Nekad I Sad Godina 1 Broj 4 Jul Avgust 2010

NEKAD i SAD
Književnost, umetnost - život
Godina 1, Broj 4/2010

Redakcija: Ana Šomlo, Ela Krstić, Ivan Ninić
Adresa: Shlomo Hamelech 6/21
42268 Netanya, Israel
Telefon: +972 9 882 61 14
e-mail: li.ten.noisivten|cinin#li.ten.noisivten|cinin

Godišnja pretplata za 6 brojeva je 150 NIS.
Za inostranstvo: 40 EUR za Evropu
i 70 US $ za vanevropske zemlje.
Na ček treba naznačiti: Ana Ninić
Kwik Kopy Printing, Netanya

NEKAD I SAD
Književnost, umetnost - život
Godina 1 Broj 4 Jul/avgust 2010

U IZRAELU I SVETU OKO NAS

I u ovom broju "Nekad i sad" donosimo infor-macije iz Izraela i sveta koji mogu da budu zanim-ljive čitaocima našeg lista.
Čitalačku publiku zainteresovala su pre svega sećanja Tomija Lapida, pa i ovog puta donosimo odlomak iz njegovog dnevnika.
Da Izrael nije tako mali kao što je na geo-grafskoj karti može se saznati iz “Etnopisa” Maria Heinala, koji piše da na ovoj teritoriji sinhrono živi više od 20 Izraela (samo 10% arheološki je ispitano).
Zatim sledi intervju sa pesnikinjom Agi Mišol, povodom njene nove zbirke “Poseta domu”.
Mada naš list donosi uglavnom napise iz kul-ture, uvek objavljujemo i neke političke aktuelnosti. Tako smo napisali kratku vest da je 85 devojaka i mladića došlo iz Amerike i Kanade da prime izraelsko državljanstvo i služe ovde vojni rok.
Danka Nikolić šalje iz Praga prikaz dokumen-tarnog filma “Snaga humanosti” reditelja Mateja Minača o angažovanju Nikolasa Wintona koji je tokom 2. svetskog rata spasavao jevrejsku decu.
Aleksandar Nikolić piše o pripremi posete delegacije Banja Luke gradu Modiin u Izraelu. 28 učenika srednje škole posetili su Banja Luku sa gradonačelnikom Joramom Karmonom i direktorom predstavništva Arijem Livneom. Oni su tamo bora-vili kod svojih vršnjaka i sada očekuju njihovu po-setu Izraelu.
Publicista Milica Tomić javlja nam o uspehu izraelskih filmova na Festu 2010, dok Milica Zajcev u narednom tekstu piše o gostovanju plesne trupe “Kibuc dans” na 7. Beogradskom festivalu igre.
Izdavač "Dereta" objavio je na srpskom jeziku roman “Jevrejska policijska stanica” autora Majkla Čabona, dobitnika Pulicerove nagrade. Kako piše Vladimir Matković, reč je o trileru i ljubavnoj priči. Ova kvazi-istorija posvećena je navodnim jevrejskim izbeglicama i njihovim naslednicima koji već 60 godina žive u federalnoj oblasti “Sitka”.
Iz štampe je upravo izašla knjiga “Holokaust i njegovo značenje” istoričara Jisraela Gutmana i Haima Šackera u izdanju “Zavod za udžbenike”.
Veliko iznenađenje izazvao je rukopis romana “Ženarnik” Aleksandra Tišme, nađen nakon njegove smrti. Sudbina ovog poslednjeg Tišminog dela je sada izvesna: biće objavljeno u okviru njegovih sabranih dela “Akademske knjige” u Novom Sadu. Priređivač je Ivan Negrišorac.
Đuro Vidmarović nam je poslao dva teksta iz Zagreba, prikaz romana “Ljubav odjednom” knji-ževnika Aharona Apelfelda, u prevodu Sonje Makek i o knjizi Žuži Jelinek, ženi koja nikad neće ostariti.
Još jedan tekst o muzičkom događaju – nedavno je mladi hrvatski gitarista Krešimir Bedek predstavio na izuzetan način kompozicije svoje koleginice Ivane Kiš, o čemu piše Dušan Mihalek.
Vrlo oštro otvoreno pismo Vedrani Ruden uputio je Ljubo Weiss.
Slede pesme Vladimira Zupkovića-Jakuša iz zbirke "Tiberijade" koja uskoro izlazi iz štampe.
“Tko je bila Daisy Miller” je priča Alberta Moravije koja se dešava davne 1935.
”Bubreg i nacionalno pitanje” advokat i pisac Dražan Gunjača tumači, a sam naslov upućuje na sadržaj – o čemu je reč.
Objavili smo i kraj dramskog teksta Dana Sternberga “Proljeće 1942”, a ako želite da saznate gde se nalazi jedan od deset najprijatnijih primor-skih gradova na svetu, pročitajte “Nekad i sad” do kraja.
Ana Šomlo

Natječaj za kratku pričču "Simha Kabiljo"

Na natječaj Bejahada 2010 za kratku priču “Simha Kabiljo” stiglo je 28 priča. Žiri - Jasminka Domaš i Iva Grgić Maroević odlučio je nagraditi tri priče.
Prvu nagradu dobila je priča Ključ, Zdravka Prlende iz Sarajeva.
Drugu nagradu dobila je priča Na nišanu, Omera Ć. Ibrahimagića iz Tuzle.
Treću nagradu dobila je priča Mali Medina, Natalije Jakovljević iz Beograda.

Jair Lapid

SEĆANJA POSLE MOJE SMRTI

Priča Josefa-Tomija Lapida

2

Na zidu moje radne sobe još uvek je okačena uramljena slika porodice Lampel, snimljena pre više od osamdeset godina. Šula, moja žena, htela je da taj snimak ostane tamo kao sećanje na svet koji je nestao zauvek.
Moj deda Josef Lampel, po kome sam dobio ime, je na toj fotografiji. Umro je godinu dana pre no što sam se ja rodio. Kraj njega je na slici baka Hermina, moj tata i njegova dva mladja brata, Pali i Laci, snimljeni u svečanoj pozi, vrlo precizno, kao da ih je predstavio neki holandski slikar iz sedam-naestog veka. Baka je u uštirkanoj haljini, zakop-čanoj do grla, a deda i tata u strogom odelu sa leptir mašnom, sede za malim stolom na koji je postavljen veliki časovnik koji pokazuje sedam sati.
Ne znam kako je ta fotografija sačuvana. Snimljena je 1928. godine u Studiju Varda u gradu Novom Sadu, gde sam se rodio .
Rastao sam u atmosferi “starog sveta”, kada su se ljudi ophodili jedan prema drugom sa poštovanjem, ljubazno i ležerno. Sve je bilo pomalo usporeno. Kretali smo se u prostoru gde su gradjeni dvorci od mermera i mostovi od kamena. U podne su priredjivane gozbe koje su dugo trajale, a svečane večere još duže, uz muziku gramofona. Vozili smo se kočijama, užurbano, mada nije bilo strašno ni kada se malo zakasni.
Nekoliko godina nakon toga dvorci i mostovi su srušeni. Baka Hermina ubijena je u Aušvicu zajedno sa deset članova naše porodice. Tata je umro u logoru Mauthauzenu pred sam kraj rata. Susedi su nam, čim je novi režim uveden, upali u kuću, opljačkali nas i, izmedju ostalog, odneli naš gramofon. Vozovi su iskakali iz šina, a vagoni su ležali kao džinovska pijana tela kraj pruge. Konje smo pojeli. Tokom dana čuli smo ih kako ržu, pogodjeni granatama ruskih topova. Noću bismo se iskradali iz podruma geta, snabdeveni improvi-zovanim vrećama u kojima smo donosili parčad smrznutog mesa. Nisam od onih ljudi koji pamte snove, ali glasovi konja prate moje noći dugi niz godina.
Posmatram povremeno sa ljubomorom Jaira i Mireva. Ljubomorno i sa strepnjom. Oni smatraju, ali greše, da svet u kome žive, treba da prihvate takvim kakav jeste. Njihove karijere, lepa deca, stvari oko njih – kuće, kola, računi u banci stvaraju obmanu da će ono što postoji opstati u budućnosti i da niko ne može da dodje i jednim udarcem mača sve im oduzme. Ali, ja sam svestan toga koliko je stvarnost krhka. Svet u kome sam odrastao delovao je stabilno i večno mnogo više od modernog, užur-banog u kome živimo. Bio je prihvaćen sa uspava-nom lakoćom tokom vekova i onda – za dan – led je razbijen i svi igrači su potopljeni u mutnu vodu.
Ali, treba krenuti od početka.
Grad Novi Sad leži na obali reke Dunava, osamdesetak kilometara severno od Beograda i 120 kilometara južno od Budimpešte. Tokom istorije smatran je gradom odbrane jugoistočne oblasti Austro-Ugarskog carstva. Prvi Jevrejin, po imenu Kaldai, doselio se tamo u sedamnaestom veku. Godine 1749. prema popisu u Novom Sadu bilo je stotinak Jevreja a nakon narednih gotovo sto godina – 1843, u Novom Sadu živi 1.125 Jevreja. Uoči Drugog svetskog rata u Novom Sadu živi osamdeset hiljada gradjana, od koji je 4.350 Jevreja. Troje od njih bili smo mi: tata Bela, mama Katalina i ja.
Moji roditelji delovali su kao savršen par. Tatu su svi zvali “Pametni Bela”, a mamu “Lepa Kati”. On je bio tamnoputi advokat i novinar, a ona plavokosa lepotica iz Budimpršte, velegrada, i nikada nije dopuštala da se to smetne s uma kao ni da smo mi, po njoj, pomalo provincijalci. Upoznali su se kada je ona došla da poseti naše rodjake, porodicu Korodi, noseći sobom veliki kofer pun haljina skrojenih po poslednjoj modi.
Sutradan je već počela da se dosadjuje – a šta je i mogla da radi u seoskoj kući, pa je sa devojkama, Verom i Mirom, ćerkama susetke, odla-zila uveče na igranku. Tamo je upoznala tatu i zaljubila se u njega. On je bio već malo stariji i situiran, a njegova dva mladja brata bili su oženjeni, pa se u porodici smatralo da mu treba provo-dadjisati i u jevrejskoj zajednici odabrati devojku. On je svaki predlog odbijao dok se nije pojavila Ona: privlačna i bez svake sumnje vrlo lepa. Svet u malim varošima uvek je pomalo podozriv i spreman da novodošavše primi podizanjem obrva. Vesti su se pronele brzo i razočarane majke udavača proglasile su da je reč o novcu, a ne o ljubavi.
Tata je 5. jula 1930. otputovao na letovanje u Dalmaciju i odseo u Grand imperijal hotelu u Opatiji, koji je delovao striktno svom nazivu, carski, sa blistavim stubovima i kitnjastom fasadom. Nalazio se na prelepoj obali Jadranskog mora, (osamdesetih godina je srušen i na tom mestu sagradjen moderan, ružan hotel sa istim imenom). Tata je tamo odseo i napisao – sitnim i urednim rukopisom iza koga se krio duhovni nemir – pismo svom ocu:
Trideset mi je i dve godine i želim miran bračni život. Velika usamljenost polako je samlela moju melanholiju – ne nalazim svoje mesto – nisam mogao više to da podnesem. Povremeno sam se sekirao što niste prihvatali moje večno lutanje, nedostatak smirenja i napade mog neraspoloženja koja su me često spopadala – sada znaš razlog. Bila je to strašna duhovna usamljenost… Tokom svog života mogao sam da budem samo posmatrač sreće sa strane. Osećao sam duboku gorčinu. Sada, kada je u meni sazrela odluka da se oženim Kati (ukoliko bude pristala da se uda za mene), osećam prvi put u životu, šta znači biti srećan.
Tata, to bi bilo ono što sam želeo da ti ispričam i dodao bih samo ono što je Luter rekao: “Ovde stojim i ne mogu da postupim drugačije.”
Tebe i mamu voli Bela

Ovo sam pismo godinama čitao pokušavajući da u sebi povežem smirenog čoveka koga sam poznavao sa rečima melodrame koje su izvirale iz njegovog pisma. Možda nam je onemogućeno da ikad saznamo pravu istinu o našim roditeljima, ali čini mi se da su moji živeli zadivljujuće sredjenim životom bez burnih nesporazuma. Koliko sam ja mogao da prosudim, njihova veza je bila snažna i oni su se veoma dobro slagali. Tata je njoj pružio ugodan život kakav je želela, a dobio je najlepši cvet u gradu koji je mogao da stavi na rever svog žaketa. Da li je to ljubav? I da li bilo ko zna šta je ljubav?
Naša vila imala je tri prostrana sprata. U velikom vrtu cvetale su ruže i voćke krušaka. U prizemlju je bila tatina advokatska kancelarija, a pored - sobe za poslugu. Na prvom spratu nalazila se spavaća soba mojih roditelja, moja soba i soba moje guvernante, a gostinska soba – u kojoj obično nije bilo nikog - bila je na trećem spratu. U sred-njem delu bio je veliki salon, posebno trpezarija, gde smo ručavali i odaja nazvana “gospodinova soba”, elegantno opremljena bogatom bibliotekom, pisaćim stolom i velikom foteljom na kojoj je tata voleo da drema. I, naravno, prostrana kuhinja kojom je komandovala kuvarica, debela Madjarica. Odatle se malim liftom moglo popeti na terasu, gde smo ponekad ručavali.
Čini mi se da danas samo veoma bogati ljudi tako žive, ali u to vreme život bogatih ljudi bio je takav i oni su s pravom smatrali da predstavljaju temelj čitavog društva. Bio je to opušten milje gospode i slugu i čovek nije previše razmišljao o svom položaju. Kuvarica i služavka koje su stanovale sa nama u kući bile su Madjarice. Baštovan, koji nam je dolazio jednom nedeljno, bio je Srbin. Lizi, moja guvernanta, bila je Švabica. Ostala mi je navika da ne glancam svoje cipele, ne samo zbog mojih suvišnih kilograma, već što sam u detinjstvu naučio da je to dužnost slugu.
Ali, značaj društvenog statusa nije se oličavao u veličini kuće koju poseduješ niti broju posluge, već po ritmu provoda i zabave koju uživaš.
Tata je ustajao u osam sati ujutru, čitao novine uz doručak, polako, dok ga mama iz svog kreveta nije zvoncem podsetila da u deset treba da bude u sudu. U devet sati je silazio u svoju kancelariju, gde ga je već čekalo dvoje stažista sa dokumentima. On bi sa značajnim izrazom lica seo za svoj pisaći sto, a jedna od dve sekretarice prinela bi mu kafu u porcelanskoj “Rozental” šoljici. Zatim bi peške otišao do suda. Kasnije bi sišao do obližnjeg kafea, pojeo nešto lako, prelistao nedeljne listove, zakačene za držač novina od bambusa i vratio se kući u svoju kancelariju.
Kada bismo završili ručak odlazio je u “gospodinovu sobu”, uvalio se u fotelju i odremao pola sata. Onda bi sišao ponovo u kancelariju, gde bi se sreo sa nekoliko svojih klijenata, pregledao dokumenta, izdiktirao pisma i oko šest sati se popeo kući, slušao radio, čitao neku knjigu ili izlazio sa mamom na večeru, gde su igrali bridž. Jednom nedeljno putovao je vozom u Suboticu. Tamo bi se zadržao dva dana da prelista nedeljni dodatak dnevnih novina “Anfel”, koje je izdavala bogata jevrejska porodica. Jedno veče nedeljno posvećivao je sastavljanju novinskog članka, što je obično pisao mastilom, a kasnije prepisao pisaćom “Remington” mašinom. Njegove ideje bile su, kao što su to obično bile kod evropskih Jevreja u to vreme, umereno-liberalne. Dana kada sam se rodio, 27. decembra 1931. godine, pisao je tekst o borbi Mahatme Gandija protiv britanskog imperijalizma.
Metronom njegovog života otkucavao je zadivljujuće sporo. Telefonom je razgovarao samo dva-tri puta dnevno, a vesti je slušao u 10 sati uveče na radiju. Imao je vremena da mi objašnjava stvari i da sasluša ono šta ja imam da mu ispričam. S obzirom da sam bio sin jedinac, nisam imao suparnike. Nedeljom bi me vodio na fudbalske utakmice novosadskog kluba “Vojvodina”. I danas mogu da osetim svoju tada dečju šaku u njegovoj toploj ruci dok ulazimo na stadion.
Povremeno razmišljam – kuda je odletelo to vreme mog oca? Kako je mogao da vodi tako ležerno život, bez televizije, kompjutera i mobilnog telefona, pa čak i bez automobila? A možda sva ta mašinerija, izmišljena da uštedi vreme, u stvari nam ga je opljačkala?

Jair Lapid
Zihronot aharej moti
Sipuro šel Josef (Tomi) Lapid
Keter Books, Jerusalim 2010.

Prevela Ana Šomlo

ETNOPIS

Malo ko zna da u Izraelu, geografski tako maloj, a arheološki gledano nepreglednoj zemlji (samo 10% teritorije je istraženo), sinhrono živi više od dvadeset Izraela: militantno-cionistički Izrael ultra-konzer-vativnih ortodoksnih Jevreja, Izrael Arapa izmiješanih sa Jevrejima, Izrael miroljubivih Arapa (slobodan i uglavnom bogat, unutar tzv. “Zelene linije” tj. pod izraelskom upravom), fanatični klero-radikalni arapsko-islamski palestinski Izrael (s druge strane “Zelene linije”, unutar tzv. okupiranih teritorija pod nazivom Juda i Šomron), Gaza – izolovani grad-država-rezervat ili svijet za sebe, zajednica Druza, zajednica Beduina (služe vojni rok u izraelskoj armiji), židovsko-sekularni, Izrael liberalne reformističke struje, ruski, američki, protestantski, katolički, pravoslavni, ateistički Izrael, tradicionalistički, kibučko-komunistički, zanatlijski, profiterski, bankarski, kockarski, narko-trafiking-mafi-jaški, znanstveno-tehnološki, turistički, boemski, El Dorado za umjetnike… Ima ih još, uz ovaj kom ja pripadam – neoznačeno ostrvo zalutalih.
O svakom od pomenutih dijelova neobične tvorevine koja se klacka na povijesnoj vjetrometini između osvajača i vijekovima prelazi iz ruku u ruke, moglo bi se napisati nekoliko tomova knjiga. Niti u etničkom, niti u kulturološkom pogledu, ne može se govoriti o jednom kompaktnom socijalnom tijelu. Brojne zajednice čine Izrael jednom od najzanimljivijih i, u strukturalnom pogledu, najkompozitnijih država. Ispreplele su se tu Libija i Indija, Argentina i Iran, Moldavija i Maroko, Kazahstan i Peru, Turska i Etiopija, Bosna i Irak… U izvjesnom obimu ima infiltracija arapskog uticaja u mentalitet novih useljenika, preko muzike, kulinarstva, temperamenta. Taj neobični melting-pot uspješno funkcionira i danas, taleći u jednu homogenu masu sve staro i novo, tradicionalno koje se opire promjenama i nadolazeće koje teži dominaciji. Ipak, u slojevima se lako naziru grupe protivne asimilaciji, ljubomorno njeguju svoj jezik, podržavajući razlike i odgajajući nove generacije na način upravo suprotan pro-klamovanim ciljevima.
Najveću prepreku predstavljaju religijske podjele. U ideološkom smislu, kao i u svakoj drugoj državi, u ovisnosti o političkoj ili antipolitičkoj orijentaciji, mogu se susresti najrazličitiji protagonisti: anarholiberali, nihilisti, laburisti, desničari, postkreacionisti, vitezovi haosa i apokalipse. Socijalnu stratificiranost određuju duboke, gotovo neprikrivene, podjele kastinskog tipa. Neka loša verzija mutanta feudalizma i neokapitalizma sugerira da su preskočene tradicionalne faze u razvoju društva. Kao posledica čestih ratova nije ni bilo prilike da se jedna društveno-ekonomska formacija izdi-ferencira i evoluira do svoje finalne forme, prije kulminacione linije loma i transgeneze u narednu epohu. I to je jedan od kontrasta, ali blažih. U “prljavom kapitalizmu”, pomiješanom sa socijalizmom, građanin nije u poznim godinama odbačen, ima pravo na minimalnu socijalnu kompenzaciju, tako da su rijetki slučajevi klasičnog beskućništva i gladi. Samo oni kojima su u potpunosti ovladali impulsi samouništenja završe na ulici, pa i tada postoje službe koje se trude da olakšaju njihov položaj. Ipak, uglavnom, ekonomsku elitu ne brine šta preživljava narod. Bitno je da nečija djeca ratuju, dok im roditelji rade i do 90 sati sedmično. Pravna zaštita radnika ne postoji, a povrede prava od strane poslodavca su svakodnevna pojava. Nešto nalik na sindikat udruženog rada funkconira na nivou opština, ali to je samo nalik na klasična sindikalna udruženja.
Nepotizmu se kao otežavajuća komponenta često pridružuje uzajamna prisnost unutar zatvorene grupe na kleronacionalnoj osnovi. Problem upotpunjavaju etnič-ke skupine formirane prema zemljama porijekla, pa se u tom smislu mogu uočiti izdiferencirane zajednice koje čine ruski Izrael, marokanski, etiopski, američki, kurdski, francuski, argentinski, irački, turski, indijski, mađarski, finski…
Iako je Jugoslavija dala značajan doprinos nastanku i izgradnji Izraela, položaj useljenika iz te, sada već bivše države, krajnje je nezavidan… Ipak, presudnu notu globalnoj duhovnoj i etno-konfiguraciji daje entu-zijazam mladih. Ma koliko rat bio negativan, poga-đajući podjednako sve grupacije, upravo neprekidna ratna opasnost dodatno motivira ljude na upućenost jednih na druge i prevladavanje rasnih, vjerskih, nacionalnih, kulturnih i ideoloških razlika. Nakon šezdesetogodišnjeg vrenja u vremenskoj mašini za miksanje kultura, sve je više razloga za optimizam i vjerovanje da će se za narednih pedeset godina vjerovatno stići do nivoa usaglašenosti pomenutih činilaca u nastanku jednog posve novog autentičnog Izraela. Važno je napomenuti i to da je trenutno u opadanju broj prispjelih useljenika, ali, uporedo sa rastućim plimnim talasom antisemitizma svuda u svijetu, za očekivati je da bi se mogle ponoviti godine masovnih migracija i priliva novih rezervi genetskog “materijala”. To znači da bi se mogao nastaviti započeti proces fuzioniranja vatikim (starosjedilaca) i olim hadašim (novih useljenika). Useljenik je ole (pl. olim), doslovno, onaj koji se penje, uspinje (ka Jerusalimu).

