Teško je posle pedest šezdest godina pisati o Hašomer hacairu, jevrejskom omladinskom pokretu, bez dokumenata, bez ikakvog pisanog materijala,sem jedne knjižice.1 A sećanja su izbledela. Nisam više siguran da li sam sve one događaje, kojih se sećam, stvarno doživeo, u njima učestvovao, da Ii podatke koje tu iznosim znam iz ličnog iskustva ili mi je o njima neko, ko zna kojom prilikom i ko zna kada, ispričao. Stvarni događaji u međuvremenu sasvim su izbledeli, zamaglili se, postali nejasni. Pre dvadest godina pokušao sam da napišem o Hašomer hacairu onoliko koliko sam se tada još sećao, a i onda je ono što sam napisao bilo već veoma manjkavo i puno nedostataka.2 Tamo je navedena i literatura kojom sam se služio o Hašomer hacairu, a od onda do novije literature nisam došao. Ako sam se ipak prihvatio da i sada napišem o tom pokretu nešto, učinio sam to samo na insistiranje saradnika Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu. Ovde izloženi podaci, ukoliko nisu rezultat sećanja, uzeti su iz knjižice Hašomer hacair.
Hašomer hacair ("mladi stražar") je jevrejska omladinska organizacija formirana u godinama posle Prvog svetskog rata u Poljskoj, da bi postepeno obuhvatila jevrejsku omladinu u nizu zemalja. U Jugoslaviji se javlja tridesetih godina i ubrzo posle toga osniva se i u Novom Sadu. Prvo sedište bilo je u Ulici Josifa Runjanina, u maloj ulici iza današnjeg pozorišta, na samom uglu (kuća postoji još i danas); zatim se preselilo u dvorišnu zgradu u Ulici Pavla Papa broj 4 (na mestu te zgrade u međuvremenu je podignuta višespratnica); potom se nalazilo u dvorišnoj zgradi iza bivše jevrejske škole (tada je aktivnost u "gnezdu" bila i najveća), da bi se dve-tri godine kasnije, 1938-1939, preselila na gornji sprat Jevrejskog kulturnog doma, u današnjoj Ulici Petra Drapšina (sada zgrada škole).
U Jugoslaviji su postojale i druge jevrejske omladinske organizacije, većina udružena u Savez židovskih omladinskih udruženja (SŽOU), sa sedištem u Zagrebu. Cionistički pokret je još pre Prvog svetskog rata bio najaktivniji u Hrvatskoj, tako da je i posle stvaranja Jugoslavije centar cionističkog pokreta ostao u Zagrebu. Te organizacije bile su npr. Tehelet lavan, Kadima, Betar. Prve dve okupljale su jevrejsku omladinu pretežno u manjim mestima i bile su po načinu rada i organizaciji manje-više bleda "kopija" Hašomer hacaira; one su, u izvesnom smislu, "pripremale" svoje pripadnike za buduće članove cionističkih organizacija građanskog, liberalnog pravca. U Novom Sadu nisu imale veći značaj. Betar je bila omladinska organizacija cionista-revizionista, po načinu rada u mnogočemu nalik kakvoj vojničkoj organizaciji.
Osnovni zadatak Hašomer hacaira bio je da vaspitava, da priprema jevrejsku omladinu za halučki, pionirski rad na izgradnji jevrejske domovine u Palestini, kao binacionalnoj domovini Jevreja i palestinskih Arapa. Taj rad, smatralo se u Hašomer hacairu, može da se obavi samo u kolektivima, u kibucima, jer je to najpogodniji oblik za život poljoprivrednika, ljudi koji su zemlji najpotrebniji, gde nema privatne svojine, ali gde je data mogućnost da svako ispolji svoju sklonost za onu aktivnost koja mu najviše odgovara, u skladu s mogućnostima i uslovima kibuca.
S obzirom na očekivani kasniji život u kibucu, rad u Hašomel hacairu bio je manje-više neprekidno vezan za ken ("gnezdo", u stvari dom), za prostorije koje su stožer života Hašomer hacaira u svakom mestu gde je pokret postojao. Sadržaj rada i života u kenu bio je izuzetno bogat. Danas, u našim uslovima, teško je i zamisliti koliko je to bogatstvo bilo veliko.
