Milan Kundera
Ne zaboraviti jedinstvo Evrope
I sama ideja jedinstva Evrope je u krizi, o praksi da se i ne govori. Krivac za to je nesposobnost evropskih nacija da svoju vlastitu kulturu vide u velikom evropskom (i svjetskom) kontekstu. Kao da se i velike i male evropske nacije i dalje koprcaju u kulturološkom provincijalizmu, nesposobne da sagledaju, prihvate i njeguju „evropski ideal“ maksimum raznolikosti u minimumu prostora, kako je ovo najveće evropsko bogatstvo formulirao češki književnik Milan Kundera, koji već 30 godina živi u Francuskoj. Njegovim produktivnim idejama bi se moglo ponešto i prigovoriti, recimo svođenje Evrope samo na njenu zapadnu dimenziju, uz uključivanje centralnoevropskog dijela, za što snažno pledira Kundera.
U cijelini uzev, pak, radi se o podsticajnom Kunderinom eseju, objavljenom pod simboličnim naslovom „Ne zaboraviti jedinstvo Evrope“ u jednom od posljednjih brojeva švicarskonjemačkog časopisa „Cicero”. Prenosimo ga u uvjerenju da bi mogao potaći istraživanja i balkanskih, kapilarno povezanih provincijalizama.
Evropski ideal
Maksimum raznolikosti u minimumu prostora
Bio nacionalista ili kosmopolita, ukorijenjen ili iskorijenjen, Evropljanin je duboko određen odnosom prema svojoj domovini; nacionalna je problematika u Evropi vjerojatno kompleksnija, bremenitija nego drugdje, u svakom slučaju drugačija. Ovome pripada i jedna druga posebnost: pored velikih nacija u Evropi postoje i male nacije, među kojima je njih više kojima je uspijelo u protekla dva stoljeća ostvariti svoju političku nezavisnost (ili je ponovo steći). Možda sam upravo putem njihova postojanja i razumio da je kulturna raznolikost najveća evropska vrijednost. U vrijeme kada je ruski svijet htio oblikovati moju malu zemlju po svojoj slici i prilici, formulirao sam ideal Evrope na sljedeći način: maksimum raznolikosti u minimumu prostora. Rusi ne upravljaju više mojom zemljom, ali je ovaj ideal još više u opasnosti.
Sve nacije Evrope doživljavaju istu zajedničku sudbinu, ali svaka je doživljava – na temelju njenog dosadašnjeg iskustva – drugačije. Zbog toga se i pričinjava povijest svake evropske umjetnosti (slikarstva, romana, muzike i tako dalje) kao štafetna utrka, u kojoj različite nacije jedna drugoj predaju dalje jednu te istu palicu. Polifonija doživljava njene početke u Francuskoj, dalje se razvija u Italiji, u Nizozemskoj dostiže nevjerojatnu kompleksnost, a u Njemačkoj, u Bachovim djelima, nalazi savršenstvo; procvat engleskog romana u XVIII stoljeću prati epoha francuskog romana, zatim epoha ruskog romana, potom epoha skandinavskog romana, i tako dalje. Dinamika i dugi dah povijesti evropskih umjetnosti su nezamislivi bez postojanja nacija, čija raznolika iskustva formiraju neiscrpljivi rezervoar inspiracija.
Mislim na Island. Tamo nastaje u XIII i XIV stoljeću literarno djelo od više tisuća stranica – “Sage” (legende). Ni Francuzi niti Englezi nisu u ta vremena stvorili na njihovim nacionalnim jezicima takvo prozno djelo. Ovo mora, molim, do u tančine biti jasno: prvo veliko prozno blago Evrope je stvoreno u njenoj najmanjoj zemlji, koja niti danas nema 300.000 stanovnika.
Ime München je postalo simbolom kapitulacije pred Hitlerom. Ali, budimo konkretniji: u Münchenu, u jesen 1938. godine, su odlučivale četiri velike sile, Njemačka, Italija, Francuska i Velika Britanija, o sudbini jedne male zemlje, kojoj su, čak, oduzeli i pravo na riječ. U jednoj sporednoj sobi morala su obojica čeških diplomata čekati cijelu noć da bi ujutro bili odvedeni duž dugih hodnika u dvoranu, u kojoj su im Chamberlain i Daladier, umorni, blijedi i zijevajući, objavili smrtnu presudu.
