Nenad Mitrov Dnevnik

Dragana V. Todoreskov i
Ognjen Karanović (priređivači)

Nenad Mitrov
DNEVNIK

1914.

18. XI – Post tot discrimina rerum!1 Počinjem voditi zapisnik o sebi. Hoću li i ovaj prekinuti skoro, kao one prijašnje?2 Možda neću. Zašto baš danas? Moram negdje ili nekome ispričati neugodne misli, koje su me noćas pohodile. Dakle: - Jučer je bio Viktorov3 rođendan. Kiša gotovo čitavo vrijeme pljuštila – sav se grad natmurio. A on je krenuo dolje, ka ratištu, i muči se i snosi sve nepogode i izvrgava se pogibiji. Tko zna, nijesu li i jučer zagromorili topovi, zašiktali šrapneli i škrinule puške, sijevnuli bajoneti! On je možda u niskoj kolibici, zaruženoj vlagom i neugodnim mirisima, slavio dan kad je ugledao svijeta. I toliko je učio i tako marljivo svršio – čemu? Eto – sad svega toga da se okani i ratne nevolje okusi. Već sam prije zamišljao njegovo bolno raspoloženje toga dana. Pa ipak – sve to sam umio zaboraviti i zabavljati se. Mogao bih reći, nijesam kriv. Krujeviću4 za volju sam činio. Ali – ali nijesam smio. Pa ona kavana – ja sam znao, da nije fina, ali su me ipak nagovorili, da pođem s njima. Istina, nedužnom stvari smo se bavili, šaliranjem. Nego one ženske sa svojom tobože umjetničkom glazbom, buka ljudi, kojima se znoj cijedio iz svih tjelesnih šupljina, sva ona sredina, u kojoj se nakrenuo dim od mnogovrsnih prostih duhana – brr! – još i sada mi je u mislima neka odvratnost. Onda onaj grbavac, što se tako raspušteno vladao, kao da je on vladar svijeta, i šarao oko neke djevojke. A kako su mu se svi smijali, kad je bio otišao, pošto je ostavio lijepih novaca. Djevojka je o njemu drugomu zborila podrugljivo, kelneri su isto međusobno isto činili. Kad sam vidio onoga čovjeka, njegovo odurno razmetanje, i pomislio, da ovako nekako izgledam i ja, i često se i ja odajem onoj živahnosti, zaboravljanju, šta sam – bilo mi silno teško. I jedva sam mogao dočekati, da Krujević i Špigler dovrše partiju šaha i odahnuo sam, kad sam stupio napolje na hladnu ulicu. Opet sam morao razmišljati o sebi, i sve se više ustaljuje u meni uvjerenje, da ovakvi nagrđenici, kakav sam ja, nemaju prava na opstanak. Zar to da mi je svrha, služiti na ruglo drugima? A ti drugi s potpunim pravom nas ismijavaju. Ta i ja bih se jučer morao smijati onom čovjeku, da nijesam odmah shvatio, da sam i sâm onakav. Ako nas ljudi i ne štuju, mi sami ne bismo smjeli smetati im. Ako ne učiniti kraj svemu a ono zavući se u se i družiti se samo sa sobom. To bi značilo zatrti volju. Volju – tà nama i onako ništa ne pomaže, ako je imamo. Mlad sam i došao sam na sunce zdrav i čitav, dok me nije zadesilo ovo. Sad da se živ zakopam! Prevelika strahota ne bi bila, ali boli. Uostalom vidjet ću, kamo ću doći… Dobio sam pismo od prof. Matičevića 5 . Odvraća me od filozofije. Neka studiram pravo. Sve shvaćam i znao sam i prije, da filozofija ne daje bijela hljeba. Ipak: s jedne strane pravo, za koje nikakova smisla nemam, ubilo bi me duševno – s druge filozofija, od koje nemam očekivati kakve materijalne koristi, ali se jedino od nje mogu nadati kakvu odgovoru na ova teška, žalosna pitanja koja me muče. Ako ne nađem riješenje, onda da – šta onda? Ako ne budem našao svrhe svome životu, zar da se živi? Pustimo i to! —
Noćas sam razmišljao o tim stvarima. — U onakvu kavanu više ne idem. Neka mi oprosti Viktor, ako sam se ogriješio, što sam se toga dana6 (umio) zabavljati, a on – u jadnoj okolini, među ubojitim oružjem! Najradije bih se izbatinao. –
Dok sam izbivao, bila je Vera7 ovdje i donijela Matičevićev list. Zbilja, kako je dobra. Po kiši ide amo, samo da ga odmah imam. I koliko mi je žao, da nijesam bio kod kuće. Kako da joj se zahvalim? —
19. XI – Sinoć na večeri bio kod Verinih. Svi jako ljubazni, ali osobito gospođa i Vera. Ugodno je pro-lazilo vrijeme. Tad je Drago8 sio za glasovir i počeo svirati Debisija. Gotovo u istom mahu, kad su prvi tonovi izvili se iz klavira, sjetio sam se onoga čovjeka u kavani Šp.9 , i da ja tako po prilici izgledam. Najradije bih se bio u najudaljeniji kut svijeta za-vukao, plakao ili stijenu glavom udarao. Ali – nijesam naravno mogao. Morao sam pokazati sasvim obično lice. Čudno – kako me glazba uvijek uzbuđuje, iako nije Dragova bila ona, koja mi se sviđa. Većinom nesuvisli zvuci: kao na impresionističkim slikama mrlje bojâ. Ipak i kroz njih prosine uzvišenost tonskoga carstva. – Da vratimo se! Pitanje: da li me oni umiju doista voleti? Meni se čini, da oni Viktoru za volju nastoje i mene zavoljeti. Meni je i to na-stojanje dosta. Jer prave simpatije ćutjeti za mene – kako je to moguće? Ni ja ne bih mogao, da sam na mjestu drugih. Zahvalan sam im, da bar nastoje ukloniti onu odvratnost, koju bezuvjetno – možda u najdubljoj dubini – prema meni svatko, potpuni čovjek, osjeća. –
20. XI petak – Predavanja počela. Dosta je slušača bilo. Bazala10 s besprikornom kravatom, visokim cilinderom. Ne predaje monotono, to je glavno. Lijep uvod u povijest pedagogije. Naginje idealizmu. Hrvatima preporučuje kao primjer u sprovođenju uzgojnih reforma Dansku i Švedsku. Vrlo dobro je spomenuo nemar srednjoškolskih profesora za pedagogiju. Taj je mnogo lijepih nedaća utukao? U pitanju filozofije ostaje pri svome: ona mu je uglavnom velika zbirka recepata za životne zgode i nezgode. Nešto istine jest u tome. Ta i ja tražim od nje lijeka i upute, kamo da svrnem životom. Ali to sve leži u nazoru o svijetu, i ako njega nađem, onda se ostali11 (način) životni mora prema njemu udesiti. Prema tome je filozofija čista teorija, i samo koordinirani dio, kao etika, siže najčešće u svagdašnji život, premda i ona manje ima da daje propise, nego da promatra nastanak etičkih čuvstava i razvoj njihov. — Poslije podne sam bio lijen, pospan, što li? Počeo sam čitati Bruna12 : O uzroku13 itd. Isprva nije pravo išlo. Opet sam oćutio suvišnost svoju. Kojekakve misli. Kako sam zapušten i sl. I ja još smijem govoriti, kako bih se trebao zavući procul negotiis14 ljudskih u se! Snilo se buvi… Prvi dijalog već je išao lakše. Uvod je bio prilično bombastičan. Zgodno grdi kritika, ali mislim da mnogi od njih mora da su imali pravo. – Ne znam, zašto od kuće nema nikakvih vijesti. Već se bojim.
21. XI subota – Fotografija za indeks. Ala izgledam glupo – mora da i jesam takav. Nakrivljena usta i nešto nalik na smijeh. Poznanstvo s dva slušača filozofije: Srbi, kao takvi pritajeni revolucionari. – Od kuće ništa. – Do kraja prepisao „Prelom“. – Naveče „Finale“.
22. XI nedjelja – Kod Verinih na objedu. Ljubazni kao obično. Drago igrao nešto Dvoržaka: mila slavenska glazba, pa Šumana. Uto je Vera bacila sasvim slučajno sa strane pogled na me – i čudno, taj mi je dozvao u pamet, kakav sam stvor. Htio sam zapasti u žalosno razmišljanje. Opet me obuzelo čuvstvo smrtnosti: Da mi je leći, pa zaspati zauvijek…
