Ivan Ninić
MOGUĆI PUTEVI REŠENJA IZRAELSKO-PALESTINSKOG SPORA
U izraelskim novinama je 29.12. 2002. objavljen sadrzaj putne karte (road map) o kojoj se poslednjih dana mnogo pise, naime o planu cetvorke, UN, EU, USA i Rusije, o buducem Bliskom istoku, stvaranjem palestinske drzave do 2005. godine. Plan je saopsten svetu na sastanku cetvorke kod americkog predsenika Dzordza Busa, pre nedelju dana, zatim je o njemu govorio americki sekretar za spoljne poslove, Kolin Pauel.
Sta sadrzi taj predlog o stvaranju palestineske drzave?
Realizacija se planira u tri faze: Od januara do juna 2003. treba da prestanu neprijatelstva izmedju Izraela i Palestinaca (prestanak samoubilackih napada, deportacija i rusenja zgrada), da se pristupi realizacije Tenetovog plana, Micelovog predloga i Saudijske mirovne inicijative. Izraelsko-palestinska bezbednost treba da nastavi saradnju. Palestinci moraju da iskorene terorizam, da pokupe ilegalno oruzje. Izrael treba da obustavi svaku izgradnju na teritorijama. Posle izbora predvidja se da Palestinci zapocnu sa politickim reformama i stvaranjem institucija koje ce omoguciti funkcionisanje buduce palestinske drzave.
U drugoj fazi, od juna do decembra 2003. treba da se konsoliduju politicke reforme Palestinaca, da se na jednoj medjunarodnoj konferenciji ustanovi palestinska drzava sa provizornim granicama i nekim atributima suverenosti.
U trecoj fazi, od januara 2004 do 2005, na drugoj medjunarodnoj konferenciji bi se odredile defininitivne granice nove palestinske drzave, resila sudbina palestinskih izbeglica i definisao status Jerusalima.
Ali, cim je ovaj plan nagovesten, kao i uvek, primecuje Dzon Podhorec u Njujork Postu, Jaser Arafat je izneverio medjunarodnu zajednicu najavom da nece biti palestinskih izbora pocetkom 2003, zbog izraelske okupacije. Razume se da tvorac haosa ne zeli nikakav plan, nikakvu putnu kartu za mir, vec samo za pakao. Arafat zaboravlja da je 1996. sa velikom vecinom izabran za predsednika Palestinske autonomije, upravo pod zastitom izraelske vojske. Sada zeli da izbegne izbore, toboze zbog izraelske okupacije, a u stvari zbog prisustva i kontrole novih izbora od strane svetske cetvorke. Arafat se pita, sta ce mi izbori kada svet radi za mene: obecava mi drzavu za tri godine, u svakom slucaju.
Svet moze da kupi ono sto Arafat proizvodi i prodaje. Medjutim, i Izraelci ce uskoro, u januaru, da izidju na izbore, koji ce biti transparentni, po svim kriterijumima demokratskog drustva. Nije normalna situacija ni na izraelskoj strani, gde deca u osnovnoj skoli uce sta su velike boginje, kako se zastititi od njih i ostalih bioloskih hemijskim i atomskih uzasa, kako se stavljaju gas maske i, uopste, kako ziveti u strahu od opste kataklizme.
Plan svetske zajednice je zracak svetlosti na kraju jednog poluvekovnog tunela. Ni jedna ni druga strana ne bi smele da propusti ovu, eventualnu, sansu.
U smutnim vremenima, kao sto je sadasnje, tri godine, koliko treba da se realizuje plan svetske zajednice, taj road map, je uzasno dugo vreme. Zato Izrael mora da predvidi i drugi scenario.
Bezbednost drzave zavisi od spremnosti oruzanih snaga, ali mozda i vise, od dobrosusedskih odnosa sa blizim i sirim okruzenjem. U prvom slucaju Izrael se trudi maksimalno, ali u pogledu okruzenja stvari stoje na najnizem mogucem nivou. Doduse, hladan mir sa Egiptom moze da se podnese, sa Hasemitskom kraljevinom je zadovoljavajuci, s obzirom na opstu situaciju. Sa Sirijom i Libanom, pa i paletinskim ekstremistima situacija bi se izmenila kada bi se njihovi sponzori u Iraku, Iranu i Saudijskoj Arabiji neutralisali. Promena rezima u Iraku neumitno se priblizava, ali je velika nepoznanica - kako ce novi rezim da gleda na postojanje Izraela. Promene u Iranu idu daleko sporije nego sto se predvidelo prilikom dolaska na vlast reformistickog krila sadasnjeg teokratskog rezima. Verovatno ce biti potrebna i u toj zemlji demokratska podrska i pritisak medjunarodnog faktora.
Najtezi problem lezi u Saudijskoj Arabiji. Ona nije agresivna, kooperativna je sa Zapadom, ali je rezim tako anahron, jer u svojim nedrima gaji hidru fundamentalizma koja je svojim pipcima obuhvatila celu planetu i pocinje sve vise da davi medjunarodnu zajednicu. Taj klinc ce svakako da dovede do eksplozije neslucenih razmera, pa bi crno mastilo, to petrolejsko blago, moglo da izazove novi potop.
Imajuci u vidu situaciju svog okruzenja, Izrael se drzi strateskog zajednistva sa Sjedinjenim Drzavama. Ovih dana se ovde iskrcavaju americke trupe koje ce sa izraelskim da izvedu manevre, nazvane Kobra Dzenifer. Cilj manevara je usaglasavanje americkih antirakenih baterija patriot sa savrsenijim, ali manje testiranim, izraeskim sistemom strela.
Prema pisanju Roberta Kaplana, poznatog novinara i dopisnika The Atlantic Monthly, pisca dveju znacajnih knjiga, Balkan Ghosts i Eastward to Tartary, o balkanskim i srednjeistocnim politickim problemima, na sirem planu tih prostora trebalo bi da se razvije stratesko partnerstvo Rumunije, Turske i Izraela. Nacionalna i verska razlicitost tih zemalja ne bi bila prepreka da se u crnomorskom bazenu balkansko-kavkasko-bliskoistocnog prostora, u saradnji sa Sjednjenim Drzavama, stvori nova vojna alijansa.
Savezi, privredni i vojni, mogu da budu korisni. Ali ono nasta nas putne karte, u izdanju medjunarodne zajednice, upucuju, na stvaranje palestinske drzave, ne treba gledati sa omalovazavanjem, niti zanemariti. Mozda je to jedini pravi put ka toliko zeljenom miru u ovim prostorima.
Januar 2003