Nin U Izraelu Generali I Pesnici

NIN U IZRAELU
Generali i pesnici
Posle 22godišnjeg prekida diplomatskih odnosa dve zemlje
Da Izrael zauzima izuzetan, pa ponešto i izmešten, položaj u našoj svesti, obistinilo mi se tek nakon nedavne posete ovoj malenoj zemlji, prostorno manjoj od naše Vojvodine. Naime, najednom je više listova zatražilo da nešto napišem ili izjavim o svojim susretima i viđenjima s tog uistinu prekratkog tamošnjeg boravka. Slično nešto nije se dešavalo ni kada sam prelazio Polarni krug, niti kada sam odlazio u Kinu ili na iračkoiranska ratišta. Kao da je sve to i bliže i svima dostupnije.
Međutim, Izrael je očigledno nešto drugo i ne samo zbog toga što nam je, eto, tako uspešno „predao" tu zlosrećnu štafetu visoke inflacije. Izrael je, slobodno se može reći, jedinstvena državaideja, nastala nakon gotovo 2000 godina izgnanstva svog naroda otvoreno žarište koje ni po cenu rata ne može stići do mira.
Ovo poslednje zabrinjavalo je čak i jednog takvog „nezavisnog filozofa", pariskog izgnanika Emila M. Siorana dok mi je, koliko pre nedeljudve, govorio o odjecima nedavne posete Jasera Arafata Francuskoj.
JERUSALIMSKI SINDROM
Polazeći, dakle, u Izrael kao prvi zvanični jugoslovenski gostknjiževnik (na poziv Hebrejskog saveza pisaca), prirodno je da su se obnavljala, između ostalog, i prisećanja na onaj istorijski košmar iz juna 1967, od kada praktično i datira vakuum diplomatskih odnosa naše dve zemlje. I prisećanja na pustinjski bolno suva grla mnogih, i ne samo kulturnih, razmena i susretanja. Pa ipak, poslednjih nekoliko godina obostrana prisutnost je nešto življa, uvedene su već dve avionske linije, učestvuje se na sajmovima, obnavljaju katedre na univerzitetima, osnivaju društva prijateljstva, prevodi se…
Hoće li se, ipak, nekako nadoknaditi to što smo čak i jednog izraelskog dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Josefa Šmuela Agnona, iz krajnje neknjiževnih razloga, skrajnuli u potpunu anonimnost?
A ima li veće sreće za jednog savremenog pisca, pa bio on makar i izraelski, nego živeti na tlu na kome se „dogodila" Biblija, ta najčitanija i najprevođenija knjiga sveta?!
To mi je pitanje padalo na um i pre no što sam čuo za tzv. jerusalimski sindrom ili što sam dočuo za kod nas ne odveć komentarisanu (uostalom i krajnje neproverenu) vestideju da se baš u Izraelu, u gradiću Cfatu, na severu zemlje, odnedavno nastanila nesuđena imamova (pok. Homeini) žrtva, pisac „Satanskih stihova" Salman Ruždi, pa da je čak prešao u jevrejsku veru, studira ješivu, a uz sve to da je pustio zulufe i da nosi crnu kapicu!
(Ideja kao ideja svakako je zanimljiva, budući da je reč, na jednoj strani, o najprogonjenijem čoveku planete, a na drugoj, o srazmerno najnaoružanijoj vojnoj sili.)
No, o Ruždiju čini mi se da sve znamo, ali šta bi to bio „jerusalimski sindrom"?
O tome smo razgovarali nedavno u jednom društvu jerusalimskih pisaca u domu pesnika i pripovedača Benjamina Galaja. Doktor i publicista Ezra Zora navodi podatak da je poslednjih godina zabeleženo dvadesetak slučajeva „jerusalimske psihijatrijske bolesti", odnosno opsesivnog ludila u koje su zapali odveć emocionalno prenapregnuti došljaci u dodiru sa tlom o kom su još kao deca „toliko čitali u Bibliji".
Kako ne bih pao na sličnom „psihološkom testu", požurio sam da se iskupim još u samom Izraelu dajući unapred svom budućem putopisu naslov „Juče u Jerusalimu", zatvarajući time, barem prividno, stranicu s vekovnim zovom generacija i generacija Jevreja u rasejanju: „A do godine u Jerusalimu!"
