U mojoj knizi ŽIVOTA,stranice tvoje ime pišu,znam kroz davanje primamo i najljepše je kad jedno drugo imamo,kao dvije duše,kao jedna bratska što diše…
MORDEHAJ,možda je u imenu koje čovijek nosi skrivena tajna šifra njegove sudbine…
Bila je to teška zima,siječanj 1947 godine,ispod debelog snježnog prekrivača kamen je pucao od hladnoće,.kada je na svijet stigao prvenac Mordehaj ,Mordo,Momo jedino sam ga ja tako zvala i to je neizbrisivo.Naša majka starija prvorodkinja, morala je iz male bosanske provincije otići do Sarajeva da bi na svijet donjela svoje prvo dijete.Ležala je tri sedmice u bolnici jer je trudnoča bila visokorizična i niko od postoječih lječnika nije se usudio u maloj provinciji da je porodi.Berta je nosila krupnu bebu, ali njen organizam je bio izmoren posljedicama dugoga rata kojeg je provela po talijanskim logorima na Hvaru i Rabu ,gdje je zaradila i otvorenu kavernu,Gugubitak mnogobrojnih brače i sestara.Udala se po preporuci po našm starom Sefardskom običaju da drugi posreduju u skapanju braka.Idila jednog sretnog braka trajala je punih 37 godina.,radosti,radjana,davanja,primanja,odricanja,putovanja po Bosanskim sajmovima, prodajom raznih domačih rukotvorina ponajviše obuće.
Taj mali Mordehaj prodornog ali toplog pogleda,specifičnog humora,uvijek je magnetno privlačio okolinu.Uvijek je bio ljubimac oca koji ga je obožavao.Zašto prvenci uvijek imaju sve povlastice,Valjda to nepisano pravilo trajaće dok Amerika ne dobije svoju predsjednicu…Bila sam najmlađe dijete i to još žensko,neplanirano koja neće odvesti roditelje i braču u OBEČANU NAM DOMOVINU PALESTINU.Ostaće u Bosni da djeli sudbinu malih poštenih ljudi,ljudi sa najboljim humorom na svijtu,ljudi najšireg osmjeha na licu,sa najljepšim mirisima pastela,koji se provllaći čitav život.
Morehaj nikada kao mi ostala dijeca nije volio musti našu kravu Peravu,niti čistiti staju,kopati našu njivu,prodavati po pijaci,on je volio pisati poeziju,volio je motore,svirati na češalj,trčati za suknjama.Volio je jako putovati,jako mlad je otišao i u Israel ,proveo je par mjeseci u Kibuc Gatu,tamo se smrtno zaljubio u jednu ruskinju,Tata je prekinio tu nazovimo avanturu,a sada mislim da je jako pogrješio,danas bih još uvijek imala svoga brat,a ja ga nemam….
Prije tog odlaska napravio je veliki podvig,izabran je ispred grada da ide na proslavu Titovog rodjendana,u to vrijeme to je značilo veliku čast za obitelj,grad,Ja sam tada imala samo jednu želju da dobijem papirnatu salvetu sa Titovog stola,jer u to vrijeme smo bile samo mi djevojčice tim zaokupljene.Mislila sam da ću imati unikat najdragocjenjeniji i da ću postati popularna,jer moj nepravilni nos mi nije davao baš prevelike šanse..Dobila sam svoju najobičniju salvetu da sam čak posumnjala u bratov odlazak dok nisam vidjela sliku.Otada sam prestala biti fan salveta i počela pisati svoje neke ljeve sonete.
Mordehaj postaje pravi Makabejac, svi naši blagdani nemogu proći bez dvojice braće MUJA iz Doboja,koji su bili zaštitni znak svakog otvaranja NAŠIH ZAJEDNIČKIH SUSRETA,bili su početna špica Lava koji okreče glavom iz Metro GOLDVING Mejer.,tako su započinjale i Velike i Male Makabijade,i nove ljubavi.Sa 19 godina već ulećeš u prvi brak sa najljepšom Ružom,niskom zubi kao biser,ubrzo kraj.Šta čine dva zvrka na potiljku djeteta kada se rodi,stare žene su uvijek pričale koliko zvrkova toliko brakova,mi smo ti uvjek gledali u dva gdje je treći bio skriven to se i sada pitam.Taj skriveni je najbolniji, po tebe po mene po sve nas.Tada su bili skriveni naši korjeni,koji su nam drugi otkrivali, da bi se ti poslije služio tim oružijem,znaj nije ti to bilo na čast,ali već si obolio pa mi je gorak okus na usnama manji.Bio si udarnik na auto putu Lapovo Smederevo,ponosili smo se sa tobom ,a ti si sa značkom donio i metalnu žicu u svojoj slomljenoj lijevoj ruci.Postao si zaštitni znak u gradu po marketingu,izvadio si vani prvi TV na ulicu da su se ljudi okupljali kao na nogometnim utakmicama,tada si postao i najpoželjniji muškarac u gradu.nisi se ustručavao ni ti ,a ni one.Da li tete još uvije rade u ZOO vrtu.