Kasnije sam na to zaboravio i ugodno mi je prošlo popodne. U razgovoru s Dragom o gotici uvjerio sam se, kako malo znadem o tim stvarima. Morao bih se bolje uputiti – ali zar neće biti svejedno? Meni se i ovako čini, da neću dugo živjeti. Jedno četiri, pet godina. Dobit ću tuberkulozu ili astmu visokoga stepena, utvaram sebi. Možda se varam. Do onda bih toliko želio da napišem djelo, pjesmu, u koju bih izlio sve ono, što u sebi imam – nešto, pa bilo samo nekoliko listova, ali da bude vrijedno spomena i lijepo. Preslab sam. Ili da mogu dati izraza onoj filozofiji, koja u meni nejasno treperi. Možda mi i to samo fantazija kazuje u pero.
23. XI naveče – Bazala počeo s logikom, zanimljivije nego što sam očekivao, nalazivši problem subjekta i objekta. Čudno, što veli marburška škola15 : objekt je tu – nešto nepoznanica – naše je mišljenje upravljeno na nj (tj. bez njega ne bismo mogli ni misliti), ipak ga to isto mišljenje sâmo stvara. Ne bismo li mogli nešto preuzeti od empirista, pa reći: objekt je bio, potpuno neovisan, stajao prema duhu, i još uvijek jest i stoji onako. Ali duh, koji oko sebe nije imao šta drugo do objekat, došao je pod utjecaj njegov i razvijao se tako. Slika objekta mora da je ispunila prazninu, koja je prije bila u duhu. Duh sada – ostavši i on dalje neovisan – stvara sam od sebe, projicira iz sebe na polje sliku objekta, koja je sasvim duhovna, s tolikom vještinom, da se sâm vara, držeći vlastitu, duhovnu sliku objekta za sâm objekt. Zar bi se od toga imao idealist zgražati? Ako i dopusti utjecaj objekta kroz milijune prošlih vjekova, koliko savršenstva, kolike divne umjetnosti leži u tom sadašnjem stvaranju duha! Pod riječju „sadašnji“ razumijem naravno čitav razmak vremena, otkad (naš?) duh na ovaj način uređen. – Jer mišljenje ne može biti upravljeno na objekt, ako slika ovoga već ne leži u njem. – Samo tako bi izašla opravdanost anti-psihologizma: onda je doista objekt tu, on je predmet mišljenja, a opet ga i sâmo mišljenje stvara iz sebe, iako samo u obliku projicirane slike. – Dalje: psihologiste imaju pravo, kad žele promatrati mišljenje sa psihološkoga stanovišta, analizirajući njegov razvoj. Da li je ono vrijedno ili nije, za istra-živanje toga nije potrebna znanost, jer to se i ne da istraživati. O valjanosti njegovoj odlučuju uistinu one Kantove apriorne kriterije, kategorije. Ako bi dakle postojanje ovih bilo utvrđeno, one sâme obavljaju bez logike kritiku, da li je mišljenje korektno ili ne. — Ispravno kazuju antipsihologiste: oblici mišljenja su identični s oblicima bića, (opet pretpostavka: da je duh, pod utjecajem objekta buduće oblike istoga potpuno upio u se), ali samo s oblicima. A šta je sadržinom? Opet zar Ding an sich16 ? Opet smo ga poslali u egzil, da negdje u dalekim sferama transcendira u splendid isolation17 -u. I ovde se duh nije mogao pod utjecajem njegovim razviti, nego njegovih oblika, pa je utjecaj objekta iz druge ruke. – circulus! Ali gdje je izlaz? Ali, kako sam zašao u filozofiranje! Dosta. – Iza dva mjeseca počeo sam nastavljati onu fantaziju o Smrt-mužu i Smrt-djevi, ali sam iza jedne stranice malaksao18 . Nije toliko mašta lijena, koliko je to krivo, što se19 misao20 na putu od centra do ruke, koja piše, najednom pokoleba21 : bih li, ne bih li? I onda se slavno negdje raspline u ništa. Napokon kanda iz cijele stvari neće biti ništa. – Bih li se riješio banalnim: Vanitas vanitatum, et omnia vanitas!22 Laku noć…
24. XI naveče – Napokon pismo od kuće. Srećom sve u redu. Veselim se, što su roditelji uzeli u najam stan u Novom Sadu, ne trebam se bojati, da će se skoro vratiti u Mitrovicu. Priključuju se mišljenju dr-a Matičevića. Ta i ja priznajem njegovu ispravnost, ali radije oskudim egzistenciji, nego mrtvoživu! — Bar da dođu u pohode malo. Ne bi ni ocu škodilo, vidjeti opet Veru, dok ju je tako zavolio. – Naveče „Mašta i sura“.
25. XI naveče – Prije podne u knjižnici. Natorp i Kasirer. Popodne Drago bio kod mene. Srdačan, prijatan. Svom silom je želio znati, zašto sam izne-nada napustio germanistiku, i dao se na filozofiju. I ja sam mu ispripovijedao23 (ta mislio sam: zašto da imam pred drugim tajni? Ako on to sve dozna, ipak se sa mnom neće zbiti nikakva promjena) sve kako je došlo: i razloge i onu noć iza putovanja zagrebačkoga. Veoma sam nezgrapno govorio, tako da se i meni tada ukazala ta stvar nekako smiješnom. A kako je žalosna bila! I ne znam, da li me je sasvim razumio. Svejedno – sad je u sve upućen, i svoja književna skripta sam mu pokazao. Ono što sam dosad držao tajnom – Veli, zašto ne izdajem na svjetlo. Ah ne… nije to za druge. I u meni još živi ta taština i konkretizira se u moćnu želju, da bi i ljudi čitali moje. Pa čemu? Da se smiju, što svak čas nekakva suza se spominje ili dr. A onda i sâm sam slabo uvjeren o estetskoj vrijednosti njihovoj, jer bez nje je sve zaludno. Pustimo to! – Radoznao sam, kako ću se odsad vladati prema Dragu. Bojim se, da neću moći biti više onako iskren, misleći uvijek na to, da on sve zna. Tako gô stojim pred njim! I slabo će mi već koristiti maska, koju sam prije umio dosta zgodno upotrebiti. Maska, iza koje sam sakrivao24 sve ono, što je u meni od bola htjelo da25 viče26 i plačno da jauče27 . I sad koliko se nesretan ćutim!28 I sve bez ikakva smisla… „Život je, majko, vrlo žalostan…“
27. XI naveče – Do podne opet Kasirer: sve teži mu postaje jezik, zapletenije rečenice. Nekoliko časova bio sam izgubio posve iz svijesti ono što čitam. I najednom se javila strašna pomisao: neće li mi se um pomutiti? Toliku je zbrku u mozgu načinila ona knjiga. Zbilja je užasno misliti na oboljenje duha! Da se malo snađem, čitajući što lakše, uzeo sam Meter-linkovu29 raspravu o smrti. Kolike li razlike doista između tih Nijemaca i Francuza! Ima u njihovoj učenosti nešto veliko, mora se priznati, ali to je uzvišenost piramidâ, koje su služile kao grobovi. Simpatije naše moraju biti na strani Francuzā, jer su bliži našem shvatanju i jasniji. U njih je više genijalnosti nego u Germana, ali se i opet mora priznati, da se ona najčešće gubi u površnosti. Ali stavimo sebi pitanje: jesu li Nijemci s tolikim umo-vanjem svojim, s toliko filozofijskih sistema, i s toliko magazina debelih folijenata u spoznaji svijeta ili na drugome polju, gdje se određuju vrednosti30 života, dalje doprli nego Francuzi? Sumnjam. Istina, Kantova filozofija, iako izgrađena na tuđem osnovu, znači po kvalitetu vrhunac uopće filozofije dotada. Nego je u njoj bilo toliko neriješenih pitanja, problema, koji se među sobom kosili, da su kasnije nastale mnoge škole, svaka s himerom: da je ona jedina prava kantovska. Tako se onaj sistem počeo drobiti, i danas to nije više brijeg, koji nosi najviši vrh, nego razbacani skupovi stijenja i kamenja. Danas je rezultat isti kao npr. u Francuskoj, ali je prednost ove, što je u svemu malo filozofskih škola imala, pa je ipak sada ravna njemačkoj. Drugo bi bilo, da tko u Njemačkoj uspostavi Kantovu nauku u cjelosti. Onda bi doista i dalje bili prvi narod s obzirom na znanost i filozofiju. To bismo im dopustili, pa opet bi u svojoj duši i pristajali uz Romane. Uopće bi se činilo, da razvoj našega duha ide za tim, što više znanja i spoznaje u što kraće vrijeme nakupiti (tj. uz što tanjih knjiga, iz kojih je izbačen balast suvišne, antikvarne učenosti). Mi tražimo filozofa, koji će osnovati svoju, od svih starijih nezavisnu filozofiju, koju neće dokazivati citatima iz priznatih pisaca, nego rečenicama, koje će mu vlastiti duh diktirati na osnovi onoga, kako je on prozreo svijet. I nećemo mu zamjerati, ako se katkad nesvijesno javi i koja misao, kakvu je već drugi i prije njega izrekao, i nećemo mu na 600 31 (strana) dokazivati, da je plagijator. Ali uvjet: filozofija proživljena, ne iz apstraktnih pojmova logički konstruirana. Filozofija ta neće biti, manje naučna, ali naučna u smislu, kakvu će budućnost plodno natapati znanost. Ecce philosophus noster!32 Ala sam se raz-glagoljao!
