Moc Secanja I Nemoc Reci

U koncentracioni logor Aušvic odveli su me kao petnaestogodišnjaka. Decu tog doba su ili odmah poslali u gasnu komoru ili odlučili da su sposobna za rad. Nije moja zasluga što sam ostao živ, ali danas, šezdeset i više godina posle oslobođenja, umem da se šalim i na tu temu. Kažem da sam smrti slučajno pao sa lopate. I kažem da se trinaest meseci iza žica pretvorilo u nekakvu doživotnu obavezu, da ne kažem robiju, jer me često pozivaju da u Nemačkoj držim govore i predavanja, posetim pomene i proslave u Buhenvaldu i drugim memorijalnim centrima na mestu negdašnjih koncentracionih logora, prisustvujem posvećenju spomen-obeležja, učestvujem u televizijskim emisijima, i to pogotovu od kada su slavniji i zaslužniji od meine, kao Eli Vizel i Horhe Semprun, isuviše stari i bolesni da se odazovu. A ja mislim da moram da poslušam kadgod požele da me vide i čuju. Zašto mislim da baš moram da pođem na sve neprijatnija putovanja u prošlost? Iz sujete ili prosto iz gluposti? Kakve veze ja danas još imam sa Nemcima?
Tako sam bio pozvan da 22. septembra 1999. godine u Hanoveru održim predavanje sa temom "Moć sećanja i nemoć reči" i da, kako je u pozivu stajalo, "u današnjoj demokratskoj Nemačkoj" definišem "zločine počinjene u vreme nacističke vladavine", pa da zajedno sa mnogim drugima učesnicima u diskusiji ponudim svoj predlog kako da se sačuva uspomena na tadašnji užas.
Rekao sam da u tom pogledu Nemcima mogu da se obratim isključivo kao neko ko "stoji spolja" i naglasio da o "zadatoj temi" umem da se izrazim samo subjektivno. Izrazio sam uverenje da će naučno obrazloženi pogledi i ideje svakako doći sa druge, na drugi način pozvanije, pre svega i "neutralnije" strane, od psihologa, pedagoga, istoričara, likovnih umetnika, arhitekata iz generacije unuka onih koji su zatvarani u logore ili kao stražari stajali oko njih, unuka ubijenih i njihovih ubica.
Rekoh da pripadam generaciji poslednjih logoraša koji ne samo da su ostali živi u Aušvicu, Buhenvaldu i ostalim koncentracionim logorima, nego još dišemo na ovoj planeti zemlji. Sve nas je manje. Međutim, ja ne osećam da je moja zadatak da razmišljam o tome na koji način Nemačka treba da se seća najgore epohe svoje istorije, da li će i kakve spomenike i memorijalne centre podići i održavati, a pre svega, jer je to mnogo važnije, šta će se nemačkoj deci - praunucima - u kom obimu, od kojeg doba života, u kojim školama predavati. Mene svakako zanima šta će Nemci u tom pogledu raditi -rekoh okupljenim Nemcima - ali to nije moj problem, na moje sećanje, na moje uspomene više se ne može uticati.
Rekao sam i da me pre svega brine i pitam se do koje mere je dozvoljeno da se zločini Hitlerovog režima uporede sa drugim događajima u toku istorije. Šta danas smemo da nazovemo Holokaustom?
U svojoj značajnoj knjizi "Masa i moć", na kojoj je radio preko trideset godina, a štampana je tek 1960. godine, nemački pisac jevrejskog porekla rođen u Bugarskoj, a život proveo u Austriji, Engleskoj i Švajcarskoj, nobelovac Elias Kaneti (1905-1994), kao primere navodi mnoga poglavlja istorije čovečanstva koja bi se današnjom upotrebom reči takođe mogla nazvati baš genocidom.
