Njemacki Zidovi U Izraelu

Njemački Žžidovi
u Izraelu

Oni su bili pedantni, komplicirani i često ismijavani. Nazivani su „Jekama“, Židovi koji su doselili iz Nje-mačke. Danas "Jeke" nije uvredljiv naziv nego kompli-ment. Cijeni se njihov udio u izgradnji države Izraela.
Skeč Lul je klasik na repertoaru izraelskog kabareta. On obrađuje različite valove useljavanja Židova iz Europe i sa Srednjeg istoka. Najprije su došli Rusi, zatim Poljaci pa „Jeke“, židovi iz Njemačke.

S pletenom kapom na glavi i u kožnim hlačama iskrca-vaju se Fritzi i njegov otac i traže svoje prijatelje, profesora Haberbucha i profesora Salzburga. „Tata, je li ovo Palestina“, pita Fritzi. „Pa ovo je sami pijesak.“
„Mi ćemo stvoriti život u pustinji, glupane“, odgovara otac.

Ta scena se stalno ponavlja na jednom monitoru u Muzeju „Jeka“ u Galileji, kao uvod u izložbu o nje-mačkim Židovima. Voditeljica toga malog muzeja u brežuljkastom krajoliku je Ruthi Ofek. Što znači riječ „Jeke“, kako nazivaju njemačke Židove?
„Objašnjenje je da su njemački Židovi imali kratke jakne, a ne duge ogrtače kao Židovi na istoku. Ili od riječi „Jeck“, koja u Porajnju označava nekoga tko nije sasvim normalan. U Izraelu „Jekom“ je nazivan i netko tko je jako točan, jako pouzdan, tko ne govori dobro hebrejski, tko se manje-više smiješno oblači, sa sakoom i kravatom, a dama ponekad nosi šešir.“

„Jeke“ vrijede kao korektni, pošteni i obrazovani, ali i pomalo komplicirani i tvrdoglavi. Njihov doprinos uspo-stavi židovske države danas se jako cijeni, kaže Ruthi Ofek. „Doći u Izrael, u jednu zemlju koja je tada bila tako siromašna i izgrađivati ju od početka, a ne izgubiti mentalitet, točnost, uvijek govoriti istinu“, to su stvari koje ona povezuje s njemačkim židovima. Napominje da naziv „Jeke“ danas nije uvredljiv. „Ako netko nekomu danas kaže da je „jeke“, time hoće reći, ti si pošten, tebe se može uzeti ozbiljno.“

Ali, nije uvijek bilo tako. Kad su njemački Židovi 30-tih godina dolazili, većinom bježeći od nacista, bilo im je teško u toj neplodnoj zemlji, kaže Hans Grünthal, rođen 1915. kojega su nacisti počeli progoniti još prije 1932., jer je mladež podučavao cionizmu.

Sa 17 godina je došao u Palestinu, sam bez dokumenata. Izučio je za električara i dalje se obrazovao u večernjoj školi. Ali, najprije je morao naučiti hebrejski. „Nitko nije govorio njemački. Njemački se izbjegavalo, u najboljem slučaju govorilo se „jidiš“, ali nastojalo se govoriti hebrejski“, prisjeća se Grünthal koji je učio hebrejski sjedeći u gostionici i ponavljajući ono što su drugi naručivali.
Kad je osnovana država Izrael, Hans Grünthal je imao 33 godine. Još se dobro sjeća toga dana: „Svi smo slavili. Još vidim sve te ljude, Ben Guriona i čitav red kako sjede, prvi govor, vladalo je veliko oduševljenje. Tada nije bilo stranaka, sve je bilo jedno, konačno imati vlastitu državu.“
Danas Hans Grünthal živi u staračkom domu u Haifi. U njemu gotovo svi stanovnici govore njemački. Čak su i natpisi na vratima uz hebrejski i na njemačkom. Tako se Hans Grünthal koji je sa 17 godina pobjegao od nacista u Palestinu vratio svojim njemačkim korjenima. U Haifi, na sjeveru Izraela, na istočnoj obali Sredozem-nog mora.

Bettina Marx, DW

Nekad I Sad Godina 1 Broj 5 Septembar/Oktobar 2010

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License