Odlomak iz knjige Maria Heinala/ Marjana Hajnala "Kontrasti Izraela", koja uskoro izlazi iz štampe.

Mario Heinal

NOVA ZBIRKA PESAMA AGI MIŠOL – “POSETA DOMU”

Intervju sa izraelskom pesnikinjom

Agi Mišol rodila se u Madjarskoj 1947. Bilo joj je četiri godine kada se sa roditeljima, koji su preživeli koncentracioni logor, doselila u Izrael, tako da je Agi rasla u senci Holokausta. Dane detinjstva provela je u radničkom naselju pod šatorima, gde su živela deca doseljenika zajedno sa onom rodjenom u Izraelu. Pesme je počela još tada da piše. Fakultetsku diplomu stekla je na Univezitetu Ben Gurion u Negevu, a kasnije je na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu magistrirala na Katedri za književnost.
Objavila je desetak zbirki pesama. S obzirom da stihove piše jezikom svakidašnjice, njene su pesme pristupačne i razumljive širokoj čitalačkoj publici. Ponekad se koristi slengom, ali i rečnikom Biblije. Istovremeno, poezija Agi Mišol prožeta je i humorom. Ona već dugo vremena živi u selu Kfar-Mordehaj, bogatom bujnim zelenilom. Kuća joj je okružena maslinjakom i pardesom – vrtom narandži, što se prepoznaje u njenoj poeziji. Agi je udata i majka sina i kćerke. Njene se knjige objavljuju na engleskom jeziku u Americi, ali joj se pesme prevode na više jezika, izmedju ostalog mogu se čitati i u srpskim književnim časopisima.

Agi Mišol

Agi Mišol dobitnik je Nagrade predsednika države Izrael i one koja nosi ime pesnika Jehude Amihaja. Predavač je na koledžu Alma u Tel Avivu i univerzitetu u Jerusalimu. Njenu najnoviju knjigu “Poseta domu” kritika je veoma pohvalno ocenila. Na stanicama ovog dela Mišol se vraća svom detinjstvu i zamera roditeljima što su živeli u tuzi ne pominjući šta im se dogadjalo u Drugom svetskom ratu.
D.A.M.: Bili ste devojčica kada ste došli u Izrael, da li se, ipak, sećate kako ste doživeli promenu zemlje, jezika i načina života?
A.M.: Mislim da je moja poezija upravo na tom prelasku ponikla. Deca rodjena ovde govore spontano ivrit. Ne razmišljaju kako da se izraze. Govor im je prirodan. Onome ko je iščupan iz sredine u kojoj je progovorio, jezik je stalno u grču. Ta neprekidna napregnutost stvorila mi je osećanje za jezik. Prevodila sam sebe na ivrit, ali sve vreme sam se vrtela izmedju madjarskog i hebrejskog jezika. Čini mi se da je moj pesnički život tako i nastao, što će reći da u toj muci ima i nečeg dobrog. Sećam se kako sam stajala pred ogledalom i vežbala da izgovorim “r” onako kako to čine sabre, a ne Madjari. Deca ne žele da se razlikuju, već da budu kao svi oko njih. Pamtim kako me je bilo sramota da dovedem drugarice kući, jer se kod nas govorilo na madjarskom. Morala sam da nosim čarape u sandalama i suknjicu, dok su druge devojčice, bosonoge, imale japanke i plave šorceve sa belom štraftom, što sam i ja želela.
D.A.M: Do kada ste bili “ola hadaša” (novi doseljenik)?
A.M.: Vrlo rano sam postala prava Izraelka, u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole. Mada to nije nešto što potpuno prolazi. Sada sam, ipak, sasvim “ovdašnja”. I ljudi se ponekad čude kako je iz madjarske kuće mogla da izadje devojčica koja tako dobro vlada jezikom.
D.A.M.: Recite, šta je za vas pisanje: poteba, terapija, misija ili veza sa svetom?
A.M.: Pisanje istovremno predstavlja mnogo stvari: pre svega to je centar mog postojanja, zvučna traka mog života. Moj rad. Tako ja govorim, to je način mog izražavanja. Terapija nije cilj moje poezije, mada postoji u njoj i nešto od toga. Ali, pesme čine suštinu mog života.
D.A.M.: Odakle potiče vaša inspiracija?
A.M: To su pre svega reči. Ja ponekad čitam rečnik. Reči su veoma podsticajne. Veza medju rečima, refleks koji spaja reči, kako jedna reč provocira drugu, kako podstiču sadržaj, ali ono što je za mene bitno je – kako ne govoriti prazne reči.
D.A.M.: Recite mi nešto o vašoj novoj knjizi “Poseta domu”. Po čemu se ona razlikuje od vaših ostalih knjiga?
A.M.: Razlika se može sagledati već na njenim koricama. Ranije je na povezu mojih knjiga uvek preovladavala crvena boja, u sadržaju je bilo životne radosti i humora, mada se pod tom radošću mogla naslutiti bol. Povez ove knjige je drugačiji. Na njoj su staništa iz pedesetih godina, bez vrata, bez prozora, izgled im je zanemaren. Uočljive su samo antene koje se uzdižu ka nebu i oblacima, što deluje simbolično. Suština knjige je u naslovu “Poseta domu”. I ona se odnosi na devojčicu, jedinicu, koja živi sa roditeljima koji su preživeli Holokaust i pedesetih godina stanuju u šatoru koji odiše mirisom sigurnosti, onim što se nikada ne može zaboraviti, kao ni gujave i klementine.
D.A.M.: Da li je neophodno stići do uzrasta nekih godina da bi se takva knjiga mogla napisati?
A.M.: Da. Tako se može pisati kada roditelji nisu više medu živima. Treba da prodje neko vreme. O tim stvarima nisam ni razmišljala kada sam bila mlada. Oni su me vaspitavali u duhu budućnosti. Ono što je bilo prošlo je i ne treba se osvrtati na to. I ja sam smatrala da tako treba da bude. Pre tri godine otputovala sam u Transilvaniju, u Siget, grad iz koga je moja majka i tek sam tada sagledala pravu sliku - ko su moji roditelji. Bili smo veoma siromašni. Stanovali smo u jednoj sobi do moje šesnaeste godine. Spavala sam u fotelji koju su uveče razvlačili. Imali smo samo jedan orman. Jednom godišnje dobijala sam par cipela. Sada kupujem neprestano cipele, bez obzira da li su mi potrebne. Ali, tada se nisam smatrala siro-mašnom, svi oko mene su tako živeli.
D.A.M.: U novoj knjizi vraćate se detinjstvu i svom odnosu prema roditeljima.
A.M.: Vidite, u šezdesetim godinama pred čovekom je već izvesna retrospektiva života. Stvara se duhovni zaključak. Jedna od karakteristika trećeg doba je budjenje sećanja najranijeg životnog pe-rioda. Ja ga posmatram kroz psihološki pristup.
D.A.M.: Koji su pisci uticali na vaš stvaralački rad?
A.M.: Odrasla sam u kući u kojoj nije bilo knjiga. Nisam čitala. Ali sam pisala. Imala sam čak utisak da sam ja izmislila poeziju. Ne zaboravite da sam živela u šatoru, daleko od Tel Aviva, a tamo su bili pesnici, tamo se stvarala izraelska poezija. Tada nije bilo interneta, tako da se može reći da sam pisala bez ičijeg uticaja. Prva knjiga koju sam pročitala bila je delo Natana Zaha, pa zatim Jone Volah i Dalie Ravikovič, ali više sam pisala nego što sam čitala.
D.A.M: A danas?
A.M.: Sada volim da čitam. Radije tražim pre-vodjenu literaturu nego izvornu, ona mi služi kao inspiracija.
D.A.M: Kao, recimo, ko?
A.M.: Č. Miloš i V. Šimborska,; V. Vitman, i drugi pesnici koji pišu pesme o prirodi.
D.A.M.: Da li smatrate da pesnik treba da bude politički orijentisan?
A.M.: Apsolutno ne treba da bude politički angažovan. Poezija koja izražava političku orijen-taciju me odbija. Pesme treba da izražavaju slobodu duha. Kada se živi na prostoru kakav je naš, politički komplikovan, teško je da literatura bude lišena i takvog stava, da se stvarnost ne infiltrira u knjige, ali ja više volim onu koja je tematski orijentisana ka prirodi i ljubavi.

Razgovor vodila Danija Amihaj Mihlin
Prevela Ana Šomlo

Šef turske tajne policije podržava Iran

Izraelski ministar odbrane Ehud Barak izjavio je 1. avgusta, kako prenose mediji, da je novoimenovani šef turske tajne službe "pristalica" Irana. "Turska je prijateljska zemlja, strateški saveznik, ali nas brine kandidatura novog šefa turske tajne službe, pristalice Irana, koja je podneta poslednjih nedelja", rekao je Barak na sastanku svoje Radničke stranke. Prema njegovim rečima, naimenovanje Hakana Fidana moglo bi da pruži Irancima "pristup tajnim informacijama". Fidan je imenovan za šefa Nacionalne obaveštajne organizacije 27. maja. On je prethodno bio podsekretar za spoljne poslove u kabinetu premijera i predstavljao je Tursku u međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, igrajući ključnu ulogu u naporima Ankare da reši pitanje iranskog nuklearnog programa.
U međuvremenu, vojni zvaničnici izjavili su kako se izveštava, da je vojska odlučila da unapredi 11 generala i admirala koji su optuženi za umešanost u plan za rušenje vlade. Oni su deo grupe od 102 penzionisana i aktivna oficira, za koje su prošle nedelje izdati nalozi za hapšenje, u vezi sa zaverom za državni udar koja je prvi put otkrivena u februaru. (AP, AFP)
Izrael će sarađivati u istrazi napada na flotilu pomoći za Gazu
Izrael je saopštio 2. avgusta da će sarađivati sa međunarodnom komisijom koja će istraživati izraelski napad na flotilu pomoći za Gazu koju su vodili Turci, u kojem je poginulo devet ljudi 31. maja. Četvoročlanom komisijom, na čije je osnivanje pozvao generalni sekretar UN Ban Ki-Mun, predsedavaće bivši novozelandski premijer Džefri Palmer i uključivaće predstavnike Izraela i Turske. Počeće sa radom 10. avgusta, a očekuje se da će predati svoj prvi izveštaj do sredine septembra. (Haarec)

VOJNICI-DOBROVOLJCI STIGLI U IZRAEL

Osamdeset i pet mladih dobrovoljaca iz Amerike i Kanade (56 mladića i 29 devojaka) uselilo se 3. avgusta u Izrael da bi ovde dobrovoljno služili vojni rok. Ovo je do sada najbrojnija grupa mladih koja se prijavila da služi vojsku i primi izraelsko državljanstvo. Društvo “Duša za dušu” i agencija Sohnut organizovale su ovaj prijem koji je svečano proslavljen na Aerodromu Ben Gurion.

SNAGA HUMANOSTI

Tako se zvao češki dokumentarni film reditelja Mateja Minača koji je 2002. godine dobio prestižnu američku nagradu International EMMY Award kao najbolje televizijsko-dokumentarno delo ostvareno te godine na neengleskom govornom području. Ova nagrada se smatra ekvivalentom američkog OSKARA u kategoriji dokumentarnih filmova.
Na ovaj događaj i velika uzbuđenja koja je u Češkoj filmskoj i kulturnoj javnosti svojevremeno izazvala ta vest (to je prva tako visoka nagrada dodeljena češkom dokumentarnom filmu), podsetila nas je nedavna proslava jubilarnog rođendana glavnog junaka tog filma – Sir Nikolasa Wintona.
A ko je, zapravo, Sir Winton i otkuda da se češki
reditelj bavi životnom pričom donedavna anonimnog engleskog penzionera poodmaklih godina?
Za početak - vratimo se sedamdesetak godina unazad.
Bila je to za tadašnju Čehoslovačku zlokobna 1938. godina. Minhenskim sporazumom zemlja je rasko-madana, oduzete su joj Sudetska oblast, deo Slovačke, Šleske i Južne Karpatske Ukrajine. Prag je bio pun izbeglica pristiglih iz Nemačke i Austrije (uglavnom Jevreja i antifašista), u gradu su se užurbano orga-nizovala prihvatilišta, a Čehoslovačka je već bila pod protektoratom Hitlerove Nemačke.
Sticajem okolnosti, u tu sumornu kasnu jesen, negde pred Božić 1938, u Prag je – na poziv svog prijatelja, službenika Britanske ambasade – stigao tada 28-godišnji Nikolas Winton. Već prvih dana uključio se u pripremu prihvatilišta za izbeglice koje je organizovala engleska ambasada. Očiglednije nego u Engleskoj Nikolasu Wintonu su u Pragu postajali sve jasniji - zastrašujuća stvarnost Hitlerovih planova i zlo koje se nadvijalo nad Evropom. Umesto na skijanje, kako je prvobitno imao u planu, Winton se odlučio na čudesno hrabar (podsećamo da je Čehoslovačka već bila pod nemačkim pro-tektoratom) i gotovo nerealan poduhvat: da iz Praga prebaci u Englesku što je moguće više jevrejske dece i da im tamo obezbedi porodice koje će ih prihvatiti (ili usvojiti).
Situacija se iz dana u dan pogoršavala, ratni vetrovi već su uveliko hučali nad Evropom, a Wintonov poduhvat činio se sve teže ostvarljivim: trebalo je u Pragu pronaći mesto gde se poslovi mogu obavljati (sa Gestapoom za petama), srediti dokumenta za svu decu, nabaviti sredstva za transporte i – u Britaniji obezbediti deci adoptivne roditelje.
Prvi voz krenuo je 14 marta 1939. Za njim, do 2. avgusta, još 7 transporta sa ukupno 669-oro dece. Poslednja, najveća kompozicija, sa 250 malih Jevreja, pripremljena za transport 1. septembra 39. godine, nikada nije krenula sa praške železničke stanice. Bio je to dan kada je Velika Britanija stupila u rat sa Nemačkim Rajhom. Winton više ništa nije mogao da uradi. 250-oro dece u vozu koji ih nikada nije odvezao u Englesku čekalo je nekoliko sati na prozorima dugačke kompozicije da poslednji put mahnu roditeljima na peronima. Umesto odlaska put La Manša, vraćeni su kućama, da bi ih nekoliko meseci ili koju godinu kasnije neki drugi vozovi odvezli do Terezina i Aušvica. Nijedno od 250 dece poslednje, nerealizovane Winto-nove kompozicije nije preživelo rat.
Mladi i uspešni engleski bankarski činovnik Nikolas Winton do početka 1940. pedantno je okončao svoje delo – smestio svu decu u engleske porodice, sredio dokumenta, razaslao pisma i telegrame roditeljima u Prag (mnogi ih nisu primili, jer su već bili otposlani u logore) i – završio sa tim razdobljem svog života. Sva dokumenta smestio je u nekakav kofer, ostavio ga na tavanu i – nikome nikada ništa o svom poduhvatu iz mladosti nije pričao. Prolazile su godine i decenije, Wintonova žena, koja takođe ništa nije znala o tom periodu muževljevog života jer ga tada još nije poznavala, sredinom 80-tih rastrebljivala je tavan i naišla na kofer pun uredno ispisanih spiskova, dečjih fotografija, podataka…Upitala ga je šta je to, Winton je odgovorio da nije ništa značajno i da može da baci. Missis Winton se ipak sa koferom uputila jednoj engleskoj istoričarki.
Scenario Wintonovog podviga polako je počeo da dobija obrise…
Sredinom 90-tih, kada je za ovaj događaj od pre 5 decenija već znala nekolicina ljudi (nekoliko istoričara, novinara i prijatelja) glavni akter zbivanja, Nikolas Winton, bio je pozvan u studio BBC-a na razgovor i prisećanja na vreme od pre pola veka. Ušao je u studio pun publike, odgovarao na pitanja, a onda ga je jedna srednjovečna gospođa, koja je sedela pored njega, upitala da li je se možda seća. Gledao ju je dugo i rekao da ne, a ona mu je pokazala fotografiju na kojoj mladi Winton stoji pred kompozicijom punom dece i drži u naručju trogodišnju devojčicu. „To sam ja, dragi naš mister Wintone, a ovo ste, kao što vidite – vi“. Zagrlili su se i dugo čvrsto zagrljeni ćutali, a onda je Winton pogledao iza sebe, na prepun studio. Svi prisutni su stajali, poneki plakali…Bila su tu sva „Wintonova deca“.
Došli su sa raznih strana sveta – iz Amerike, Australije, drugih evropskih zemalja. Bilo je tu uglednih umetnika, arhitekata, filmskih reditelja. Karel Reisz, recimo, (autor sjajnog filma Žena francuskog poručnika sa Meryl Streep i Jeremy Ironsom). Rodom je iz češke Ostrave i do tog časa bio je ubeđen da je transport sa skoro 700 jevrejske dece izvedene iz Praga uoči samog rata bilo delo svetskog Crvenog krsta.
Uskoro zatim (sredinom 90-tih) kraljica Elizabeta II odlikovala je Nikolasa Wintona ordenom Britanske imperije, a nešto kasnije češki predsednik Vaclav Havel najvišim češkim priznanjem – ordenom Tomaša Gariga Masarika.
Winton živi u skromnoj kući u gradiću Maidenhead, u blizini Londona. Nipočemu se na tom nevelikom domu ne može naslutiti da u njemu živi čovek velikog podviga. Susedi i prolaznici često se, samo, zaustave diveći se njegovoj bogato rascvetaloj bašti.
Ovoga proleća Nikolas Winton napunio je 100 godina.

Danka Nikolić

U PRIPREMI JE UZVRATNA POSJETA DELEGACIJE BANJE LUKE MODI'INU

Na susretu predstavnika grada Modi'in i Predstavništva Republike Srpske (RS) u Državi Izrael, razmatran je okvir uzvratne posjete delegacije grada Banja Luka Modi'in-u. Razgovore su vodili direktor Uprave grada, Yoram Carmon i direktor Predstavništva, Arie Livne. Nakon prošlomjesečne petodnevne posjete delegacije Modi'in-Maccabim-Re'ut Banjoj Luci.