„Jedna daleka zemlja, o kojoj malo znamo (a far away country of which we know little)“: ove čuvene riječi, kojima je Chamberlain htio opravdati žrtvovanje Čehoslovačke, bile su odgovarajuće. U Evropi postoje na jednoj strani velike zemlje, a na drugoj male; postoje nacije u pregovaračkim dvoranama i one koje čitavu noć čekaju u predsobljima.
Ono što male nacije razlikuje od velikih nije samo kvantitativni kriterijum broja stanovnika; to je nešto dublje – njihova egzistencija nije niti za njih same samorazumljiva izvjesnost, nego uvijek i pitanje, izazov i rizik; one su u odnosu na povijest u defanzivi, prema njenoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne obazire na njih, pa ih i ne uzima za ozbiljno. („Samo ukoliko se suprotstavimo povijesti kao takvoj, možemo se suprotstaviti i današnjoj povijesti“, piše Gombrowitz.)
Ima točno toliko Poljaka koliko i Španjolaca. Ali, Španjolska je stara sila, koja nikada nije bila ugrožena u svojoj egzistenciji, a povijest Poljaka – nasuprot tome – poučava šta znači nepostojati. Njima su oteli državu, oni su duže od stoljeća živjeli u posmrtnoj raci. “Još Poljska nije propala”, glasi patetična prva strofa njihove nacionalne himne, a prije otprilike 50 godina je Vitold Gombrowitz napisao u jednom pismu Czeslawu Miloszu rečenicu, koja nikada ne bi pala na um jednom Španjolcu: “Ako naš jezik za stotinu godinu bude još postojao…”
Pokušajmo zamisliti da su islandske legende napisane na engleskom jeziku. Imena njihovih heroja bi nam bila danas tako bliska kao Tristan ili Don Quijote; njihova bi između kronike i fikcije oscilirajuća, jedinstvena estetika izazvala mnoštvo teorija; sporilo bi se o tomu da li trebaju da važe ili ne za prvi evropski roman. Neću tvrditi da se na njih zaboravilo; one se – nakon stoljeća ravnodušnosti proučavaju na univerzitetima cijelog svijeta; ali one pripadaju “arheologiji beletristike”, ne utječući na živu literaturu. (…)
Jedno umjetničko djelo može biti uvršteno u dva činjenična konteksta: ili u povijest svoje nacije (nazovimo to malim kontekstom) ili u supranacionalnu povijest određene vrste umjetnosti (nazovimo to velikim kontekstom). Mi smo naviknuti na to da se muzika, samorazumljivo, sagledava u velikom kontekstu: za jednog muzikologa nije osobito važno znati kojim je maternjim jezikom govorio Orlando di Lasso ili Bach; nasuprot tome bit će jedan roman, jer je vezan uz njegov jezik, proučavan na svim univerzitetima svijeta u malom nacionalnom kontekstu. Evropa nije uspijela da misli svoju literaturu kao historijsku jedinicu, a ja neću nikad prestati ponavljati da u tome leži njena nepopravljiva intelektualna propast. Pri objašnjenju ostajemo na povijesti romana: Sterne reagira na Rabelaisa, a Diderot biva inspiriran Sterneom, Fielding se stalno poziva na Cervantesa, a s Fieldingom se mjeri Stendhal, Flaubertova tradicija se nastavlja u Joyceovom djelu, dok Broch razvija u svojoj refleksiji o Joyceu vlastitu poetiku romana, Kafka čini jasnim za Garcia Marqueza da je moguće iskoračiti iz tradicije i “drugačije pisati”.
To što sam upravo kazao je bilo po prvi put formulirano od Goethea: “Nacionalna literatura neće sada imati šta mnogo toga kazati, na red je pristigla epoha svjetske literature, pa svatko mora sada sudjelovati u tome, ovu epohu ubrzati”. To je, u izvjesnu ruku, Goetheova oporuka. Još uvijek izdana oporuka. Možete otvoriti svaki raspoloživi priručnik, svaku raspoloživu antologiju, u njima se svjetska literatura uvijek predstavlja kao pregled nacionalnih literatura. Kao povijest nacionalnih literatura! Literatura, u pluralu!