28. XI – Noćas sam razmišljao o tzv. oblicima opažanja33 , i rezultat prethodni je ovaj: vrijeme ne može biti oblik opažanja sukcesijâ, jer sâmo po sebi34 opažanje ne nalazi nikakvih sukcesivnosti35 , nego ove stvara istom predstava36 . U prirodi su svi objekti i sve promjene na njima istovremene-skolastičko nunc stans —37 , samo je duh naš preslab, da bi u njemu u isti mah38 mogla stati ta jedinstvena cjelokupnost. Zato on tzv. objekte, odnosno promjene njihove jednu za drugom u sebe prima. Pojedine prima objekte doista opažanjem39 , ali stavljanje njihovo u sukce-sivnost obavlja predstavljanjem40 . Po tome vrijeme nije nikakav oblik opažanja, nego metod, kojim predstavljanje svladava ogromnost datoga materijala. Poređenje: čovjek je u panorami. Naokolo su već poređane sve slike, svaka u jednom okviru. Čovjek ili ne može najednom gledati, nego mora ići od stakla do stakla, jedno za drugim. Istočni duh u panorami prirode i motri pojave jednu iza druge, jer ih ne umije sve zajedno. — Moram još o tome misliti. — Vrlo mi je milo, što sam Veri o njezinu rođendanu ugodio iako dosta neznatnim darom. Od Viktora nikakvih vijesti. Da, šta smo to mislili o prostoru? Ne postoji li mogućnost da je trodimnezionalno promatranje objekata osobenost41 oka našega, da je uvjetovano konstrukcijom njegovom? O tom bih morao čitati Vitašeka42 (ali gdje doći do njega?). Uzmimo, da je to dokazano. Onda bi se dalo izvesti, da je ruka (kao predmet oka već trodimenzionalna), razvijajući se pod utjecajem oka, prihvatila isto shvatanje po tri dimenzije, i dalje uopće (to je čulo baš i nastalo istom tada). Ne znam, da li je logično, ali meni se čini, da se iz toga može zaključiti na panpsihizam? Materija, koja sama po sebi nema dužine, širine i visine, nije više ono, što se općenito zove materija (tvar). Ili moramo mijenjati pojam materije. Ja bih nju smatrao jedinstvenom, u samom jedinstvu promjenljivom psihičkom fluktuacijom, koja je opet i mirovanje?. Relativnost, koja se neprestano mijenja, a ipak apsolutna okončanost. Ova materija je gotova, pot-puna, savršena, jer smo gore postavili kao uvjet, da sukcesivnosti nema, dakle ni sukcesivnog nastajanja, transformiranja43 , usavršavanja. I druga je strana bezvremensko tečenje, mijenjanje u samoj sebi, mnogolikost, koja fluktuira, baš zato, da je možemo promatrati u sukcesivnosti (tj. kao da je neizmjerno mnoštvo objekata, koji nam se po nekom redu prikazuju) trodimenzionalno. –
29. XI ujutro – Ona psihička rijeka Univerzuma morala bi biti kontinuum, a opet u sebi neizmjerno mnoštvo psihičkih jedinka, koje nam omogućuju, da uočimo pojedine objekte. – Moram se žuriti: Možda naveče. Ali kanda nijesam još dorastao, da takve stvari promislim do kraja.
Naveče – Danas obilna korespondencija došla: 1 karta od kuće, 2 od Irene,44 pismo od Huga.45 Tko zna, šta ovaj sad, doživljuje? Ali valjda će biti oprezan, pa pobjeći, ako se pročuje, da Rusi dolaze. Da, to je tzv. taktika našega vojskovođstva, da svaki čas iz drugog kraja ljudi moraju bježati. Tobože mame neprijatelja na teren, za nas zgodniji. Si non è vero..46 —
Kod Verinih ugodno sam proboravio po podne. Pri odlasku mi je Vera spomenula nešto zanimljivo: Drago je ljubomoran na Viktora. Sad istom razumijem, zašto mi je Viktor kad sam ga za Draga pitao, onako nejasno odgovarao, a Drago opet gotovo nikad ne govori o njemu. Čudno, ali mislim, da se dade shvatiti po onome, kako je Vera razložila stvar. Siromah Viktor! On, koji je tako dobar, pa da je kome trn u oku? – Oko deset sati „Smrt i ja“. Nije osobito.
30. XI – Ako se pita, kako to, da u prirodi ništa ne biva da su sve pojave gotove, moram uzeti u pomoć opet poređenje s kinematografom. Mada je sav psi-hizam kontinuiran, u njemu samom je neizmjerno mnoštvo pojava nanizano, jedna do druge. Pa i ako se isti psihički pan sam u sebi ne giba u vremenu, uslijed one fluktuacije se čini nama, da se kreće, da jedna pojava dolazi iza druge. To se prividno gibanje ne zbiva u stalnom pravcu, ali uvijek tako, da se pojava neka po drugi put više ne vraća. Tendencija toga gibanja jest, da vaš duh, ne umijući sve pojave najednom obuhvatiti, pojave sve u slijedu pređe47 . To je samo motiv, jer uistinu mali broj prima u sebe. Ima li taj niz pojava početak? Ima, jer kao u kakvom đerdanu, mora ispred druge pojave stajati prva. Naravno, koji su bili prvi stavovi i koji su gledali početne pojave, o tom nemamo saznanja.48 Nužno ima onda i svršetak. Kada ćemo do njega dospjeti, to je nemoguće znati. A što će biti onda? Psihizam, u kojemu su pojave, koji je njima tako reći nahuknut, ne može nestati, nego će gibanje (prividno) otpočeti iznova, a pojave iste u istom redu gledat će isti stvorovi. Apokatastasis panton49 – Niče. Oni ne znaju, da su isto već gledali i proživjeli, jer je naš duh kao fotografski aparat s puno pločâ. Kad je jedna ispunjena primećenim pojavama, ona se u duhu smjesti posve u pozadinu, iza svih još praznih ploča. Ove nam priječe pristup k onoj ploči, tako da nova ploča iste pojave prihvaća. Ili još bolje: naš duh je kao staklo, na koje se pojave nasukavaju, a kad je sav ispunjen, opet se izbrišu, i to se tako ponavlja. Koliko puta? Nebrojeno, tj. svaki put, kad se prividno gibanje psihičke rijeke ponavlja. Zar dakle ipak postoji neka sukcesivnost, naime u tome, da jedno gibanje dolazi iza drugoga? Ne, jer to je gibanje prividno. Fluk-tuacija pojava je uvijek ista, gotova, u apsolutnom mirovanju, ona dakle nema u vremenu početka ni svršetka. Samo, kad su stvorovi zadnju pojavu u nizu sagledali, a50 jedan je vijek fluktuacije na kraju. Ali sam u sebi vijek je bez vremena. Počinje novi vijek tako, da stvorovi promatraju opet početne pojave (i to iste pojave isti stvorovi prošloga vijeka), ali sama fluktuacija ostaje uvek51 bezvremenska. —
Čudnovato, kako sam danas u Meterlinkovoj raspravi o smrti naišao na slične misli, iako ih je samo natuknuo, kakovih sam u zadnje doba sâm zasnovao, a da nijesam prije toga nigdje o tome čuo ni čitao. To je poglavlje, u kojem M. govori o „dva lika bes-krajnosti“. — Satima se rasprava zanimljivo čita, premda mislim da neće rastjerati mnogima, koji se bezrazložno smrti boje, taj strah. Ljudi bi možda radije prihvatili kakvu dogmatičnu tezu, u oštrom obliku izrečenu, pa i ne bila osobito logička, samo da bi ih uvjerila o bezrazložnosti toga straha. Zalud je takvima govorio Sokrat, zalud i Meterlink. Lijepe su ove riječi: „Najbolje je u životu ono52 , što nam sprema samrtni53 čas: ovaj je jedini put k bajnim54 dverima u neusporedljivo tajanstvo, u kojemu nema više nesreće ni bola, jer smo izgubili organ, koji oboje osjeća“. Helderlin u svojem Hiperionu veli: „Smrt je glasnik života, ta kako sad spavamo u svojim bolnicama, to svjedoči, da ćemo se uskoro zdravi probuditi“.