Prvi put, od kada se održavaju institucionalni godišnji pomeni u Spomen području Donja Gradina, tom najtežem stratištu sistema logora smrti Jasenovac, učešću jedne zvanične izraelske dele-gacija, pridružili su se učenici. Riječ je o 28 učenika drugog razreda srednje škole Ironi Gimel iz Modi'ina koji su pratili delegaciju svog grada i odseli kod svojih vršnjaka iz banjolučke gimnazije. Delegaciju je predvodio direktor Gradske uprave, sa kojim su doputovali šefovi Odjeljenja formalnog obrazovanja, dr Dalya Doron i Odjeljenja za međunarodne odnose grada, Ziva Assa i nastavnici. Predstavnicima grada i učenicima na ovom putu pridružili su se i pred-sjedavajući Udruženja ratnih vojnih zarobljenika (RVZ) Erim Balayla, advokat Ram Doron i Yehuda Shterk iz Arhiva Yad Vashem-a.

Posjeta Spomen području započela je obilaskom ovog stradalničkog mjesta sa kustosom Dejanom Motlom. U okviru protokola polaganja vijenaca, između zvaničnika Bosne i Hercegovine (BiH), poput člana Predsjedništva BiH iz RS Nebojše Radmanovića i ministara, među kojima i spoljnih poslova BiH, Svena Alkalaja, zatim Predsjednika RS prof. Rajka Kuzmanovića, Vlade Milorada Dodika i Narodne Skupštine Igora Radojičića, kao i ministara Republike Srbije na čelu sa Predsjednikom Borisom Tadićem, pripadnika 3. Pješadijskog puka RS OSBiH, Policije RS, diplomatskih korova i nevladinih organizacija, zajednički su položili vijenac i grado-načelnik Banje Luke Dragoljub Davidović i direktor Uprave grada Modi'ina, Yoram Carmon u pratnji učenika sa obje strane noseći zastave Izraela i RS. Potom su sledili parastos i pomeni koje su služili svešetnici na čelu sa Vladikom banjolučkim Jefremom, rabinom Srbije Isakom Asielom i jednim od potpredsjednika Svjetskog romskog Parlamenta Dragoljubom Ackovićem. Nakon toga, pred hiljadama okupljenih građana održana su četiri govora zva-ničnika, među kojima i predsjednika Vlade RS Milorada Dodika i adv. Rama Dorona, predsje-dava-jućeg Udruženja RVZ. Poruke Dorona o vapaju koji zavještava nezaborav i ne dozvoljava praštanje da se tako nešto desi jevrejskom i narodu RS, bile su izrazito zapažene i narednih dana komentarisane na lokalnim medijima. Zatim su gosti iz Modi'ina upriličili svoj autohtoni komemorativni kulturno-umjetnički program. Držanje učenika obe srednje škole bilo je dostojanstveno i ukazuje na potrebu kontinuiranog edukativnog rada, koji će između ostalog, biti i u funkciji komemoracija. Posjeta Potkozarju okončana je dirljivim susretom u Svetosavskom domu Kozarske Dubice, sa načelnikom Opštine Ninom Jauzom i direktorom Javne ustanove Spomen područja Donja Gradina, Miloradom Bukvom.

Tokom susreta Delegacija dvaju gradova, razmatrane su mogućnosti uspostavljanja saradnje. Gradonačelnik Davidović je okupljenim novinarima rekao, da i ova posjeta predstavlja potvrdu politike grada, da na međunarodnom planu uspostavlja saradnju sa drugim gradovima: „Vjerujem da ćemo uskoro imati potpisan sporazum između Modi'ina i Banje Luke. Postoji mnogo oblasti u kojima možemo sarađivati i time potvrđujemo da je Banja Luka grad dobrih ljudi, koji vrlo rado u svom gradu dočekuju prijatelje iz sveta“. Zahvaljujući se na srdačnom i toplom prijemu, direktor Gradske uprave Modi'ina, Yoram Carmon je naglasio: „Tokom posjete želimo upoznati vaš grad i sagledati sve aspekte naših budućih odnosa. Između nas postoji mnogo toga zajedničkog za uspostavljanje različitih vidova sa-radnje. Pitanja mladih i obrazovanja vidimo kao jedan od najvažnijih segmenata naše buduće saradnje.“

On je istakao da dva naroda povezuje i zajedničko stradanje u Drugom svjetskom ratu, koje je izazvano rasnom segregacijom i netrpeljivošću. Posljednje veče posjete Davidović i Carmon su potpisali Izjavu namjera o uspostavljanju partnerskih odnosa dvaju gradova.

Nakon prijema u Administrativnoj službi grada, Davidović i Carmon su položili vijence na gradskom spomeniku žrtvama sistema logora smrti Jasenovac, Topola užasa.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) organizovana je živa diskusija između učenika dvije srednje škole, pod pokroviteljstvom zamjenice pred-sjednika NSRS Nade Tešanović. Tematika je bila percepcija demokratije, kao i komparacija tretmana pitanja mladih u dvije zemlje.

Delegaciji Modi'ina su upriličeni i prijemi kod predsjednika Republike, te predsjednika Vlade.
Tokom boravka u krajiškoj ljepotici Banoj Luci, gosti iz Modi'ina su imali priliku da sa vodičem obiđu znamenitosti grada i Narodni muzeja RS. Nesva-kidašnji doživljaj Izraelcima bio je Rafting centar u kanjonu rijeke Vrbas, koji se promovisao prošlo-godišnjim Svjetskim prvenstvom i manastir Krupa na Vrbasu, zadužbina Kralja Dragutina.
Posjeta je pažljivo pripremana više od pola godine. Ovdje se prije svega ima u vidu serija edukativnih predavanja učenicima, a potom i susreta nadležnih predstavnika grada Modi'in-Maccabim-Re'ut i izraelskog Ministarstva obrazovanja i Predstavništva Republike Srpske i Banje Luke. Odobrenje Mini-starstva obrazovanja za ovaj projekat predstavlja pravi presedan. Do sada grupe učenika formalnog obrazovanja nisu učestvovale na pomenima u memorijalnim atarima iz perioda Holokausta van Poljske i Njemačke.

Stoga će uzvratna posjeta predstavljati bratimljenje dvaju gradova i nizati dodatnu kariku susreta obrazovnoj i kulturnoj saradnji.

Aleksandar Nikolić

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Igor Radojičić u Izraelu

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Igor Radojičić nastavlja sudjelovanje na međunarodnoj konferenciji "Jeruzalem 2010" koja se održava u Jeruzalemu. Predsjednik Radojičić susreo se danas i sa Reuven Rivlin, Predsjednikom Kneseta ( Parlamenta Izraela). Predsjednik Radojičić prenio je pozdrave Narodne skupštine i Republike Srpske Parlamentu Izraela i predsjedniku Rivlin. Оn је naglasio tradicionalno prijateljstvo koje postoji između srpskog i jevrejskog naroda , iako obje zemlje i narodi imaju bogatu i tešku povijest i složene prilike u sadašnjosti. Izrazio je nadu u razvoj svestranih ekonomskih, kulturnih , političkih i drugih veza između Izraela i Republike Srpske . Predsjednik Rivlin izrazio je interesovanje za događaje u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini i informirao o aktualnim događanjima u Izraelu.
Predsjednika Radojičićа primio је Patrijarh jeruzalemski Teofil III. U dužem prijateljskom razgovoru naglašen je značaj pravoslavne crkve za društveni razvoj i očuvanje identiteta. Patrijarh Teofil III osobito se interesirao za odnose Srpske Pravoslavne crkve i svjetovnih vlasti, a posebna pažnja posvećena je pitanjima odnosa različitih vjerskih zajednica, te iskustava i prakse u Jeruzalemu i Republici Srpskoj.
Igor Radojičić je posjetio Muzej Holokausta "Јad Vašem" u Jeruzalemu, odajući počast postradalim Židovima u Holokaustu u Drugom svjetskom ratu i položio vijence na spomen obilježja žrtvama Holokausta i žrtvama logora Jasenovac.

Predstavljanje knjige o Jasenovcu ,,Jevreji i Srbi u Jasenovcu" Jaše Almulija

Centar za izdavaštvo i informisanje Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu organizovao je 17. marta predstavljanje knjiga Jaše Almulija ,,Jevreji i Srbi u Jasenovcu" koju je objavio ,,Službeni glasnik".
O knjizi su, u odsustvu autora koji ima 92 godine i živi u Londonu, govorili profesori Pravnog fakulteta Smilja Avramov i Žika Bujuklić.
Rođen u porodici srpskih Jevreja Almuli se nakon završetka Drugog svetskog rata godinama bavio novinarstvom. Bio je, između ostalog, urednik u Tanjugu, spoljnopolitički komentator ,,Borbe", dopis-nik iz Rio de Žaneira i Vašingtona, a od osamdesetih godina prošlog veka počeo je da istražuje stradanja Jevreja u bivšoj Jugoslaviji.
Intervjuisao je 170 preživelih logoraša iz bivše Jugoslavije i Grčke i na osnovu tog materijala objavio dve knjige.
Knjiga ,,Srbi i Jevreji u Jasenovcu" je treće delo, gde su objavljeni razgovori sa devet jevrejskih i šest srpskih zatočenika Jasenovca, koji su se mahom izbavili smelim i dramatičnim bekstvima.
U prvom delu knjige su sakupljena istraživanja o stradanju Jevreja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), drugi deo donosi svedočanstva, treći je posvećen ulozi Katoličke crkve u genocidu, a četvrti obuhvata neka još sporna pitanja - o broju žrtava u Jasenovcu. TANJUG

Školice na Zečjem brdu

Sredinom devedesetih Beograd je bio prepun izbeglica, najviše iz Krajine, koje su ovdje stigle za vrijeme "Oluje" ili neposredno poslije toga, ostavivši za sobom srušeni svijet, spaljene kuće, zbrisana sela.
Najstariji su se, što je razumljivo, najteže snalazili. Otrgnuti od zavičaja, bačeni kao s neba u vrevu velegrada, s mukom su nosili svoju tešku, izbjegličku tugu.
Kad je 1997. počeo da radi beogradski Otvoreni klub Fonda za otvoreno društvo (u kome se nisu okupljala samo djeca i mladi, kao u drugim klubovima sličnog tipa, već i stariji) dolazili su u radionicu Zavičajna riznica, osmišljenu baš za njih, s ciljem da se spasi od zaborava barem nešto od blaga što su ga, u sebi, donijeli iz zavičaja. Družili smo se dva puta sedmično, najčešće u prostorijama PUZ Krajina privrednik i japanske humanitarne or-ganizacije JEN.
Isprva stidljivo, s podozrenjem, a kasnije s radošću, pričali su o svemu čega su se sjećali: o životu nekada u svom kraju, o običajima, vjero-vanjima, o igrama koje su igrali…
Ja sam bilježila igre, jer je to bio moj dio posla, ali i još ponešto.

Iz predgovora autorkе Brankе Džidić

Folklornu građu Školice na zečjem brdu objavio je časopis Ljetopis srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", 2009, Zagreb.

KRAJ ŠKOLSKE GODINE 20. JUNA

20. juna otišlo je 624.000 učenika izraelskih škola na veliki raspust koji će trajati do 1. septembra, a do tada će i 70 000 učitelja i profesora biti na godišnjem odmoru. Za učenike koji žele da rade ponudjene su tri informativne stanice, u novi-nama “Jediot aharonot” - Savet za rad, Odbor za omladinski rad i Ministarstvo trgovine i industrije.

+ŽIDOVSKA KULTURNA SCENA

BEJAHAD – 2009.

Deseti po redu Židovske kulturne scene, časopis na oko 200 stranica, objavljuje program i tekstove sa prošlogodišnjeg susreta BEJAHAD u Opatiji. Bogato ilustrovana i sjajno opremljena ova publi-kacija koju je pripremila i uredila Blaženka Vrdoljak – Šalamon donosi sadržaj programa od 25. do 31. avgusta. Svaki dan tokom ovog susreta bio je posvećen odredjenoj temi, a sem razgovora priredjeni su koncerti, izložbe, prikazani filmovi. Tako je prve svečane večeri, nakon pozdravne reči dra Vladimira Šalamona, koju je posvetio jubileju – o desetogodišnjici ovih susreta, govorio književnik David Albahari, i drugi učesnici, a gostima je poželeo dobrodošlicu gradonačelnik Opatije Ivo Dujmić. Nakon toga emitovan je film “I u dobru i u zlu – Bejahad" i održan koncert Flori Jagode.

Gotovo je nemoguće pomenuti sve teme, i predstaviti ličnosti koje su ih pripremile. Izostaviti bilo koga moglo bi povrediti autore. Stoga ćemo se zadržati na osnovnom dnevnom programu: 26.8.: “Kulturom do zajedništva”. Sledeći (27.8) dan bio je posvećen projektima susreta, kada je bila predata i nagrada “Simha Kabiljo” za kratku priču Tatjani Cvejin: “Zaspali za volanom” Projektima je bio posvećen i naredni (28.8) dan, dok je uveče održan koncert Trio Kamhi iz Pariza: “Sefardske romanse” i završen večerom “Erev šabat”.

U subotu je bio priredjen koncert džez muzike i prikazan film “Ljubavni život”, uz uvodnu reč nosioca glavne uloge Radeta Šerbedžije. Tema nedelje bila je “Sefardi”, “Jezik ladino”, film i mu-zika sa istom temom. Za ponedeljak (31.8) bio je predvidjen izlet na Brione, a uveče “Gala koncert” u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner.

Publikacija “Bejahad 2009” ilustovana je izvrsnim fotografijama, a tekstovi su objavljeni na hrvatskom i engleskom jeziku. U Opatiju su stigle iz celog sveta ličnosti nama poznate i drage, pisci, muzičari, istoričari, čiji glas je pozdravljen aplauzom publike. Za nas koji nismo bili u prilici da prisus-tvujemo ovom susretu, ostaje da bar pročitamo ono što je pisanom rečju u časopisu zabeleženo.

Ana Šomlo

STARE FOTOGRAFIJE

Za praznik Pesah uvek mi se javlja želja da gledam porodične fotografije koje me vraćaju u vremena kada sam bila veoma srećna, jedino dete u velikoj familiji. Niko od mojih, sem mame, nije preživeo Drugi svetski rat. Rodili su se kao Jevreji i stradali kao žrtve nacizma. Tako sam i ove godine za praznik otvorila porodični album. Medju slikama je i ova na kojoj je jedna devojka sa majkom o kojoj mi je mama ispričala neobičnu priču.
Ne pamtim kako se devojka zvala, ali znam da je bila u koncentracionom logoru gde je streljana sa grupom Jevreja. Naši su ih sahranili. Medutim, kada su došli do njenog tela primetili su da daje znake života. Izvukli su je iz jame. Na koji je način preživela, ne znam. Mama mi je ispričala da ju je kasnije srela u Beogradu u Jevrejskoj opštini i da je ona upoznala sa mladićem koji se vratio iz zarobljeništva. Medju njima se razvila velika ljubav i oni su se venčali.

Mama i ja smo se doselile u Izrael. Ovog sam Pesaha uz fotografiju našla i dopisnicu u kojoj pišu da su u Brazilu, da imaju novu kuću u Sao Paulu, dobro su i nadaju se skorom vidjenju.
Ime i adresa su nečitko napisani, tako da je ovo što sam napisala sve što o njima znam.

Silvia Cion

Strah od nasilja

U junu je u Izraelu održano savetovanje sa temom “Borba protiv nasilja”. U ovom savetovanju učestvovali su predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova i suda, ministri, ličnosti iz javnosti, a svoj pledoaje održao je predsenik vlade. Istraživanje pred ovo savetovanje pokazalo je da se 40% odraslog izraelskog stanovništva plaši kada hoda ulicama, dok je 10% njih iskusilo u poslednjih godinu dana čin nasilja.

Kako je Momo Kapor uticao na stvaranje mog (jevrejskog) identiteta

U vreme kada sam bila tinejdžerka ili je to bilo nekoliko godina kasnije, ne sećam se tačno, počeo je Kapor u Bazaru da objavljuje legendarne priloge pod naslovom “Ana iz Bazara”.
Ja sam u stvari želela da čitam Elle, ali otac mi je zabranio da kupujem taj časopis, jer je smatrao da su to buržoaske gluposti. Za utehu čitala sam Bazar.
A onda se pojavila ona, "Ana iz Bazara". I danas se sećam koliko sam bila povređena kad sam pročitala prvi nastavak. Osetila sam se izolovano, izdvojeno, drugačije.
Po čemu se Ana razlikovala? Momo joj je savetovao da se popne na tavan, siđe u podrum, da prevrne stare zaboravljene škrinje, kofere svoje babe i da se obuče u nešto staro-novo.
Nemam tavan, nemam podrum, nemam kofer sa starim stvarima, nemam babu. Nemam ništa. Znači da ja uopše ne mogu da budem moderna. Fazu prezira prema tergal suknjama i “setovima” koji su donošeni iz Trsta, prošla sam nekoliko godina ranije.
I tako Bazar nisam više kupovala.
A taj tada nejasni osećaj koji sam imala zbog Ane, samo se nadovezao na dva druga slična osećanja. Prvi, kada sam bila u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole i kada je za 8. mart trebalo na času srpskog da napišemo rad pod naslovom “Moja baka”. Kući sam došla iz škole i besno prebacila majci kako ja nemam baku a drugi imaju. Nikad je do tada nisam videla da plače. Drugi put mi se desilo da me je moja drugarica iz gimnazije povela na groblje, da obiđemo grob njenog dede. Nisam imala pojma kakav je to osećaj “obići grob nekog svog”. Nikad nikakv grob nisam imala.
Ali osvetila sam se Momi Kaporu tako što sam na fakultetu nosila stare sandale moje majke i staru izlizanu, zelenu kožnu jaknu Oskara Daviča.

Milica Mihailović

Kako negovati nedonoščad

Tim izraelskih lekara objavio je instrukcije kako negovati nedonoščad, ali pre svega savet da za trudnoću koja je konstatovana u 22. nedelji trudnoće postoji rizik da novorodjena deca ne budu zdrava, dok je situacija za bebe u 24. nedelji bolja i pred-ložena je odredjena terapija, a za 25. nedelju i kasnije rodjenu nedonoščad postoje uslovi u kojima se, uz odredjenu negu, mogu bezbedno razvijati.

Veliki uspeh izraelskih filmova na FEST-u 2010. u Beogradu

Na ovogodišnjem, 38. Festu u Beogradu izraelskoj kinematografiji posvećen je poseban program, nazvan "Zimske pomorandže".
Beogradskoj publici predstavljena su četiri filma,"Veličina je važna" Ereza Tadmora (nagrada publike u Karlovim Varima 2009, nagrada izraelske Filmske akademije za najbolju žensku ulogu glumici Irit Kaplan, kostim Izabel Šuki, najbolju sporednu žensku ulogu Levani Filkeston).
"Jafa" Karen Jedaje, "Liban" Samuela Moaza (Zlatni lav na festivalu u Veneciji 2009, nagrada izraelske Filmske akademije za najbolju scenografiju Ariela Roška, za fotografiju Giora Bejaka, zvuk Aleksa Kloda i sporednu mušku ulogu Zohara Strausa) i "Širom otvorenih očiju" Haima Tabakmana (Gran pri za najbolji film Flanders festivala 2009. i nagrada najboljem glumcu Zoharu Štrausu u Jerusalimu 2009).
Na novinarskoj projekciji u Maloj i za publiku u Velikoj dvorani Centra Sava film "Liban" je ispraćen ovacijama, a zajedno sa novinarima gledao ga je i poznati glumac Rejf Fans koji već mesec dana u Beogradu režira svoj prvi igrani film "Koriolan".
Na izuzetno posećenoj konferenciji za novinare gosti iz Izraela bili su reditelji Samuel Moaz i Haim Tabakman kao i direktor Izaelskog Filmskog fonda Kartel Šori. Oni su iscrpno upoznali novinare sa savremenom izraelskom kinematografijom, osobito Kartel Šori, koji je govorio o specifičnom načinu finansiranja izraelskih filmova i njihovom proboju na svetsko tržište. Haim Tabakman je govorio o svom filmu koji je izazvao mnogobrojne kontroverze u Izraelu (od odobravanja do neprihvatanja) jer se bavi delikatnom temom homoseksualizma. Samuel Moaz je slikovito objasnio kako i zašto je režirao film "LIban" dodajući da je spontano utkao u njegovu atmosferu svoje ratno iskustvo i subjektivnu duboku antiratnu poruku.
Žiri FIPRSCI dodelio je svoju nagradu filmu "Širom otvorenih očiju ", a Udruženje filmskih radnika Srbije takodje je ovaj film nagradilo.