KRALjEVIĆ MARKO U IZRAELU
Iako nisam video „ceo" Izrael, pogotovu ne njegovu uzavrelu južnu polovinu, nisam mogao da seotmem utisku klaustrofobije koja vlada u ovoj zemlji. Tamošnja situacija podsetila me je na jedan moj mladalački naslov (zapravo dramu o beskrajnom ratovanju), „Bomba u toploj leji". A kako i ne bi kad na svakom koraku mimoilaziš uniformisanu mladež (mladiće i devojke) i njihovi kratki automati zure cevima neprestance negde oko vaših nogu. Još strašnije je što se poneki od tih ljupkih parova i ljube na ulici, ali ne za rastanak. Znači, to traje…
„Samo kad bi vladao mir", čujem iznenadni, i pomalo odsutni uzdah pesnika Sandou Davida, koji mi je dotle govorio o svojoj farmi banana.
Među brojnim posetiocima Izraela, u nekoliko navrata tu je boravio i najveći danas živi pisac na jidišu, nobelovac Isak Baševis Singer, čiji sin i unučići, uostalom, žive ovde. „Posete Izraelu osvežavaju moj duh", kaže Singer. „Dovoljno mi je da krstarim telavivskim ulicama i unosim se u lica ljudi nikad se ne zamorim posmatrajući ih. Samo ako tu bude mira, oni će čudo stvoriti."
A da se na čudu, barem u Izraelu, uveliko radi, kazuje dovoljno podatak što je u program prvog zvaničnog jugoslovenskog književnika-gosta, potpisnika ovih redova, bio uključen i susret sa jednim izraelskim generalom i članom izraelske vlade, legendarnim Haimom BarLevom. To je onaj izraelski vojskovođa po kome je dobila svoj naziv čuvena „Bar-Lev linija" na sinajskom frontu, koji je 1968. postao načelnik Generalštaba izraelske armije itd. Zajedno sa Moše Dajanom sastavljao je spiskove za kupovinu oružja premijeru Goldi Meir kada je polazila u Ameriku, da bi joj se potom javljao sa Sinaja telefonom (na njezin ushit): „Gooolda, sve će biti dobro. Mi smo opet oni stari, a i Egipćani su opet kao prije…"
No, ručak sa Bar-Levom i još nekolicinom zvanica, uglavnom izraelskih književnika, protekao je uglavnom u „zemljačkim" temama, pa čak i na našem jeziku, budući da je BarLev (rođen 1924) desetak svojih mladenačkih godina, tamo između dva svetska rata, proživeo u Zagrebu gde je i završio Prvu mušku gimnaziju. Naizust kazuje recitaciju „Tri hajduka" od J. J. Zmaja, a onda i „Kraljević Marko i Musa Kesedžija", napominjući da se još seća kako su ondašnji klinci to „kesedžija" pretvarali u „kestendžija".
Prisutni novinar novosadskog „Dnevnika" J. Briza podstiče domaćina na prisećanja kako je u vreme šestodnevnog rata izmenjivao na frontu sa generalom Davidom Elazarom (rodom iz Sarajeva) poruke šifrovane na srpskohrvatskom jeziku.
Poklonjenu mu reviju „Beograd" dugo, i sa zanimanjem, lista. Na pitanje šta misli o mogućnosti obnavljanja diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Izraela, kaže:
„Znate, ja sam u tom pogledu pristrasan. Mladost sam proveo u Jugoslaviji, a to se nikad ne zaboravlja. Prema tome, bio bih veoma zadovoljan da se diplomatski odnosi obnove. Mislim da sa naše strane nema nikakvih problema. Nikad ih, koliko ja znam, nije ni bilo."
Jedna od digresija za vreme tog srdačnog i opuštenog razgovora bila je i ona o albanskom piscu Ismailu Kadareu. Naime, govoreći Bar-Levu o našim književnim manifestacijama, a posebno o Oktobarskom susretu na kom je učestvovalo poslednjih godina već petoro izraelskih pisaca, pomenuo sam i naše Borske susrete balkanskih književnika, čiji je jedan od gostiju prošle godine bio i I. Kadare.
„A ko je to Kadare?" znatiželjno će predsednik Udruženja hebrejskih pisaca Jakov Orland, čovek za koga bi se ponajmanje moglo reći da je nenačitan i neobavešten o tekućoj „književnoj internacionali".