2. XII naveče – Napolju je neka parada – u slavu što je kralj toga dana stupio na prijesto.
11 sati – Krujević me prekinuo. Ona parada je bila s drugoga razloga: Beograd je pao. Dakle ipak! Sad će istom novinske megalagarije silno porasti. – U kavani dvije partije šaha: obje izgubio. — Sad imam malo vremena razmišljati o tobožnjoj filozofiji svojoj. U knjižnici čitam Džejmsa55 , kod kuće Kantovu Kritiku. S tim dakle imam dosta posla. Zanimljivo, kako Džejms hoće filozofske struje da objasni56 pomoću57 dva temperamenta njihovih pokretača: racionalistič-kog i empirističkog.
3. XII – Prošle sam noći sanjao da sam se vježbao u pucanju iz revolvera. Neko je bio prisutan58 i nekakve šale se zbijale. Ali čudnovato, da sam pri tom imao nejasno čuvstvo, koje se odnosilo na samoubistvo. Hoće li vrijediti ona: San je laža? – Danas sam opet imao onakvih misli, kako je sve, upravo sve besmisleno. I kako neću umjeti doći do svoje filo-zofije, niti ću kakvo vrijedno pjesničko djelo stvoriti. Pa šta bih još mogao imati pred duševnim okom kao cilj? Ja, nakaza jedna, za koju nema ljubavi ni prijateljstva. – Juče je pod časom arheologije profesor spomenuo kao neko nalazište, mjesto Grbavac. Ala su vrebali oni, što su sa mnom bili, kako ću se ponašati, hoću li pocrvenjeti itd. Ali ni da bih trenuo – a njima je hitro preletio preko lica sjen smješka. Da, tako je to. Je li to pravda, da bismo mi morali živjeti? Biti ruglo ili ne biti – o tom se radi. No, pustimo. Nije još dozrelo (obična fraza!). Soba se ohladila. Idem leći, da mi bude toplije. –
4. XII – Sanjao, da se netko u nekom dvorištu ubio. Posljedica, što sam juče o tom pisao i mislio. –
Naveče – Bio sam kod Verinih. Sav u čudu doznao sam, da je Vera danas bila ovdje. Da mi javi, da je Viktor pisao i da mu je dobro. Doista, Vera je silno dobra. I da mene nigde nema tu, kad ona dolazi! – Hvala nebesima, da je Viktor već jedanput pisao.59 Kako bi lijepo bilo, da o Božiću dođe kući. Ali ta će želja, sigurno kao i druge, ostati pusta.
5. XII – Kako je ugodno kad se kod Kanta u onoj silnoj skupini oštroumnih dedukcija i teških uvijenih misli, nailazi na kakvu sliku. Npr. „Wir haben jetzt das Land des reinen Verstandes nicht allein durchreiset, und jeden Teil davon sorgfältig in Augen-schein genommen, sondern es auch durchmessen, und jedem Dinge auf demselben seine Stelle bestimmt. Dieses Land aber ist eine Insel, und durch die Natur selbst in unveränderliche Grenzen eingeschlossen. Es ist das Land der Wahrheit (ein reizender Name), umgeben von einem weiten und stürmischen Ozeane, dem eigentlichen Sitze des Scheins, wo mannche Nebelbank, und manches bald wegschmelzende Eis neue Länder lügt…“60 To je ono Preradovićevo: duh u moru misli… logička snaga Kantova je dosad (sad sam na 451. str.) na me najviše djelovala u poglavlju o slobodi i uzročnosti. Sam ne znam jasno utisak analizirati, ali neka uzvišena ozbiljnost, gotovo poletno uvjeruje, da se samo tako može problem riješiti, leži baš u raspravi o empiričkoj upotrebi regulativnoga načela. Na drugim se mjestima nijesam uvijek mogao oteti dojmu, da i Kant zapada u cjepidlačenje (iako znam, da tomu nije tako,61 samo da nijesam sposoban, sve razumjeti). Htio bih se zadubiti u to pitanje o slobodi volje, ali sam se umorio od čitanja. Drugi put. Isto mi nije moguće, da malo promotrim ideje pragmatizma, kome bi se dalo štošta prigovoriti.
6. XII uveče – Kod Verinih ugodno proveo popodne i prilično zaboravio na teške misli, koje su me prošle noći morile (povod pjesma „U magli“). Drago će se kanda već sprijateljiti s Viktorom. Sa mnom vrlo ljubazan. Njegova igra na glasoviru divna. Kako mu prsti sigurno i graciozno skakuću po dirkama!62 I uvijek se uživi u samu stvar. Doista, u svakom pojedinom članu63 njihove porodice jest nešto osobito, jako potencirane sposobnosti, a u Dragu genijalnost. Proslavit će se. – Iz Lugosa pismo od roditelja. Obećavaju, da će doći. Bar da je skoro. Ja toliko čeznem da vidim opet mila mi lica (iako nije još dugo, što sam od njih otišao, meni se čini golem razmak u vremenu). Znam da će mi onda, kad opet odu, biti još teže, ali… (uvijek ta riječca: možda nijedna nema u sebi toliko snage, kao ona). – Da, dakle prošle noći iza pjesme bio sam silno uzbuđen. Kad sam legao, još je u meni odjekivala tuga, kako ništa ne znači ništa za mene, nemam kakvih valjanih sposobnosti, pamćenje nije baš dobro, pak neću ni u nauci daleko doprijeti (pogotovo u labirintima obmanljivih64 filozofskih sistema s toliko nejasnoća i zagonetnosti ne mogu se snaći), po tomu dakle, kakvu se životu imam nadati u budućnosti? Recimo, svršiću Filozofski fakultet, možda napraviti i disertaciju, a onda? Kamo? Ostati na sveučilištu? Ima vrsnijih kandidata za to. Biti žurnalista? Dosad još nijesam naišao u sebi na uvjerenje, da sam zvan za to (premda su mi neki toga rekli). Biti literat? Kako, kad sam u neprestanoj sumnji, da mi nijedan redak ne vrijedi puno. To, da se meni kadšto sviđa, biće uobražavanje, samouveličavanje,65 arogancija duševna. Samo da bi se ljudi mogli osloboditi sujete. Ona nas goni u najveće zlo. Kakva sujeta? Eto – ja uživam, kad čitam stvar, koju sam napisao, što sam je iz sebe samoga izvadio i umio je zaodjenuti66 takvim riječima, uživam, što te riječi umijem u onakve spojeve dovoditi. A na kraju krajeva – možda se drugom to sve čini glupim, bez značenja. Kako će dakle biti? Dukati mi neće padati s neba, roditeljima neću dalje da budem na teret (već su ionako previše za me žrtvovali) e pa? Buridanov magarac imao je (iz)među dva dobra da bira, a ja nemam nijednoga. „Ne znam puta, ne znam stara…“ Tako sam otprilike67 razmišljao. I plakao sam. S ulice je neka svjetlost, valjda mjesecima, dopirala u sobu, tako da je bila u polusjenci68 , pa su ubrzo nicale fantastičke slike. I obuzela me najednom velika čežnja za pokojnim Šandorom. Zamišljao sam, kako bi bilo, da se sad na?69 pojavi, s onom milom glavom, krasnom kosom i pametnim očima. Da nemaju ipak spiritiste pravo? Ali ne, to je nemoguće, dozivao sam sebi u pamet. I naravno – Šandor se nije pojavio. —
Zar da budem činovnik, učitelj, gimnazijski profesor? Da živim iz dana u dan, obavim obični pensum70 ? – pa mirna Bosna… Jesti, piti, glupe razgovore voditi, brojati novce. Možda se i oženiti (ja – grdoba!) novca radi, biti uvjeren da me žena ne ljubi, jer nije ni kadra – Ta moje je tijelo za rapo-tarnicu, a ipak s njom živjeti. Ne, odrešito: ne! —
7. XII naveče – Dalje čitao Kanta. Samo pobijanje dokaza o Bogu bilo mi dosadno, pa ga i nijesam baš razumio. Ali odjeljak pod naslovom: „Kritik aller spekulativen Theologie“ – opet me je privukao i mogu reći, da se obzorje mojih nazorā raširilo. Ovdje sam opet bio pod dojmom one uzvišene ozbiljnosti, koja je svijsna čitave svoje snage i veličine. Samo se čovjek umori, kad pročita 100 stranā.
