Nadrabin Dr Hinko Urbah

Nadrabin dr Hinko Urbah Piše: Benjamin Urbah, Pariz
Bilten 7/ Tel-Aviv/Septembar 1996
Posljednja želja njegove majke bio je njegov životni put "Hinko, tvoja majka je bila pobožna, želila je prije smrti da odeš u heder, a zatim u ješivu da doživotno budeš dobar Jevrejin” - rekao muje otac Natan.
Nadrabin dr Hinko URBAH rodio se 1872. u selu Moravka, provincija Moravska, u siromašnoj porodici. Otac Natan, jedini Jevrejin u seocu od dvadesetak kuća, prodavao je slane haringe, mleko, ćumur, brašno, naftalin i petrolej. Majka Lena Vulkan umrla je mlada ostavivši četvero siročadi, među njima Hinka, starog 7 godina. Da mu dućan ne propadne, Natan se hitno oženio udovicom, majkom tri deteta. Hinkova maćeha je postavila uslov da deca iz prvog braka napuste dom.
Hinka su prvo poslali za šegrta kod suseda obućara, zatim u internat, heder, (jevrejska osnovna škola) u velikom gradu Tešinu. Otac mu reče: "Tvoja majka je bila pobožna, želila je prije smrti da odeš u heder, a zatim u ješivu da doživotno budeš dobar Jevrejin".
Za školski odmor imao je mališan pravo da se vrati kući, ali tu su ga čekale maćehine grdnje i očeve batine, te je Hinko brzo prestao da se vraća i zamolio učitelja da ga zadrži preko leta. Iz hedera je prešao u ješivu u veći grad, a odatle u slavnu bratislavsku ješivu, koju je u XVIII veku osnovao čuveni učenjak Hatam Sofer. Direktor je bio Katav Sofer, unuk osnivača; nastava se vršila u smeru jevrejske ortodoksije s izričitom tendencijom ujedinjenja Jevreja celog sveta u jedan jedinstveni narod i povratak u Svetu zemlju, što je u ono vreme, (1885. - 1900. pre Teodora Hercla i osnivanja cionističkog pokreta) u pobožnim krugovima bilo neprihvatljivo. Svi ortodoksi bili su tada anti¬cionisti, pod izgovorom da se čovek ne sme mešati u božje poslove. Novac za školovanje skupljali su učenici za vreme škoiskog odmora. Išli su po dvojica iz sela u selo i prosili kod Jevreja. To se na jidišu zvalo "šnoreraj". Za stanovnike udaljenih sela bila je naročita čast ugostiti šnorera, čoveka koji se žrtvuje za svetu stvar. Gostoprimstvo je bila dužnost , a prenoćište i hrana bili su svugde obezbeđeni.
Kad ie HInko završio petogodišnje obrazovanje, ostao je u ješivi kao vaspitač, jer mu je povratak kući bio nepoželjan. Godine 1898. u starosti od 26 godina, rekoše mu da treba misliti na zaradu. Hinko je odrezao zulufe, skratio bradu i otišao u Budimpeštu, gdje je postojala viša rabinska škola. Tu mu rekoše da primaju samo maturante. Jadni Hinko imao je samo svedočanstvo osnovne škole. Morao je prvo da nauči mađarski, pa je na večernjim kursevima dospeo do mature za 3 godine. Ko je 15 godina učio Talmud može bez muke savladati gramatiku, književnost, latinski, matematiku, fiziku i druge predmete. Paralelno s programom više rabinske škole, koji je u ješivi davno savladao, upisao se na filozofski fakultet Budimpeštanskog univerziteta, i to na studije uporedne filologije semitskih jezika: hebrejskog, aramejskog, arapskog i perzijskog. Tezu je napisao na latinskom jeziku i položio doktorat 1904. godine.