Ženiš se tiho nenadano,pokojni tata je bio pravi rengen,ali ti si radio po svome.Nedelje naše na» bratoubilačkim» ručkovima od maminih legendarnih rezanaca sa paprikašem,do pastela i frtulikas koje je ona samo znala onako praviti.Sačuvala je oklagiju jednu od tebe, sve predhodne su završile preko tvojih leđa dok ih nisi polomio.Pamtim svoje prve najlon čarape koje si ti kupio za neku od svojih ..mama mi je dala, tada sam bila prvi puta tako važna.Dobivaš prvenca,koji je imao toliko igračaka koje nas troje nije sve ukupno imalo,ali neka ,veliki plišani medvjed za tvog prvenca od moje prve plače vrjedilo je tada tetkine ljubavi,Tvoji svakodnevni dolazsci sa posla prvo nama na ručak pa onda u tvoj stan,značilo je tada tvoju privrženost korjenima dok nisi otkrijo i drugu stranu.Tata odlazi sa posljednjeg ručka, jeli smo pastel, taj dan je iz Jasenovca navratio naš rođak Baruh,da li je to bio znak što su naši stari govorili «NIKADA SA GROBLJA NE IDI ODMAH KUĆI NEGO NEGDJE SVRATI»Tako je tata otišao na vjećna svoja lovišta.Tuga i bol, ja i mama same, ti i brat i vaše obitelji.U to vrijeme oplakivala sam i svoju veliku ljubav i tatu ,kod mene se uvijek isprepliče više stvari.Moje dvije velilike ljubavi već su odavno mrtve moj tata i ….Sudbina opet šalje na moj put kao i na mamin provodađiju.LEVIT i to još dalmoš koji gromoglasni meštar,grezi težak pun dobrote ,topline, koji spoj Bosne i Dalmacije,kažu prvi sto godine je najteže poslije vidjećemo.Posječujemo se svake prestupne godine kako bih ja to rekla,jer meni baš ne cvjetaju ruže,nisam više niti srednji stalež,a nekada ste me zvali «Propala grofica»,to je sudbina sa kojom se znam nositi.Nikada puno nisam tražila, niti željela osim da uvijek budemo na okupu,to mi je značilo nekada više nego nova haljina ili cipele,frizura.Tolikoi su mi falili našii» Bratoubilački «ručkovi j Jožijeve neumjesne upadice hermeš.fangat ,hopcup tatine riječi u njegovim prevodima.Osvajala sam Krešimirov drevni grad ,svaku njegovu kalu,skalinu,kamen,maslinu,Ušla sam u njega duboko ali on je u meni samo mjesto da odmorim umornu dušu,da ublažim bol.Dala sam riječ» ,a gdje se vaša izgubila na kojem putu????,samo moja majčica da je čista sigurna,da je u toplom…Prvenac JE DAO Hipokratovu zakletvu ali je zaboravio Abramovu,neuzmi.. Ženi se na dan smrti našeg plemenitog oca, na dan smrti moje najveće ljubavi našeg tate,Zašto brate????toliko te odvračamo ali vi ste neumoljivi.Deseti dan po vjenčanju prvenca gubiš razum,infektivni encefalitis.Da li se to aferimi vračaju.U život te vračaju opet NAŠI Judejci,a vi pronalazite novo svetište,dali suknja može nadjačati razum..'???'Mama provodi dane,mjesece ,godine ostavljena na milost meksičkih sapunica,počinje bespoštdna borba za posljednjom željom oca i majke,ne poznajete strah,sramotu,Poštenog obraza kojeg je nosio Mika i Berta.Sašijte đepove i ostavite dva prsta obraza rijeći koji su nam usađivali od našeg prvog udisaja.Ti više neupravljaš svojom karizmom,ti si sjena izmučena bolešu,razum te napušta,opredjelio si se.Ako si izgubio brata zašto si izgubio i sestru.Nebo je palo nad gradom našeg djetinjstva,kiša je padala 48 sati neprekidno, posljednji put kada sam se opraštala sa tobom,grad je izdaljine izgledao kao začarano mjesto,u koji ću se vračat samo da posjetim grobove mojih ljubljenih,koji mi podariše život,blagoslov,dobrotu,Pitam se dali sam dobra iako se svaki dan molim.Oprošteno je.neče biti zaboravljeno, samo molim..učini jedan korak iako si stariji,da li i ti razmišljaš o meni…????Znam da si rodjen prirodno skroman,strpljiv,imao si prirodno duboke osječaje za pravednost,pa u ime toga sjeti se sestre…
Sve je skriveno u mojem srcu,Tvoja me ljubav brate još grije,ljeti i zimi utjehu mi pruža,to pamtim dobro,iako te nije..Ispod izdignutih obrva tvoje crne oći znale su sjati iako je to bilo davno,tu ljubav ne želim izbrisati u mojoj knjizi života stranice tvoje ime
pišu,Mordehaj….Mordo ,Momo..Navrati na rezance kao nekada…..
DJEDOVI NAŠIH KORJENA
Ostali su u dubinama….
BOSNE duboke, Plemenite
Ostali svjedočiti i suditi…
JESMO LI TO DANAS ZASLUŽILI…..???
Milost molim,Moći se bojim…..
Ostati priseban,otvoren i to je Moć..
Čekati želim vidjeti tvoje oći….
Posvečeno mome Velikom bratu,čovjeku koji mi je bio ponos,idol koji će to i ostati ,koje će moje kčerke pamtiti,slike ostaju….
Šibenik,april 2007