Prvi njegov primer je borba do istrebljenja između dva indijanska plemena u južnoj Americi:
"Dugotrajni otpor, koji su Kabri ujedinjenji pod jednim hrabrim vođom pružali protiv Karaiba, ipak je 1720. godine doveo do njihove propasti. Potukli su svoje neprijatelje kod ušća jedne reke u drugu, masa Karaiba je ubijena na jednom ostrvu prilikom bekstva između brzaka reka. Svi su zarobljenici ubijeni i pojedeni… "
Nije štamparska greška: pojedeni su!
Drugi primer navodi slučaj iz Indije u XIV veku:
"…Otcepivši se od Delhija, osnovali su novu islamsku imperiju u Dekanu. Jedan od sultana nove dinastije, Muhamad Šah, za sve vreme svoje vladavine vodio je ratove sa susednim Hindi kraljevima. Jednog dana Hindijima je uspelo da osvoje važni grad Mukdal. Ubijeni su svi njegovi stanovnici, muškarci, žene i deca… "
Muškarci, žene i deca!
Baveći se istorijom, nalazimo i bezbroj drugih primera masovnih ubistava - da ne upotrebimo pojam nastao u nedavnom prošlom veku, Holokaust. Tako Radoslav Petković u svojoj knjizi "Vizantijski internet" citira Anu Kominu, koja pišući o bici kod Levonijuma, (1091. godine), izričito kaže kako su svi Pečenezi do zalaska sunca bili sasečeni mačem i dodaje "u ovaj broj uključujem i decu i majke". Autorki, kćerki vizantijskog cara Aleksijasa, koja će posle njegove smrti dva puta i sama postati carica, moramo da verujemo na reč, jer se u svom istorijskom delu u 15 tomova "Aleksijas" oslanjala na dokumente državnog arhiva, pisma i lična kazivanja svog oca.
Istorija čovečanstva počinje legendom kako je Kain ubio svog brata Avelja i nastavlja se krvavo sve do najnovijih događaja u Istočnom Timoru ili Darfuru, u Afganistanu i Iraku - neprekidno moramo da naučimo nove geografske pojmove, jer se negde daleko od nas opet ubijaju - sva istorija se zapravo sastoji od sećanja na zločine i pomore. O njima govore najvažnije, pa i svete knjige ljudskog roda, pre svih "Stari zavet". Uprkos tome polazim od pretpostavke da je većina masovnih ubistava zaboravljena, iako su baš ona putokazi na putu razvoja čovečanstva, nazadovanja, a možda i napretka. Neki užasi su se pretvorili u sage, slušaju samo još kao jezive bajke ili se sa svega nekoliko redova pominju u zbornicima ili mudrim raspravama, kao kod Kanetija.
Treba li da zamislimo da će kroz koju deceniju u jednoj enciklopediji stajati sledeći pasus:
"…tako je 1933. godine u Nemačkoj na vlast došao jedan austrijski moler, koji se zvao Adolf Hitler, a započeo takozvani Drugi svetski rat. Po njegovom naređenju su u koncentracionim logorima ubijeni milioni Jevreja, Cigana i drugih tobožnjih neprijateljia, pri čemu su primenjivane i gasne komore, instalacije, u kojima su pomoću otrovnog plina ljudi privođeni smrti. Iako se hvalio da je osnovao hiljadugodišnju imperiju, njegov režim trajao je samo dvanaest godina i završio se totalnim porazom Nemačke… " I ništa više. Izrazio sam uverenje da danas u Nemačkoj ne postoji većina koja bi se zalagala da se neposredna prošlost tretira na takav način hladno i faktografski, a bez ikakve ocene i osude. Uprkos tome nikad ne bi trebalo da se izgubi iz vida celokupnost istorijskog dešavanja, a ona često primorava na simplificirani opis događaja.