Pri tomu Rabelais, kojeg su njegovi zemljaci uvijek potcjenjivali, ni od koga drugog nije bolje razumljen kao od jednog Rusa: Bachtina; Dostojevski od jednog Francuza: Gidea; Ibsen od jednog Irca: G. B. Shawa; James Joyce od jednog Austrijanca: Hermana Brocha; univerzalno značenje generacije velikih Sjevernoamerikanaca Hemingwaya, Faulknera, Dos Passosa je prvo spoznato od strane francuskih književnika (“U Francuskoj sam otac jednog literarnog pokreta”, piše Faulkner 1946. godine, dok se istovremeno tuži na gluhoću na koju nailazi u svojoj zemlji). Ovih nekolicina primjera nisu nikakvi izvanredni izuzeci iz pravila; ne, pravilo glasi: zemljopisno odstojanje odstranjuje posmatrača iz lokalnog konteksta i dozvoljava mu sagledati veliki kontekst svjetske literature, koji je jedini u stanju artikulirati estetsku vrijednost jednog romana, naime, one do sada nepoznate aspekte egzistencije o kojoj je roman i htio ponuditi poruke, kao i novinu forme, za koju vjeruje da ju je pronašao. (…)
Želim li ovim kazati da se ne mora bezuvjetno znati njegov originalni jezik da bi se prosudilo o jednom romanu? Naravno, točno to hoću kazati! Gide nije govorio ruski, G. B. Shaw nije znao norveški, Sartre nije čitao Dos Passosa u originalu. Da su knjige Witolda Gombrowitza i Danila Kiša bile jedino ovisne o sudu onih koji su govorili poljski i srpskohrvatski, ne bi njihove radikalne estetske novine nikada ni bile otkrivene. (A profesori inozemne literature? Nije li njihova prirodna zadaća da studiraju djela u kontekstu svjetske literature? Beznadežno. Da bi dokazali svoju kompetentnost, kao eksperti, oni se očigledno identificiraju s malim nacionalnim kontekstom literatura, koje podučavaju. Oni se čine glasnogovornicima njihova mišljenja, sklonosti i predrasuda! Beznadežno: baš na inozemnim univerzitetima je umjetničko djelo ponajdublje zapleteno u njegovu zavičajnu provinciju.)
Kako se definira provincijalizam? Kao nesposobnost (ili opiranje) da se vlastita kultura sagleda u velikom kontekstu. Postoje dvije vrste provincijalizma: onaj velikih nacija i provincijalizam malih nacija. Velike nacije suprotstavljaju se goetheovskoj ideji svjetske literature, jer im se vlastita literatura čini dovoljno bogatom, pa zašto bi se još trebali interesirati i za to što se drugdje piše. Kazimierz Brandys piše u svojim dnevnicima, u Parizu od 1985. do 1987. godine: “Francuski student ima veće šupljine u znanju o svjetskoj kulturi nego poljski student, ali Francuz to sebi može dozvoliti, jer njegova vlastita kultura sadrži više ili manje sveukupne aspekte, sveukupne mogućnosti i faze svjetskog razvitka”.
Male nacije su rezervirane prema velikom kontekstu iz posve obrnutih razloga: one imaju veliko poštovanje za svjetsku kulturu, pa, ipak, ona im se čini malčice stranom, kao nebo iznad njihovih glava, daleko i nedostižno, idealna realnost, s kojom njihove nacionalne literature imaju malo toga zajedničkog. Mala nacija je svojem književniku izoštrila uvjerenje da on pripada samo njoj. Usmjeriti pogled preko granice zemlje, naći se sa svojim kolegama u nadnacionalnoj oblasti umjetnosti, vrijedi kao uobraženost i prezrivo prema svojemu. A pošto se male nacije često nalaze u situacijama u kojima se radi o pukom preživljavanju, uspijeva im bez mnogo muke da ovakvo držanje uspostave kao moralno opravdano.
Posjednička težnja nacije prema njenim umjetnicima ispoljava se kao terorizam malog konteksta, koji cijeli smisao jednog dijela svodi na ulogu koju ono igra u vlastitoj zemlji. Otvaram stari skript kursa kompozicije Vincent d’Indyja na Schola Cantorum u Parisu, na kojoj je početkom XX stoljeća obrazovana cijela generacija francuskih muzičara. Nešto se odnosi i na Smetanu i Dvoržaka, naročito na dva Smetanina “Streichquartette”. Šta učimo? Jednu jedinu, u različitim formama više puta ponovljenu tvrdnju: ova muzika u “narodnosnotradicionalnom stilu” je “inspirirana narodnim pjesmama i narodnim plesovima”. Helsinška povelja
