NA KLUPI PORED NAŠE CRKVE
(posvećeno Duški B.S.)
Ljubo R. Weiss
Događalo se to na klupi pored crkve,
I danas stoji još više rasklimana,
Ni tvoja, ni moja, ali naša.
Nemiran sam bio, vrlo nemiran,
Rekla si da ćeš doći samo ako se smirim,
Doći ćeš da me – uznemiriš -
Kišom poljubaca!
Do crkve u slavonskom mjestu,
Pitomom, ne tako daleko od Drave,
Dolazi se stepeništem što vodi u Nebo.
Držali smo se čvrsto za ruke,
Uspinjali smo se žurno,
Ti si imala sedamnaest,
Ja osamnaest, kiše poljubaca nije bilo.
Krao sam ih nespretan,
Nisam znao da su ti prvi filmski:
Prsti u tvojoj kosi, usna na usnu…
Nisam znao koliko me voliš!?
DO NEBA kažeš danas.
Kao dijete si mislila da je to najviše,
Da iznad Neba nema Neba…
Bila si vrsna matematičarka,
Ja pjesnik i učenik tako-tako.
No, govorio sam da postoji:
Neizmjerno, beskonačno,
Ljubav koja premješta brda,
Ljubav jača od mača,
Ljubav koja stvara čuda.
Nisi vjerovala sebi,
Meni još manje.
Koljena si držala jedno uz drugo,
Nisi dala nikakav znak.
Ili ga nisam primjećivao.
Bješe tmina proljetna,
pored crkve, ni tvoje ni moje, ali naše.
Spremala se oluja,
S vremena na vrijeme bi bljesnulo,
Oči su ti bile zatvorene,
U njima je sve bilo zapisano…
Bio je Dan mladosti te 68,
Do crkve su dopirali glasovi sa Stadiona JNA…
Došao sam stricu u posjete,
On je rekao, smiješeći se:
«Ne pričaj gluposti,
znamo kome si došao!»
Ljubili smo oboje u životu, čak i strasno,
Al nikada više kao pored te crkve,
Ni moje, ni tvoje, ali naše.
(Virovitica, 26.5.2008.)