Sad mu ostadoše dva zadatka: da nađe ženu (jer rabin ne sme ostati neženja) i nameštenje. Prvo je bilo relativno Iako. Njegov profesor u rabinskoj školi, Mozes Feldman, imao je tri kćerke. Hinko se oženio najstarijom, Sarom koja je imala 20 godina, 13 manje nego on. U to vreme je preminuo u Kopenhagenu glavni rabin Danske, te je dr. Urbah bio pozvan da održi probnu propoved, Kako je bio dobar govornik, pun znanja i humora, uspeh je bio velik. Dobio je nakon propovedi pozitivan odgovor, vezan međutim za deset uslova, od kojih je jedan bio neprihvatljiv za pobožnog Hinka: da blagoslovi mešovite brakove, što je bio običaj u Iiberalnoj Danskoj. Dr. Urbah se odrekao tog mesta, koje je dobio konkurent, mladi nemački rabin Molkior, osnivač rabinske dinastije koja još danas, posle 90 godina. vodi tamošnje jevrejstvo. Umesto da je postao državni rabin Danske, dr.Urbah se našao u tada malenoj i dalekoj bosanskoj kasabi Tuzli, gdje je živelo sve u svemu 140 jevrejskih duša.
Selidba iz Budimpešte u Tuzlu bila je 1906. godine prava pustolovina: vozom preko do Beograda; onda do Slavonskog Broda; onda konjskom zapregom do Save; splavom preko reke; nanovo kolima do Bosanskog Broda, odakle je svakodnevno polazio uskotračni voz za Sarajevo. Prelazilo se u Doboju, gde je trebalo prenoćiti, jer je rudnički voz, s najužim tračnicama tek svakog drugog dana kretao za Tuzlu. Vagoni su bili teretni za rudaču treseta i soli, osim dva za putnike. Siromašna tuzlanska jevrejska opština platila je rabinu i rabinici karte III klase. Tuzla je imala malu sinagogu i stan za rabina. Polovica pastve bili su sefardi, starosedioci, druga polovica aškenazi iz Austrije, većinom činovnici rudnika, trgovci ili ljudi slobodnih zanimanja.
Postavilo se pitanje treba Ii se vršiti molitve po sefardskoj ili aškenaskoj tradiciji? Veran svomubeđenju iz ješive da je jevrejski narod jedan i nedeljiv, aškenaz dr. Urbah je uredio u sinagogi obred naizmenično sefardski i aškenaski. Ujedinio je izgovor hebrejskih molitava na sefardsku fonetiku, (koja je uostalom pola veka docnije postala zvanični hebrejski govor države Izrael). U Tuzli je služio 6 godina.
Godine 1911. postavljen je za rabina u Zemunu, i varošici na samoj granici Srbije i Austro-Ugarske. Bilo je to veliko unapređenje. Pastva se sastojala od 680 Jevreja, pola sefarda, pola aškenaza, kao u Tuzli. Sefardi su bili poreklom iz Srbije, većinom izbeglice iz brojnih krvavih ustanaka i ratova koji su se vekovima odigravali na suprotnoj obali Save između turskih osvajača i srpskog naroda. Aškenazi su pridošli iz susedne Mađarske ili iz Austrije preko Hrvatske.
Tri godine docnije izbio je Prvi svetski rat. Hinko Urbah je bio mobilisan kao austro-ugarski vojni sveštenik. Zemun je nekoliko puta prelazio u vlast ove ili one zaraćene strane, što je svaki put nanosilo žrtve civilnom stanovništvu. Posle pobede 1918. nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, simpatično naklonjena jevrejskom stanovništvu. Dr. Hinko je optirao za državljanstvo nove kraljevine i ostao u Zemunu, dočim su mnogi Jevreji izabrali da se isele u Beč ili u Budimpeštu, prema tome kako su znali ovaj ili onaj jezik. Godine1921. Urbahov otac prodao je svoj bazar u selu Moravci i došao sa ženom, maćehom rabina, u Zemun, gde ih je sin ugostio godinu i po dana, bez zlopamćenja na u detinjstvu pretrpijene muke.
U aškenaskoj opštini u dalekom Sarajevu umro je 1928. nadrabin dr. Samuel Vesel. Za naslednika je bio postavljen dr. Hinko Urbah. To je bilo za Hinka još jedno unapređenje, jer je funkcija sadržala takođe odgovornost za sve aškenaske opštine Bosne i Hercegovine( tadašnje Drinske Banovine) gde su desetine varošica i sela imale po nekoliko jevrejskih porodica ili pojedinaca. Tri sefardske sinagoge, pet manjih hramova, aškenaska sinagoga, srednja teološka škola, brojna dobrotvorna društva, muzički horovi, pozorišna grupa, 4 sportska kluba, kulturni klub, cionističke stranke, dve jevrejske banke itd. svedočili su o bogatoj aktivnosti jevrejskog života u Sarajevu. Nekoliko bogatih porodica davale su novce ne samo za jevrejske svrhe nego za opšte blagostanje grada i provincije. S druge strane se mora reći da je beda većine bosanskih Jevreja sefarada kao i aškenaza bila izuzetno velika. Jevreji su bili nosači (hamali) na stanici, smetljari, prodavci košpica i sladoleda, neizučeni radnici, zanatlije: kujundžije, bravari, stolari, krojači…
U sinagogi je bilo dovoljno aškenaza da zajednička liturgija nije bila potrebna. Mimo toga su oba nadrabina, dr. Hinko Urbah i dr. Moric Levi, nastojali da se obe grupe ujedine. Teološka škola bila je zajednička i odnosi srdačni. Stara nesklonost prema mešovitim aškenasko-sefardskim brakovima nestala je s vremenom.
