straćara. Tek poneki žurni prolaznik, tek poneka psovka i glasni plač).
Starosjedilac čita grad kao niz poznatih, njemu bliskih znakova, a došljaku je sve tajnovita šifra, prema kojoj je sumnjičav i oprezan. Ima mnogo razloga da starosjedioci sebe smatraju za „pitome“, a došljake „divljima“, koji ih uvijek „istjeraju“, da do-šljaci gradu ne pripadaju i da im je sve urbano tuđe, u što svakako spada i osjećaj starosjedioca da su mu kulturne vrijednosti „prirodne“, da se s njima rodio, a da ih došljak s mukom usvaja i da ih čak smatra neprijateljskim, pa nije slučajno da su pisci ovog porijekla odnose s primjetnim osjećajem mržnje prema svim urbanim vrijednostima, a i gradu samom. „Zatvoreno društvo“ predgrađa i sela je neprijateljski nastrojeno prema gradskom kozmopolitizmu. Ali, u biti i seljak i gradsko čeljade uvijek ostanu vjerni svom domu. I drže se svoga. Samo što se gradski svijet rijetko odlučuje nastaniti na selu.

8
Uvijek sam volio na kavu u prometnoj ulici. Svaka takva je izlog, slika gradskog života. Ulica je lijepa onoliko koliko je bogata. Blještava Jelisejska polja, otmjena Via Veneto, nakićena Unter den Linden Strasse… Bogatstvo stvara ljepotu. Doduše, ne stvara ljepotu u estetskom smislu, ne stvara suptilnu ljepotu umjetničkog djela, nego onaj raskoš i blještavost koja odlikuje površnost, bogatstvo i ugodan život.
(U Sarajevu je dugo na obali Miljacke, kod neka-dašnjeg Steleksa bilo sirotinjsko naselje koje su mještani zvali Katanga. Suad Mrkonjić je 1969. snimio o njemu kratki dokumentarni film Fasade, film u kome su interpolirane slike političara koji aplau-diraju na svečanom otvaranju Kongresa samo-upravljača sa slikama ubogih, ruševnih kućica sa-rajevske sirotinje, koja je živjela skrivena iza golemih panoa koji su postavljeni u čast Kongresa. Film je brzo bio povučen, a naselje još dugo ostalo).
Načelno se može tvrditi da razlike nigdje nisu vidljivije i nigdje više potiskivane nego u velikim gradovima. Svako stvaranje ljepote je u urbanizmu išlo na štetu sirotinje, koja je bila prognana iz onih krajeva koji su bivali preuređivani. Tako se čak dogodilo da su i ona mjesta u Londonu, koja je s velikim simpatijama i s puno osjećaja opisivao Dickens, kasnije bivala preuređivana, a sirotinja iz njih jednostavno protjerana, pa je estetsko bilo na štetu etičkog.3 Tako je trijumf kapitala još jednom imao za žrtvu sirotinju, a „društveni progres“ još jednom imao svoju tamnu, etičkim načelima suprotnu stranu.

9
Ulica je slika grada. Prometne ulice velikih gradova, puste ulice provincija… (Mala mjesta odlikuje dugo pamćenje svega što nije valjalo, veliki zaborav i onoga što je bilo najbolje). U ulici se sve mijenja svaki dan. Ona je poput Heraklitove vatre, koja se s mjerom pali i gasi. I u potpuno pustoj ulici nešto očekujemo. U malim mjestima sve je dugo na istom mjestu, isti električar, ista pekarna, ista birtija…, u njima se drži do „tradicije“, pa sin ide kod istog krojača kod koga je išao i njegov otac, a u velikim konkurentnost sve brzo mijenja, pa sin nema vremena ni saslušati očevu priču o krojaču, a kamoli njegovu radnju u nekom zabitom sokaku potražiti.
Ulice u mom gradu, čak i one najduže, bilo je moguće preći u laganoj šetnji. U velegradu ljudi ne šeću, nego putuju. Svaki kvart uistinu ima svoju specifičnost, od klasnih do nacionalnih, a svaki ima i svoj „sadržaj“. U različite idu oni koji bi nešto posebno kupili i oni koji bi se zabavili, u različite oni kojima je do umjetnosti i oni koji su u potrazi za bludom.
Ulica je vreva. Postoje, doduše, i dani kada grad prekrije tišina. U mirna vremena prazna ulica je znak ugodnih trenutaka: vrijeme odmora, utakmica, izleta… Tako je svaki put kada je kakav praznik (Praznik je dan kada ujutro ulicom prođe limena glazba, dan kada otac ostaje kod kuće, a majka pravi kolače. Praznik je za gradsko dijete sinonim za osamu: radnje su za-tvorene, kina pusta, mnogi drugari otputovali, a roditelji zauzeti ručkom s glupim ujacima, dosadnim tetkama i susjedima koji pametuju i podriguju). Tako je uvijek i u doba godišnjih odmora, a i nedjeljom, kada svaka ulica utihne, kada mlade galamdžije odu na stadione, a drugi razmile po parkovima ili odu na okolna izletišta. U sve druge dane na ulici se odvija „javni život“, koji potpuno ne zamre ni kada naokolo tutnji, kada je sve prijetnja, kada vlada nemilosrdni „otac postojećih bića“, kada „narod se mora boriti za zakone baš kao za gradske zidine“. Ulica je slika života: slika običaja, mode, promjene sastava stanov-ništva, životnog standarda, nagovještaj političkih promjena, mjesto pobuna i demonstracija, obračuna i veselja, mjesto sirotinje i neostvarenih umjetnika, rodno mjesto novog jezika, kome dugo odolijeva „književni jezik“ srednje, obrazovane klase, jezika koji će označiti i opisati ulicu… Ulicom jedni prolaze, drugi u njoj ili od nje žive, a oni ubogi na njoj žive. Ulica je obilježeni put, pravac našeg putovanja, orijentir u beskraju svijeta. Vreva, koja utihne samo u gluho doba noći.

