Vladimir Ćorović
Bosna i Hercegovina
Original objavljen u Beogradu 1925: Srpska književna zadruga
I V
Jevrejske kolonije na Balkanskom Poluostrvu vrlo su česte već u XII veku. Svi grčki gradovi i primorska mesta Maćedonije imaju svoje jevrejske opštine, s posebnom organizacijom, i dozvoljavaju im slobodan razmah, naročito u trgovini. Na zapadu Jevreja ima ponajviše u Mlecima. Njihov broj tamo iznosi 1152. godine na 1300 stalno naseljenih lica, koja stanuju delom u Mestrama, a delom na Spinalungi. Na ovom drugom mestu stanovali su ponajviše oni Jevreji koji su imali trgovačkih veza sa Dalmacijom i albanskim gradovima. Iz Mletaka je jedan deo Jevreja silazio i u primorske gradove, gde su bili trgovci ili lekari, a ređe su se iz primorja upućivali u unutrašnjost. U Bosni i Srbiji o Jevrejima za dugo nema pomena; dok je u Bugarskoj, u XIV veku, jedna Jevrejka došla čak na carski presto, kao druga žena cara Aleksandra.
Nov i jak priliv Jevreja u balkanske zemlje, koje su tada bile pod turskom vlašću, javlja se krajem XV veka, posle oslobođenja Španije od Mavara. Španija je oduvek važila kao kula katolicizma. Od 1480. godine u njoj vlada inkvizicija i mrki likovi ćutljivih i svirepih kardinala inkvizitora. Od časa kada je sva zemlja došla pod vlast katoličkog vladara i kad više nije trebalo nikakvih obzira prema inovernicima za eventualnu političku saradnju, katolička reakcija počinje naročito da besni. Njene su žrtve u prvom redu takozvani maranos, Jevreji, koji i pokršteni ne izgledaju dovoljno pouzdani, i onda svi drugi inoverci iz reda. Progoni Jevreja uzimaju maha i dovode najposle do najoštrijih mera. Radi toga od 1492. počinje jevrejsko iseljavanje u masama i bežanje naročito u zemlje turskog sultana, gde se prema Jevrejima postupalo najčovečnije. Da je to bežanje bilo praćeno sa mnogo nevolje i da su izgnanici imali da pretrpe vrlo teške dane razume se samo po sebi; sudbina izbeglica svuda i svagda najobičnije je jedan dug niz bolnih udaraca.
Najveći deo španjolskih Jevreja uputio se u glavna mesta turske carevine, u Carigrad, Solun, Jedrene, gde su sve do danas ostali poznati pod imenom, Sefaradim, Sefardim, što će reći Španjolci. Manji deo došao je na obale Jadranskog Mora, u područje mletačke republike, gde su bili obeležavani kao „Ebrei Ponentini" za razliku od dotadašnjih „ Ebrei Levantini". Prvi pomen o Jevrejima u Bosni potiču iz polovine XVI veka, iz kadiskih šerijatskih sidžila u Sarajevu. Godine 1565. tražila su dvojica jevrejskih trgovaca naplate nekih svojih dugovanja, a jedan od njih imao je i parnicu sa svojim kiridžijom. Nema sumnje da su ti trgovci već od ranije živeli u Sarajevu, gde su, da bi mogli uterivati dug, imali najpre da stvore trgovačke veze i udese pazar. To mišljenje bi pomagala i jedna nedovoljno utvrđena vest da je oko 1541. bilo u Sarajevu 30–40 Jevreja, koji su se bavili trgovinom. Ali, zanimljivo, to su bili samci, koji su dolazili obično iz Soluna, i o velikim praznicima, išli natrag svojim porodicama. Sigurno je, međutim, da je broj Jevreja u Sarajevu u drugoj polovini XVI veka bio dosta porastao, jer se 1580–1581. podiže za njih poseban odeo, geto, za vreme Sijavuš paše Atika. Geto je, prema jednoj belešci, podignut na molbu sarajevskih muslimana, koji su se tužili da Jevreji mnogo larmaju i da im remete kućni red i da mnogo barataju s vatrom što je za lako zapaljivo Sarajevo bilo od posebne opasnosti.