Polazilo se od toga, i to beskompromisno, da izgradnja zemlje Izraela ("Erec Jisrael"), kako se nazivala Palestina, traži celog čoveka, prožetog u potpunosti jevrejskim vrednosti ma. Na jednom mestu 3 kaže se: ':.. Cilj ove organizacije je fizičko i psihičko pripre. manje jevrejske omladine za odlazak u Palestinu, uključivanje u njenu obnovu, kao i izgradnja socijalističkog društva unutar poljoprivrednih organizacija…” U pomenutom "Vodiču" o zadacima Hašomer hacaira stoji da je ovaj pokret „..svestan da se vezu ie s jevrejskim i svetskim proletarijatom i njegovom sudbinom" (str 13) i dalje „…Hašomer hacair na bazi Borohovljeve aplikacije marksizma na jevrejsko pitanje, unosi u svoj rad snažnu socijalističku notu koja se ne iscrpljuje u romantičarskoj buni protil današnjeg sveta… nego prelazi na delo: izgradnju hebrejske radne Palestine”, a navodi se i "da se Hašomer hacair sve više usmerava rešavanju socijalnih problema buduće palestinske zajednice.5 Kao izraziti pripadnik levog krila svetske cionističke organizacije podstaknut nastupajućim fašizmom u Nemačkoj, Hašomer hacair smatrao je da se jevrejsko pitanje može rešiti jedino miroljubivom izgradnjom socijalističke domovine na tlu tadašnje Palestine.
Jevrejska omladina u Hašomer hacairu, pored nedvosmislenog cionističkog vaspitanja, dobijala je, kao što se to može videti iz navedenih citata, i ozbiljno marksističko vaspitanje. Tako "Crveni vodič" navodi literaturu koja se smatra obaveznom: Marksa, Engelsa, Plehanova, Adžiju, Cesarca, Kauckog, Fojerbaha itd. A ne sme se zaboraviti da je to godina 1932, pa je stoga u kartoteci tadašnje policije Hašomer hacair okvalifikovan kao "komunistički sumnjiva cionistička organizacija".6
Ustrojstvo Hašomer hacaira bilo je centralističko. Osnovna organizacija u mestu je bio ken a u kenu kvuca (vod, grupa). Jednoj kvucipripadalo je dvanaest do petnaest članova, retko kad više, jer veći broj nije bio pogodan za vaspitni rad. Hašomer hacair je obuhvatao omladinu od devet-deset do dvadest dve, dvadest četiri godine. Mlađi od devet godina nisu prihvatani, jer bi s njima rad u duhu pokreta bio teško izvodljiv. Ista godišta činila su jednu šihvu (vaspitni stepen).
Najmlađi pripadnici kena zvali su se bne midbar (sinovi pusti¬nje); nešto stariji, oni od dvanaest do četrnaest godina bili su kfir¬im (lavići), između četrnaest i petnaest godina bili su cotim cairirr. (mladi izvidnici), između šesnaest i sedamnaest godina cotirr, (izvidnici), od sedamnaest do osmnaest godina cotim bogrirr, (dozreli izvidnici), a od osmanest godina bogrim (dozreli). Svaka kvuca imala je svoje ime, obično prema nekoj istorijskoj ličnosti (npr. Bar Kohba, vođa ustanka protiv Rimljana) ili prema nekom simbolu (npr. Solel, graditelj puta).
Kvuca je imala svog vođu menahela (rukovodioca), koji je obično bio dve-tri godine stariji od onih za koje je bio "zadužen". Do cofim, kvuce su redovno bile odvojene za dečake i za devojčice, a kasnije su bile zajedničke. Poslednja šihva nije imala lukovodioca, već je svoj rad i život organizovala sama.
U pokretu se nosila posebna odeća sa širokom maramom, oko vrata vezanom na poseban način; odeća i marama su se uneko¬liko razlikovale zavisno od uzrasta. Te uniforme su se nosi le kada se išlo u prirodu, na izlete i logorovanja.