Milica Tomić

Terapija putem telefona

Ukoliko se neko u Izraelu razboli nije neophodno da odmah ide lekaru niti da ga pozove svojoj kući. Organizacija “Lekari specijalisti” predlaže službu dijagnoze i savet lečenja putem telefona i interneta. U ovu instituciju uključeno je 400 doktora-specijalista za bolesti tela i duha. Tako se bez zakazivanja i čekanja u redu može posavetovati sa lekarom na telefonskom broju 27293, a cena saveta je 89 šekela.

I NEBESA SU SUROVA

Na pojavu sunca u izvođenju Kibuc dans kompanije iz Tel Aviva

Jedna od najznačajnijih izraelskih plesnih trupa, Kibuc dans kompanija i isto toliko čuven koreograf Rami Ber po drugi put su sa nama posle 39. Bitefa, 2005. godine, kada su svojom čudesnom predstavom Foramen magnum otvorili ovaj festival. Na 7. Beogradskom festivalu igre izveli su veoma sofisticiran komad Na pojavu sunca, nadahnut pričom iz Bihner-ovog Vojceka, o nesrećnoj, u svetu samoj devojčici, prema kojoj su i nebesa bila surova, pa ni mesec ni zvezde ni sunce nisu zaustavili njene večne suze. Bio je to podsticajni motiv za Bera i njegovih 16 igračica i igrača da vrhunskom tehnikom, dinamičnim i izra-žajnim pokretima, telom i emocijama, učine zaista više od igre. Inspirisan, pritom, izabranim muzičkim kompozicijama Rosa, Ataka, Lajbaha, Skea, Kolina, pa i dalekog eha actečkih bubnjeva, Ber je plesnu scenu oblikovao u stalno rastućoj dinamici, vodeći posebno računa o ukupnoj izuzetno upečatljivoj vizuelnoj komponenti predstave. U tome su značajan udeo imali nesvakidašnje izmaštani kostimi Maora Tzbara, kao i dizajn svetla (Ber i Revaš) i zvuka (A.Klod). Svojim nepresušnim i neprestanim stvaranjem simbola meseca, zvezda i sunca na veoma samosvojan način, koristeći igrajuću scenografiju svi akteri su učinili da se predstava prati bez daha. Lepota pojedinih dueta i terceta, prožeta svetlucavim bljeskom umetničkog plesa, kao i igra celog ansambla isprela je posvećenom energijom niti kojom je Bihnerova Baka iz Vojceka pripovedala svoju priču.
Pa čak i kada je očekivana pojava sunca nestala u nebeskom prostranstvu, cela scena je ipak zračila dinamičnim optimizmom zahuktale igre najraz-novrsnijih sjajnih ideja o pokretima tela koji ras-plamsavaju emocije. Nastup plesnih umetnika stasalih u Kibucu i imaginacija Rami Bera podarila je predstavu koja je najviše odgovarala koncepciji Beogradskog festivala igre.

Milica Zajcev

Šimon Peres proslavio 87. rođendan

Predsednik države Izrael Šimon Peres napunio je 2. avgusta 87. godina. Veče, uoči rođendana, Peres je otputovao u Kairo gde se sreo sa svojim prijateljem, predsednikom Egipta, Hosni Mubarakom. Oni su razgovarali o političkoj situaciji i mogućnosti direktnih pregovora Izraela sa Palestincima. U prijateljskom razgovoru dvaju predsednika učestvovali su ministar spoljnih poslova i ministar informacija Egipta.

Posveta noar žanru

Prema dobitniku Pulicerove nagrade za književnost Majklu Čabonu niko nije ravno-dušan. Njegovo pisanje se ili voli ili prezire. Književni kritičari su njegovom spisateljskom talentu odavno odali priznanje. Na srpskom jeziku se upravo pojavio Čabonov najnoviji roman „Jevrejska policijska stanica“ (Dereta)

Pred čitaocima je na nešto više od 400 strana napeti triler i ljubavna priča u jednom. Poštovaoci Čabonove ličnosti i dela tvrde da je ovaj rukopis „posveta žanru noar iz četrdesetih godina prošlog veka i istraživanje o tajnama izgnanstva i iskup-ljenja“. Oni drugi, kojih takođe nije malo, uzvraćaju udarac i upozoravaju da se Čabon konačno razotkrio te da je njegova „opsednutost Jevrejima i jevrejskim pitanjem više nego očigledna“. Istina je verovatno negde na sredini.
Roman je posvećen jevrejskim izbeglicama i njihovim naslednicima koji već šezdeset godina napreduju u federalnoj oblasti Sitka, „privremenom“ bezbednom utočištu stvorenom posle otkrića Holokausta i šokantnog sloma tek stvorene države Izrael 1948. godine. Na uzanom pojasu zemlje na Aljasci, ponositi, zahvalni i željni da budu Amerikanci, Jevreji iz oblasti Sitka grade svoj mali svet: uzavreli, napredni i dobro organizovan grad, koji ima dušu i koji se razvija u ritmu melodičnog jidiša. Šezdeset godina ih niko ne dira, zanemareni i zaboravljani u učmaloj istoriji. A onda se oblast Sitka vraća pod suverenitet Aljaske, tako da se njihov toliko dugo sanjani san bliži kraju. Talasi istorije ponovo prete da ih progutaju i odnesu u nepoznato.
Glavni junak romana je Mejer Landsman, detektiv iz Odeljenja za ubistva Okružne policije koji ima dovoljno svojih problema i bez briga o nadolazećem „povratku istorije“. Život mu se raspada, brak mu je doživeo brodolom, a i karijera mu je u opasnosti dok istražuje ubistvo nekadašnjeg šahovskog čuda. Činjenica je da pisac toliko vešto vodi radnju uvlačeći nas, hteli ili ne, u svoj čudesni svet. Kvalitetu štiva doprinosi i maestralni prevod Vesne Petrović koja je uspela, što je u slučaju Majkla Čabona gotovo nemoguće, da svu višeznačnost i slojevitost njegovog pisanja odlično prevede i prenese poštujući duh srpskog jezika što u prevodima novijeg datuma u ovdašnjoj izdavačkoj hiperprodukciji često nije slučaj.
Naša čitalačka publika Majkla Čabona odlično poznaje. Isti izdavač objavio je i njegove prethodne romane „Čudesni momci“, „Neverovatne avanture Kavalijera i Kleja“ i „Konačno rešenje“.
Koliko je ovaj spisatelj nezaobilazan fenomen savremene američke kulture govori i podatak da se za njegov imaginativni svet zainteresovao i svemoćni Holivud. Po romanu „Čudesni momci“ snimljen je veliki hit sa Majklom Daglasom i Tobijem Mekgvajerom u glavnim ulogama, a braća Koen nameravaju da snime film po „Jevrejskoj policijskoj stanici“. Prema pisanju Varajetija, Koenovi će uskoro početi s adaptacijom pseudo-detektivskog romana o misterioznom ubistvu u izmišljenoj jevrejskoj naseobini na Aljasci. Kao veliki ljubitelj stripa bio je i scenarista u filmovima o Spajdermenu. Magazin People ga je svrstao među najzgodnije pisce na planeti, a čak je učestvovao i u jednoj epizodi Simpsonovih. Ogomna popularnost ovog miljenika publike i Holivuda samog Čabona ne dotiče. Trudi se da živi normalno kao i ranije.

Vladimir Matković, Danas

Dobrovoljni davaoci organa dobili novčanu nadoknadu

U mesecu avgustu počela je materijalna nadoknada ličnostima koje su dobrovoljno dale svoje organe za presadjivanje. Isplata će se obaviti retroaktivno od 2008. godine. U ovu sumu biće uključena nadoknada davaocima za 40 dana odsustva sa radnog mesta, zdravstveno osiguranje, psihološke traume i odmor radi oporavka.

Velika vrućina uzrokovala maksimalnu protrošnju struje

Prvog avgusta u Izraelu je potrošnja struje dostigla maksimum – 11.000 megavata, što predstavlja vrhu-nac potrošnje u ovoj zemlji zbog nezapamćenih vrućina.

BARTOV u PISMU

U julu mesecu objavljen je 100. broj časopisa za svetsku kulturu Pismo, koji je pokrenuo pesnik Raša Livada, a danas ga uredjuje Božidar Zec.
Jubilarni broj Pisma sadrži tekstove Žan-Pol Sartra, Fernanda Pesoa, Tadeuša Ruževiča, Konstantina Leontjeva, Gijoma Apolinera, Aleksandra Bloka, Gintera Kunerta, Tomasa Bernharda, Vjačeslava Ivanova, Žaka Lakana, Ričarda Popkina, Kvinta Horacija Flaka, Marka Tulija Cicerona i priču Poznato lice Hanoha Bartova, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Izrael, u prevodu Ane Šomlo.

Mi smo preživeli

Nakon petog toma serije ispovesti Jevreja bivše Jugoslavije koju je pokrenuo i objavljuje Jevrejski istorijski muzej u Beogradu, u redakciji Aleksandra Gaona, Teodora Kovača, Ete Najfeld, Luci Petrović, Andreja Pregera, Eve Timar, Eve Čavčić, Miroslava Demaja, Milinka Radevića i Branke Đidić, ovih dana je objavljen i treći tom ove serije na engleskom jeziku – WE SURVIVED…
Nakon prevoda 4. i 5. toma, biće zaokružen ovaj značajan izdavački poduhvat, kojim će sećanja preživelih Jevreja iz Drugog svetskog rata biti otrgnuta od zaborava.

700.000 IZRAELACA PATI OD BOLOVA U LEĐIMA

Bolovi u leđima i drugi problemi u tom delu tela postali su “popularne bolesti”. Broj onih koji pate stiže do 700.000. Većina njih koji ne dolaze na posao u Izraelu je zbog lečenja ovih bolova i ekonomija u zemlji zbog njihove terapije godišnje gubi oko 20 milijardi šekela.

PROGRAM LEČENJA ZUBA KOD DECE

Prvog jula stupa na snagu zakon o besplatnom lečenju zuba kod dece do osam godina. U zubar- skim ambulantama deci će se besplatno pregledati zubi, snimati vilice i čistiti kamenac, a ostale neophodne intervencije stajaće 20-40 šekela.

Knjiga o Holokaustu

Sredinom jula beogradski Zavod za udžbenike objavio je knjigu Holokaust i njegovo značenje izraelskih istoričara Jisraela Gutmana i Haima Šackera u prevodu Ane Šomlo i Ele Krstić sa hebrejskog jezika.

"Već duže vreme oseća se potreba za udžbenikom o Holokaustu, koji bi bio namenjen osnovcima viših razreda, kao i srednjoškolcima. Stoga je prirodan izbor bio da se sa hebrejskog jezika prevede udžbenik Holokaust i njegovo značenje, koji su napisali Jisrael Gutman i Haim Šecker, Njegova vrednost ogleda se u činjeniici da on može poslužiti kao priručnik i studentima, kao uostalom i svakome ko želi da stekne osnovno znanje o ovoj temi. Budući da je u našem obrazovnom sistemu Holokaustu posvećen jedan čas, ova knjiga biće od velike koristi i profesorima…

Onima koji su zainteresovani da prošire svoje znanje o ovoj temi na kraju knjige dodat je spisak izdanja na srpskom jeziku koja se neposredno ili posredno bave Holokaustom i istorijom jevrejskog naroda", piše Isak Asiel u predgovoru knjige.

Antropološki roman Aleksandra Tišme

Ispovest čoveka koji pamti sagrešenja

Sve do početka ove godine književna javnost nije bila upoznata sa činjenicom da je Aleksandar Tišma za sobom, u rukopisu, ostavio roman pod naslovom Ženarnik, a i sama porodica nije bila sasvim sigurna kako bi trebalo da postupi.
O tom romanu sam ponešto saznao čitajući Tišmin Dnevnik, ali iz poneke napomene nisam ništa mogao zaključiti o konačnoj sudbini ovog dela: da li je ono ostalo nedovršeno ili je pisac okončao rad na njemu; da li je delo sačuvano ili je pisac uništio svoju umotvorinu; da li je doneo odluku da delo ostane neobjavljeno ili je prepustio da o tome naslednici odluče - kaže, između ostalog, u predgovoru Ivan Negrišorac za prvo izdanje romana iz zaostavštine Aleksandra Tišme - Ženarnik, koji u izdanju Akademske knjige izlazi iz štampe tokom sledeće sedmice.
Nakon sedam godina od smrti velikog pisca iz Novog Sada Aleksandra Tišme (1924-2003), javnost će biti upoznata sa njegovim, dosad nepoznatim romanom koji je nastajao istih godina kada i njegova najčuvenija dela - Knjiga o Blamu, Upotreba čoveka, Škola bezbožništva… Ovaj rukopis nastajao je i završen je tokom 80-ih godina prošloga veka. Tišma ga pominje u svome Dnevniku, a zašto ga nije objavio za života, zasad je tajna. Deo misterije razrešen je kada je vlasnica i glavna urednica Akademske knjige iz Novog Sada Bora Babić odlučila da štampa celokupna dela Aleksandra Tišme.
- Dugo sam razmišljala o tom poduhvatu, jer mi se učinilo da bi Tišma, sedam godina nakon smrti, mogao da „sklizne“ u zaboravljene pisce - objašnjava Babićeva. - U knjižarama skoro da nema njegovih naslova, a koliko mi je poznato, posle njegove smrti, nije objavljena nijedna knjiga, ne računajući Upotrebu čoveka, roman koji je Nin štampao u ediciji deset najboljih romana dobitnika Ninove nagrade. Objavljena su i njegova Pisma Sonji, koja ga, kao pisca, osvetljavaju na sasvim nov način. Moja želja bila je da se u jednoj ediciji objavi celokupno stvaralaštvo Aleksandra Tišme.
Bora Babić kontaktirala je, inače, sa porodicom Aleksandra Tišme, koja je sa zadovoljstvom prihvatila da Akademska knjiga bude izdavač celokupnih Tišminih dela. Tako je i saznala za njegov neobjavljeni roman Ženarnik, a dogovor s porodicom je da upravo taj roman bude prva knjiga u prvom kolu ove edicije, odnosno prva knjiga u nizu od 25 dela. U prvom kolu biće objavljeni i roman Upotreba čoveka i zbirka pripovedaka Škola bezbožništva.
Književniku Ivanu Negrišorcu rukopis je poverila sada već pokojna Tišmina supruga Sonja, a nakon njene smrti brigu o delu je preuzeo sin Andrej Tišma koji je nastavio saradnju sa Negrišorcem koji je detaljno proučio Tišmin Dnevnik (objavljen 2001. u Izdavačkoj knjižarnici Zorana Stojanovića). U Dnevniku Tišma više puta spominje svoj roman Ženarnik, pa je tako Negrišorac i došao do podataka u kom periodu ga je Tišma pisao.
- Držali smo u rukama običnu belu fasciklu na kojoj piše Aleksandar Tišma, Ženarnik. Roman je napisan na 223 strane, mehaničkom mašinom za kucanje, u najvećem proredu. Tišma je svojeručno, grafitnom olovkom, dodavao sitnije ispravke teksta. Prva rečenica glasi: „Ovo je ispovest čoveka koji je upamtio mnoga sagrešenja i plaši se da mu ona neće biti oproštena, iako je u njima učestvovao protiv volje“, ističe Negrišorac.
Radnja romana odvija se u nepoznatoj zemlji, na izmišljenoj planini Dargil. I vremenski okvir je nepoznat, a junaci koriste hladna oružja - mač, nož i koplje. Roman je napisan u prvom licu, ispovednim tonom, a glavni junak - narator, nema ime. Naslov Ženarnik zapravo je kovanica koja označava kavez za zarobljene žene. Nad njima se iživljavaju surovi ratnici, siluju ih i zatim ubijaju, a na njihovo mesto dolaze nove robinje.
I ovom, a i ostalim knjigama Aleksandra Tišme, za izdanje celokupnih dela, baviće se različiti priređivači. Urednica celokupnog izdanja je prof. dr Gorana Raičević, priređivač Ženarnika je Ivan Negrišorac, a ostali će biti odabrani kasnije. Bora Babić želi da to budu mladi autori koji će na nov, svežiji način tumačiti Tišmu, ali te odluke, svakako, prepušta urednici.
Priređivač konstatuje da je „sociologija književnosti odavno pokazala da prva decenija posle piščeve smrti predstavlja osetljiv, kritični period u kojem se, ponekad i sa dugotrajnim posledicama, prelama uspeh ili neuspeh u recepciji dela preminulog pisca, Aleksandru Tišmi su, u tom osetljivom periodu, ne samo zvezde nego i njegovi bližnji očigledno bili veoma naklonjeni“, pa ostaje da se vidi kako će književna javnost biti naklonjena ovom „drugačijem“ Tišminom romanu. Roman je završen pre burnih događaja početkom 90-ih.
Tišma je osnovnu prirodu romana zamislio tako da je ona trebalo da bude njegova „prva knjiga sazdana u celosti od fantazije“, a na drugom mestu, u Dnevniku, piše: „Moja knjiga Ženarnik je pornografska bljuvotina.“ Ukoliko je tako ocenio svoj roman, realno se može pretpostaviti da je delo već bilo završeno, odnosno da je autor sagledavao nekakvu celinu svoga romana. S obzirom da kasnije u Dnevniku više nećemo naći jadikovke zbog muka i nemogućnosti da se roman okonča, to bi trebalo da znači da je pisac, verovatno, svoj posao već završio. To što o tom završetku ništa u Dnevniku nije izričito rekao, ne treba da čudi: burni politički događaji dovoljan su razlog da na važne lične i stvaralačke događaje padne senka (iz predgovora Ivana Negrišorca).
Gordana Draganić Nonin, Danas

Aharon Appelfeld

אהרון אפלפלד
+Ljubav odjednom
Oceanmore, Zagreb, 2010.

Prevoditeljica i ugledna članica Hrvatsko-izraelskog društva iz Zagreba, prof. Sonja Makek (Sonja Makek Bar-Sela), objavila je u travnju 2010. knjigu pripo-vijedaka «Ljubav odjednom» (izvorni naslov: PIT'OM AHAVA), Aharona Appelfelda, istaknutoga suvre-menog izraelskog književnika (Naklada Oceanmore, rh.eromnaeco|ofni#rh.eromnaeco|ofni). Prije ovoga djela, kolegica je Makek hrvatsku kulturu obogatila sjajnim prijevodom izvanredno zanimljivog židovskog književnika mlađega naraštaja, Etgara Kereta. Riječ je o knjizi «Osam posto ni od čega» koja je objavljena 2008. u nakladi «Profila» u Zagrebu.

Aharon Appelfeld se rodio 1932. u ukrajinskome mjestu Černovci (Bukovina), tada Rumunjskoj, kao sin jedinac u dobrostojećoj židovskoj obitelji. Nakon dolaska njemačkih trupa u Bukovinu, kad je Appelfeld imao osam godina, započinje progon židovskog stanov-ništva. Majka mu je ubijena, a on je zajedno s ocem deportiran u koncentracijski logor. Uspio je pobjeći iz logora i skrivati se pred nacistima tri godine prije pridruživanja Crvenoj Armiji koja ga uključuje u svoje redove kao kuhara. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Appelfeld je proveo nekoliko mjeseci u logoru za raseljene osobe u Italiji, odakle mu je omogućeno useljavanje u Palestinu 1946. godine. Treba napomenuti kako cijelo to vrijeme nije znao gdje mu je otac. Posredovanjem Židovske agencije sin pronalazi oca koji je preživio rat i bio poslan u ma'abara (izbjeglički logor) u Be'er Tuvia. U Izraelu, Appelfeld nastavlja prekinuto školovanje. Naučio je hebrejski tako dobro da je mogao početi s književnim djelovanjem. Njegovi prvi radovi bile su kratke priče, ali postupno je napredovao do romana. Završio je studij na Židovskome sveučilištu u Jeruzalemu. Danas živi u Mevaseret Cionu i predaje književnost na Sveučilištu Ben Gurion u Negevu. Bio je gostujući profesor na Sveučilištima Boston i Yale, te stipendist Sveučilišta Harvard i Oxford. Za svoj književni rad dobio je brojne ugledne nagrade: Nagradu Brenner, Nagradu Bialik, Nagradu države Izrael (1983.), francusku Nagradu Medicis za najbolji strani roman 2004. (za naslov Životna priča, Oceanmore, 2007.) i Nagradu Nelly Sachs

Appelfeldov književni opus sastoji se od šest zbirki priča, nekoliko novela i eseja te impresivnih devetnaest romana. Djela su mu prevedena na dvadeset i sedam jezika i objavljena u više od trideset zemalja.