Jedan deo Jevreja krenuo je iz Sarajeva u trgovački naročito razvijeni Dubrovnik, i počeo je tamo da se bavi trgovinom. Ali, slobodni Dubrovnik je u verskom pogledu bio strožiji od ostale Dalmacije i jevrejski trgovci u njemu nisu zadugo mogli da dođu do pravog razvoja svog posla. Mnogo bolje oni su stali u Spljetu. Kao njihovu pažnju prema tom gradu treba istaći predlog Danijela Rodriga, jednog vrlo bistrog Jevrejina, koji je 1577. godine podneo mletačkom senatu predlog da se razvije Spljet i da postane prva luka Jadranskog Mora, daleko naprednija od Dubrovnika. Mletački senat, kome su razlozi Rodrigovi brzo legli u pamet, prihvatio je rado taj predlog i poverio je odmah samom Rodrigu da ga privodi u delo. Ideja Rodrigova je bila da se u Spljet skrene sva trgovina sa Bosnom i da to postane glavno izvozno mesto. Da se to postigne on je nameravao podići velike staje za kiridžiske konje i konačište za njihove pratioce, a uz to velike magazine za trgovačku robu. Ali taj plan naiđe na opoziciju. Spljetska vlastela digla se protiv toga, što je sama imala da štetuje, jer su dotad hanovi i staje bili u rukama njihovih ljudi. S druge strane javila se, pored dubrovačke, još i opozicija izvesnih turskih vlasti iz susedstva, naročito od neretvanskog emina, koji se s razlogom bojao, da će onda, kad se digne Spljet, izgubiti gotovo sav ekonomski značaj put niz Neretvu. Ali je mletačka vlada, uviđajući korist od Rodrigova plana, ostala čvrsta u odluci i uspela, doista, da postigne neke uspehe. Kao nagradu za to dobio je Rodrigo izvesne povlastice za sebe i svoje suvernike i postao je jevrejski konzul u Spljetu. Godine 1592. izvedeni su poslovi koje je imao u planu Rodrigo i oni su ispali po volji svim zainteresovanim činiocima. Spljetski knez i kapetan pisao je 11. oktobra 1594. svojoj vladi u Mletke, „da splitsko stovarište daje mnogo više od onoga, što su se nadali”. Uz to stovarište, koje je bilo od ogromne koristi za Spljet i skrenulo u nj veći deo bosanske i balkanske trgovine, podigli su Jevreji, na molbu spljetske opštine, a po dozvoli mletačke vlade, i prvu banku u tom gradu, koja je imala da finansira velik deo poraslih trgovačkih poslova. Uslov je samo bio da se u banci ne sme naplaćivati veći interes od 15%. Prirodna je stvar da su se spljetskim stovarištem i bančinim kreditom Jevreji služili u velikoj meri i da je to znatno podiglo i njihovo blagostanje i njihov uticaj. Koliki je značaj spljetskih Jevreja vidi se najbolje po ovom: Josif Penso, njihov konzul oko 1630. godine, kreditira mletačke službene predstavnike kod bosanskog paše; on sam ide kao predstavnik mletačkih vlasti ne samo izvesnim manjim turskim susedima, nego čak i samom bosanskom veziru.
U Bosni Jevreji su bili uvek uz turske vlasti. To je činjeno nešto iz zahvalnosti za dobar prijem, a nešto iz potrebe da ne budu smetani u radu. U XVII veku nema, istina, o njima mnogo podataka, ali iz onih što postoje da se videti nekoliko zanimljivih stvari. Najveći deo sarajevske jevrejske kolonije su trgovci, koji imaju poslovnih veza najviše sa Mlecima. Kolonija je već prilično organizovana: ima svoj hram, svoju opštinu, svoje groblje i svoju školu. Velik deo sarajevskih porodica toga vremena ima čisto španjolska imena: Rosado, Kuriel, Alavo, Fajon, Nones, Pardo, Penso, Perez; dobar deo potiče verovatno iz Italije: Krispi, de Mantova, Benveniste, Navaro, Sonino, Tolentino. Turski uticaj da se videti u imenima koja se u XVI i početkom XVII veka javljaju u Bosni, danas su tamo potpuno iščezla, kao primera radi: Alavo, Almuli, Franko, Farki, Gurmisan, Zevi, Burla, Eljasaf, Magreso, Sorožan i dr., ali se javljaju na drugim stranama, kao primera radi u Beogradu Gabaj i Ruso. Druge porodice iz tih dana održale su svoje potomke sve do danas, kao Altarac, Baruh, Kajon, Danon, Alkalaj, Finci, Katan, Pinto, Papo, Levi, Salom i dr.