Mnogi su dočim držali na tradiciji. Teško je bilo odreći se davnih španskih srednjevekovnih nošnji, turskih privilegija, crnog fesa i svilenih odela, španjolskog jezika s bogatom lirikom, "jidiš" jezika donesenog iz istočne Evrope, jela, pića i slatkiša iz zemalja gde su pretci živeli stotine godina. Rabini su međutim govorili da treba misliti na budućnost više nego na prošlost jevrejskog naroda.
U Drugom svetskom ratu nastala je "šoa"- istrebljenje: 6500 sarajevskih Jevreja pobijeno je od strane ustaša, Nemaca i njihovih saradnika. Ono malo što se spaslo borilo se kod partizana,skrivalo kod dobrih nejevreja, ili prebeglo kod Italijana. U junu 1941. poslali su bogati Nemci u Sarajevo dva profesora berlinskog i drezdenskog univerziteta da zaplene bogatu ličnu biblioteku dr. Urbaha. Na jesen iste godine, situacija postala beznadežna. Dr. Urbah je pobegao do Italije zahvaljujući preporuci sarajevskog nadbiskupa, a Sara Urbah zahvaljujući jednom muslimanskom radniku koji ju otpratio do Mostara preobučenu u hanumu. Iz Italije su kasnije bežali od Nemaca posle kapitulacije u jesen 1943. godine i našli sklonište u Švajcarskoj. Do 1945. dr. Urbah je delio sIužbu u sinagogi Lauzane s lokalnim rabinom g. Šulmanom. Držali su naizmenično propovede na francuskom i nemačkom jeziku. Nakon poraza Rajha, švajcarska opština Bienne (Biel) ponudila je dr. Urbahu nameštenje, ali se on radije vratio u Sarajevo s nadom da održi jevrejski život među preživelima.

Zagrebačka opština imala je više Jevreja nego Ii sarajevska, ali ne i rabina. Dr Urbah je premešten u Zagreb 1946. Kad je u Ujedinjenim Nacijama priznata država Izrael kao suverena zemlja, svi Jevreji su mogli da napuste Jugoslaviju. Dr Urbah bio je zadužen sa spiskom kandidata. Javilo se na desetine hiljada nepo¬znatih, često sumnjivog porekla. Većina su imali premalo uslova da se iskazuju kao Jevreji, jer jevrejski zakon (halaha) smatra da je Jevrej samo onaj čija je majka Jevrejka. Premda je svaka molba bila širokogrudno ispitivana, našao se veliki broj odbijenih. Desetak hiljada iseljenika ukcali su se najzad u Rijeci u brodove kao „Kefalos" i "Radnik". Dr Urbah sa ženom otputovali su na "Radniku". Poneli su oko 80 svitaka Tore spašenih na jugoslavenskom tlu, za koje nažalost nije više bilo potrebe.
U luci Haifa primili su ih srdačno. Vrhovni rabin Izraela, Hercog, sa brojnim sveštenicima i ličnostima, pozdravili su dolazak Jevreja iz Jugoslavije i njihovog rabina. Tek osnovani Izrael bio je, međutim, siromašna zemlja, koja je tek počela da se izgrađuje. Useljenike su smestili, mlađe pod šatore a starije u drvene barake. Dr Urbah i supruga stigli su u starački dom u Jerusalemu, gde se nisu dugo zadržali, jer ih je rodbina pozvala da svoje poslednje godine života provedu u Parizu.
Ova priča o nadrabinu dr Hinku Urbahu završava se 1960. godine, a supruga Sara je umrla godinu dana ranije u dubokoj starosti.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License