I danas, u toku našeg života, u periodu kome mi živimo, a koji će za buduće generacije biti istorijski, dok i o najzapuštenijem uglu sveta neprekidno obaveštavaju javni mediji, pre svega televizija, iz dana u dan se događaju užasna, masovna ubistva, uništavaju ili preseljavaju čitavi narodi, o čemu ponekad znamo zastrašujuće malo. Meni, na primer, nije dovoljno poznato šta je vladavina Pola Pota učinila svom sopstvenom narodu u Kambodži. Ko se danas širom sveta još podrobnije seća da je režim tog diktatora od 1975. godine, pa nadalje ubio 1,5 do 2 miliona sunarodnika, što je predstavljalo četvrtinu stanovništva, a ostale naterao da rade dvanaest sati na dan svakoga dana obučeni u crnu odeću, baš kao da je ceo narod u logoru? Daleko je, pa nas se emocionalno nije dotaklo, ali zbilo se to na ovom svetu i među ljudima istih krvnih grupa A, B, AB i nulte kakve mi imamo.
S obzirom da sam posle jezivih, a često lažno ili bar zbunjujuće pojednostavljenih izveštaja o zbivanjima u mojoj sopstvenoj otadžbini poslednjih desetak godina postao osetljiv i sumnjičav na izveštaje u medijima, mogao bih izveštačima iz Istočnog Timora ili sa Kavkaza da postavim hiljadu i jedno pitanje, za koje u zadihanim, očigledno u žurbi jednostrano napisanim, često senzacionalistički obojenim, objavljenim ili na televiziji emitovanim reportažama i analizama ne nalazim nikakve odgovore. A istorija će se pisati, užasi će se zapamtiti pre svega na osnovu takvih površnih svedočenja.
U Sarajevu se za vreme opsade govorilo da je neko "umro od smrti" kada bi se predstavio "normalno", odnosno, prirodno, a ne od granate, snajperskog metka ili gladi.
Štošta ne znam i ne razumem, ali uveren sam da znam jedno, poslednji krik jednog indijskog deteta u Mukdalu pre šest stotina godina ili jedne indijanske majke iz plemena Karaiba neposredno pre nego što će zajedno sa svojom decom biti ubijena i pojedena pre dve stotine i pedeset godina, po svom očajanju nisu bitno mogli da se razlikuju od samrtnog ropca u gasnoj komori Aušvica.
Da li ja, govoreći sada samo u svoje lično ime, smem da napravim razliku između ubistva jednog indijanskog deteta ko zna kada i gde i jednog jevrejskog deteta u Evropi, kakvo sam bio ja? Da li je smrt prouzrokovana plinom proizvedenim u jednoj nemačkoj fabrici bila užasnija, ili čak "milosrdnija", jer je bila relativno brža, nego biti ubijen i "pojeden"? Vođa srpskih radikala, Vojislav Šešelj, dok ovo pišem optužen u Hagu, za vreme rata u Hrvatskoj zapretio je neprijateljima da će im "izbosti oči zarđalom kašikom… " Posle je kazao da se našalio. Mnogi veruju da ga u najgorem slučaju mogli optužiti samo za "verbalni delikt". Partija, koja predstavlja trećinu stanovništva moje zemlje, poštuje ga i slavi kao heroja. Taj čovek je za vreme Titovog života osuđen na osam godina zatvora zbog jednog rukopisa koji čak nije bio ni objavljen, a ja sam tada sa mnogim drugim piscima, koji nipočemu nisu mislili kao što smo tada mislili da on misli, takođe potpisao zahtev da ga se pusti na slobodu, jer je počinio samo "verbalni delikt… " Šta danas da kažem o tome kako sam se tada držao? Da se kajem? Ne, sa stanovišta onog što sam tog trenutka znao, bio sam u pravu. Šta svi mi, o čemu znamo u jednom trenutku?