U XVII veku Sarajevo je dalo i jednog čuvenog avanturistu, Nehemiju Kija Kajona. Rođen tu, on je svoju prvu mladost proveo u Palestini, gde se i školovao; posle se, u osamnaestoj godini, vratio ponovo u Sarajevo i tu se oženio. Ali se nije mogao da smiri u svom rodnom mestu i počeo je da putuje, pouzdavajući se, u glavnom, u svoju kabalističku veštinu. Na istoku; u Solunu, Carigradu i Maloj Aziji, pa i u Italiji, on je brzo izigrao svoju ulogu i bio proglašen za jeretika; ali je za to imao više sreće na zapadu i severu, naročito u Berlinu. Glavni protivnik Kajonov bio je rabiner nemačke opštine u Amsterdamu, Haham Zebi ili Zevi Aškenazi, koji je jedno vreme pre toga bio rabiner i u Sarajevu, od 1687–1697. godine. Njemu je najposle, posle dugih raspravljanja, uspelo, da i na zapadu prikaže Kajona u pravoj svetlosti.
Za veze između beogradskih i sarajevskih Jevreja, koje se mogu lako pretpostaviti i inače, imamo i nesumnjivih dokaza. Baš u Kajonovom procesu, u Amsterdamu, data je jedna izjava nekadašnjih beogradskih Jevreja, iz koje se vidi da su sarajevski trgovci dolazili u Beograd da tamo pazaruju. Iz Sarajeva ti su trgovci išli obično preko Vlasenica na Zvornik, a odatle bi se lađom spuštali do Beograda.
Napadaj princa Evgena Savojskog na Sarajevo 1697. godine naneo je štete i sarajevskim Jevrejima. Dovoljno je poznata stvar, kako je tada princ surovo besneo protiv grada. U sarajevskoj srpskoj opštini ostalo je o tom nekoliko beležaka, iz kojih se vidi da su tom prilikom stradali i neki pravoslavni hrišćani i nekoliko Jevreja, koji su bili silom odvedeni iz svoje otadžbine. Tom prilikom je izgoreo i jevrejski geto.
U XVIII veku jevrejski trgovci dobivaju još veći značaj. Oni su, kao dobri trgovci, stekli velike kapitale, podigli svoj ugled i uspevaju da stiču i osetan uticaj. Oni su verovnici bosanskih paša i turskih činovnika, uvek pohlepnih na novac i gotovo redovno oskudnih. Oni čak kreditiraju i pravoslavne vladike u Bosni, specijalno sarajevskog, i taj dug, koji se nakupio za izvestan niz godina, iznosi jednom zamašnu sumu od 22145 groša. To sve, naravno, pojačava i broj jevrejskih kolonista. U Sarajevu je oko 1779. bilo 214 jevrejskih domaćina, što pretpostavlja populaciju od kakvih 1000 duša. Zanimljivo je da je Beograd u prvoj polovini XVIII veka imao samo oko 30 jevrejskih porodica.
U Sarajevu su, u to vreme, Jevreji izradili sami jedan svoj opštinski statut (1731.). Po njemu, svi su bili dužni plaćati opštinski prirez, koji im bude razrezan. Bogatiji, odnosno oni koji plaćaju više prireza, imali su pravo biti članovi uprave, a oni su je jedino i birali. Kao pravoslavni Srbi i Jevreji su imali svoju zasebnu školu. Samo su jevrejski opštinski prihodi bili veći od pravoslavnih; očevidno s toga, što su Jevreji, kao trgovci, bili bogatiji. Oko godine 1740. jevrejski su prihodi iznosili na 200.000 aspri godišnje, dok su pravoslavni imali svega oko 150.000. Glavni rabiner, odnosno haham, imao je mesečnu platu od 2000 aspri, od prilike 1 1/2 zlatni dinar. Učitelj je prolazio gore; on je morao da se ispomaže radom i van škole. U školu išla su samo muška deca; ženska su ostajala kod kuća. Zauzeti trgovinom i praktični ljudi, sarajevski Jevreji nisu se mnogo bavili knjigom i naukom. Iz njihovih redova zadugo nema nijednog lica, sem Kajona, koje bi steklo neki veći glas svojom znanošću. Čak ni za rabinere nemaju svoj podmladak, nego sve do druge polovine XVIII veka dovode na ta mesta tuđa lica. Tek David Pardo, rodom Mlečanin, koji je iz Dubrovnika i Spljeta došao u Sarajevo (1768.), stvorio je kakav-takav naučni podmladak, A to je trebalo tim više, što je glavni rabiner bio i glavni sudija u jevrejskim parnicama i trebao pored verskog da zna, nesumnjivo, i običajno narodno pravo i posebne prilike zemlje, u kojoj deluje. Beograd je u tom pogledu, izgleda, bio pred Sarajevom. Jer, u Beogradu, sredinom XIX veka postoji već i jedna beogradska jevrejska štamparija, koja radi, dok Sarajevo, samo u izuzetnim slučajevima, ima lica književne aktivnosti.