8. XII naveče – Opet kod Verinih bio i, kao obično, ugodno proveo popodne. Malo prije odlaska slučajno mi je pogled pao na zrcalo. Ne, hvala lijepo! Kad sam Veri poslije govorio o životinjskom vrtu, u kom nas ima dosta komičnih primjeraka, kanda me nije razumjela, ali ja sam mislio na sebe. Nego, nije lijepo, da ja njoj govorim takvih stvari, koje spadaju u zbirku kurioziteta moje duše. Zašto da ona vidi pocepanost moju, disonantnost i jadnost mojega bića? Zašto uopće da druge uznemirujem onim, što se samo mene tiče? Treba se više maskirati. Čudnovato – pred drugima često zaboravim na masku, a ovdje, u svojoj sobi, gdje bih doista ovo, što zapisujem ovde71 , nije uvijek istina, sakriva se iza samoga stila – i možda je gdješto vješto konstruirano, samo da mogu nešto zabilježiti. Nema iskrenosti.
9. XII naveče – Danas mi se sve učinilo glupim. Predavanja o Homeru dosadna, onda sam u knjižnici počeo da čitam djelo K. Fišera72 o Kantu. Jedno dvadesetak strana i bilo mi dosta. Glava je bila iritirana, neka vrsta sanjivosti73 uvukla se u mene i manija da zijevam. Jedino pod Bazalinim satom malo sam se razbistrio. Popodne opet Brunšmid74 vrijeme varenja75 , topla soba, monotono čitanje malo zanimljivih stvari, sve je još umnožavalo drijemljivost… I da sam morao još koji sat odsjedeti, ja bih zaspao. — Kantovu Čistu kritiku sam dovršio. Kako može biti iza prvog čitanja (i ne uvijek s mnogo pažnje), ostale su mi na pameti samo glavne konture njegovih izvoda. Možda će drugi put lakše ići. Značaj76 knjige: silna samosvijest, koja ni ne nalazi potrebe, sama sebe veličati, nego je uvjerena, da ćeš za njom – hoćeš-nećeš – poći. – Ali kad pomislim: čemu, čemu sve to? Zašto čitam tako knjige, jednu za drugom? Ne mogu pametnijim postati, nego mi se sve više pomućuju nazori, i sve jasnijim mi se ukazuje svršetak kao rezultat: potpuni ignorabimus (ne samo ignoramus)77 , skepticizam do najekstremnijih posljedica, ili ubijstvo Šopenhauerove volje s pustinjačkim asketizmom, ili mistika ekstatičnih vrućina – ili – ili, šta ja znam? Najbolje je naravno, učiniti kraj. Jer kad ova čula prestanu djelovati, što me može zadesiti gore? – Iza deset sati „U pustinji traži sreću…“
10. XII naveče – Bergsonova rasprava o smijehu78 zanimljiva, ali jednostrana, jer se osvrće79 samo na smijeh komike. Zar nema i drugih oblika njegovih? Šta znači smijeh djeteta, smijeh žalosti, smijeh radosne uzbuđenosti? Baš ovi su možda još vrijedniji da se promatraju. Smijeh komike je doista vrsta socijalne geste, koja hoće da kazni bilo kakav pokušaj pojedinca, da se ispred valova društvenoga života zakloni u luku sigurnosti, ili da fluktuiranje životnih formi zamjeni stalnim mehanizmom. Poređenje80 na kraju knjige vrlo lijepo. – Svaki dan kad dođem kući, mislim, sad ću naći na stolu kakvu vijest od roditelja, da dolaze. I uvijek snova se razočaravam81 . Da li će uopće doći? Ako ne, hoću li o Božiću poći k njima? Ta što sam ja bez njih? Oni jedini – bezuvjetno jedini – mene ljube, samo njihovo biće daje meni oslonac za život. Ne znam, jesu li ovaj moj82 dobro razumjeli, jer izrečeno nijesam napisao, ali smisao leži među redovima83 skriven: da samo njima za volju nijesam raskinuo životne niti svoje prije dvije godine za vrijeme prvih kriza, isto i sada. –
11. XII naveče – Drago bio kod mene. Ugodno prošlo vrijeme. Već je puno putovao pa ume zanim-ljivo pričati. Prije podne prof. Matičević, po podne on – pitali me, koji cilj mi lebdi pred očima. Ta, ja ga istom tražim, jer ga dosad nijesam našao. Radi se o ovome: ili ću sebi konstruirati maksimu, po kojoj će mi biti vrijedno da živim, ili neću živjeti. Ali gdje je ona maksima, na kojoj bih ja umio sagraditi sebi budućnost? Zar da se ovim zadovoljim: Živi, radi, ne brini se za ljude! – Zar da tako činim ugušivši glas u sebi, koji traži svemu smisao? Uvjeren budući, da ništa nema smisla, ipak da provodim svoj84 vijek, mučeći se i trpeći? –
13. XII naveče – Bio kod Verinih. Neugodne me misli oblijetale. Jedino s Dragom sam se znao lijepo razgovarati. – Od roditelja nijesam dobio ništa. Veri su pisali, da nijesu još odlučili, kada će doći, i da li će tata uopće moći doći. Čini se da će i taj plan sasvim propasti. A što ću ja raditi ceo mesec dana, dokle85 budu trajale ferije? Roditelji da ne dođu amo, ja da ne mogu k njima, i – tako će tužan osvanuti Božić. Pa pomisao na Viktora, kako će on negdje usred snijega biti u logoru. – Strašno. Zar još nije bilo dosta klanja i otimanja? Sve u ime neke pravde koja je nepravda. –
14. XII naveče – Boli me glava. Možda sam puno radio. A ipak kako malo ostaje u glavi. —Libman86 : Zur Analysis der Wirklichkeit: već dugo nijesam čitao njemačkoga naučenjaka, koji bi bio tako jasan, i dosta duhovit.
15. XII naveče – Lijepi se glasovi pronose! Juče: da su Srbi opet osvojili Beograd, Šabac i Valjevo (uzmak naših od Valjeva već i novine priznaju), danas da su Srbi u Mitrovici. Kako je dobro, da roditelji nijesu tamo. Ali ja nijesam ni za Novi Sad siguran, pa bih najvolio, da amo dođu. Nego oni teško da bi na to pristali. Bar da dođu na neko vrijeme! — Mnogo je naših stvari još u M., ali ne marim za njih. Glavno, da roditelji nijesu u opasnosti! A Viktor? Šta je s njim? Kako mora da je njemu? Neprestano na maršu, po kiši, snijegu, studeni, blatu, u pratnji ubojne buke ratne — kad će već biti kraj ovim grozotama? Kad će se oni, koji „vedre i oblače“ na nebu pojedinih naroda opametiti? Quidquid delirant reges (atque ministri), plectuntur achivi!87 Toliko žrtava, toliko siročadi, udovica, roditelja bez sinova i još ima nije dosta. Sramota – i ne jedan ili drugi, nego svi skupa su krivi, i teška bi se kletva, da ima pravde, morala survati na sve, i Ententu i Trojni savez, i trebala bi da ih kao kakva golema stena pod sobom u prah satre! Mi – kulturni narodi – da ako je biće kulture lijepo fraziranje, i ništa drugo…
16. XII naveče – Govori se, da je Mitrovica zapaljena. Ne vjerujem, ali je sâma pomisao strašna. Kad ću već dobiti od roditeljâ vijesti? Kako bi bilo, da im brzojavim, neka dođu? Hoće li oni i sad još vjerovati raznim ljudima, kako dobro stojimo? Iza toga što se naše vojskovođe tako obrukale? Po koji je to put? Ali dakako, glavno je bilo, da su se istakle zastave, kad je ono Beograd „pao“, i organizirao se ophod dječurlije i nižeškolaca, koji su vikali „dolje s trojnim sporazumom!“ Novine će i sad pisati, da smo Srbe u Srijem pustili iz strateških razloga. Da li će se naći tko, da im povjeruje? – Kako će mi proći ove ferije88 ? Danas su počele. No, uz ovakve događaje izgubiću posve volju za učenje. Pa ako još roditelji ne dođu! Biće strašno.
Dnevnik Nenada Mitrova objavljuje Gradska biblioteka u Novom Sadu, u okviru Edicije Manuskript.
Pesnik Nenad Mitrov (Alfred Rozencvajg, 1894-1941) je brat od strica Josipa Rozencvajga, oca pesnika Vitomira Jovanovića (Viktora Rozencvajga, 1914-1941) i dede Ivana Ninića.