Šešelj je, međutim, druga priča, vredno je pomenuti je samo radi upoređivanja. O narodima i ubijanju celih naroda, o genocidu, možemo pričati koliko god hoćemo, sopstvena nasilna smrt međutim ostaje lični… Lični šta? Zamalo ne rekoh lični Doživljaj, ali to ne može nikako da se kaže, niko ne može da doživi sopstvenu smrt, jer je od časa smrti mrtav, a ne živ… Onaj, ko je u stanju da podnese izveštaj, kao ja, taj nikako nije doživeo smrt, nego je nekako preživeo smrtnu opasnost. Sopstvena smrt, naravno, ne može da bude nikakvo iskustvo, jer Kant reče da je iskustvo spoznavanje putem sagledavanja. To pretpostavlja korišćenje iskustva, ali upravo se ono smrću gubi definitivno i nepovratno. Nama, to jest, meni i meni sličnima, ostaje samo da podnesemo izveštaj o sagledavanju tuđe smrti.
Svi mi imamo pravo da se pre svega bavimo događajima koji se posebno tiču nas samih, naše sopstvene zajednice i vremena u kome živimo. Međutim, ponavljam i podvlačim, nikada ne bi trebalo da zaboravimo da je strahota bilo i drugde, u svako vreme od pamtiveka, to ne smemo da smetnemo s uma ni kada nameravamo da se koncentrišemo na mesta, zbivanja i godine koji su nam bliže. Važno je pri tom takođe da se ne obratimo samo razumu pojedinih lica u određenom vremenu, nego da ih pokrenemo i emocionalno, da ih uzbudimo, navedemo da razmišljaju i saosećaju.
Osećam potrebu da kažem da se ja, na primer, uopšte nisam uzbudio gledajući američku televizijsku seriju "Holokaust". Smatram da je naivna, površna, mesti-mično za mene čak i prosto nepodnošljivo loša, radnja je nelogična, neki likovi su šablonski, ali moram da prihvatim činjenicu da je baš ona u samoj Nemačkoj, gde je u četiri nastavka emitovana januara 1979. godine, pokrenula više, nego sve do tada objavljene seriozne, dokumentovane knjige zajedno.
Većina Nemaca i Austrijanaca tek je gledajući taj film o fiktivnoj porodici Vajs svesno saznala, odnosno, ako je znala, ili se pretvarala da je zaboravila, morala da prihvati šta se stvarno dogodilo sa nemačkim i ostalim evropskim Jevrejima u koncentracionim logorima. Diskusija o seriji i povodom nje bila je tako intenzivna da je na osnovu njenog pritiska nemački parlament promenio krivični zakon i ukinuo mogućnost zastarelosti ubistvo kao krivično delo.
Na mene je pozitivnije uticala Spielbergova "Šindlerova lista", koju smatram pošteno napravljenim "domaćim zadatkom" velikog filmskog stvaraoca o jednom parcijalnom dogođaju, ali je očigledno mnogo manje postigao kod širokih masa gledalaca, iako je doživeo veliki aplauz stručne kritike. U istu kategoriju bih svrstao i "Pijanistu" Polanskog. (Da li je u ovom kontekstu bitno, što su i Spielberg i Polanski Jevreji? Nadam se da nije, ali pitanje ostaje da lebdi u vazduhu.) Takvo ambiciozno prikazivanje pojedinačnih sudbina svakako nalazi dosta široku publiku, ali u kontekstu u kome ovde razmišljam nisu bitni estetski kriteriji u okviru kritike filma kao umetničkog dela, nego je važno da se što više mladih Nemaca - i mladih ljudi širom celoga sveta - prosto natera da se bavi i tom temom. Rekoh, tek ako se užive u likove koji su neposredno pogođeni, u kojima bar donekle mogu da prepoznaju i sami sebe, ljudi počinju da se pitaju kako čovek čoveku može da priredi takve stvari?