Ljubav odjednom ljubavna je priča između Ernesta, sedamdesetogodišnjeg pisca i njegove domaćice Irene, jednostavne mlade žene, vjernice, posvećene sjećanju na preminule roditelje. U toj istinskoj ljubavi koja bez dramatičnih strasti teče između dva bića svatko poštuje osobnost Drugoga i potiče u njemu ono najbolje. Irena u druženju s Ernestom polako izlazi iz svoje sudbinske samoće, vezuje se za Ernesta čija je melankolija, a poslije i bolest, navodi na razbijanje vlastite pasivnosti. Ernestu je pak pisanje smisao života, nužna ali i bolna svakodnevna bitka, samački čin iz kojeg je Irena potpuno isključena, ali njezina prisutnost i ljubav pomoći će mu da prihvati svoju prošlost i pisanje kao stvaralački čin. Osjeća da njegovo pisanje mora postati jednostavno poput Irene, treba ga rasteretiti ukrasa da bi dosegnuo istinu. Preko Irene navire prošlost i pretače se u književno djelo.

Ljubav odjednom istovremeno je i meditacija o povijesti, Drugom svjetskom ratu, Holokaustu, ispripovijedana bez patetike.

Ljubav odjednom nije prvo Appelfeldovo djelo objavljeno u Hrvatskoj. Godine 2006. zagrebački «Europski glasnik» objavljuje «Priču jednog života» u prijevodu s hebrejskog Plamenke Godich, a «Ocean-more» godine 2007. «Životnu priču» u prijevodu s engleskog Snježane Husić. U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) pohranjeno je srpsko izdanje Appelfeldove knjige «Bedenhajm 1939» koji je 1989. prevela Ana Šomlo, a objavile «Dečje novine» iz Gornjeg Milanovca.

Đuro Vidmarović
ŽUŽI JELINEK

ŽENA KOJA NIKADA NEĆE OSTARITI
Žuži Jelinek: Žene, osvajajte
«Znanje», Zagreb, 2010.

Kultna zagrebačka modistica i spisateljica Žuži Jelinek predstavila je na 90. rođendan svoju novu knjigu, pod naslovom «Žene, osvajajte». Predstavljanje je prošlo pod parolom «Žao mi je muškaraca koje sam odbila».

Madam Jelinek u pratnji svoga četvrtoga muža na predstavljanju knjige

Madam Jelinek, kako ističe hrvatski tisak, predstavila je svoju novu knjigu "Žene, osvajajte" u kojoj bez ustručavanja daje savjete o seksu. Knjiga se temelji na autoričinu bogatom životnom iskustvu. 90-godišnja Žuži na promociju je došla u društvu četvrtog supruga Milorada Ronkulina koji očito dobro utječe na nju, jer društvena kroničarka nije skidala osmjeh s lica. Elegantna kao i uvijek predstavljala je knjigu koja je zapravo zbirka njenih kolumni o seksu. Tom je prilikom izjavila da je u životu imala mnogo ljubavnika, ali joj nije žao. "Svaka žena treba imati jednog muškarca, ali on ne mora biti uvijek isti", izjavila je Žuži za «Jutarnji list. "U 90. godini mogu reći da mi je žao onih koje sam odbila", tvrdi. U sklopu promocije prikazan je i dokumentarni film o njenom životu. Polusatni dokumentarac, napravljen u produkciji Hrvatske televizije, a sadrži njena svjedočanstva o životu u siromaštvu, priče o muškarcima koji su prošli kroz njen život, te priču o uspjehu u svijetu mode.

Svečano predstavljanje knjige, koja se može kupiti po cijeni od 90 kuna, organizirala je nakladnička kuća «Znanje», a promociji su prisustvovali i Ninoslav Pavić, predsjednik Uprave EPH, te Dubravka Tomeković Aralica, glavna urednica «Glorije», hrvatskoga tjednika za žene.
Đuro Vidmarović

KREŠIMIR BEDEK U IZRAELU

Mladi hrvatski gitarista Krešimir Bedek predstavio se na izuzetan način ovih dana izraelskoj publici, prezentirajući skladbu svoje kolegice, skladateljice Ivane Kiš, koja ovdje živi, a sa kojom je skupa studirao na akademiji u Haagu. Skladbu Big John Campbell's last song izveo je 13. siječnja u okviru ciklusa koncerata izraelskih skladateljki u telavivskoj dvorani Teyva, specijaliziranoj za suvremenu glazbu. Sljedećeg dana održao je solistički koncert u telavivskoj dvorani Beyahad, gdje je uz skladbu Ivane Kiš izveo i zahtjevna djela gitarističke literature Turine, Regondija, Asencija i Castelnuovo-Tedesca.

Seriozan repertoar prikazao je zagrebačkog umjetnika u raznim svjetlima, u raznim stilskih orijentacijama, a nadasve kao agilnog, temperamentnog i iskrenog tumača glazbe koju svira. On to postiže tehnički savršenim sviranjem, širokim dijapazonom kreativnih mogućnosti i spektrom dinamike koji oduševljava. Posebno je na publiku djelovao Bedekov piano, uranjanje u tihu dinamiku koja slušaoce ostavlja bez daha, pri čemu gitarist iznalazi neslućene koloritne mogućnosti svog instrumenta. U takvim trenucima, zvuk gitare, mada i najtiši, prenosio se diljem koncertnih dvorana, istakavši Bedeka kao velikog znanca usklađivanja akustike svog glazbala sa akustikom dvorane. Po toj karakteristici jedan ugledni izraelski muzikolog poredio je Bedeka sa „gitarskim Pogorelićem“.

Posebnu pozornost izazvala je skladba Ivane Kiš, za koju već sada slobodno možemo ustvrditi da predstavlja pravo remek-djelo gitarske literature. Ona od izvođača zahtjeva maksimum u konstrukciji dramaturgije i u gradaciji dinamike, u fizičkoj izdržljivosti. Skladba počinje naizgled banalnim repeticijama nekoliko melodijsko-ritmičkih segmenata koji mudrim naras-tanjem dovode do kulminacije u kojoj se intenzivira kompletan korpus instrumenta do njegovih maksimalnih mogućnosti. Pri tom se od gitarista zahtjevaju i scenski elementi, pokreti i udarci nogom što dovodi do zbilja ekstatičnog i demonskog ugođaja.

Bedek je ovu skladbu i svoje umjeće predstavio i na seminaru i koncertu u gradu Modiinu, kao i na prikladnoj večeri u rezidenciji hrvatske veleposlanice u Izraelu, gospodje Marice Matković 20. siječnja.

Dušan Mihalek

25. međunarodni sajam knjiga u Jerusalimu održaće se 20-25.2.11

Osamdeseta godišnjica života Zlatka Boureka

Povodom osamdesete godišnjice života i rada slikara, lutkara, stvaratelja crtanih filmova, kultne osobe hrvatske kulture Zlatka Boureka Zagrebačko kazalište lutakaŽBejahad producirali su lutkarsku predstavu „Jedini neuspjeh Adolfa H.“ (Endlösung) nastalu prema motivima kazališnog komada „Mein Kampf“ Georgea Taborija. Taborijev tekst, parodijsku parafrazu Hitle-rove programatske knjige, koji je u cijelosti preveo Nikica Petrak, „za kazalište nakaza“ sažeo je i priredio Zlatko Bourek. On je također napravio skice za figure lutaka i njihovu izradu te je režirao predstavu. Iz obimnog Taborijevog kazališnog komada, prepunog crnog humora, ironije i sarkazma, Bourek je odabrao dio koji se bavi Hitlerovim prijamnim ispitom na Bečkoj Umjetničkoj akademiji i njegovim poznanstvom sa Židovom Herzlom. Herzl mu ponudi i Adolf H. prihvaća da dijele ležaj u siromašnom prenoćištu na kojem će Adolf H. spavati noću, a Herzl danju (jer noću prodaje Biblije). Herzl savjetuje mladog, neurednog provincijalca kako da se građanski uljudi, nagovori ga na kupanje, šišanje i podrezivanje brkova i tako Adolf H. poprima svoj povijesno prepoznatljiv izgled. Pokušava ga naučiti i ljubavi, tjelesnoj i duhovnoj, podučava ga o ljubavi i smrti, erosu i thanatosu.
Umjesto prihvaćanja Herzlovih vrijednosti, ljubavi i razumijevanja života, Adolf H. je usredotočen na svoju misiju koja će Teutone, Nijemce izdići iznad svih rasa i dati im tisućgodišnje svjetsko carstvo. U tom grandioznom poslu ometa ga neredovito pražnjenje crijeva pri čemu mu je od velike pomoći Goebbels, prodavač toaletnog papira. Treći glavni lik ove groteskne lutkarske igre je Gospođa Smrt koja za sebe želi pridobiti Adolfa H. , jer u njemu prepoznaje svog budućeg pomoćnika, Velikog kosca smrti. Adolf H. pristaje, rastaje se s Herzlom i na odlasku mu, u znak prijateljstva, obećava kako će za njega naći neko buduće konačno rješenje (Endlösung). Gledatelji razumiju komad još mnogo slojevitije, jer ga promatraju iz budućnosti i dodaju mu značenja iz svog poznavanja povijesti, koja se dogodila nakon Hitlerova neuspjeha na Bečkoj Umjetničkoj akademiji i prosudbe da je slikar bez dara, diletant. U Hitlerovoj budućnosti, a gledateljevoj prošlosti događaju se nacizam, rasni zakoni, klaonica Drugoga svjetskog rata, Holokaust i „Konačno rješenje“ iz te poznate budućnosti gledatelji promatraju i razumiju sav sarkazam i crnohumorni odnos Adolfa H. i Herzla.
Miroslav Međimorec

Otvara se „zlatni kovčeg“ Eriha Šlomovića

"Išao je uzdignute glave između dva Nemca, a putem su ih pratila nemačka kola. Vodili su ga pored potoka. Erih je bio markantna ličnost. Na sebi je imao mantil od platna, ruke su mu bile vezane. Posle dvadesetak minuta, iz pravca kuda su ga odveli, čulo se nekoliko pucnjeva.
Više se nikada nije pojavio u selu. Ovako je, prema sećanju svedoka, 1942. završio Erih Šlomović, lični sekretar poznatog pariskog kolekcionara Ambroaza Volara, čija se zbirka posle skoro trideset godina nudi na aukcijama u Londonu i Parizu.
Priča o Erihu Šlomoviću kolekcionaru je priča bez kraja. Počinje uoči Drugog svetskog rata. Godine 1939. mladi Erih poverio je na čuvanje deo kolekcije svog poslodavca (koji je poginuo u automobilskoj nesreći) banci Sosijete ženeral, a zatim se vratio u Jugoslaviju ponevši sa sobom određeni broj dela, mnoga sa posvetom Koktoa, Elijara, Korbizijea, Matisa, Bonara, Majola, Volaroog brata. Veći deo zbirke danas je u našem Narodnom muzeju : 58 slika, 286 crteža i grafika i 15 radova jugoslovenskih umetnika. Muzeju ih je poklonila Erihova majka u želji da kolekcija pripadne Srbiji, sačuvavši je od nacista u duplom zidu seoske kuće u kojoj su se Šlomovići krili za vreme rata. Šlomovićeva kolekcija je predata Narodnom muzeju 1949. godine. Dela su bila na stalnoj postavci do 1996, a poslednji put smo ih videli na izložbi “Impresivno” 2004. godine. Potom je Narodni muzej zatvoren zbog rekonstrukcije, a ova dela su izlagana u Japanu i Italiji.
Deo kolekcije koji je Erih predao banci takođe je priča za sebe. Njeno “dešifrovanje” počinje 1980. otvaranjem dva sefa za koje niko nije plaćao troškove čuvanja (da bi banka namirila dug za ležarinu). U sefovima je bilo 140 dela Sezana, Pikasa, Derena, Van Goga, Korbizijea…Do aukcije ovih dela kod “Druoa” nije došlo zbog pravne procedure, ali do izložbe jeste. Tada je štampan i katalog ovog dela zbirke, a pariska javnost prvi put čula za Volarovog asistenta. Na aukciji u Parizu i Londonu pojaviće se ukupno više od stotinu dela, a većina pripada Volarovim naslednicima.
O detaljima iz ovih paralelnih priča pisao je Momo Kapor u “Knjizi žalbi”.
Šlomovićeva kolekcija je bila tema i filma “Donator”, koji je snimio Veljko Bulajić, a uskoro će o njoj biti objavljena monografija koju priprema Tatjana Bošnjak, rukovodilac Odeljenje istorije umetnosti u Narodnom muzeju.
Milena Marjanović, Blic

Otvoreno pismo Vedrani Rudan

Ovih dana, zamalo godinu i pol od sramnog događaja kada ste izrekli na TV NOVA da je «dim nad Auschwitzom vječan, a dim nad Gazom – pičkin dim», koji Vas je i koštao radnog mjesta, Vi, Vedrana Rudan, ne samo da ste tu rečenicu, u intervjuu banjalučkom portalu Press - online (l6.5.20l0) označili «najboljom rečenicom koju sam u životu napisala» nego ste se, u maniri gorljive antisemitkinje koja iskazuje primi-tivizam i predrasude, potrudili razraditi vaše anti-semitske stavove u tančine. Taj čudni intervju može se vidjeti i na Vašoj oficijelnoj Facebook stranici, gdje ga koristite za promociju Vaše najnovije knjige.
Inače, prvo što mi pada na pamet, nakon čitanja tog intervjua je pitanje - ne pravim li reklamu za Vas i za Vaše knjige? Ne pridajem li Vam veće značenje nego što je potrebno?
Ne bih se posebno vraćao na Vaše izjave (pisao sam o tome svojevremeno u «Slobodnoj Dalmaciji») Vaše ranije izgubljenosti kada nije riječ o Židovima.
Kod Vas se radi o nepromjenljivom mentalnom sklopu, ali i štetočinstvu koji činite vlastitom narodu tj. Hrvatima i Hrvatskoj. Vi ste tipičan primjer kada se antiizraelizmom izražava antisemitizam. Vi kažete da «Jevreji misle da im holokaust može biti alibi za sve zločine koje vrše trenutno nad Palestincima. Mislim da ne postoji večna žrtva sa velikim "ž", kao što ne postoji ni večni zločinac sa velikim "z". Ja bi trebalo, kao nekakva Hrvatica, biti doveka ustaša koja čim vidi Jevreja na 100 kilometara da se pokloni i kaže "oprosti.".
Da Vas pitam zbog čega je Willy Brandt kleknuo u prosincu l970. pred spomenikom u Varšavskom getu, zašto njemački i drugi političari, uključujući i hrvatske, pa i papa Benedikt XVI odlaze u Jad Vašem i u izraelski Kneset i izgovaraju riječi pomirenja i isprike? Zbog čega Međunarodni dan Holokausta, zbog čega svakog siječnja sjećanja na Auschwitz i krematorije iz kojih je danonoćno sukljao dim koji je nesvakidašnji dim jer se, udišući ga, osjeti da gore – ljudska the-lesa…Zbog čega se čuva sedam tona ljudske kose u Auschwitzu, hrpe naočala, zubne proteze iz kojih su izvađeni zlatni zubi, sapun izrađen od ljudi…? Nitko od vas kao Hrvatice ne traži poklonjenje Židovima, mojima nestalim u dimu Auschwitza, kao i mojim suna-rodnjacima, Vi se ne morate klanjati, jer to držite farsom. Ne traži se od Vas da razlikujete strahovladu Hitlera i ponašanje Izraelaca prema Palestincima u Izraelu, jer je to ipak malo složenija lekcija iz povijesti i međunarodnih odnosa. Očekuje se samo minimum pijeteta.
Nastavljate u intervjuu: «I smeta mi ta jevrejska hipersenzibilnost jer oni definitivno misle da su ibermenši, nadljudi….
Ako vas smeta židovska hipersenzibilnost, mene smeta Vaša bešćutnost, nerazumijevanje povijesti i povijesnih događanja. Vi niste velika, Vi s ovakvim izjavama nećete postati velika hrvatska književnica, već tek ona koja sramoti misleće hrvatske književnike, hrvatsko izdavaštvo, medije, druge hrvatske institucije - vi pothranjujete još tu i tamo prisutne stereotipe o Hrvatima kao ustaškom ili ustašoidnom narodu. Ostat ćete veliki krič jer ste u duhovnoj nizini, osoba koja misli da može vrijeđati ne samo Židove, nego i Švicarce, Hercegovce, Dalmatince i sve drugačije koji Vam padnu na pamet.
Dalje, izjavili ste: «Ali šta je sa Ciganima koji su se u istim tim logorima pretvorili u dim, pepeo, sapun ili deo nečije lampe u sobi? Gde su filmovi o Ciganima? …
Kako to da ne znamo nijedno cigansko ime koje je nastradalo u logoru? Meni to smeta. Jevreji su trajna žrtva zato jer imaju novaca da plate taj status.»
Ovo je možda vrhunac Vaših fantazmagorija, to da Židovi plaćaju status žrtve, «novcem, jer ga imaju.» Prvo, svaki iole ozbiljniji povjesničar zna za genocid nad Romima (ne Ciganima, nego Romima, gospođo Rudan), zna se kako izgleda popis žrtava Jasenovca i koliko stranica zauzimaju Romi Jovanovići u popisu žrtava Jasenovca. Pa, kada ste tako zainteresirani za priče i filmove o Romima u vrijeme IIWW zašto niste VI napisali neki roman o Romima, neku ljubavnu priču… nego pišete svoju psovačku literaturu mimo uvažavanja elementarnih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti? I nitko nije Stevenu Spielbergu, svjetski poznatom redatelju, dao novac da snimi najveću video dokumentaciju o žrtvama Holokausta – izdvojio je vlastiti novac u tu svrhu i stvorio «enciklopediju mrtvih», koja se čuva jednako tako kao i najstarije knjige i sveti spisi u Muzeju knjige u Jeruzalemu. Vi ste se ipak mogli obavijestiti da je taj «terorist» George Soroš dao svoj novac u vrijeme kada je Sarajevo bilo najveći opkoljeni grad na jugoistoku Europe da bi se preostali građani u Sarajevu mogli satelitskim telefonom čuti s vanjskim svijetom i da su ga oni koji su ga koristili zvali «Sorošov telefon».
Vi za zlo na Bliskom istoku, kao tipični antisemit, okrivljujete Židove, brkajući Židove i Izraelce, vi buncate o nekom Obaminu stezanju kese, o tome da Židovi sada predsjednika USA Obamu proglašavaju antisemitom. Kažete, u sada već antologijskom intervjuu antisemitizma, «ako je on (Obama, napomena Lj.R.W.) stegao kesu Jevrejima, to znači da je Amerika stavila malo Jevreje pod kontrolu, jer je i Americi neko poručio "dosta je".»
O, koji ste vi stručnjak za međunarodne odnose, Vi, kako i naslov Vašeg sablažnjujućeg intervjua glasi –ŠOROŠ JE GLAVNI TERORISTA, NE BIN LADEN - stvarno ste vrsna analitičaraka i stručnjakinja za odnose u međunarodnoj zajednici i terorizam.
Niste Vi dobili otkaz «jer ste palestinskoj pobijenoj deci dali ime». Kažete: «I to mi ne mogu oprostiti i ja se time ponosim. Zamislite, Stejt department kao problem u izveštaju o poštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj vidi problem u meni, koja sam jedno obično hrvatsko piskaralo koje nema nikakvu moć. Ponosna sam na tu svoju epizodu apsolutnu i to je antologijska rečenica.»