Sadržaj rada u kvucibio je različit u zavisnosti od uzrasta. Npr. u šihvi bne midbar se kroz priče iz Biblije, istorije i beletristike "putovalo" kroz pustinju, kakva je u to vreme bila velika površina Palestine. Na taj način se upoznavalo s geogratijom, istonjom, prošlošću i običajima jevrejskog naroda; pripadnici kvuce su postepeno postajali svesni da im se život menja, da postaju deo zajednice, pokreta. Sastanci sihot (razgovori), održavali su se dva, tri puta nedeljno, a kad god je to bilo moguće, odlazilo se na izlete i u šetnju. Sto je uzrast bio veći, sihot su bili učestaliji, da bi kod najstarijih bili svakodnevni. Svaka kvuca imala je veoma bogat i sadržajan kulturni, politički, vaspitni, sportski i skautsko-izviđački rad, vaspitavajući visoko moralni (ali nikako asketski) kolektivni duh.
Rad u kvucibio je posebno intenzivan tokom, skoro bi se smelo reći, obaveznih boravaka (jer se to podrazumevalo samo po sebi) na letnjim, ređe zimskim logorovanjima Hašomer hacaira iz cele zemlje.
S obzirom na to da je osnovni cilj pokreta bio da posluži obnovi jevrejstva, judaizam je bio polazna i završna ideja svih napora, svih područja života i aktivnosti. Toj nameri služila je celokupna atmosfera u kenu pa se stoga nastojalo da učenje hebrejskog jezika (ivrita) bude intenzivno i da se odvija brzo.
Postepeno, kvuca je postajala prava životna zajednica, čvrsto povezan krug prijatelja, koji su svesno hteli da pripremljeni odu u Erec Jisrael, da učestvuju u obnovi zemlje. Zbog toga se, radi što svestranijeg razvoja ličnosti, u starijim šihvama ozbiljno i intenzivno učila istorija, posebno jevrejskog naroda i naročito istorija cionizma; tradiciji, praznicima pre svega, pridavao se veliki značaj, ali to nikako nije bilo vezano s religioznim učenjem. Pravile su se zidne novine, organizovale su se pozorišne predstave, govorni horovi, zidovi su se ukrašavali raznim amblemima i izrekama, ne samo jevrejskih javnih radnika i književnika. Insistiralo se na uravnoteženom praćenju beletristike s jevrejskim temama i onim iz jugoslovenske i svetske književnosti, a o pročitanim knjigama če9to su se vodile žive diskusije na sihot namenjenim ovoj aktivnosti. Raspravljale su se i druge teme iz sociologije, dijalektičkog materijalizma, psihologije, psihoanalize. Od rane mladosti sam član u Hašomer hacairu. Sa šesnaest-sedamnaest godina imao sam na primer na jednoj sihi referat o imigracionoj politici Velike Britanije u Palestini, u vezi sa odnosima koje je kao mandatna vlast imala s arapskim vlastodršcima; drugi put govorio sam o razlici u shvatanjima psihoanalize Frojda i Adlera. Sa šesnaest sedamnaest godina! I drugi su, naravno, imali slične teme za referisanje. Nastojalo se da se harmonično obrade sva područja koja su bila predviđena i da svako bude referent, a ne da bude samo nekoliko stalnih referenata; u kvucama gde je bilo vaspitača, onisu nastojali da nejasna pitanja razjasne, pa je tako zajednički stav bio rezultat zajedničkog mišljenja a ne nametnutog.
Da bi odgovorio ovom svom zadatku, svaki ken je imao bib¬lioteku s knjigama koje bi rado posedovale mnoge današnje bib¬lioteke (npr. kompletna izdanja "Nolita").