Na još svežu, škrtu informaciju o pomenutom piscu, J. Orland pita da li bi Kadare prihvatio poziv da poseti Izrael.
Ovu digresiju pominjem prosto zbog možda i uzgredne asocijacije: dok čeda Izrailja znaju isključivo ono što žele da znaju, mi znamo, čini mi se, i ono što ne želimo!
NAŠI RADNICI
No, ta uzgredna digresija ukazuje i na podvojenost kultura i vera, koja se ublažuje isključivo uzajamnim poznava¬njem. Prošlogodišnje učešće dvojice izraelskih pesnika, dr Abrahama Husa i dr Aviva Ekronija na Oktobarskom susretu pisaca iskorišćeno je da se u Savezu književnika Jugoslavije potpiše prvi protokol o trogodišnjoj saradnji. Ovom činu izraelska strana dala je izuzetan značaj. Tekst tog dokumenta je preveden i objavljen na koricama časopisa „Moznaim" („Vaga"), zvaničnom glasilu njihovog udruženja. U istom časopisu pre nekoliko godina predstavljeno je stvaralaštvo I. Andrića, V. Pope i još nekih mlađih naših pisaca. A nedavno ugledni „Iton 77" („Sveske 77") u tematskom broju „Iz književnosti Jugoslavije" objavio je priloge dvadesetak naših najznačajnijih pisaca i nekolicine slikara.
Da utisak srdačne dobrodošlice jugoslovenskom gostu ni sa čim ne bi bio okrnjen, uviđavni domaćini upriličuju mi susret i sa prvim „pesnikom Jerusalima", jednim od najznačajnijih svetskih majstora stiha, Jehudom Amihajem. Značaj ovog jerusalimskog viđenja premaša svakako razlog pukog uručivanja Amihaju poziva da se priključi jesenjem beogradskom skupu pisaca posvećenom 600godišnjici kosovske bitke. Jednostavno, taj čovek s licem srdačnog zanatlije, dobroćudnog rođaka, veliki je majstor jezika za koji kažu da je nekada bio „sleng Boga".
Dok prolazimo kamenim uličicama nedaleko od čuvenog hotela „Kralj David", gde se nalazi i Amihajeva porodična kuća, kao i Dom za odmor i rad književnika, Jerusalim sa svojim Starim gradom nam je kao na dlanu.
Amihaj, koji je rođen 1924. u Vircburgu (Bavarska), priseća se kako je jednom, nakratko, boravio i u Jugoslaviji. Putovao je s ocem, bilo je leto, pa su svratili i na Bledsko jezero. Imao je tada svega trinaest godina. Dok je zalazio u jezersku vodu da se okupa, otac mu je skrenuo pažnju na nekog tamnokosog dečaka koji se tu nedaleko već brčkao u vodi: „Vidiš tamo onog dečaka, on ima isto toliko godina kao i ti, ali gledaj da ga ne poprskaš niti bilo čime povrediš to je jugoslovenski kralj Petar Karađorđević, koji je pre dve godine ostao bez oca."
I nimalo slučajno nije što je docnije J. Amihaj jednu od svojih najlepših pričapoema posvetio upravo svome ocu. Umirao je njegov otac u toj priči, koja se baš tako i zove „Smrt moga oca", nebrojeno puta: kad su došli da ga uhapse, kada su iz Nemačke emigrirali u Palestinu, četiri godine umirao je u ratu, umro je, najzad, i kad je stvarno umro; a sve se to događalo jer je bio sačinjen od „raznih" materijala…
Jedan od tih „ljudskih materijala" današnjeg Izraela svakako je i sve veći broj „poluilegalnih" radnika Jugoslovena (ekonomski momenat s kojim će se ubuduće, izgleda, sve više morati da računa). Na Amihajeve priče, međutim, ništa me nije više podsećalo kao reči jedne saputnice prilikom povratka u Jugoslaviju, neke sredovečne dobroćudne Totice koja je za tri meseca bedi.novanja „zaradila svome zetu kod kuće auto": „Izrael nije tako loš kao što ga grde, ali samo i tu čovek ne sme biti dugih prstiju…"
■ MOMA DIMIĆ

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License