Ljubo R. Weiss

Vladimir Zupković-Jakuš

KOFER

Iz teke moga oca

ja i moj kofer drvenjak
mnoge smo prašine
pokupili
kažu da je hrastov
ili bukov
ja znam da je od najlepše
jele iz mog kraja
ne beše mi težak
mnoge smo, prašine pokupili
ja i moj kofer
drvenjak
kad ja njega stegnem
o moje rame
nema te lokve koju
ne preskočimo
nema te ceste koju ne prehodimo
nema te noći
koju ne prebrodimo
ja i moj kofer drvenjak
ja i moj kofer
ja znam da je on od najlepše jele
iz mog kraja
kad se otisnemo
i do vilina brega možemo
ja i moj kofer drvenjak
mnoge smo prašine
pokupili

OZARJE

promatram ljiljane
rujno poljsko cveće
a čujem miljane
kao potočara
kao vodenica
od uzavrela studenca upijam snagu
tebe dragu
na sagu travnatom
smrsio bih u kosu

uznemirene bose orhideje počinju dan
i jedan nepozvan slavujak
se budi
da li zbog grudi
ili umilne pesme
sam spomenak prigrlio
vilu potočnicu
na studencu
a u okolnom vencu
još pospanih vrba
zaplelo se praskozorje
i zove na novo jutrenje

promatram ljiljane
nujno poljsko cveće
a čujem miljane
kao potočara
kao vodenica
sa uzavrela studenca upijam snagu

PESMA ZA VREME POSLE NAS

U 1110 jednog dana

znate ja volim hrizanteme
bele
kao bele rade
plodnost
tek je nešto što dolazi
kroz crveni zvon đurđica
ako ne pođe u pravo vreme
uvek zvoni negde neka
vojnička cokula
na ovoj zemlji više neće cvasti maslačci
to blato lepi se pod nogama
dobro je to
dobro je dok je pod nogama

ležimo ovde mrtvi
jer zemlju nismo maslačkom obdarili
nalazim te gde mirno spavaš
iznad travne ploče počiva tvoje telo
zatim nalazimo sebe kako tragamo
za osvedočenom idejom
u igri dečijoj
raspali maslačci kao padobrani
obožavaju vreme
o kako teško sad pokrećemo
ruke u igri

Zbirka pesama TIBERIJADE Vladimira Zupkovića uskoro izlazi iz štape u Izdavačkom preduzeću Albatros plus u Beogradu.

Alberto Moravija

Tko je bila Daisy Miller?

Godine 1935. prvi put sam putovao u Sjedinjene Države. Bilo je to parobrodom Rex, u turističkom razredu radi štednje; no u prtljagi sam nosio tridesetak pisama, stanovite preporuke za mene, ljudima manje ili više bogatim i moćnim, koje su napisali moji prijatelji Amerikanci s boravkom u Europi. Pismo-preporuka zahtijeva čitav jedan obred, prilično dosadan: apsolutno se ne smije zvati telefonom i reći: «Dragi gospodine, imam uza se jedno pismo-preporuku za vas, od jednog vašeg prijatelja»; to je neuglađeno, jer telefon ne dopušta promišljanje i zauzimanja odmaka. Treba, naprotiv, napisati jedno pismo-preporuku pisma-preporuke, s time da se uključi ovo posljednje, i nakon toga čekati odgovor.
Gotovo uvijek odgovor stiže u obliku poziva na večeru ili ručak, na nekoj vrsti boljeg papira s natpisom u kurzivu i s obavijesti da će uzvanici moći sresti tu ili neku drugu slavnu osobu. Pozivi se šalju, dakako, znatno prije: mogu vas pozvati i dva mjeseca prije toga ručka ili večere. Može se dogoditi, kao što se dogodilo meni, da zaboravim na poziv i da provedem savim sâm jednu ispraznu večer, uz dojam da postoji nešto što trebam učiniti i što mi, tako reći, stoji na vrhu jezika. No to je jedna druga pripovijest.
Tada nisam iskoristio svoja mnoga pisma-preporuke. To je bila godina etiopskog rata i nisam mogao izbjeći da predvidim, iza fasade fašističkog trijumfa nad abesinskim plemenima, nesreću nepri-sebnosti i nesvjesnosti onoga što je moralo slijediti koju godinu kasnije, u Drugom svjetskom ratu. Od toga predosjećaja spopadala me je neka uporna i troma melankolija, koja mi je trajala za vrijeme čitavog mojeg boravka u Americi. Nisam dakle slao pisma i počeo sam živjeti od dana do dana, bez preporuka, najviše što sam činio bili su posjeti obližnjem Columbia University.
Povremeno mi se događalo da maštam o imenima nepoznatih osoba, napisanih na omotnicama pisama, pomalo kao Čičikov, besmrtni protagonist Gogoljevih Mrtvih duša, koji je kupovao imena umrlih seljaka od vlasnika zemlje da bi izveo svoju prjevaru. Razmišljao sam, na primjer, «Brown! Tko si ti, Browne? Izgleda da imaš vrlo uobičajno ime, ili pak imaš čitavu svoju priču. Tvoj pradjed je imao malu pivovaru u New Englandu, dobro pivo, svijetlo i tamno; tvoj djed je proširio proizvodnju i otvorio druge dvije pivovare; tvoj je otac, zahvaljujući prilježnom radu, postao jedan od dva najveća proizvođača piva na Istočnoj obali; ti si vrlo bogat, stidiš se što potječeš iz jedne obitelji pivara, podupireš umjetnike, imaš kolekciju ekspresionističkih slika.»
«A ti, Steingolde, iz kojeg litvanskog ili poljskog sela je stigao tvoj otac u New York? Nalikovao je na Šagallovog letećeg rabina, s polucilindrom, zulufima i kaftanom; ali ti, ti si školovan na Harvardu, ti si istančan i otmjen mijenjač novca, revan posjetitelj konjskih trka, također i financijer jednog avangardnog književnog časopisa, kojeg uređuje tvoj sin Natan. A ti, Vanderberge? Pripadaš staroj nizozemskoj obitelji, stanuješ u jednoj staroj kući na Washington Squareu, živiš od rente zahvaljujući i te kako dionicama rudnika kositra u Boliviji, ti si običan neosjetljivi snob, osoran i čistunac, pišeš povijest građanskog rata, oženio si svoju rođakinju s kojom nisi imao djece.»
«A što se tiče tebe, Daisy Miller…». Na ovo ime u glavi sam napravio salto. Daisy Miller je doista ime jednog čuvenog lika pisca Henryja Jamesa, među najtipičnijim i najuspjelijim: prostodušna i pustolovna Amerikanka koja se sudara s korumpiranim europskim društvom i na kraju u Rimu umire od malarije kojom se zarazila u nezdravom dijelu Rima u blizini Koloseja. Daisy Miller! Što radi među tolikim nepoznatim, ona tako poznata, premda je papirnata? Napokon, je li moguće da ona doista postoji?
Nisam oklijevao i, ponešen književnim ushićenjem, umjesto da pišem uključujući pismo predstavljanja, izravno sam telefonirao. Daisy Miller je na telefonu imala suh i izbjegavajući glas. Pomalo kiselo sam primjetio, kao što sam uostalom i predvidio, da bih joj trebao pisati, jer ju je telefon zatekao nepripravljenu; ali nakon što je zavirila u svoj rokovnik, pozvala me je na večeru da bih mogao susresti gospodina O'Connora, poznatog i sjajnog salonskog govornika. Tolika hladnoća navela me na pomisao da Daisy Miller mora biti jedna ružna i zrela kućanica, formalist i neprijazna osoba, i pokajao sam se što sam joj telefonirao.
Stanovala je na dobrom mjestu, u jednoj ulici koja je izlazila na East River; mjesto stanovanja mi je potvrdilo ideju da se radi o bogatoj i zreloj matroni, upravo suprotno od čarobnog Jamesovog lika. Kada sam konačno prekoračio prag otmjene kuće s pročeljem od bijelih emajliranih cigli, čekalo me je prilično zbunjujuće iznenađenje: Daisy Miller bila je upravo Daisy Miller, to jest ni više ni manje nego pravi pravcati Jamesov lik, s onim istim svježim i sjajnim licem, s onim velikim očima plave sanjalačke boje, s istim onim prkošljivim ustima koja su mi se smiješila s blistavim zubima s anglo-paladijevskim salonom u pozadini, već ispunjenim s dvadesetak uzvanika, muških i ženskih, prvi u smokinzima a druge u večernjim haljinama. Gospođa Miller mi je predstavila gospodina Millera, vrlo visokog i mršavog muškarca ćelave prednje strane glave i mrtvačkog izgleda, također skupinu gospode i gospođa među kojima, ipak, nisam uspio razabrati O'Connora, posebnog uzvanika i s kojim bih se teoretski trebao susresti. Gotovo odmah smo pošli za stol; sjedio sam nalijevo od domaćice.
Bila je to večera istovremeno predvidljiva i istančana, s biranim jelom posluženim u pravim trenutcima; stol je sa srebrnim priborom, kristalnim čašama i biranim porculanima odavao tu istu očekivanu i već viđenu finoću. Nisam gubio vrijeme, odmah sam obavijestio svoju dražesnu susjedu da svoje nesmotreno telefoniranje dugujem stanovitoj književnoj znatiželji: ona je nosila ime jednog slavnog romanesknog lika. Odgovorila je sa stanovitom sjenom trpljenja, jer joj svi čine istu takvu primjedbu i uvijek se čude što ima tako slavno ime; ali ona tu ne može učiniti ništa, kao djevojka zvala se Griffith; jedan čudan i neprijatan slučaj je učinio da se uda za čovjeka koji se zove Miller. Rekao sam joj u šali da u Italiji postoji poslovica koja kaže da su brakovi i biskupije predodređeni s neba i da se, očevidno i u njezinom slučaju, nebo htjelo nadahnuti Henryjem Jamesom; no nije mi izgledalo da ju je to previše zabavilo. Motrila me je izrazom lica između melankolije i zamišljenosti; u jednom trenutku me je zapitala vjerujem li u Boga.
I sada, čuti pitanje vjerujem li u Boga na jednoj večeri sasvim neobveznoj, na Manhattnu, i to od domaćice koja je potpuno nalik na jedan čuveni književni lik, to je stvar koja čovjeka nagoni da se, ili nasmije ili da razmisli. Ja sam dao prednost razmišljanju i odmah sam rekao sam sebi da je sada sličnost bila potpuna: gospođa Daisy Miller bila je upravo jedna od onih nestašnih, ali dobrih puritanskih korijena, pionira koje je Henry James u svom romanu htio izložiti utjecaju dekadentnog rimskog svijeta.
Ali trebalo je odgovoriti: gospođa je čekala da govorim, piljeći u mene svojim plavim očima, punim bezazlenog povjerenja, kao da mi kaže: »Ti si čovjek književnosti, intelektualac, Europljanin, samo ti možeš razbistriti moje sumnje.» Nakon kraćeg razmišljanja, odlučio sam biti iskren i istovremeno dvosmislen. Rekao sam da nikada nisam sam sebi ozbiljno postavio to pitanje; to jest, htio sam reći da u Boga nisam vjerovao; no u isto vrijeme, nadodao sam, to je svjedočilo mnogo meni, ali ništa o Bogu.
Slušala me je s velikom ozbiljnošću; na kraju je naglo izgubila zanimanje za mene, okrenula se svojem susjedu s desna i započela s njim živ razgovor. Večera se završila a da nisam ponovo mogao razgovarati s njom; zatim smo se digli, gospođe su iz blagovaonice prešele u salon dok su se muškarci zadržali oko stola, na engleski način. Nakon desetak smušenih minuta koje smo morali, prema tradiciji, posvetiti pušenju cigara, ispijanju likera i brbljanju, i mi muškarci smo prešli u salon, samo zato da nam najave domaćini kako su svima uzvanicima kupili ulaznice za Ibsenove Duhove. Imali smo jedva vremena da obučemo kapute i pojurimo u kazalište. Sada sam osjećao ni sam ne znam kakvu razdražljivost zbog apsurdnog pitanja domaćice. Obavijestio sam društvo da sam, nažalost, dan prije već gledao Duhove i na brzinu sam se oprostio.
Tko bi rekao da ću Daisy Miller, istovremeno živu ženu i književni lik, poslije nekoliko godina ponovno sresti? Ipak se dogodilo upravo tako: četiri godine kasnije, evo me u Ateni kako jedno proljetno popodne švrljam avenijom nazvanom imenom kraljice Amelije, ugodna šetnja u sjeni bujnih krošnji stabala. Išao sam polako od stabla do stabla; najednom, čuo sam da me jedan zvonak i veseo glas s jakim anglosaksonskim naglaskom zove imenom: «Alberto!».
Okrenuo sam se i našao upravo naprama nje, Daisy Miller. Više nego ikada mlada, dapače djetinjasta s onim razrogačenim očima i malim ljupkim ustima. Nosila je dugu bijelu tuniku, grčkog klasičnog kroja, na način Isidore Duncan, i nije krila izbočinu početnog materinstva. Čarobno se smijala i dodala: «Ne prepoznajete me?»
Odgovorio sam uz ponešto ironije: «Dakako da vas prepoznajem. Osim toga, u posljednje vrijeme sam ponovno čitao roman Henryja Jamesa koji nosi vaše ime.»
Odmah je zavikala, sva vesela i nestrpljiva: «Ne zovem se više Miller. Ostavila sam svoga muža i svoje dvoje djece. Zovem se Papas.»
«Kako to?»
Sada je bila tako zagrijana da nije pronalazila riječi: «Ponovno sam se udala, za jednog grčkog brodovlasnika. Uskoro ću roditi dijete: nazvat ću ga Alberto!»
Neodoljivo se smijala, na gotovo srceparajući način zbog svoje bezazlenosti. Iznenada je dodala: «Sve ovo dugujem vama!»
«Meni?»
«Sjećate li se one večeri u mojoj kući, kada sam vas pitala vjerujete li u Boga? Vi ste mi dali odgovor koji mi je izazvao mnoge misli. Nakon toga razmišljanja, rastala sam se od Millera i udala se za Anastasia.»
«Papas.»
«Da, Papas.»
«Od srca čestitam.»
Uzviknula je razdragana lica: «Sretna sam, sretna, tako sretna, ja sam najsretnija žena na svijetu!»
Njezin glas je ponavljao riječ «happy» s posebnom pohlepom, kao da je sama riječ opojni liker čiji se snažni miris penje od usta do mozga. Ponovno sam joj čestitao, s još većim žarom i gotovo s ljubavlju. Konačno, imala je pravo: promijenio sam joj života, a da nisam to htio.
Nisam ju više nikada vidio. Poslije nekoliko mjeseci izbio je Drugi svjetski rat. Žurno sam se vratio u Italiju.

Preveo Jusuf Hećimović ŠCorriere della SeraĆ

Venčanje Chelsea Clinton i Marca Mezvinskog izazvalo je maksimalnu medijsku pažnju u julu

