Muharem Bazdulj
LIRIKA ITAKE
Predrag Finci: Tekst o tuđini,
Demetra, Zagreb, 2007.
I biografija i bibliografija (i život i literatura) Predraga Fincija otkrivaju - estetičara. Na sarajevskom filozofskom fakultetu Finci je radio kao profesor estetike, a u njegovoj su bibliografiji čak tri knjige s riječju umjetnost u naslovu (uz jedan Sentimentalni uvod u estetiku). Od tri spomenute knjige, dvije su objavljene u prethodne dvije godine: Umjetnost uništenog (2005.) i Priroda umjetnosti (2006.), obje je publicirao zagrebački Antibarbarus. Nova Fincijeva knjiga, objavljena ove godine, ponovo nam stiže iz Zagreba, a izdavač je Demetra. U naslovu ovaj put nema riječi umjetnost. Knjiga se zove Tekst o tuđini.
Kako je to s Fincijevim djelima i inače slučaj, naslov je višestruko indikativan. Riječ tekst je u jednini i to nije slučajno. Zbilja je riječ o jedinstvenom tekstu, a ne zbirci eseja, kako bi možda sugerirao sadržaj. Riječ tekst također nagoviještava neku vrstu žanrovske neodređenosti i širine. I riječ tuđina je široka. Finci ne govori o egzilu, o stranstvovanju, o dijaspori, nego govori o svemu tome zajedno i nečemu još većem. Govori o tuđini.
Važnost termina tekst otkrivaju nam već prve rečenice u knjizi: "Tekst je putnik. Lutalica, skitnica, odmetnik. Tekst je pustolov, primiren u tkanju, u tkanini slova, u tekstualnosti, koja je sprega zanata, znanja, sazrijevanja i dara, u pismu, koje je mnogo više nalog nego htijenje, u pisanju koje se ispreda kao unutarnji zov svog pisca i nagovor situacije svog nastanka. (…) Ovo je tekst u kome je opisan put, na kome se zadesiše i tekst i njegov pisac." Važnost termina tuđina preispituje se pak u svih osam poglavlja: prološkom (O tekstu), epiloškom (O sreći) te u šest preostalih (U noći, Putnik, Uhoda, Priča, Kroz sjećanje, O povratku). Navodim ovdje naslove poglavlja jer i oni potvrđuju jedinstvenost teksta. (Na kraju kratkog prologa Finci kaže: "Tako su se i ovdje riječi poredale, iz životnog nemira uobličile u tekst u tuđini e da bi kazivale kako u noći putnik uhoda priča kroz sjećanje o povratku…") Naslovi poglavlja također iznova sugeriraju širinu. Borges je nekoć napisao da svaki pjesnik u svojoj prvoj knjizi ima potrebu progovoriti o vječitim poetskim temama: o kiši, o ljubavi, o mjesečini. Tekst o tuđini nije, naravno, prva Fincijeva knjiga, no zato jeste najlirskija njegova knjiga, a možda i najličnija. Otud i obračun s vječitim temama, i to direktan obračun, moglo bi se reći, bez rukavica fusnota i ogrtača bibliografije.
Predrag Finci iznimno je akribičan autor. Bibliografije njegovih prethodnih knjiga (mislim ovdje prvenstveno na Umjetnost uništenog i Prirodu umjetnosti) otkrivaju strasnog, pažljivog, poliglotskog čitatelja. (U digresiji: bibliografije u knjigama pojedi-nih ovdašnjih univerzitetskih nastavnika su, nasuprot tome, dimna zavjesa koja može zavarati tek najna-ivnije.) U tom nam smislu upravo nedostatak naučne aparature daje ključ za čitanje Teksta o tuđini.
"U planini noć. U noći neznano, u neznanom prijetnja, u prijetnji strah, u strahu - smrt." Ovako Finci započinje odjeljak U noći. Ton prve rečenice je ton lirskog eseja. U nastavku u Fincijev diskurs ulaze, međutim, i Descartes, i Heine, Kierkegaard, i Heidegger, i Hegel, i filološke "intervencije", i holivudske reference, a sve to na nepunih deset stranica. Odjeljak Putnik je autobiografska proza fluidno isprepletena s historijskim razmatranjima i osebujenim tumačenjem Hitchcockove Vrtoglavice. Uhoda se ponajviše bavi pitanjem jezika, a u ovaj su odjeljak inkorporirane i dvije i pol stranice napisane na engleskom jeziku, duhovita i efektna autobiografska skica pod naslovom Instead of a CV. Priča je najduže poglavlje Teksta u tuđini. Priča je postmodernistički tekst sa odjecima Borgesa, Kafke, Unamuna, Brodskog…Odjeljak Kroz sjećanje na neki je način naličje Uhode, sjećanje ovdje, naime, zauzima mjesto koje u Uhodi ima jezik. O povratku pak predstavlja naličje Putnika. Ponovo je riječ o autobiografskoj prozi u kojoj se miješaju posve osobni doživljaji (susreti s prijateljima u kafanama, šetnje po sarajevskim ulicama, odlazak na nekadašnje radno mjesto) s reminiscencijama na Krležu i Heraklita, primjerice. Na samom kraju razmatra se pitanje sreće, a knjiga završava Senekinim citatom, tekstom koji je do autora (i čitatelja) doputovao s razdaljine od dvije hiljade godina.
"Ponavljaj stare basne čovječanstva bajke i legende", kaže Zbigniew Herbert u pjesmi Poruka gospodina Cogita. Finci se u ovoj knjizi vraća starim basnama čovječanstva. Herbert među pjesmama o gospodinu Cogitu ima i Molitvu putnika i pjesmu o Povratku u rodni grad, a to su, vidjeli smo, i Fincijeve teme. Tema puta i povratka obilježila je, naravno, svjetsku književnost: od Homera do Joycea. Predrag Finci ne povlači direktnu paralelu između Fincija iz Finchleya i Blooma iz Dublina, no usprkos tome (ili baš zbog toga) Tekst o tuđini jest Fincijeva Lirika Itake.
Knjige u izdanju Demetre po pravilu izgledaju sjajno, a ni ova nije izuzetak. Oprema knjiga tu uvijek korespondira sa sadržajem. Tako je i sa Tekstom o tuđini. Asocijacija na Blooma neizostavno priziva i Dedalusa, no on je ionako već "prisutan" u knjizi. Knjiga je, naime, obogaćena likovnim prilogom Mersada Berbera, a među desetak reprodukcija na kraju knjige jest i ona pod naslovom Dedalus susreće svoju ljubav u Bosni.
Web stranica Predraga Fincija: http://www.predragfinci.com/