Kvuca je predstavljala takav kolektiv kakav se retka gde danas može sresti. Pripadnici kvuce nisu imali "svog" novca; postojao je blagajnik kome se predavao sav novac, džeparac ili novac zarađen ili dobijen na neki drugi način. Blagajnik se brinuo o svim troškovima grupe van škole i kuće (za izlete, za sladoled, za ulaznice za bioskap, za pozorište; u Novom Sadu je pred rat pozorište bilo među omladinom veoma popularno, posebno oni komadj koji su imali socijalnu sadržinu). Hašomer hacairu Novom Sadu, kao i u većini drugih mesta u Jugoslaviji, bio je sastavljen pretežno od srednjoškolske omladine srednjeg ili imućnog materijalnog stanja, tako da je džeparca uvek bilo i nikada se nije desilo da bilo ko sa nekom motivacijom pokuša da zadrži neki dinar za sebe - tako nešto nije se moglo ni zamisliti jer bi to neminovno značilo izolaciju, bojkot i otpadanje od pokreta, od sredine.
S punih dvadeset ili dvadset dve godine, odnosno sa završenom srednjom školom, dolazila je hahšara (priprema), odlazak na poljoprivredna imanja ili izučavanje pogodnih zanata. Takvo jedno poljoprivredno dobro bilo je imanje Golenić, kraj Podravske Slatine, gde su se nalazili pripadnici pokreta iz cele Jugoslavije, a jedna hahšara za izučavanje zanata bila je u Novom Sadu. Tokom takvog izučavanja poljoprivrede ili zanata živelo se i učila u kolektivu kibučkog tipa dve do tri godine, dok se određeni manuelni rad nije izučio i nije stvorena mogućnost da se ode u Erec Jisrael, u Palestinu, radi stvaranja novih kibuca na neplodnoj,močvarnoj ili pustinjskoj zemlji.
Treba još jednom navesti da hahšara nije bila samo škola za učenje poljoprivrede ili zanata u užem smislu, nego istovremeno i škola gde se učila kolektivnom životu u komuni u najbukvalnijem smislu reči. Tamo lične svojine, kao u kibucu, nije bilo, izuzev predmeta za ličnu upotrebu ili onih koji su služili za ličnu higijenu. Sve ostalo bilo je zajedničko; plate nije bilo već se sva zarada pre. davala blagajniku a svako je, prema dogovoru, dobijao koliko mu treba, u granicama mogućnosti kolektiva.
Pripadnici Hašomer hacaira, šomeri (stražari) strogo su se držali "zakona" svog pokreta, koji ništa nije naređivao, zabranjivao, kažnjavao - jer se poštovanje tih zakona smatralo prirodnim i otuda jedino mogućim. Ti "zakoni" glase (komentari su delimični izvodi iz već pomenutog "Vodiča"):
1. Šomer voli istinu i vemo je čuva
(U životnoj borbi odraslih ima mnogo konvencionalnosti, neiskrenosti, neistine. Šomerneće da laže ni sebe ni druge. Somerova reč je sveta, on je istinoljubiv prema svima)
2. Šomer je pionir svog naroda, jezika, domovine
(Šomer je pionir obnove jevrejstva, utire put narodu. Svuda gde treba da se preduzme nešto za obnovu jevrejskog naroda, ivrita, Erec Jisraela)
3. Šomer je aktivan, radan i ume da živi od rada svojih ruku
(Šomer se od prvog dana sprema za rad i teži da postane veran sin jevrejskog radnog naroda)
4. Šomer se delom bori za život pravde, bratstva i slobode u ljudskom društvu
(Someri (šomrim) su braća jedan drugom i svakom čoveku. Šomer ne poznaje lažne autoritete, u njegovom krugu vlada sloboda mišljenja i rada)
5. Šomer rado pomaže i čini usluge
( Nema zajednice bez uzajamne pomoći, a za obnovu jevrejstva treba silnih snaga i uzajmne pomoći i spreman je da priskoči u pomoć gdegod zatreba)
6. Šamer je veran šamerskaj zajednici i poslušan njenim vođama
(Bez vernosti zajednici ona ne može da uspeva i da vrši svoje zadatke. Somerhoće da bude disciplinovan ne zato što mora, već zato što hoće. Ta disciplina nije slepa, on sluša i nastoji da razume)
7. Šomervoli prirodu, poznaje je i ume da živi u njoj.