Dražan Gunjača

BUBREG I NACIONALNO PITANJE

1991. godina bijaše jedna od najgorih godina na ovim prostorima. Nikad objavljeni rat tek je počeo uzimati prve žrtve. Među prvima su bili oni koji nisu mogli vjerovati da je ovdje moguć bratoubilački rat. Naravno da je moguć. I ovdje i svugdje. I prije i sada i ubuduće. Jedan od nadobudnijih naivaca bio je i moj prijatelj Gvozden koji je u vrijeme tada umiruće Jugoslavije bio milicajac u jednom malom istarskom gradiću. Kad je jugoslavensku miliciju zamijenila hrvatska policija, Gvozden je izbačen iz službe i usput optužen da pomaže pobunjenim Srbima u Lici… Zaboravih spomenuti da je Gvozden Ličanin, što u to vrijeme nije bilo beznačajno. Dapače. Porijeklo ga je zamalo stajalo glave. Naime, dok je po istarskoj obali lovio zabranjene prstaće, kako bi nekako prehranio obitelj, optužiše ga da morskim putem pribavlja oružje za odmetnute sunarodnjake u Lici. Jedva ga nekako spasih. Prije nego što je nestao iz Istre rasplakao se… Nema novca, ali ako ikad išta drugo zatrebam… Srce ako treba… Nakon toga godinama nisam čuo za njega. Mislio sam kako je otputovao za Kanadu, Australiju, Novi Zeland… Karta u jednom pravcu, kao i mnogi drugi. Prije mjesec-dva posve slučajno otkrih da živi u Lici, u rodnom selu…
1995. je na svoj način bila vrlo čudna godina. Kraj rata donio je sa sobom sravnjivanje računa i kapitaliziranje ratnih stečevina. Jedno jutro te mučne godine u moj ured upadne jedan prijatelj, porijeklom Hercegovac, vodeći sa sobom rođaka, mlađahnog gorštaka u srednjim dvadesetim godinama. Da ima pravni problem. Kakav problem? Treba mu penzija. Kakva crna penzija, zblenuo sam se ja. Pa, pogledaj ga… Meni treba penzija, ali me nitko ne je… Takvi kao što si ti, ne dožive penziju, tješio me je prijatelj. Da skratim. Rodijak s nepunih dvadeset i šest godina dobi penziju i to povlaštenu, što je razumljivo, jer za redovnu nije ispunjavao uvjete… Nedostajalo mu je kojih četrdesetak godina radnog staža… U obrazloženju rješenja pisalo je da je prolupao na bojišnici, trajno obolio od PTSP-a… Doduše, rodjak je bio samo dva mjeseca u blizini bojišnice… Neko miroljubljivo stvorenje, atipično za krajeve iz kojih dolazi. Nesklon pucanju, ali zato patološki mrzi Srbe, balije i hrvatske neprijatelje… Iako nijedni nisu pucali baš po njemu. Toliko ih mrzi da nije sposoban za ništa osim za poštenu boračku hrvatsku penziju… Srećom po njega vlast je pokazala zavidno razumijevanje za njegovo teško istraumatizirano emotivno stanje… Izljubi me čovjek i obeća mi sve što može… Nema novca (a biti će i njega, akobogda), ali bilo što drugo… Srce će mi dati ako mi zatreba… Nemoj prijatelju, što bih ja s takvim srcem…
Ni 2000. godina nije bila jedna od onih koje će se ovdašnji patnici rado i sa sjetom sjećati. Moj prijatelj Mesud, oficir bivše JRM, skupa završismo vojno-pomorsko školovanje, ono prije potopa, oženjen Srbijankom… U Bosni više nema nikoga, u Srbiji… I on u penziji. Onoj od stotinjak eura. Odluči da ostatak života provede u Hrvatskoj. Eh, ne ide to tako lako. Da bi mu odobrili trajni boravak u ovoj zemlji čudesa mora nadležnim organima najprije dostaviti radnu i vojnu knjižicu… On nadležnima objašnjava da bivša JNA nije imala ni radne ni vojne knjižice… Nadležni kaže kako zna da nije imala, ali da je propis takav. Ili radna knjižica ili iz Hrvatske. Neka to riješi s JNA. Nema više JNA… E, to je zapravo njegov problem, zadovoljno mu je objasnio nadležni organ. Da i ovo skratim. Pomogoh mu da se i to nekako riješi. Na jedvite jade, ali ajde. Prijatelj mi zahvaljuje. Suze mu krenule… Meni neugodno. Nije mi problem pomoći čovjeku, ali nikad se nisam znao nositi s izrazima zahvalnosti. Uvijek mi se činilo da je pomaganje prijatelja u nevolji nešto što bi se trebalo podrazumijevati samo po sebi, što bi trebalo biti pravilo a ne iznimka… Ne osjećam se ugodno kao iznimka, iako mi se čini da baš i nema puno pravila u koja se mogu ugurati… A nije da se ne trudim… Kako god bilo, prijatelj mi na kraju reče kako nema novca, ali ako ikad išta drugo zatrebam… Srce ako treba… Nemoj i ti srce, molim te. Kud ću s tolikim srcima…
Stiže i 2010. godina iako su mnogi mislili da je na ovim prostorima vrijeme stalo i da više neće biti novih godina… Možda i ne bi stigla da nije donijela najtežu recesiju u povijesti čovječanstva. Ovako nije imala izbora. Morala nas je posjetiti, jer je opće poznato kako nijedno zlo ne može zaobići ove prostore. S recesijom i godinama stigoše i zdravstveni problemi. Doduše, postojali su oni i ranije, ali sada se malo omakoše kontroli… I tako dogurah do operacije lijevog bubrega. Stenoza nekog važnog kanala… Iskreno, nisam baš najbolje ubrao o čemu se radi, ali sam shvatio da je stanje prilično ozbiljno no da ipak nisam hitan slučaj… Utopljeniku pruži slamčicu i on će je zgrabiti objema rukama… Ja sam se ulovio onog da „nisam hitan slučaj“ i koristim svaku priliku za odgodu… Naravno da sam svjestan kako će mi se to jednog dana obiti o glavu… Kao i sve druge odgode u mom promašenom životu… A baš volim odgađati neodgodivo… Samo mi pruži kakvu poluprilikicu…
U međuvremenu Gvozden i Mesud saznaše za moje muke s bubregom i obojica se javiše i ponudiše svoj… Onako iskreno, ljudski. Onako da te dirnu, da vidiš kako ipak nisi potpuni promašaj, kako si u svom tom ludilu i besmislu nešto i dobrog napravio… Oba imaju zdrave bubrege i samo da im javim kad i gdje da dođu. Eto, imam dva rezervna bubrega. Doduše, ne trebaju mi jer se kod mene ne radi o zamjeni bubrega nego o… Sve ovo napisah da bih došao do jučerašnjeg razgovora. Lijep, sunčan dan, ja žurim središtem Pule kad se gotovo sudarih s stasitim kratko ošišanim muškarcem, sa velikim sunčanim naočalama, onima koje pokrivaju gotovo pola lica… Ne volim sunčane naočale. Ne vidim oči sugovornika… Iza ovih ne vidiš ništa osim iskešenog zubala… Kako prepoznati čovjeka po zubalu? Pa, nisam ja dentist. Bio je to moj mladi prijatelj, Hercegovac, sada u četrdesetim godinama, odličnog zdravlja, i dalje s boračkom penzijom od tisuću i kusur eura… Sa strane još zaradi neku crkavicu… U nekom poduzeću koje se bavi nekakvim osiguranjem… Podrazumijeva se da mu je ova država dala i stan. Morala je. Zadovoljan sobom i svijetom u kojem živi. Neka. Barem netko. Iako me tolika količina zadovoljstva pomalo iritira… Ne previše, ali ipak… Zagrlio me, tapše me po ramenima…
- Kako si mi rodijače? – veseli se on meni. A kako i ne bi.
- Dobro – odgovaram. – Nikad bolje.
- Neka, hvala Bogu – zadovoljno će on. – Lijepo je čuti da je našem čovjeku, pravom Hrvatu, dobro. Dosta smo se mi mučili u onoj jugoslavenskoj tamnici naroda…
E, jebi ga. Ne vidiš čovjeka tri-četiri godine, i on u trećoj rečenici o „jugoslavenskoj tamnici naroda“. Pa, dobro, jeli to normalno? I još danas, u ovoj 2010. godini?! Kad se rukama i nogama borimo da se uvalimo u „europsku tamnicu naroda“. U kojoj ćemo opet biti zajedno. I u kojoj će Hrvati treći dan zavijati kako su Beograd samo zamijenili s Bruxellesom… A Srbi kako su se opet preveslali slijepo slijedeći braću Hrvate, vjerujući kako oni znaju kamo idu… Možeš misliti. Dva slijepca pomažu jedan drugome preći autocestu… Da se vratimo rodijaku.
- Rodijače – sine mi, - sam Bog te je danas meni poslao.
- Znaš mene… A zašto?
- Imam jedan veliki problem – povjerljivo ću ja.
- Kaži – brzo će on. – Nema tog problema kojeg mi ne možemo riješiti.
- Lijepo je to čuti, ali… Ovo je malo drugačiji problem od onih koje si ti do sada „rješavao“…
- Samo reci, rodijače. Nema toga što…
- Rodijače, treba mi tvoj bubreg.
- Bub… Molim?! Što ti treba?
- Nacionalno osviješteni bubreg – odvratim ja.
- Nac… kakav bubreg ti treba? – nije skrivao zbunjenost. Skinuo čovjek i sunčane naočale. Oči širom otvorene…
- Vidiš, treba mi novi bubreg, a za sada imam jedan srpski i jedan muslimanski na raspolaganju – odgovorim mu ja.
- Pa, uzmi njih – brzo će on.
- E, to ne dolazi u obzir – kategorično ću ja. – Neću ni srpski, ni muslimanski bubreg. Hoću pravi hrvatski bubreg. Ili takav ili nikakav. A eto, ti si mi dužan, a tvoje hrvatstvo je, hvala Bogu, neupitno…
- Ali… ali… – počeo je mucati on. – To je samo bubreg…
- Kako to misliš „samo bubreg“? – poprijeko ga odmjerim ja. – Bi li ti dozvolio da ti stave srpski bubreg…
- Bih – prekine me brzo on, dok mu je znoj lagano oblijevao lice.
- Ali, rodijače, zašto smo se onda mi borili? – razočarano sam ja širio ruke. – Toliko života, toliko prolivene krvi i ja sada da uzmem njihov bubreg. Ili hrvatski ili ničiji. Sjećaš li se 91… 92… 93… 94… Sjećaš li se…
- Ma, sjećam, ali…
- A ti, rodijače, hvala dragom Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, ti imaš dva bubrega, oba zdrava, prava hrvatska i čim sam te vidio rekoh u sebi kako Svevišnji uvijek misli na sve…
- Misli ku… – omakne se njemu. – Oprosti. Hoću reći…
- Nećeš mi dati bubreg? – zdvojno ću ja.
- Ma ne, ali… Ovaj… Kako da ti to kažem. Teško mi je to reći, ali vidiš, ni kod mene ti nešto nije u redu s bubrezima. Ozbiljno. Evo, kunem ti se našom svetom domovinom. A ti dobro znaš da je meni domovina najveća svetinja….
- Kako ne bih znao…
- Svetija i od žene…
- Od nje je sve svetije…
- I od djece…
- E, to poštujem – priznam.
- Eto, baš prije godinu dana utvrdiše kako mi desni bubreg nije…
- Meni treba lijevi – prekinem ga.
- Nisam još došao do lijevog – dopuni se on, polako dolazeći k sebi. – Nakon desnog, prešlo to i na lijevi…
- Obadva?!
- Obadva – jeknu on.
- Ajme, pa tebi je gore nego meni – suosjećajno ću ja.
- Gore… Teško, rodijače, da ne može biti teže…
- A što nije u redu? – zabrinuto ću ja. – Da ne moraš i ti operirati…
- Ne znam još, rodijače – potišteno će on. – Nešto baš gadno, ali tko će doktore razumjeti. Ti dobro znaš da bih ti ja inače dao jednog… Lijevog, desnog, kojeg god hoćeš. Ma što ja pričam. Obadva ako treba. Znaš da bih ja za tebe…
- Znam, naravno – odvratim. – Ako ti ne bi, a tko bi onda…
- Srce, rodijače, srce ako treba – gorljivo će on. – Srce, pa neka kuca u tvojim prsima…
- Za hrvatsku domovinu – dopunim ga ja, ponesen njegovim entuzijazmom.
- Za hrv… Ma, dođe mi da zaplačem…
- Nemoj plakati, molim te – prekinem ga ja. – Nemoj. Naplakali smo se…
- A jesmo, jesmo – složi se on. – Kad se samo sjetim… Nego, rodijače, uzmi ti njihov bubreg. To je samo bubreg. Ne može to toliko štetiti. Koliko su nam zla napravili, mogu sada dati jedan bubreg… To je najmanje što mogu…
- Jest, ali ovo su mi prijatelji…
- Prijatelji? Srbin i Musliman? Prijatelji?!
- To je posebna vrsta prijateljstva – objašnjavao sam mu ja. – Ona koja je iznad nacija…
- Rodijače – prekine me brzo on, - nema toga što je iznad nacije. Samo Bog.
- Pod uvjetom da je s nama – dopunim ga opet.
- Molim?!
- Nema veze.
- Nacija je iznad svega – čvrstim glasom će on.
- Zato ja i hoću hrvatski bubreg – prilagodljivo ću ja. – A gdje da ga nađem? Kad sam tebe sreo kao da me je sunce ogrijalo. Rekoh u sebi, evo meni mog spasitelja… Mog Hrvata. Kad tamo, i tvoji bubrezi…
- Jest, jest – brzo će on. – Obadva. To je muka neviđena. Što sam ja Bogu skrivio da ti sada ne mogu pomoći. Nije meni što me boli, nego što ne mogu tebi pomoći. A vjeruj mi, radije bih pomogao tebi nego sebi. Ma… Uh! Teže mi je nego tebi…
- Vjerujem. A kako ne bi i bilo… Valjda mi Hrvati imamo malo slabije bubrege…
- Dođe mi da plačem do neba pa da i Bog vidi…
- Ma, vidi On to i bez tolikog plača – tješio sam ga ja. – Zna On koliko je tebi sada teško. Vidi On sve, vjeruj mi. Nego, ne znam koji da uzmem…
- Kako koji?
- Koji bubreg da uzmem? Srpski ili muslimanski?
- Muslimanski – odgovori on.
- Zašto?
- Pa, muslimani manje loču od Srba, a ne tamane ni svinjetinu… Zdravije žive. Duže će trajati…
- Ovaj moj i loče i tamani svinjetinu. Stara škola. Jugoslavenska.
- Eto, vidiš, što nam je sve ta nesretna država napravila… Da nije bilo nje sad bi barem imao pošten bubreg. Hvala Bogu da smo je se riješili…

Dražan Gunjača je književnik i advokat iz Pule

TEL AVIV MEĐU 10 NAJPRIJATNIJIH PRIMORSKIH GRADOVA U SVETU

Američki časopis “National Geographic” uvrstio je Tel Aviv u 10 najugodnijih primorskih metropola na svetu. Kao obrazloženje ovakve procene navodi se cvetno šetalište kraj mora, dugo 13 kilometara, čistoća gradskih ulica, restorani, klubovi, kafići i zabavan noćni život.
Na prvom mestu rangliste prijatnih primorskih gradova nalazi se Barcelona, zatim Kejptaun, Honolulu, Nica, Majami Bič…

POVEĆAN BROJ MILIONERA I BROJ SIROMAŠNIH U IZRAELU

Broj milionera u Izraelu porastao je u 2009. godini za 43%. Istovremeno povećao se i broj siromaha za 15%. Krajem 2009. u Izraelu je bilo oko 8.000 milionera, a siromašnih – više od milion ipo. Bogatima se smatraju oni ljudi koji imaju najmanje milion dolara u gotovom.

Dan Sternberg

Proljeće 1942.

Nastavak iz prošlog broja
(Vraćamo se na kraj prvog dela da bismo se podsetili o čemu je reč)

MARETIĆ: (pokriva si uši) E dosta, već sam dosta čuo; i previše! Jadno moje Djakovo!… (mahne Špiceru) - Ako se još predomislite? Do sutra sam još tu… (maše rukama, prilazi Tuliću i pruža mu ruku) - A vi, ako do sutra nadjete nekog drugog Židova, možda otvorenijeg srca?! Ja spavam kod Franjevaca!… (izlazi)…
ŠPICER: (vikne mu) U našem gradu su se pokrstili jedno tridesetak Židova; jedan dio njih su u Jasenovcu, ako su još, a jedan dio već negdje na istoku; tko zna gdje.
MARETIĆ: (maše rukama) E, i naša Sveta Crkva nije više svemoćna kao što je bila! Nije više od Alfe do Omege, nije više, nije, nije…

(izašao je… kratka šutnja)

