NA VEST O SMRTI Dr.RAFAELA PIJADE
Na dan kada sam čula vest o smrti Dr.Rafael Pijade, upravo sam njegovo zadnje pismo stavljala u fasciklu koja nosi oznaku »R.Pijade –slike, pisma, dokumenta…«
Nismo se lično poznavali ali nas veže deset godina dopisivanja, a u svom zadnjem pismu prvi put je poslao i svoju sliku , sa suprugom i praunucima, da vidim s kime se dopisujem.
Prva pisma Dr.Rafaela upućena meni datiraju tačno deset godina unazad, uvek je nešto želeo da mi kaže, posavetuje, da ispriča tužnu sudbinu za svoju porodicu, da mi objasni sa kim mi Jevreji imamo »neraščišćene račune«, da zločini i najsvirepija ubistva 6 miliona ljudi, od toga oko milion dece ne smeju da se zaborave kao i 33 člana njegove uništene porodice, među kojima i 9 dece uzrasta 3-17 godine…….da se zlo nikako i nikada ne ponovi a i ne zaboravi…
Mnogo je njegovih priča u pismima koja sam sačuvala. Nagomilalo se puno pisama za ovih deset godina, ali ni jedno pismo nije prošlo bez rečenice »moja jedina sestra Luna-Lili Varon, rođ.Pijade, udala se maja 1940g. u Nišu za advokata Mošu-Šiki Varona, već u odmakloj trudnoći, odvedena je sa ostalim ženama i decom na Sajmište u Beograd, gde je čekala i dočekala svoj red da uđe u kamion »dušegupka«….ne mogu ćutke da pređem preko tragedija koje su me zadesile…Moj zet je imao 30 godina, kada je ubijen na brdu Bubanj kod Niša sa ocem i bratom a moja sestra samo 21godinu, samo 21 godinu, kada je ubijena u kamionu »dušegupka« na putu od Sajmišta do sela Jajinci, u zimu 1942god.!«
Pisao mi je »žurim sa pismima upućenim vama, moje godine mi ne dozvoljavaju da odlažem stvari, šta mogu da uradim danas ne odlažem za sutra…sve što mi šaljete,dokumenta, slike moje porodice i mog nesretnog zeta, ostaviću u svojoj arhivi. Jasno, posle mene nema ko to da čita i čuva. Vreme briše sve…«
»Moram vam reći da je za mene grad Niš, tragičan pojam….sem mog zeta Moše-Šikija Varona advokata iz Niša i sestre Lune-Lili Varon koji su ubijeni u zimu 1942 god, u Nišu je živeo i mlađi brat moga oca Jakov-Žak Pijade sa suprugom Silvijom –Solči /rođ.Melamed/ i ćerkom Lulom koja je imala samo 12 god. kada je ubijena 1942 god., kao i njeni roditelji…« »Moja supruga Dezi, Debora Mandilović je kći Josifa i Debore Mandil iz Niša, kasnije su promenili prezime u Mandilović. Dezikin otac Josif Mandil je imao sestru Sarinu, rođenu 1884 god. u Nišu, udatu 1922 god.za Hazan Samuila trgovca iz Niša, u braku su izrodili dve kćerke Perlu i Deboru, svi ubijeni tokom zime 1942.godine«
Beskrajno mi je Dr.Pijade bio zahvalan , što sam svake godine obilazila grob njegovih najmilijih koji su sahranjeni u Skoplju, uvek bi mu poslala i fotografije sa komemoracije u Skoplju…pisao mi je »nemam reči da vam zahvalim na svemu što činite za mene, zahvalan sam vam na trudu koji ulažete za stvari koje su za mene od velike emotivne važnost. U Skoplju su tri groba, krajnji desno spomenik je grob mog dede po majci, koji se zvao Šemaja Bukus Demajo/baba Sara Demajo završila je život u Treblinki/, umro od pegavog tifusa 1915god. tokom srpsko-bugarskog rata, u sredini je grob mog oca Heskije Pijade, na istom spomeniku je upisana i moja majka, koja je umrla u Israelu, a na levoj strani je prazan ustvari simbolični grob moje seste Lune Pijade udate Varon.«
U pismu od 08.novembra.2001 god. kada je saznao sve o mojoj porodici i mom poreklu, Dr. Pijade mi piše »U Israelu sam našao vašeg rodjaka,koji se zove Samuilo Hajon, danas ima blizu devedeset godina i moj je prijatelj.Seća se vašeg dede Arona, Samuilo je bio njegov brat od strica…..a što se tiče maćehe vašeg dede Lenke Nahmijas iz Šapca, čije su sestre bile udate Pijade, samo vam mogu reći da smo vi i ja u dalekom srodstvu……«
Tako sam i ja postala bogatija za još jednog »rođaka«, nažalost nismo se nikada upoznali ili videli, vršnjakinja sam njegovih ćerki, ali Dr.Pijade smatram svojim prijateljem. Pronašla sam u Narodnom muzeju Niša i poslala mu polise sa kojima je mogao da naplati životna osiguranja za članove njegove ubijene porodice, pomogla sam mu oko prikupljanja papira za povratak imovine u Nišu, pronašla sam i poslala mu slike njegovog prijatelja iz mlađih dana koga nije video 43 godine, pronašla sam i njegovog prijatelja sa kojim je službovao kako on kaže u »pokojnoj J.N.A.«, deset godina umesto njega stavljam kamen na spomenike njegove najbliže familije u Skoplju, dopisivali smo se deset godina i kao što rekoh u zadnjem pismu poslao mi je svoju sliku i napisao »u prilogu je naša fotografija kao revanš za vaš trud…
Et, to je sve što imam da vam kažem.Prilažem vam i jednu amajliju sa biblijskim motivima, nisam sujeveran ali neka vas štiti od uroka, to je zahvalnost što ispunjavate moje želje
Pisma Dr.Pijade sam sva sačuvala kao i fotografiju, ali februara 2007god. fascikla u mojoj privatnoj arhivi sa oznakom »R.Pijade –slike, pisma, dokumenta…« je zauvek zatvorena.
Neka je blagoslovena uspomena na Dr.Rafaela Pijade i njegovu porodicu.
28.februar 2007god, u Nišu
Jasna Ćirić