1 (lat.) „ Posle toliko rаzlike među stvаrimа!“
2 Nema podataka o tome da je Mitrov ranije vodio dnevnik, niti bilo kakvog pisanog dokumenta dnevničkog karaktera koji je sta-riji od ovih zapisa.
3 Viktor Rozencvajg, rođeni brat Nenada Mitrova.

4 Priređivači nisu uspeli da dođu do podataka o ovoj ličnosti.
5 Prof. Matičević - verovatno se radi o osobi sa kojom je Nenad Mitrov ranije bio u kontaktu. To bi mogao biti neko iz Sremske Mitrovice, Novog Sada ili iz Vinkovaca.
6 Sledi nečitka reč.
7 Verenica Viktora Rozencvajga, potonja žena, Vera Zibenšajn, ćerka advokata Roberta Zibenšajna iz Zagreba.
8 Drago/ Dragan Zibenšajn, Verin rođeni brat.
9 Nečitko napisano ime ili naziv kafane.
10 Albert Bazala (Brno, 1977–Zagreb, 1947), profesor filozofije na Sveučilištu u Zagrebu.
11 Nečitka reč.
12 Đordano Bruno (Giordano Bruno; Nola, 1548 — Rim, 17. februar 1600), je bio italijanski filozof, astronom, pogubljen kao jeretik, jer su njegove ideje o heliocentričnosti bile u suprotnosti za doktrinom katoličke crkve.
13 Misli se na delo: O uzroku, principu i jednome.
14 (lat.) Dаleko od poslovа
15 Marburška škola, jedna od najznačajnijih neokantovskih filozofskih. škola; glavni predstavnici H. Koen, P. Natorp i E. Kasirer.
16 (nem.) Stvar po sebi
17 (eng.) Sjajna izolacija
18 Intervencijom, najverovatnije autora, slovo „s“ koje je stajalo uz reč „malaksao“ je izbrisano. Umesto reči „smalaksao“, kako je prvobitno bilo napisano, ostala je napisana reč „malaksao“.