(Jevreji su dugo bili zatvoreni u getu. Obnova jevrejstva znači i povratak prirodi, polju, njivi, bašti, šumi. Samer ne prolazi slepo kroz prirodu. Sto ne poznajemo ne možemo ni ljubiti, što ne Ijubimo ne možemo ni poznavati)
8. Šomerje hrabar, vedar i svež
(Obnova jevrejstva traži hrabrost, prirodnost, dobru volju, vedrinu i svežinu. Neće se stideti da zatraži pomoć od svojih drugova. Svež u svakoj zgodi, vedar i u najgorem času, hrabar celog života)
9. Šomer je jake volje i usavršava se duševno i telesno
(Šomerova vera je čvrsta. On hoće da ostvari ideal jevrejske obnove i zato bez zastoja radi na svom sveukupnom usavršavanju)
10. Šomer je čist u mislima, rečima i delima
(Jevrejski narod treba zdrav naraštaj, teški pionirski rad u Erec Jisraelu moći će pobednički da izdrže samo oni koji se u mladosti potpuno klone alkohola, duvana, kocke, polne nećistoće / u kenu se pevala i pesma: "šomer ne pije, ne puši / šomer ne ide u lokal / šomer čuva svoj moraL…"/)
Međutim život u kenu nije se sastojao samo od intelektualnog rada, šetanja, izleta. Nikako se nije sastojao samo od toga. Svako je znao niz pesama na ivritu, pa se svako popodne, veče, kada nas je najviše bilo prisutno, sve orilo od pesme, muzike, i naročito zvuka harmonike. Pripremljena je bila i tehnički jednostavno štam¬pana pesmarica. Pogotovo je na izletima bilo živo, na logorovanjima, oko logorske varte. Mladost je i u kenu bila mladost. Bilo je zugot (parova) koji su se završavali brakom, a bilo je i neuzvraćenih ljubavi. Kao i drugde. U poslednjim godinama pred rat, veoma se insistiralo na gimnastičkim vežbama u sportskom društvu Makabi, kada su za ovu svrhu bile obezbeđene prostorije, ili se insistiralo na atletici, na igralištu Makabija (današnji stadion "Vojvodine").Bili su popularni i drugi sportovi, npr. stoni tenis.
Životni vek Hašomer hacaira u Jugoslaviji bio je kratak, jedva desetak godina. Ni u Novom Sadu nije bilo drugačije. Deportacijom Jevreja nestali su i pripadnici Hašomer hacaira. U nekim sredinama, kao u Hrvatskoj, rad je zamro još pre nego što je počelo masovno deportavanje Jevreja i njihovo istrebljenje.
Za ovo kratko vreme koliko je postojao Hašomer hacair je dao mnogo. Dao je, pored mnogo čega drugog jezgro za osnivanje dva kibuca u Izraelu. Iz njegovih redova su izrasli budući Narodni heroji Jugoslavije i budući visoki vojni i građanski rukovodioci Jugoslavije i Izraela. Iako su to sve bila, tako reći, deca, iako nisu bili pripremljeni za dane koji su nastupili, ponašali su se kao zreli ljudi. I u takvim iskušenjima kao što je bio rat, znali su svoje mesto. Činjenica je da pripadnici pokreta nikada nisu izneverili ideje, principe Hašomer hacaira. Nisu osramotili ni svoje ime, ni ime pokreta kome su pripadali, pa su se na svojevrstan način odužili pokretu za ono što su od njega dobili. A dobili su mnogo, veoma mnogo.
Beleške
1. Hašomer hacair, Biblioteka Hanoar, Zagreb, 1932 (5692) Publikacija je - verovatno ne pukim slučajem - ukoričena u izrazito crveni kartonski omot i otuda se u običnom, svakodnevnom govoru Hašomer hacaira i zvala "Crveni vodič".
2. "Neka sećanja na Hašomer hacair prvih meseci okupacije u Novom Sadu", Zbornik jevrejskog istorijskog muzeja, br. 3, Beograd, 1975.
3. Romano J., "Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941-1945. Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu", Zbornik jevrejskog istorijskog muzeja, br. 2, Beograd, 1973.
4. Borochow B., Klasse und Nation, Berlin, 1932.
5. Milin V., Pap Pal elet ulja, Forum, Novi Sad, 1969
6. lbid
Tekst iznosim sa posebnim dopuštenjem gospodina dr Kovača od 15.8.2007. godine