Krajem oktobra 1939. godine, oko 1200 Jevreja iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke krenuli su organizovano na veliko putovanje do Palestine, kako bi se izvukli od nacističkog pakla u Njemačkoj.
Bilo je predviđeno da se dalje putuje Dunavom do Suline, gdje je trebalo da čeka veliki prekomorski brod koji bi izbjeglice prebacio do Palestine. Problem je bio u tome što ovi putnici nisu imali tranzitne vize i nisu imali sertifikate, odnosno vizu za ulazak u Palestinu. Sertifikate su izdavali Britanci koji su tada držali teritoriju Palestine, a oni su ograničavali ulaz Jevreja. Tako je, zapravo, ovo bio jedan od brojnih ilegalnih pokušaja ulaska u Palestinu.
Krenula su tri broda "Car Dušan", "Car Nikola II" i "Kraljica Marija".
Flotila brodova krenula je prema Crnom moru. Zaustavili su se u Vukovaru, nakratko i u Beogradu. Zatim su krenuli dalje ka Donjem Milanovcu. Tamo je trebalo da stigne telegram koji potvrđuje da ih u Sulunu čeka morski brod. Ali taj telegram nije stizao.
Posle skoro mjesec dana bez nade, iznenada iz magle, iz Turn Severina došao je ogroman šlep "Penelopi" koga je vukao mali rečni remorker i putnici-emigranti su se oduševili u nadi da se put nastavlja. Čim je stigao, brod se okrenuo i vratio nazad prazan, jer mu je tako naknadno javljeno.
"Dva cara i kraljica" su stalno bili na otvorenoj rijeci, po hladnom vremenu i neizvjesnosti. Pošto se čekanje oteglo, a na Dunavu počeo da hvata led, brodovi su morali da se sklone u zimovnik za brodove u Kladovu. U Kladovu su boravili od kraja 1939. sve do septembra 1940. godine, gdje su srdačno primljeni od mještana malog ribarskog gradića.
Pošto veliki brod i dalje nije stizao, a u Kladovu je zbog blizine Njemaca u Rumuniji postalo opasno, šlepovi su putnike vratili natrag do Šapca na rijeci Savi. To je bilo septembra 1940. godine.
Kako je vrijeme prolazilo, a Njemci se približavali, ljude je sve više napuštala nada da će otići iz Šapca. Pojedinci su bježali preko nekih veza koje su sami pronašli. Oko dvije stotine djece, bez roditelja, uspjelo je da ode u dva transportera sa šabačke železničke stanice za Palestinu.
Poslije 06. aprila 1941. godine sve nade su napuštene. Njemci su okupirali Srbiju, ušli u Šabac i zaveli iste one mjere od kojih su svi ti Jevreji dvije godine ranije pobjegli.
Zbog nekih partizanskih akcija, Njemci su se posebno okomili na stanovništvo Šapca. Iživljavali su se na muškom dijelu stanovništva uključujući Srbe i Jevreje. Nekoliko dana su ih držali zatvorene i tjerali ih da trče i marširaju od sela Klenka do sela Jarka. Iznemogle i posrnule su ubijali. Poslije desetak dana mučenja, Jevreji izbjeglice, šabački Jevreji i šabački Cigani odvedeni su iz grada i streljani kod mjesta Zasavica.
Žene iz logora u Šapcu su sa djecom po izuzetno hladnoj zimi, februara 1942. godine otjerane iz Šapca za Beograd. Išle su pješice po snijegu i vjetru noseći u rukama i vodeći za sobom djecu koja su se usput smrzavala i umirala od jake hladnoće. Majke su, po svjedočenju očevidaca, ludele od bola za djecom i čupale kosu. One koje su stigle do logora Sajmište, bile su likvidirane u kamionu sa gasom.
Poslije rata napravljen je spisak od 1057 imena pobijenih muškaraca i žena, austrijskih, njemačkih, slovačkih i šabačkih Jevreja.
16. oktobra 2002. godine, nakon 62 godine, u znak sjećanja na stradale Jevreje, Kladovu je darovan spomenik jevrejskim žrtvama, koji potvrđuje da je Kladovo bio jedina mirna luka na putu za Obećanu zemlju.