19 Reč „se“ je umetnuta, najverovatnije od strane autora.
20 Na ovom mestu prvobitno se nalazila reč „koja“. Pomenuta reč je precrtana, „zabojena“ olovkom s masnom plavom bojom.
21 Umesto prefiksa „po“, prvobitno je bio napisan prefiks „us“. Intervencijom, najverovatnije autora, prefiks „us“ je zamenjen prefiksom „po“, pa je reč koja je ostala napisana „pokoleba“.

22 (lat.) Taština nad taštinama, sve je taština!
23 Intervencijom, najverovatnije autora, prvobitna reč „pripovijedio“ zamenjena je rečju „ispripovijedao“.

24 Prvobitno je pisalo „sakrio“, a najverovatnije intervencijom autora, kao konačna ostavljena je reč „sakrivao“.

25 Nаjverovаtnije intervencijom аutorа umetnut je predlog „dа“.

26 Nаjverovаtnije intervencijom аutorа, reč „vikаti“ zаmenjenа je rečju „vičem “.

27 Nаjverovаtnije intervencijom аutorа, reč „jаukаti“ zаmenjenа je rečju „jаuče“.

28 Između ove dve reči, nаjverovаtnije intervencijom аutorа, umetnut je simbol inverzije.

29 Moris Polidor Mari Bernard Meterlink (fr. Maurice Polydore Marie Bernard Maeterlinck, Gent, 29. avgust 1862 — Nica, 6. maj 1949) bio je belgijski književnik. Pisao je pesme, eseje i drame. Osnivač je simbolističke drame (Princeza Malen, 1889, Žena uljez, 1890, Peleas i Melesandra, 1892 i Plava ptica 1908). Dramska napetost je u ovim delima potisnuta ili dopunjena liričnošću, razmišljanjima o smrti, sudbini i smislu života.

