Zoran Janković
POL OSTER
Nevidljivi
(Geopoetika)
Poput svojih junaka, Oster se u Nevidljivom vraća kući i sebi, kao i spoznaji da (lepa) knji-ževnost ipak pruža dovoljno smisla našim posto-janjima čak i u danima kada nanovo spoznajemo neprolaznost ljudskog zla i suštinsku repetitivnost nazovi-istorije
Pol Oster je stari znanac ovdašnjih čitalaca. Dobrano smo izučili njegov opus i upoznali njegov svetonazor tokom ovih petnaestak godina od prvog pojavljivanja njegove neprevaziđene Njujorške trilogije u Srbiji. Sa starim znancima i dragim, a čestim go-stima nije uvek tako lako. Bliskost i zajednički pređena kilometraža uzimaju danak, a otvara se prostor za sitničavost i zahtevnost.
Pol Oster je imao nekoliko slabijih izdanja, ostvarenja u kojima se oslanjanje na pretpostavljenu svemoć autopilota/autoreciklaže isuviše brzo i isuviše lako očitava (premda, to valja naglasiti ni ta dela nikako nisu padala ispod davno osvojenog i uvežba-nog standarda stvaralačke izrade), Čovek u mraku pre godinu-dve predstavio nam je znatno opuštenijeg Ostera, a sada je pred nama delo koje se, srećom, da pohvaliti bez prečestog posezanja za relativizacijom.
Nevidljivi (u prevodu posve sigurne i verzirane Ivane Đurić-Paunović) ponovo donosi Ostera zagle-danog u vlastite opsesije i literarne preference, ali ovaj roman istovremeno odiše izvesnom živošću i do-voljnom svežinom, odlikama kojih nije bilo u dovoljnoj meri u njegovom ovomilenijumskom pisanju. Nevidljivi nanovo priča o piscima i donekle dvojnicima, suštinski ne donosi ništa novo, ali moglo bi se reći da Oster u slučaju ovog romana iznalazi novi polet da se uhvati u koštac sa svojim starim, voljenim demonima i omi-ljenim zahvatima.
Roman počinje ispovešću pesnika u nastajanju, dvadesetogodišnjeg studenta Adama Vokera, koji tokom leta 1967. godine spoznaje prvu pravu telesnu strast, ali se po prvi put susreće sa suštinskim zlom u drugom čoveku. Književnost kao utočište i kao željeno ishodište, beg od (anglosaksonskog) životnog prag-matizma pod okrilje umetnosti i umetnicima još uvek sklone Evrope, elipse u sudbinama, neumitnost život-nog puta…, sve ključne idejne odrednice Osterovog književnog univerzuma su tu.
One ovde bivaju u znatnoj meri osvežene primenom dva značajna okvirna moti-va – boljanjovskog prihvata-nja neumitnih istina da nas neki susreti odrede i žigošu i za duge živote u kasnije posve drugačijim kontek-stima i preispitivanja moral-nosti kao važne odlike pi-sane/napisane reči. Da bi se domogao ova dva krup-na cilja, Oster u pravom trenutku, negde na trećini knjige koja je krenula put očekivanog i predvidivog, uvodi novi lik, lik nekadašnjeg piščevog cimera iz studentskih dana, a sada uvažavanog i čitanog pisca, koji potom dobija ulogu katalizatora prošlosti jurodivog Adama Vokera koji poslednje dane života provodi u nastojanju da napiše roman o godini koja je promenila i definisala njegov potonji životni put.
Oster je iskusan i verziran pisac, svestan kako svojih mogućnosti, tako i ograničenja na koje bi mogao da naleti. Stoga, baš kao što njegovi junaci u Nevidljivom, nekada voljno, nekada uz dosta nego-dovanja, kreću do tada neistraženim putanjama, me-nja pripovedne tehnike. Nakon dnevničke prve trećine, nailazimo na kombinaciju istorijskog prezenta i obra-ćanja u drugom licu jednine, da bi finale, uz povre-mene ukrase u vidu epistolarnih stanki, dočekali u umirujućoj bezbednosti tradicionalnog trećeg lica, tehnici koja stupa u zanimljiv i sasvim prikladan kontrast sa uzbudljivim događanjima pri koncu ro-mana. Time Oster pronalazi efektna sredstva da se izbori sa razgranatom i višeznačnom pričom koja se dotiče jednako i života u apstraktnom, a dirljivom smislu i (ne)moći književnosti da se pojmi i rečima uobliči ono nenadana, a burno i duboko proživljeno.
Pol Oster se sa Nevidljivim vraća na mapu pisaca čija se nova dela očekuju sa nestrpljenjem, ali i nedoumicom po pitanju onoga što sledi, ali se, što je jednako, ako ne i više važno, vraća samom sebi, iznalazeći novu zalihu vitalnosti da pruži novo ili barem preuređeno ruho svom nesporno velikom daru.
POPBOKS