10
Kada se zatvore dućani, kada se pogase svjetla u bankama i općinskim službama, kada rade samo još rijetka kina i noćne prodavaonice, kada se u kuće uvuku vremešni večernji šetači, kada se povuče dnevna svjetlost, sve što je grad počne izgledati za-gonetnije, s puno više misterija, ali i prijetnje, žudnje i često uzaludne nade: kada sve utihne, počne tutnjati noćni život. U davna doba, u mladosti, poznavao sam dobro, predobro „noćni život“ (Moje me lumpovanje predavalo životu, a oduzimalo meni samom). U njemu sam s radošću prepoznavao lica koja sam viđao samo u tami gradskih ulica i pod prigušenim kavanskim svjetlom, lica s kojima mi je ponekad noć bila puna one vječnosti o kojoj već sutra nije bilo ni spomena, lica koja mi i u sjećanju u tami ostadoše, a mnoga zauvijek iščeznuše.
Noć je u gradu priča o bludu, raspojasanosti, ne-dopustivom, opasnom, priča o oslobođenoj želji, o pokazivanju utajenog i otkrivanju tajnovitog (Grad je priča Sigmunda Freuda: Ja koje se pokazuje, Ono koje se u želji oslobodi, Nad-Ja koje i Ja i želju nadzire i kontrolira). U noći oživi sloboda koja je vezana za lijenost, neozbiljnost, izbor, neodgovornost, boemiju, oživi lijepi život potrošnje i užitka (Ovdje ne govorim o onima koji rade noću u raznim službama, o onoj „trećoj smjeni“ čiji je život uvijek težak). U kavanama se toči, u restoranima nude „specijaliteti“, u kockar-nicama nada, u barovima požuda…
Davno, u doba siromaškog socijalizma, u bivšoj Jugoslaviji mnogo je bio gledan dokumentarni film ambicioznog naslova: Europa di notte (redatelj Alessandro Blasetti, 1959). U filmu smo mogli vidjeti slavne barove, lijepe plesačice, čuvene pjevače, žonglere, striptizete… Ovaj film, koji je u osnovi bio turistička reklama za Pariz i Rim, mnogima je bio slika užitka i ljepote, slika sretnog zapadnog svijeta, koji smo mi pomalo imitirali na kućnim zabavama („žurevima“), pa u kavanama, od kojih je svaka imala svoju „publiku“, a onda i kod nas se počeše pojav-ljivati prvi disco-klubovi u kojima nikada nije bilo mjesta, a za one s više novaca barovi s obveznim striptizom, u kome bi sve ostalo naznaka, osim jasno prisutne gledateljeve želje, kavane koje rade „do zore“, čija najbolja klijentela uvijek kasno shvati da je već zora i mjesta „u koja se ne ide“, a svi bi baš u njima završili. Svi su iz ove razbijene vojske noćnog svijeta u svojoj „imitaciji života“ tražili lagodnost i razonodu. Ali, onaj svijet iz filma ostade i dalje svijet nedostupnog bogatstva i raskoši. Nedostatak novaca ljudi su nadoknađivali alkoholom, kavanskom glazbom, fantazijama, ljubavnim avanturama, tu-čama…, ukratko: pravim životom noći.
U svakom velikom gradu je noć osvijetljena, pre-tvorena u „dan“, u niz svjetlećih reklama (koje bodu oči, a guraju se u podsvijest) i elektronskih znakova (koji svojim tehničkim novotarijama mijenjaju prirodu i mjesta i njegovih stanovnika). U velikom, bogatom gradu u noći jenja proizvodnja i sve postane ponuda. Noću se događa drugi život. Osjetio bih to pogotovo onda kada mi moji snovi nisu dali usniti. U noći je tajna naše žudnje, nada da će se veliko dogoditi, da će oživjet svijet misterija i mašte. A obično od toga ništa nije bilo, jer nije moglo biti. Industrija zabave odavno prodaje svoje proizvode i na sve načine nastoji uvjeriti svoje konzumente da oni upravo to žele, ali se i ta želja i njeno ispunjenje brzo rasplinu, a i od same pomisli na njih kupca već sutra preplavi osjećaj stida. A ponekad već na putu kući, dok zamiče kroz ispra-žnjene, sablasne ulice, čija praznina izaziva strah, u samoći tugu, a u bdijenju prikrivanu muku. Zato su bučni kasni prolaznici. Njihove glasove prekriju, pred zoru, šmrkovi vode i tiho dogovaranje perača ulica, a onda, malo kasnije, s prvim jutarnjim svjetlom, počnu se podizati rešetke na radnjama i brujati vozila raznosača svakojake robe. Uskoro će i prvi kupci, jutarnji šetači, u školu đaci, na posao zaposleni… Ulica je uvijek „život“.

(Poglavlje iz knjige O kolodvoru i putniku. Integralni tekst je objavljen u časopisu Motrišta, broj 74, Mostar 2013)

1Navedeno prema: W. Benjamin, Reflections: Essays, Aphorisms, Autobiographical Writings, trans. E. Jephcott, ed. Peter Demetz, 1978.
2 Neil Cummings and Marysia Lewandowska, The Value of Things, 2001, str. 25 - 27.
3 Usporediti: Peter Jukes, A Shout in the Street. An Excursion into the Modern City, 1991, str. 45.
4Heraklitovi Fragmenti (53 i 44) navedeni prema: Vladimir Premec, Logos u Herákleitosa, 1996.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License