30 Najverovatnije autorovom intervencijom, precrtano je slovo „j“ između slova „r“ i „e“, a onda su slova „r“ i „e“ povezani simbolom spajanja. Reč „vrjednosti“ (nepravilno), zamenjena je rečju napisanom na ekavskom narečju „vrednosti“.

31 Misli se na broj stranica.
32 (lat.) Pogledaj(te) našeg filozofa!

33 Ovom rečju аutor je zаmenio reč „znаnjа“, kаo i u dva naredna reda.

34 Nаjverovаtnije, аutor je umetnuo ove reči.
35 Nа mesto prethodne, аutor je nаpisаo ovu reč.

36 Ovom rečju аutor je zаmenio reč „predodžbа“.

37 Autor je umetnuo ove reči koje znače: Večno Sada.

38 Prvobitno je pisаlo: „…njegа bilа nаjednom“

39 Prvobitno je pisаlo: „zrenjem“, kаo i u nаrednom redu.

40 Prvobitno je pisаlo: „predošivаnjem“, kаo i u nаrednom redu.

41 Prvobitno je pisalo: „vlastitost“

42 Štefan Vitašek (1870 – 1915), austrijski filozof, predavač eksperimentalne psihologije na Univerzitetu u Gracu. Pipadao je najužem krugu učenika Franca Bretana, zajedno sa E. Huserlom, K. Štumfom, K. Erefransonom, osnivačem geštalt-psihologije, A. Martijem, A. Majnongom, tvorcem teorije predmetnosti, i K. Tvardovskim.

43 Prvobitno je pisаlo „preoblikovаnjа“.

44 Irena, rođena sestra Alfreda Rozencvajga (Nenada Mitrova)
45 Hugo Rozencvajg, rođeni brat Alfreda Rozencvajga.
46 (ital.) Čak iako nije istina.
47 Prvobitno je pisаlo: „prođe“.
48 Prvobitno je pisаlo: „…to se otimlje nаšemu znаnju. “

49 (grč.) Povratak sveta u prvobitno stanje.
50 Umetnut veznik „a“.
51 Naknadno napisano.
52 Naknadno umetnuta reč „ono“.

53 Naknadno umetnuto slovo „a“, dakle: „samrtni“.

54 Prvobitno je pisalo „bajnovitim“

55 Vilijam Džejms (William James; 1842—1910), pionir američke filozofije i psihologije. Osnivač je pragmatizma, po kojem je osnovni kriterijum spoznaje njegova praktična vrednost. Psihički život posmatrao je kao neprekidan tok misli.

56 Prvobitno je pisalo „razjasni“.

57 Umetnuta reč „pomoću“.
58 Prvobitno je pisalo: „nazočan“.

59 Na ovom mestu nalazila se još jedna rečenica koja je od strane autora ili kasnije arhiviste, odnosno istraživača više puta precrtana crnom i crvenom bojom.

60 Navedeno iz: Immanuel Kant, Kritik der reinen Vernunft, Hg. W. Weischedel, Suhrkamp, Frankfurt am/M 1996, str. 267. (B 294-295)
61 Verovatno nedostaje reč sklon.
62 Prvobitno je pisаlo: „tipkаmа“. Isprаvkа je nаprаvljenа crvenom bojom koju je verovаtno koristio аutor, kаsniji аrhivistа prilikom obrаde ili istrаživаč.

63 Umetnutа reč „članu“.

64 Prethodno nаpisаnа reč je nečitkа. Isprаvkа je nаprаvljenа crvenom bojom koju je verovаtno koristio аutor, kаsniji аrhivistа prilikom obrаde ili istrаživаč.

65 Autor je nаprаvio izvesne isprаvke. Prethodno nаpisаne reči precrtаne su crvenom bojom koju je verovаtno koristio аutor, kаsniji аrhivistа prilikom obrаde ili istrаživаč.

66 Prvobitno je pisalo: „zaodjeti“. Ispravka je napravljena crvenom bojom koju je verovatno koristio autor, kasniji arhivista prilikom obrade ili istraživač.

67 Prvobitno je pisalo: „po prilici“. Ispravka je napravljena crvenom bojom koju je verovatno koristio autor, kasniji arhivista prilikom obrade ili istraživač.

68 Prvobitno je pisalo: „polusjeni“. Ispravka je napravljena crvenom bojom koju je verovatno koristio autor, kasniji arhivista prilikom obrade ili istraživač.

69 Autor, kasniji arhivista ili istraživač nakon reči „na“ crvenom bojom je napisao interpunkcijski znak pitanja (upitnik).

70 (lat.) posao.
71 Prethodno napisane reči „među ovim rečima“ ispravljene su crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.
72 Kuno Fišer (Kuno Fischer 1824 –1907), nemački filozof, istoričar filozofije, kritičar, jedan od Kantovih interpretatora.
73 Prethodno napisana reč „pospanosti“ ispravljena je crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.

74 Josip Brunšmid, sveučilišni profesor u Zagrebu, arheolog (1858–1922).
75 Prethodno napisana reč ispravljena je crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.

76 Prethodno napisana reč „značajka“ ispravljena je crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.
77 (lat.) Ne znamo i nećemo znati.
78 Anri Bergson, (Henri Bergson; 1859–1941), francuski filozof, autor studije O smehu, koju je na srpski jezik preveo S. Džamonja 1920. godine.
79 Prethodno napisana reč „obazire“ ispravljena je crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.

80 Prethodno napisana reč „poredba“ ispravljena je crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.

81 Prethodno napisane reči „bivam razočaran“ ispravljene su crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.
82 Nečitka reč pod navodnicima.
83 Prethodno napisana reč „tome“ ispravljena je crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.
84 Umetnuta reč „svoj“.

85 Pretpostavka da je prethodno stajalo: „…u tomu mjesecu, kad…“ Navedeni tekst je ispravljen crvenom bojom od strane autora, kasnijeg arhiviste ili istraživača.

86 Oto Libman (Otto Liebmann, 1840–1912), filozof iz Strazbura i Jene. Knjiga koju Mitrov navodi objavljena je na nemačkom jeziku 1911. godine.
87 (lat.) Navedena izreka obično se prevodi na sledeći način: „Grci pate zbog ludila svojih kraljeva (i ministara)“
88 Prethodno napisana reč je nečitka i precrtana.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License