***
TULIĆ: (gnjevno) Bolje bi bilo da ubuduće …
ŠPICER: (oštro) Ubuduće? Čije? Moje? Moje obitelji? Svih preostalih Židova u ovome gradu?
TULIĆ: Svakome od nas je budućnost – negdje već odredjena! A sve dok ta vaša? – to jest, za sada, dok naša, zajednička, još traje? – Ja bih vam preporučio da si dobro držite, a još bolje i da si začepite, tu vašu ćifutsku gubicu! - Zar vam nije
jasno da ste vi u mojim rukama, i u svakom datom trenutku, ja odlučujem?
ŠPICER: "Ne znaš li da ja imam vlast da te pustim, i da imam vlast da te razapnem?" – reče mu Pilatus; po Ivanu, devetnaesto poglavlje…
TULIĆ: (zapanjen, ali smješkom)… Pa zaista, da su vas sve pokrstili onda još prije četr¬sto godina, mogli ste, doktore, biti danas neki teolog, važan kardinal, a možda čak, i budući Papa!…
ŠPICER: Ali budući da nisu, a moja budućnost je negdje već odredjena!
TULIĆ: Već sam vam predložio da si držite gubicu, i vaša drskost vam u nikakvom slučaju neće pomagati! To što ja ne koristim u ovom času moju vlast da vas 'razapnem', to je zato što vas trebam, a i vi želite od mene neke stvari, jer zašto ste se inače kod mene najavili, a da se niste, sutradan bih vas ja pozvao; to jest: sve dok se nas dvojica, vi i ja, još kuvamo u istome kotlu i imamo, bar trenutno, neku zajedničku budućnost; nemojte mi škoditi, moj prepametni doktore, jer vaše brbljanje o mom navodnom sažaljenju i brizi prema onim židovskim djevojčicama bi meni moglo samo da naškodi, recimo u očima gospodina Artukovića, o kome moje unapredjenje uglavnom ovisi; pa neće on neke generale mekanog srca…(diže se i hoda okolo) Nadam se samo da taj senilni starac to neće dalje vani izbrbljati, nadam se da se i dalje guši u tim svojim sjećanjima u olujnoj noći koju je proboravio, grleći, a možda i više, tko zna, onog židovčića, kojeg on odonda vidi kao svog istinitog, i jedinog Isusa… (zastane) A ako bi to ipak došlo do ušiju Artukovića, u tom času, doktore, vas više nema; jasno, vas sviju, i to unatoć uzajamne koristi, koju nas dvoje, još možemo da izvučemo, jedan od drugoga!…
ŠPICER: (oštro) A vi meni pričate o njegovoj strastvenoj noći, o kojoj, do ovog časa, nisam ništa znao, da bih ja to nekome izbrbljao, u slučaju da on ono vaše …?!
TULIĆ: (smješak)… Pa već smo utvrdili da ste vi, onako, po židovski pametan i razumijete stvari; jasno, ako on meni naškodi, ja ću to i njemu, a poslužiću se i vama; pa već smo rekli, da se nas dvoje, trenutno, još kuvamo u istome kotlu…
ŠPICER: (suhi smješak)… Znači, vi s jednim Židovom protiv Svete Crkve?
TULIĆ: … koju su Židovi izmislili, a tako bi to i gospon Rosenberg rekao. To što ovdje piše? — (diže knjigu koju je Maretić zaboravio; aludirajući na taj zaborav) – još dokaz zastarjelosti i senilnosti Crkve! Policajskim okom, to nije baš dokaz da su Židovi "krivi" za, kobojage, "deicid" jednog od njih; to što su nekolicina njih vikali, "Neka ga razapnu, krv nje¬go¬va na nas i našu djecu!", još nije "dokaz", osim za one koji ga uopće ne trebaju. Mi, Nova Evropa, već imamo i solidne, naučne dokaze, da je bolje – ajde da to tako kažemo - da je bolje da vas više ne bude, barem ne kod nas, ne s nama; dosta ste nas držali i stezali za grlo!…
ŠPICER: Prije godinu dana je vaša majka bila kod mene hospitalizirana, i čini mi se da je lijepo ozdravila?
TULIĆ: I dobro je platila, zar ne? Židovi ne rade džabe!
ŠPICER: U našem sanatoriju, od dvadeset kreveta, uvijek su tri bila besplatna…
TULIĆ: Dva za Židove, a jedan, kao ukras i isprika, za ostalu raju. Hvala Bogu ja sam mogao da platim, i tako da si uštedim samilost nekog Židova….
ŠPICER: Kad biste više znali o Židovima, znali biste da to nije samo neka samilost, nego i način kako preživjeti!
TULIĆ: Preživjeti? Pa da, dvije tisuć godina ste u tome i uspjevali, i ne baš loše, a na nečiji račun, zar ne? Sada ste vi doktore, koliko ja znam, ne više nego neki mali šegrt u vašem bivšem i otmjenom sanatoriju, preko kojeg ste izcijedili ne malo 'gojskih' džepova, kako vi to kažete!
ŠPICER: Dvadeset i pet godina sam radio u državnoj bolnici, sa državnom platom, dok me ta država nije izbacila, a ne kao baš lošeg liječnika…
TULIĆ: E vidite, to su vam još i Srbi za vrijeme one Kraljevine napravili, kada su počeli da dolaze do pameti; hvala Bogu, su se zatim i zbunili, i tako se mogla roditi ta naša Nezavisna –
ŠPICER: — u kojoj nas nećete izbaciti samo sa posla – nego i iz života?
TULIĆ: (diže ruku, smješak) - Gospodine doktore, ne bih rekao da mi je to baš užitak razgovarati s jednim od vas, iako moram da priznam, da s vama osobno to je ponekad dosta zanimljivo, jer od uvijek se pitam kako taj židovski mozak radi, i kako, do vraga, ste zavladali svijetom? Pa nadam se da sam i nešto naučio, da bih mogao, i što uspješnije, nešto tome doprinijeti, da bi se ta nesreća, pa i sramota, mogle – i to jednom zauvijek! – izbrisati, nestati! –
(uzdah) - A sada, zašto ste se najavili kod mene? Čekajte, pretpostavljam da znam, ali –- bolje da počnemo s time što ja hoću od vas; pa to mi ipak izgleda malo važnije, zar ne?
ŠPICER: Ako je o novcu, već tri puta smo sakupljali, što ste vi zvali kontribucija!
TULIĆ: Točno, pa to je vaš doprinos izgradnji naše mlade države, kojoj ste se vi, pa jasno, od početka protivili. (oštro) Dakle, milijun dojčmarka, u bilo kojoj valuti, kroz nedjelju dana, u isto vrijeme, ovdje u ovom uredu!…
ŠPICER: (ne odmah) To nam nije moguće, ima nas još samo dvadeset i jedna obitelj.
TULIĆ: Dvadeset i dvije. Što mislite da sam ja budala?
ŠPICER: Noćas su si Ervin Gereg i njegova supruga Liza, uzeli život.
TULIĆ: A tako? (bilježi si) A njihov sin Oskar?
ŠPICER: Nemam pojma. Kad smo jutros tamo bili, nakon što su nam susjedi saopćili, nije ga bilo.
TULIĆ: Znači pobjegao, a možda i pobunjenicima, komunistima! Time svota raste za dvadeset posto, to jest, milijun i dvije stotine, jer i naši troškovi se time povećavaju.
ŠPICER: Od koga da uzmem? Većina smo već skoro bez ičega!
TULIĆ: Taj 'skoro' kod Židova je vrlo, kako se to kaže, 'relativan' pojam; što je uopće, kao što svi znadu, židovski izraz, te od nedavno, u nauci fizike, čak famozna, i podla izmišljotina, ali koja, po običaju, diže ogromne, pa recimo, zidovske valove!…(prikazuje…)
ŠPICER: U četiri mjeseca smo platili već tri puta…
TULIĆ: Prvi put, na početku, kad ste još bili svi, sto milijuna, i to kroz tri dana; drugi put, šezdest, treći put, samo trideset, a sada - pa to vam je bagatela, samo jedan pišljivi milijun! Znači ne samo 'relativno', ako po vašem, nego i 'milosrdno', skoro kako nam je to naša Sveta Crkva, stoljećima propovijedala…
ŠPICER: …Ako nam neće uspjeti?
TULIĆ: Onda će vas ostati u ovome gradu, do daljnjega, samo polovica od onih dvadeset i jedan (kikoće se), i ne znam kako ćete dijeliti onaj jedan! To jedva puni četvrt vagona, pa to se onda ne bi isplatilo slati na Istok, ali recimo Jasenovac, to nije daleko, a što je još važnije, to je naše, domaće. A ja bih vas na još nešto podsjetio, cjenjeni doktore: ne samo Oskar Gereg je pobjegao, nestao, nego i Dragomir Špicer, vaš stariji sin; o tome još nismo govorili, pa nećemo ni sada, jer, kako rekoh, mi smo još jedan drugome potrebni, nas dvoje još se kuvamo u istome kotlu!… A kad smo već pri tome (smije se), i opet iz te moje profesio¬nalne znatiželje, jer kako rekoh, mene goni da što bolje razumijem taj vaš zamršeni ali i blistavi mozak, a tko zna na kako dugo će to još biti moguće – vaše prezime, jasno, je neki vaš pradjed od Njemaca ukrao; medju nama, mogao je da ukrade barem nešto lijepše, a ako već, ja bih to bolje i pohrvatio na, recimo, Šiljic, Šiljačić ili još bolje: Šiljilo; barem šta korisno? (kao da vrti olovku u šiljilu…) Ali što me još više zanima je, kako i zašto ste vi vašem sinu dali taj toliko hrvatski Dragomir, skoro ko' nekom kralju iz naše slavne prošlosti, a vama vaš otac, dapače i nešto toliko marljivo-radničko – Radiljub?! Odkada Židovi 'vole da rade'?! Gdje, na polju, u tvornici, kao ostala raja?! Doktor Radiljub Špicer!? Da li to paše zajedno? Bolje bi možda bilo, Izidor ili Ervin, kao onaj Gereg koji se je ubio? - A moglo bi i Adolf, pa zašto ne?…
ŠPICER: (nevoljno) Ne znam gospodine pukovniče, da li činjenica da se nas dvoje još kuvamo u istom kotlu, kako vi to kažete, a niste mi rekli na kako dugo?! - mene baš obavezuje da ulazim u takva, rekao bih, malo osobna pitanja…
TULIĆ: (oštro) Sve što pukovnik Tulić kaže i pita, obavezuje jednog ćifuta, i to bez da ja njemu nanovo citiram, rimskog guvernera Poncija Pilata!
ŠPICER: (razdražen) Pa što hoćete da znate? - Moj otac je bio upravnik pustare pokraj Cepina, i tamo su svi radili, pa i njegovi sinovi! I svi smo išli u hrvatske škole, iako je to još bila Austro-ugars¬ka monarhija, pa i voljeli taj jezik. A kad nam se rodio naš prvi sin, moja supruga i ja smo, naravno, htjeli izraziti našu želju, da mu ova- zemlja – tu, ovdje bude draga i mila, i da on, i mi svi, živimo ovdje u miru sa svima. Zar je to grijeh?
TULIĆ: Prepuštam našem biskupu da se bavi 'grijesima', za koje se možda može 'ispaštati', pa tako i 'očistiti', mene zanima ono dublje, iz unutra, koje se samo može, i to mi pokušavamo, a da se blago izrazim: odstraniti…(glasno, brutalno) A sada, što ste htjeli od mene?
ŠPICER: Sudjenje ovih četiri žena.
TULIĆ: A vas zanima, zapravo, samo jedna od tih četiri: gospodja Rajner, Ančica!…
ŠPICER: (ne odmah)… Ja, kao predstavnik Židovske općine, ili, što je od nje još preostalo…
TULIĆ: Pa vi sami govorite o 'preostalo', znači sve to je u procesu smanjivanja, pa što je to onda tako važno, da li te četiri židovske žene budu streljane prekosutra, ili pak, kako smo već rekli, odstranjene kroz toliko ili toliko dana ili nedelja, a ako bi se ostaci te vaše općine i dobro ponijeli, i bili čak i kooperativni sa našom mladom državom, možda bi se to pretvorilo i u mjesece, a možda i više, tko zna?…
ŠPICER: (veoma uzbudjen) Ja, ja ne govorim samo o gospodji Rajner, nego o sve četiri! Pa, pa to je, to sve je neka monstruozna optužba! Sve četiri su potpuno nevine, obične židovske domaćice, majke, a Vi, Vi govorite o streljanju! Prekosutra?!
TULIĆ: (hladno) Opet vam savjetujem da si držite tu svoju gubicu. Nemojte me izazivati, gospodine doktore! Bolje da mislite samo na Poncija Pilata, a ne na tu vašu pičku!
ŠPICER: Vi mene vrijedjate, a i gospodju Rajner…
TULIĆ: (drekne) Vrijedjam? Pa svi, a ne samo policija znadu što je medju vama, dok joj je muž već dva mjeseca u Jasenovcu, ako još živi; ali točno, vi nju jebete već oko dvije i pol godine, stara jebačina još iz vremena te Kraljevine, sve mi to znamo, a ja vas još "vrijedjam?! Pa to je ona prava, što vi na ćifutski kažete, "hucpa", a mi to na hrvatski zovemo: prava pravcata židovska drskost! Zar se ne stidite, i sram vas bilo, gospodine doktore!
ŠPICER: Pa, pa zašto ste rekli: streljanje? Prekosutra?
TULIĆ: Jer sutra je drugi i zadnji dan sudjenja!
ŠPICER: I - i već se zna? …
TULIĆ: Pa nego šta? Gdje smo mi, u Švedskoj? Švicarskoj? Sunčamo se i kupamo negdje na plaži, na nekom otoku s finim pjeskom i palmama?! Mi smo u ratu u koji ste nas, prvenstveno vi Židovi natjerali, i mi se borimo da bi pobjedili i da bi rješili – eto, i taj vječiti problem tog vašeg postojanja, i sveg zla kojeg vi oko sebe sijete!…
ŠPICER: Ja, ja nemam što da vam na to sve odgovorim, pa bih vas onda samo molio…
TULIĆ: …to će vas koštati dodatnih deset tisuća, ali ovaj puta zelenih dolara, i to za moj osobni mali džep, jer tu ja moram još dodatno raditi, moram ubijediti gospodina glavnog sudiju, čija je nesklonost prema vama još puno veća, jer on to ne misli baš toliko naučno; ja sam ipak stekao obrazovanje, u samom srcu stare Evrope, pa onda tu ima neke male razlike…(opet, kao da to pjevucka, a i uz plesne korake…)
Tih deset tisuća sutra, točno, u tričetvrt devet, kad se ja vraćam s moje jutarnje šetnje, pored naše stare i lijepe Drave. Iza ugla Urania kina ima izlog-vitrina sa slikama iz filma, koji se sada prikazuje. Izmedju tog izloga i zida kina, vi ćete ugurnuti vašu kuvertu i naći onu moju, u kojoj je ulaznica za sudsku salu, na ime – (zastane) - pa da, mora to biti nešto sasvim po naški, pa onda na ime (bilježi si) - Rade Šiljila, iz, recimo, Ružine 5…Pisaće tamo da nosilac ove dozvole može i razgovarati s optuženom Rajner, tokom – sada kažu 'tjekom', ali to se mene ne tiče, ja sam sa sela, i osim toga sam bio u Njemačkoj kada su oni to ovdje izmislili! – znači, tokom pola minute; a znate što? – pa da ne kažete da sam ja neki ćifutski škrtonja, neka to bude jedna cijela minuta, ali bez ikakvog tjelesnog dodira, tako će to pisati crno na bijelo, pa to je hrvatski sud, a ne neki vaš kupleraj! Sada jasno, “Rade Šiljilo” je čisti Hrvat, i vi ćete iznimno, samo za ovaj dan vaše ljubavi, već od kuće izaći bez te žute krpe, a nakon suda tako se i vratiti, vašoj vjernoj gospodji kod kuće; a mi smo i diskretni, i ako ne bi našli nekog naročitog razloga, nećemo mi vaše male i muške tajne, gospodji doktor, ovako, ispričati …
A apropo, Urania kino i te slike u vitrini: prikazuje se tamo taj čuveni "Der Jud Suess", vrhunac njemačke filmske industrije! Šteta da kao Židov ne možete unutra, pa to je pravi kulturni užitak! Pa barem si pogledajte te slike u vitrini, barem to! Možda (smije se)… za još koju tisuću američkih zelenih, bih vam mogao izraditi da i to vidite, pa i sa suprugom, i jasno bez tih blesavih židovskih oznaka, ali možda je to za vas ipak važnije, da si taj novac zaštedite, pa biti će vjerojatno još kontribucija, iako uvijek sve manje i manje, jer i vas, pa tako izgleda, će biti uvijek… Ali pustimo to, a jasno, za onih milijun i dvijesto tisuća, za nedjelju dana, ovdje u uredu, ćete dobiti i potvrdu, jer to ide u riznicu, a nismo mi lopovi… (pravi piruetu…)
ŠPICER: (koji je u zadnjem dijelu te tirade pokušao nekoliko puta da progovori) – A - a sama presuda? Kako da to već može biti poznato?! Da li, da li, da li je to konačno??…
TULIĆ: (mali smješak) Pa gospodine doktore, nemojte mi sada igrati nekog naivnog! Niste vi to!… (izlazi, plesnim korakom)

(Stan obitelji Špicer. Otkad su morali da napuste svoj prijašnji stan u otmjenoj čet¬vr¬ti, oni su podstanari kod Hrabala, Špicerovog prijatelja iz djetinjstva; stil je malogradjanski kič; visi i slika Sv. Marije.
Navečer, oko devet. Špicer je tek ušao, i stoji, nekako neodlučno, na pragu. Erna kuha…)

ERNA: Pa zašto stojiš?…I zašto tako kasno?
ŠPICER: Bio sam u sanatoriju. Da vratim tri sata koje sam proveo kod Tulića; uglavnom čekajući. Pa plaća mi se po satima.
ERNA: Dvadeset kuna na sat. Čistačica dobija duplo. U tvojem sanatoriju!?
ŠPICER: Ona je arijevka. (ulazi) A zatim sam skočio do Gustija. Čekao me je pred policijom i htio da dodjem k njemu. Još večeras.
ERNA: I…?…
ŠPICER: Jutros je to dobio pismeno. Nakon što se novčana bilanca firme uravnotežila, i to njegovim nastojanjima, firma prelazi u arijske ruke: za tri dana treba da im preda sve ključeve, inventar, itd.
ERNA: Znači, od sada neće biti ni rakije ni vina da poneseš, kada opet ideš tom Tuliću! A zašto si ovaj put išao?
ŠPICER: Ima li što novog od Dragomira?
ERNA: Pa tek prekjučer smo dobili to prvo pismo od njega; glavno da je stigao i nadajmo se…
ŠPICER: To da smo ga poslali u Dalmaciju, to je najpametnija stvar koju smo do sad učinili; takodjer, da smo odlučili da Darko više ne spava kod nas! Kad je otišao?
ERNA: Čekao te je. Imao je neka pitanja iz matematike, ali i o knjizi što si mu dao, nešto o filozofiji. Onda sam mu rekla da ide još prije mraka, ipak je to Gundulićeva…
ŠPICER: Kao da bi Kapucinska ili Aleksandrova, danas za jedno židovsko dijete, bila sigurnija!? Javiti ću Maksu da svako veče dodje po njega.
ERNA: Bolje Micika. Ona je bar Švabica, a Maks tvoj brat, Židov. Ona mu daje sigurnost.
ŠPICER: Ni u to nisam više siguran. Sve je kod njih, sada, privremeno, dok ne odluče drugačije. Oni hoće sve da nas istrijebe; doslovno, kao štakore! A sa Gustijem…
ERNA: Šta je još?
ŠPICER: Ključeve i inventar treba da preda u srijedu; dva dana kasnije…
ERNA: U petak?
ŠPICER: U pet ujutro mora da bude na željezničkoj stanici, 'sa ne prevelikim' kuferom…
ERNA: Jasenovac?
ŠPICER: Ne piše. Vlakovi već idu i na istok; i to punom parom.
ERNA: Znači – on napušta i svoj stan; pa mi imamo novaca a i malo zlata u tom njegovom tajnom pretincu, na tavanu; znači…
ŠPICER: Da, mi smo to izvadili, i ono što je on još imao, nije toga bilo mnogo.
ERNA: Jer zadnja dva mjeseca je išao dnevno u kupleraj, "da mu život što brže i što veselije prodje, i da mu ostane što manje novaca", kako je pričao? E dobro, on je barem neženja…
ŠPICER: (uzrujan) Što znači, "barem"? Što, da li ja idem u kupleraj?
ERNA: (mješa jelo) Ne znam…
ŠPICER: Pa kako ne znaš?
ERNA: Pa ne znam ja sve o tebi! Ne znam…
ŠPICER: Onda smo išli zajedno u Industrijsku četvrt, da mjenjamo!
ERNA: Dobro zlato i dolare, u pišljive kune?…
ŠPICER: Nisam promjenio sve dolare (nervozno) a nešto i jesam (viče) - u pišljive dojčmarke!
ERNA: Pokušaj još glasnije da te bolje čuju. Dobro da Hrabal nije kod kuće, on bi se mogao još i uvrijediti, od kad je postao kulturbundaš i hoda po ulici s tim hakenkrajcom na rukavu…
ŠPICER: (još uvijek viče) On se upisao u kulturbund da bi bio sigurniji od ustaša, te da bi nama mogao lakše pomagati!
ERNA: I ti u to sve potpuno vjeruješ?
ŠPICER: Njemu, da! Pa ima još i poštenih medju njima, a on, on mi je prijatelj još iz škole; razumiješ? (pere si ruke)
ERNA: Razumijem ja hrvatski, ali – čovjek koji vara svoju ženu!?…
ŠPICER: Pa pusti, oni se tuku i svadjaju već trideset godina, to im je, osim psa, sve zajedničko što imaju, pa djece nemaju!…
ERNA: A svi muževi koji imaju – nikad ne varaju?…
ŠPICER: Za nedelju dana moramo sakupiti dodatnih milijun i dvijesto tisuća dojčmaraka! Mi, Općina!
ERNA: A Geregovi su se noćas otrovali…
ŠPICER: Ne, objesili, bio sam tamo. Dobro da je i njihov sin još na vrijeme kidnuo.
ERNA: Znači da će svaki od nas morati platiti više! A znači i da moramo sutra na pogreb?
ŠPICER: Ja ne mogu, moraš ti sama. (još uvijek si pere…)
ERNA: Zašto ne možes? Pa te tvoje radne sate za dvadeset kuna na sat, ćes moći odraditi i kasnije, kao danas!?
ŠPICER: Ne, ne mogu sutra ujutro, moraćes sama.
ERNA: Zašto ne možeš?
ŠPICER: Pa, pa moram na sud.
ERNA: Moraš? A ko će te pustiti u zgradu suda? Sa žutom oznakom?
ŠPICER: (uzdah, sjedne za stol) Pa pusti me, gladan sam, zar još nije skuhano?
ERNA: Je, ali ti voliš toplo i mekano.
ŠPICER: Pa i ti si nekoć to tako voljela, a sada jedeš hladno… (donosi mu jelo)
ERNA: Dobro da još opažaš što i kako ja volim da jedem…. Što su ti džepovi tako puni?
ŠPICER: Pa rek'o sam ti: novac koji je bio kod mog brata na tavanu, i kojeg smo djelomično i promjenili. (pokazuje na džep, izazovno) E vidiš, ovdje je zlato, ako bi trebala za začin?! (baci na stol drugu kesicu) A ove dojčmarke su dobre za salatu! Samo nareži tanko!…(vadi i baca još kesicu)…A dolari, kao što svi znadu, su sjajni za šnicle!
ERNA: Pa kako ulaziš sutra na sud? Kao Židov? Sa oznakom?
ŠPICER: Ne! Dobit ću ulaznicu, a i iznimnu dozvolu za taj jedan dan, da mogu bez oznake!
ERNA: A, kao pravi pošteni čovjek, a ne kao Židov…
ŠPICER: Pa što ti mene izazivaš? Jesam li ja Tulić? Jesam li ja poglavnik? Jesam li ja Hitler?
ERNA: (opet nešto mjesa)…Ja te i razumijem; dapače, ja ti i dajem pravo… Kao izaslanik, vodja, ili kako bi to zvali, još preostalih Židova našeg slavnog grada, jasno da ti sutra moraš biti prisutan na tom sudu (opet donosi jelo) … pretpostavljam da je preostala kesica u ovome džepu za tu svrhu?
ŠPICER: (u nedoumici) Jeste. Sve ima svoju cijenu… (jede nervozno)
ERNA: Od novaca Općine?
ŠPICER: Nema više novaca Općine. Moramo da još sakupimo tih milijun i dvijesto tisuća, i onda ćemo vidjeti, ukoliko ćemo još dugo vidjeti…
ERNA: …Da, trebali bi što prije poslati i Darka. Nadam se da će Dragomiru uspjeti, i to što prije, da nam nabavi i pošalje te propusnice…
ŠPICER: Barem za Darka, barem za njega…
ERNA: A mi trebamo onda svaku paru u džepu! (histerično) Pa koliko ćeš platiti da sutra opet gledaš tu svoju kurvu, licem u lice?
ŠPICER: (zapanjen)…Pa nemoj, molim te! Jesi li poludila?
ERNA: E baš nisam! Niti oslijepila, a niti oglušila! Pa svi znadu i govore, samo tvoja supruga 'ne'?! Što misliš?!…
ŠPICER: Sutra je sudjenje, a prekosutra…
ERNA: Da nije to ona medju tih četiri, ne bi ti protratio ostatak naših dolara, samo da bi mogao, kao pošteni goj, da udješ u sud da te vide i da znadu, koliko se ti za njih brineš i nastojiš, to jest za nju, prvenstveno i prije svega za nju, nju, tu tvoju 'slatku i ljubljenu', pa čitala sam ja vaša pisma, čitala sam ih, (rasplače se, uzdišući) iako to uopće nisam htjela…
ŠPICER: (ne odmah) Sutra je sudjenje, a prekosutra strijeljanje…
ERNA: (zapanjena)… Odakle - i kako to znaš?…
ŠPICER: Za deset tisuća dolara se mnogo toga može saznati. A Tulić je iskren čovjek.
ERNA: Pa – onda prekosutra će biti negdje i sahrana; pa morat će to negdje biti!? I to će opet koštati novaca! I ti ćeš opet morati tamo biti!?
ŠPICER: Vjerojatno će se i za to morati platiti. Sve ima svoju cijenu. Ali, i ti ćeš doći na sahranu, zar ne? (pauza, onda tiho)… I ti, Erna, ćes na tu sahranu doći? Zar ne?… (dulja pauza…)

ERNA:…Pa jasno da ću doći. Doći ću…

(Svijetla se polako gase. Konac komada.)

Copyright, 2005, by Dan Sternberg
Moshe Dayan 91/26, Kiryat Rabin, Holon 58670, Israel; tel./fax: 972 3 552 06 20; e-mail: dravosŽbezeqint.net

Letnji naučni kamp u Petnici

U istraživačkoj stanici Petnica u toku je letnja škola, koju osim mladih iz Srbije pohađaju i njihovi vršnjaci iz Izraela, Nemačke, Španije i Hrvatske.
Letnji naučni kamp pokrenut je s idejom da studenti iz Srbije i sveta, nezavisno od matičnog obrazovanja, izaberu projekat kojim bi se bavili tokom dvonedeljnog kursa.
"Ja radim na jednoj imunološkoj studiji. Preko supstanci koje ću ekstarhovati iz biljaka, pokušaću da utvrdim da li izazivaju alergiju ili ne. Planiram da studiram hemiju i fiziku, a Petnica, koliko sam ja mogao da zaključim, na najbolji način promoviše nauku i stvara dobru bazu za mlade koji u nju ulažu napore", smatra Stefan iz Izraela. B92

KONCERT MICHAELA NGUYENA U ZAGREBU

Mladi pijanista Michael Nguyen, sin Nade Bebek Nguyen Kohn, održaće koncert u Zagrebu 30. avgusta. Michael je počeo muzičko obrazovanje u svojoj 6. godini u Francuskoj. Diplomirao je na konzervatorijumu u Parizu i dobio Zlatnu medalju, ali svoje studije nastavlja sa uspehom i nadalje i stiče mnoga priznanja. Na 12. Međunarodnom muzičkom turniru u Rimu 2006. godine stekao je visoku nagradu. Sada predaje na Muzičkom konzer-vatorijumu “Raoul Pugno” u Montružu. Njegov repertoar kreće se od barokne muzike do dela savremenih kompozitora.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License