Ali, dok su se ljudi kretali na razne strane i u trgovačkom dodiru oštrili svoje prirodne sposobnosti, dotle su žene ostajale povučene i prilično u neznanju. Položaj žene u muslimanskim sredinama bio je dosta težak. Uticaj islamskih pogleda na odnosno između ljudi i žena i na žene uopšte osetan je kod svih naroda njihove države. Slobodno kretanje žena na ulici nije bilo rado viđeno ili je moglo da ima drugih neprilika. Radi toga se žene uvijaju u čaršave kad idu ulicom i kriju se od muških pogleda. To su činile i pravoslavne i katoličke žene, naročito mlađe, za koje je bilo više opasnosti. Jevrejske žene i devojke postupale su isto tako. To ograđivanje od sveta imalo je, prirodno, štetnih posledica za opšte obrazovanje ženskih, iako je, s druge strane, razvijalo unutrašnji život u porodici i znatno doprinosilo jačanju porodičnog morala.
„Pravno stanje Jevreja isto je kao i drugih nemuslimana u turskome carstvu. Centralna vlast u Carigradu ih štiti zakonima i fermanima, koji im se daju od prilike do prilike. Ali ih nije kadra uvjek zaštiti od samovoljnih valija i drugih pojedinaca. Za to su bili izloženi čestome globljenju.” Ali, u glavnom, oni se drže uz vlast i ne žele nikad da učestvuju u pokretima političke prirode ili u opasnim ustancima, tako čestima u bosanskoj prošlosti. Njihove glavne kolonije su u mestima gde su središnje turske vlasti, koje im mogu dati brzu i neposrednu pomoć. Pored Sarajeva Jevreji u Bosni imaju svoju veću koloniju, sa samostalnom organizacijom, samo još u Travniku, gde je za duže vremena bilo vezirsko sedište. Inače, Jevreji „plaćaju harač kao i druga raja, i to treću klasu (oko 1763.) po 2 1/4 groša na glavu. Za vrlo siromašne plaća opština kao i u Srba”. Pri davanju komore Jevreji su imali da plaćaju trećinu od onog, što je bilo određeno za hrišćane. U jednoj belešci stoji da su Jevreji za komoru davali, doista, jednu trećinu; drugu trećinu plaćale su ćurčije, kao najbogatiji esnaf u gradu, a treću trećinu plaćalo je sedam ostalih esnafa. Za gradnju puteva, mostova i drugih prometnih ustanova moralo se ili kulučiti ili se otkupiti, a za gradnju vojnih objekata moralo se lično raditi. U sarajevskim pinakama nalaze se beleške o tom da su Jevreji morali davati skup otkup da bi samo mogli subotom biti oslobođeni od prisilnog rada na tim objektima.
Ima ponekad i drugih plaćanja. U tursko vreme hrišćani i jevreji nisu smeli nositi isto odelo kao i Turci. U tom pogledu vladali su naročiti propisi. Među ostalim to je vredelo i za obuću. Nemuslimani su morali, i muški i ženske, nositi crnu obuću; dok su muslimani imali pravo na crvene firale, a muslimanke na žute. Jevrejske žene osećale su tu zabranu kao poniženje; a smelije su se odlučivale da ponesu žute cipele. Muževljeva kesa imala je posle da plaća taj kapris, bilo da se davala globa, bilo da se pružalo mito, da se stvar zataška.
Drugi otkupi bivali su radi surovijih zahteva. Turci, često bezobzirni do brutalnosti, imali su ponekad običaj, svirep i obesan, da vešaju krivce na vratima tuđih bogomolja. Tako su, na pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, licem na Vaskrs, u dva maha obesili jednog čoveka. Tako su 1747. hteli i na vratima jevrejskog geta da obese jednu ženu i samo otkup od 4000 aspri spasao je nedužne Jevreje od te napasti. Takvi slučajevi ponavljali su se godine 1753., 1754., 1766., 1779., 1785., i dr. što znači, da su turske siledžije napravile od tog jednu vrstu prihoda.
Najveći deo jevrejskih kolonija zanimao se trgovinom. Osim trgovine, Jevreji su imali i drugih zanimanja. Naročito je mnogo lečnika iz njihove sredine. Polovina dubrovačkih lekara jevrejskog je porekla; a sličan je slučaj i u Bosni. Pored toga ima i nešto zanatlija ali njihov broj nije veliki. Jedino u Spljetu izgleda da su jevrejski krojači, koji su ponekad bili i prodavači odela, postali opasan takmac, jer se protiv njih vode ogorčene borbe
O Istoriji Jevreja Bosne I Hercegovine