Naravno da ne želim da kažem da su poverenja dostojna i ozbiljna ispitivanja vremena između 1933. i 1945. godine u Nemačkoj i delovima Evrope u kojima su Nemci bili okupatori - da to na ovom mestu nazovem ovako hladno i ne davši o njima nikakav etički sud -manje važna od pokušaja da se iste priče ispričaju sredstvima umetnosti. Naprotiv! Međutim, televizijska serija je pogodna pre svega i zbog toga što stvara novu aktuelnost, jer se o njoj razgovara u gotovo svakoj porodici i za gotovo svakim kafanskim stolom. Zbog toga je logično da se naši savremenici ili neposredni preci, ispisnici naših roditelja ili baba i deda, mučeni i ubijani evropski Jevreji, Cigani, homoseksualci ili komunisti, lakše mogu zamisliti i realističnije shvatiti, jer nisu tako "egzotični" kao Indijanci iz plemena Karaiba ili učitelj iz Kambodže (u vreme Pol Pota ubijeno je petnaest hiljada, od dvadeset hiljada učitelja, nastavnika i profesora te zemlje).
Valter Benjamin je mnogo ranije i u drugom kontekstu, ali kao da želi da ilustruje moju tezu, u svom eseju "Umetničko delo u veku svoje tehničke reprodukcije" napisao:
"Masa je matrica iz koje danas proizlazi celokupni predodređeni tradicionalni odnos prema umetničkim delima. Kvantitet je prešao u kvalitet: mase učesnika, mnogo veće nego ikada ranije, stvorile su izmenjeni način učestvovanja… "
Sa stanovišta istorije pre još sasvim kratkog vremena, kada je, na primer, Volter bitno mogao da utiče na razmišljanje onih relativno malobrojnih Evropejaca, koji su predstavljali javnost, relevantno "javno mnjenje" sastojalo se samo od obrazovanih ljudi koji su čitali knjige. Ogromnoj većini stanovnika ovog kontinenta bilo je nepoznato da taj Francuz uopšte postoji, iako je imao privatne, važne odnose sa pruskim kraljem Fridrihom Velikim i snažno uticao na rusku caricu Katarinu Veliku, tako da je postao faktor za gotovo sve što se tada zaista događalo. Uzgred, neka je rečeno, jer nas se na ovom mestu itekako tiče. Volter je, doduše, smatrao da je čovek "nesrećan i surov", ali da za njega zapravo ne predstavlja nikakvu zagonetku.
Tada su značajni duhovni stvaraoci mogli bitno, ponekad čak i presudno da deluju na one ličnosti koje su zaista posedovale moć da donesu odluke sa posledicama najširih razmera, pa su zbog toga i sami bili prilično moćni. Oni su, iako malobrojni, predstavljali savest čovečanstva. Ali, takođe i pojam zla.
Kadgod pokušavamo da objasnimo kako se pravdaju zločini "u interesu države" podrazumevajući politiku nasilja i moći lišene svake etike, pomenućemo jednog značajnog pisca, a ne političare i vladare, Nikolo Makijavelija, a ne prvake plemena Mediči ili Bordžija, koji su samo čitali ili prvi poslušali savete autora knjige "Il Principe", pa su takvu politiku sprovodili.
To danas više nije tako. Čisto sumnjam da su Sadam Husein, Fidel Kastro ili Slobodan Milošević studirali Makijavelija, a ako su ga uopšte čitali ili bar znali za njega, da su sprovodeći svoju vladavinu razmišljajli o njegovim savetima. Umesto toga oni su umeli da iskoriste televiziju, što, uostalom, isto tako manje ili više vešto čine i državnici koji sebe smatraju demokratama. Prosto rečeno, danas se "javno mnjenje" više ne sastoji od retkih, obrazovanih ljudi, od samozvane ili stvarne elite, nego takoreći od svakog građanina, svakog odraslog ljudskog stvora. Svako živ je sastavni deo mase koja odlučuje o svemu. Ne samo u zapadnim demo-kratijama, nego baš i u diktaturama. U društvima, u kojima većina građana čita i piše loše, a mnogi nikako, moć radiotelevizije je još veća, nego u zapadnoj Evropi ili severnoj Americi. Moderne diktature se bez elektronskih medija više ne mogu ni zamisliti, jer se danas samo pomoću njih pridobijaju i pokreću mase. Ako vladari uspeju da porobe misao, neće više morati da zatvaraju ljude. To je mnogo jevtinije. Početkom devedestih godina srpska opozicija svakako nije slučajno zgradu državne televizije nazivala "TV-bastiljom", jer su mnogi bili "zarobljeni" emitovanom propagandom, a nikakvi sužnji logora ili zatvora.
