Glasnik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, decembar 1993. godine
- Svi koji su ga poznavali – a takvih ie zaista bio ogroman broj - isticali su da je naš otac bio istinski humanista, čovjek koga su njegovi pacijenti iskreno voljeli i veoma poštovali
Ove godine, u septembru, navršile su se stotinu i četiri godine od rođenja moga oca, Ijekara i književnika Isaka Samokovlije. Prisjećajući se dana svoga djetinjstva, otac, u pripovijetki „Sunce nad Drinom”,između ostalog, kaže: „Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne, kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Orina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…”
Godine 1910. moj otac Isak Samokovlija upisao se na Medicinski fakultet Univerziteta u Beču kao stipendista “Benevolencije”, gdje je i diplomirao.
… I, evo, dok, ovih dana, sjedim u našoj kući, za tatinim pisaćim stolom, onim istim za kojim je naš otac godinama sjedio i pisao, stvarajući svoja književna djela - neodoljivo mi naviru sjećanja na njega, njegov život i rad.. . Taj što se i danas nalazi tamo gdje je bio i za njegova života. Sjećam se: na njemu su ležale mape sa raznim tek-stovima, rukopisima, na kojima je radio. Na sredini stola nalazio se crni kožni podmetač za pisanje, a na malom čipkastom miljeu, u jednoj metalnoj kutiji, uvijek su se mogla vidjeti tatina naliv-pera i naoštreneolovke pripremljene za rad. Naravno, i staro dobro posušalo bilo je takođe tu, na dohvat ruke. Na lijevoj' strani stola, na mermernoj kocki, stajala je statueta rudara s fenjerom u ruci. Na desnoj - vaza sa uvijek svježim cvijećem, o čemu je posebnu brigu vodila naša " mama. Ona bi svakog jutra u nju stavljala poneki novi mirisni cvijet, tek ubran u našoj bašti iza kuće… Pepeljara od keramike čekala je da se napuniopušcima. Naime, naš tata bi, pišući, često palio cigaretu…
Tatina radna soba – ni velika, ni mala. U uglu iza pisaćeg stola i danas, kao nekada stoji vitrina sa knjigama: U njoj su se, pored stručnih medicinskih priručnika, nalazila i literarna-djela mnogih naših i stranih pisaca, te albumi s reprodukcijama slika poznatihi likovnih umjetnika. Na stoliću pokraj prozora ležala je pisaća mašina marke „Adler”, sa drvenim poklopcem. Kauč pod prozorom, dvije fotelje i okrugli sto u sreaini sobe. Na podu - stari bosanski ćilim. Na zidovima nekoliko umjetničkih slika. Pored vrata - bijela starinska emajlirana peć, čiji je gornji dio zajedno sa solunarima bio premazan bronzom.
Tako je, eto, izgledala radna soba moga oca.T u, za stolom, natajale su njegove priče o nosaču Samuelu, o Jusi, Rafaelu, Simhi, Hanki i mnogim drugim junacima njegove umjetničke proze. Tu je "dolazio" i tajanstveni posjetilac Davoka, dugo sjedio i piscu strpljivo pričao svoje neobične i uzbudljive doživljaje…
Sjećam se: otac je, i kad bi pisao, sjedio u svom bijelom Ijekarskom mantilu. U njemu je dočekivao i prijatelje i namjernike, ako bi odnekud iznenada iskrsli u vrijeme dok je on pisao. Ovo o tatinom liječničkom mantilu ovdje spominjem zato što mi se uvijek činilo da se u njegovoj ličnosti, na neki način, Ijekar nikad nije odvajaood književnika, ali, takođe, ni književnik od Ijekara… A kad je riječ o pisanju, prisjećam se da se moj otac veoma dugo zadržavao nad svojim književnim djelom. Pisao je polagano i strpljivo. Znam da je rijetko kad bio zadovoljan napisan im. Naprotiv! Pisao bi, prerađivao, dopunjavao ili skraćivao svoje tekstove po nekoliko puta; neka mjesta u njima brisao, pa ih ponovo ispisivao i veoma strpljivo i uporno radio sve dotle dok, najzad napisanim ne bi bio zadovoljan. Tada bi nam, odahnuvši, obično rekao: "Sad mislim da je ovo konačno gotovo!"… U trenucima posebnog raspoloženja tata bi nam naglas čitao neku od svojih pripovijedaka, želeći da čuje i naše mišljenje i utiske.
Naš otac je dugo godina bio sreski Ijekar. Idući u posjete bolesnicima - tokom mnogih godina propješačio je bezbrojne kilometre kroz zaseoke i sela nekadašnjeg sarajevskog sreza. I ljeti i zimi, u svako doba dana i noći. Sjećam se, uvijek je sa sobom nosio svoju kožnu, smeđu Ijekarsku torbu. Obilazeći oboljele, vozio se na seoskim taljigama, ponekad jahao malog bosanskog brdskog kon¬ja, ali, kao sto sam već rekla, najčešće je pješačio… Kao liječnik, moj otac je imao priliku da ljude i život posmatra i sagledava iz najrazličitijih uglova. Jer, i rađanje i umiranje, i bol i tuga, i borba i radost životna isprepletali su se mnogostruko kroz njegov dugogodišnji ljekarski poziv. Dokazi da je to tako nalaze se u mnogim njegovim pripovijetkama. Svi koji su ga poznavali – takvih je zaista bio ogroman broj – isticali su da je naš otac bio istinski humanista, čovjek koga su njegovi pacijenti iskreno i veoma poštovali. Uistinu, tata je uvijek bio spreman da svakom bolesnom čovjeku nesebično pomogne blagotvornom liječničkom uslugom, toplom ohrabrujućom riječju …
Sjećam se da je moj otac u sebi nosio i gajio veliku ljubav prema prirodi, koju je ispoljavao na više načina. U slobodnim trenucima volio je da radi u bašti iza naše porodične kuće. Tu je sadio i presađivao razno cvijeće. I mi, djeca, ocu smo u bašti u tom poslu ponekad pomagali. Taj naš vrt nam je tada, u našem djetinjstvu, bio nalik na raskošni šareni ćilim, satkan od cvijeća najljepših boja… Usred te ljepote, tata je, takođe, radio i često sjedio pod hladovitom krošnjom jedne stare jabuke i stvarao svoja književna djela.
Isto tako pamtim kad smo, sestra i ja, s tatom odlazili na izlete, kako je on - putem - često zastajkivao strpljivo tragajući za korijenjem drveća neobičnog, nesvakidašnjeg oblika, kakvo se ponekad moglo pronaći pokraj puteva kojima smo prolazili. To kdrijenje je otac, naknadnom obradom.i doradom, na neki prosto čudesan način s velikim zadovoljstvom i umješnošću preobražavao u zanimljive figure raznih životinja…
Ljubav prema prirodi i cvijeću otac je prenio i na nas, svoju djecu… I danas, u našoj bašti, iza stare porodične kuće u Sarajevu traju, žive i svake godine se obnavljaju i nanovo rascvjetavaju jedan grm ruže-penjačice i jedna prelijepa, mala tamnocrvena ruža. Njih je naš tata davno tu zasadio. I sada, poslije mnogo, mnogo godina od njegove prerane smrti, tatine ruže, u proljeće, u našem vrtu među prvima procvjetaju. Tada mi se učini kao da su po našoj bašti, odnekud iznenada, popadali neki neobični čudesno lijepi crveni leptirovi. A mala, tamnocrvena ruža, tatina miljenica, čini mi se, da i danas, poslije mnogo ljeta, ima svoj baršunasti sjaj i divan, opojni miris kao što ga je nekad imala…
