O Svecima

Lešek Kolakovski
O svecima

Ima li na svetu svetih ljudi? Mislim da ih ima. Mada ne mislim na one koje je Rimokatolička crkva proglasila svecima, kojima odaje poštovanje i u molitvama ih doziva. Crkva pretpostavlja naravno da je mnogo više svetaca sem onih kanonizovanih i da za mnoge samo Bog zna ili drugi sveci na nebesima sa kojima su ovi u prijateljstvu. Crkva ima svoja pravila i oznake svetosti; nekada je o tome ko treba da se smatra svecem odlučivao konsenzus božjeg naroda na osnovu izjava onih koji su poznavali sveca ili njegov konstruktivni život, odnosno mučeničku smrt. Da bi se ipak u vezi s tim izbegle konfuzije i nesigurnosti, počev od veka koji istoričari nazivaju mračnim (saeculum obscurum), tj. od X veka, pos-tepeno su utvrdjivani sve precizniji kriterijumi svetosti i procedure iznošenja sudova o njoj. Prihvaceno je da se ne uzima u obzir apsolutna bezgrešnost, jer niko u životu nije prošao bez grehova (osim Isusa). Medju velikim svecima bilo je onih koji su se nekada, pre nego što su se našli u kalendaru, uprljali velikim gresima, počev od Pavla iz Tarsa, koji su svoje grehe morali da iskupljuju velikim zaslugama za Boga i ljude. Zbog toga su čuda bila važna. Jer, bogobojažljivost nije pouzdano obeležje; činimo grehe koje ljudi ne vide a koji nam mogu veoma otežati ulazak u krug spašenih; čuda koja na zauzimanje sveca Bog čini, i ne sam svetac, očigledno nam pokazuje da Bog svedoči njegovu svetost.
Sve to su svima dobro poznate stvari, medjutim, meni je stalo do nečega veoma zamršenog – do sve-tovne svetosti, ako se tako može reći. Razumljivo je da su oni koje Crkva proglašava svecima sami pripadali Crkvi. Prema tome smemo da postavljamo pitanje svetosti onih koji su živeli van Rimokatolicke crkve, ispovedali druge vere (ili nijednu), pa čak nisu ni verovali u Boga. Prema tome, koga želimo sveticom ili svecem da nazovemo?
Naravno, lakše je reći ko zasigurno nije svetac, pri čemu pored hiljadu očiglednih obeležja valja pomenuti jedno: svetac sigurno nije onaj koji se smatra svecem. Sveci su se smatrali grešnicima, strana im je bila oholost tobožnjeg savršenstva i dobro koje su činili nisu činili da bi se pokazivali. Medju crkvenim svecima postoje ljudi svih staleža i profesija: školovani i neškolovani, od pape i kralja do prosjaka i seljaka. Isto možemo reći i za svetovne svece. Izvesne profesije mogu ipak pričinjavati znatne teškoće. Prema tradiciji, Marija Magdalena, pre nego što je srela Isusa bavila se najstarijim zanatom sveta, premda žene iz perspektive spasenja nisu isključene: medju njima ima onih koje ništa drugo ne umeju da rade da bi nahranile svoje dete i u književnosti prema njima ima više saosećanja nego osude. Prema tome, nemoguće je da se sveci ne nalaze i medju njima. Medjutim, postoje tako reći gnusne profesije za koje se to nikako ne može reći: kao što su, na primer, diler drogom, organizator seksualnih zabava s decom ili ucenjivač. Takvi bi morali da prodju kroz pravo krštenje duha, pravi put u Damask i istinsko dugo pokajanje, da bi dospeli u društvo svetaca.
S obzirom da govorimo o svetovnim kriterijumima svetosti, stavljamo na stranu pitanja koja se jedino ispoljavaju iz perspektive religioznog iskustva u pravom smislu te reči. Prema tome, ne samo čuda ili dogadjaji kojima čak očevidac može pravosnažno, ne gubeći razum, da ospori čudesnost, već i služenju Bogu, drugačijem od službe ljudima, odnosno molitve, umrtvljivanja, kontempliranje bo-žanskosti. Ne osporavamo uspešnost i realnost tih stvari već ih stavljamo u zagradu. Ono što ostaje po svoj prilici ne razlikuje svetovnu svetost od religiozne. Svecem želimo da nazovemo onog ko čitav svoj život i sve svoje napore stavlja nesebično u službu drugim ljudima, ko nesebično u svemu što čini, čini dobro i drugima dobro razdaje. Svetac u svetovnom smislu čini tako imajući u vidu druge ljude kao jedini predmet svoje brige, prijateljstva i ljubavi, dok svetac u religioznom smislu ima u vidu božje zapovesti i svoje predavanje Bogu, ali ako zaslužuje ime sveca, onda i druge ljude tretira kao samostalan cilj, a ne samo kao instrument koji koristi da bi služio Bogu. I jedan i drugi lišeni su mržnje.
Usudjujemo se da kažemo da kada postoji volja da se čine dobra drugim ljudima, može se grešiti u pogledu toga gde se i kako radja dobro, a svima nam je poznato da se pobožne intencije vremenom izvrću u zlo. Tako se sigurno mnogo puta dogadja, ali kada postoji snažna volja za dobrim, sjedinjena sa snažnom voljom da se sam ne prevariš i sebe ne lažeš, greške, iako su moguće, nisu pogubne. Narav-no, ne možemo predvideti sve posledice naših postupaka, da se osetimo odgovornim i za posledice koje nismo mogli predvideti. životne komplikacije su beskonačne, mada razlika izmedju zla i dobra zbog toga nije ukinuta.

Svetost u svetovnom smislu dopušta stepene. Svet se ne deli na dve krajnje različite kategorije – na spasene i žigosane. Smemo da govorimo o svetosti, u kojoj ljudi učestvuju u različitoj meri i s različitim intenzitetom. I u religioznom smislu dobro je gradirano i oni koji nisu samo dobri, bez ostatka dobri, zbog toga nisu prokleta i do srži pokvarena masa. I iz hrišćanske perspektive ljudi većinom nisu savršeni, niti totalno korumpirani. Razlika izmedju svetaca i svih ostalih ipak je izrazita i kvalitativna: sveci su oni koje će Bog odmah posle smrti prigrliti. U slučaju svetaca u svetovnom smislu nikada nismo sigurni, niti posedujemo precizne kriterijume, mada povremeno imamo osećanje da opštimo sa svetim ljudima.

Koliko je onih koji istinski žive prema petom poglavlju Jevandjelja po Mateju? Sigurno malo, sigurno veoma mali deo ljudskog roda. Medjutim, oni spašavaju svet i njima smo zahvalni što smemo da odbacimo pretpostavku da je ljudska stvarnost pronalazak djavola, a za njih možemo reći da su kristalna duša sveta, da su nosioci njegove moguće misije u dobru.

Sveci, ponovimo, ne nazivaju sebe svecima i ne smatraju se za takve. ^ak štaviše, smatram da nije časno truditi se da budeš svetac, jer to znači da u svetosti vidiš cilj kojem težiš. Ako od vlastitog života činiš izvor dobra za druge, to je isto što i postizati svetost, mada iz toga ne proističe da smo dužni da postanemo sveci. ^ak naprotiv, mnogo je zdravije uopšte na to ne misliti, jer uporna želja da se postane svetac, prema našem osecanju, lako se ostvaruje, odnosno lako se stiče uverenje da smo postigli svetost, a takvo uverenje čini nas oholim, ispunjava nas osećanjem superiornosti nad ljudskim rodom, daje nam pravo da potcenjujemo i preziremo druge. Sigurno je da su oni koji se smatraju svecima udaljeni od svetosti. Sveci su samo oni koji uopšte ne haju za svetost.
Medjutim, ja predlažem da zajedno s Lajbnicem verujemo da je u materiji postojanja sve precizno i neodvojivo medjusobno povezano, tako da je svako od nas, svako ljudsko biće, deo opšte namere svemira, ali nije nezavisan delić, već takav da kad bi nekog od nas izvukli iz te beskrajne celine, celo-kupna istorija svemira drugačije bi izgledala, svako bi u okviru te misije imao nekakvu svoju misiju, čak i dete koje umire sat nakon rodjenja, medjutim, uopšte ne znamo kakva je to misija, jer je za to potreban božanski um, koji vidi celinu; stvarno ne znamo kakvu su misiju, na primer, imali Ajnštajn ili Šopen.

Na kraju, postavimo sebi pitanje: da li ima više svetaca, u pomenutom smislu, medju vernicima ili medju skepticima, nevernicima i nesigurnima? Narav-no, to je moguće sagledati, medjutim, možemo pokušati da damo privremen odgovor koji se podjednako temelji na iskustvu i na apriornom sudu. Moglo bi se činiti da se medju pobožnim hrišćanima svetost češće sreće, jer su jednostavno osetljivi na pitanje svetosti, jer su o svetosti, svecima, više čuli i čitali i svetost vide kao religijsku i božju stvar, a ne kao zemaljsku ili samo moralnu i kulturnu, jer svetost jednostavno lakše smeštaju u svoj rečnik i duhovnu riznicu. To je sigurno istina, ali samo napola. A druga polovina je takva da su iz istih razloga pobožni više prepušteni iskušenjima pseudosvetosti birokratske svetosti, ispunjene ohološću, hipokrizijom i samozadovoljstvom zbog postignutog ulaženja u tajnu same Istine – jer znaju šta su Sveta trojica, a drugi to ne znaju (u stvari, niti to znaju, niko ne zna).

Iz tog samozadovoljstva, kako često vidimo, radjaju se mržnja i laž. Medju njima lakše je onima koji se manje brinu o tome da bližnjima služe i zbog toga pre postaju sveci. Skeptici, nevernici ili reli-giozno ravnodušni, po pravilu lakše zauzimaju cinične stavove, lakše padaju u cinizam i lakše postaju gramzivi; takvi moraju imati posebne motive ili posebno duhovno raspoloženje, koje ne zavisi od religiozne tradicije ili je naizgled nezavisno, ako dolaze do nečega što drugi moraju nazivati svetošću. Medjutim, i manje sumnjaju u rdjave motivacije i to da pobožnost začinjavaju mržnjom i laži. Prema tome, iako su pravi sveci sigurno malobrojni, a priori ne postoje razlozi da se kod jednih ili drugih taj neobičan i redak kvalitet više očekuje.
S poljskog prevela Biserka Rajčić

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License