Zločini vremena nacizma, o kojima je ovde reč, a koji su završeni pre više od šest decenija, razlikuju se od svega što se pre njih događalo u istoriji i po tome što je za njih saznalo neuporedivo više ljudi širom sveta, nego ikada ranije. Saznali jesu, mada uglavnom tek naknadno, post festum.
Za Hitlera i Gebelsa je veliki značaj imao radio. O tome ponešto kazuje i svakome pristupačni radioaparat, koji je posedovala i najsiromašnija nemačka porodica, a koji se zvao Volksempfanger - „narodni prijemnik" - na sličan način kao što su i relativno jevtini automobil nazvali Volkswagen - „narodna kola". Diktatoru su mase neophodne, ali istovremeno on dobro zna kako može da utiče na njih, kako da ih koristi za ostvarivanje svojih ideja, kako da ih "drži u šaci". Radio je bio neobično važan i u borbi protiv Hitlera. Tomas Man za vreme Drugog svetskog rata nije mogao da svojim romanima deluje na Nemce, ali itekako je to mogao svojim govorima preko radio Londona.
Propagandni rat se, kao što rekosmo, vodio već i na radiotalasima, ali on se jedva može uporediti sa mogućnostima televizije i interneta. Razlika je kao između puščane paljbe u rovovskim ratovima XIX veka i mogućnosti moderne artiljerije, dalekometnih raketa i avijacije sa nuklerarnim naoružanjem da se dosegne svaki pedalj kugle zemaljske. Već i danas je internet uveliko stvar širokih masa, a biće to sve više u budućnosti na celom svetu, bez obzira na težnje pojedinih režima da ograniče mogućnost širenja uticaja preko tog medija. Video sam kod svojih unuka kako kao sasvim mali umeju da rukuju s tim "đavolskim stvarčicama" potpuno prirodno, a ja sam postepeno s velikom mukom morao da savladam jedan problem za drugim.
Greška je potceniti razum ljudi u manje razvijenim društvima. Rat NATO protiv bivše Jugoslavije se nije vodio samo kompjuterima eskadrila ratnih vazduhoplova napadača i protivvazdušne odbrane i njihovih štabova, nego sasvim spontano takođe i na ekranima domaćih računara. Daroviti srpski hakeri su uspeli da upadnu kod švajcarskih provajdera, koji su prenosili vesti kosovskih Albanaca, i napravili zbrku. I ja sam iz Beča u internetu pratio izveštaje brojnih učesnika o pokretima ratnih aviona preko Italije, Slovenije, Hrvatske, Mađarske, Makedonije itd., a mogu da zamislim koliko su koristili komandama u Srbiji. Ljudi su sa lica mesta brže i kompletnije izveštavali o mestima gde su bombe pale, stvarnim ili prividnim, nego sateliti iz svemira. Bilo je bezbroj vesti i podataka, među njima, naravno, mnogo pogrešnih zbog zablude ili namerno, koji su svi skupa ipak bili važniji od izveštaja moćnih obaveštajnih službi.
Ja to naglašavam već i da bih upozorio da pored značaja televizije nikako ne treba potceniti podatke koje svakom u internetu pružaju velike mašine za pretraživanje. Posebno mesto u poimanju istorije radi upoznavanja zločina u prošlosti osim njih svakako zauzimaju i leksikoni, pa čak i udžbenici pravopisa.
U zemljama nemačkog govornog područja -Nemačkoj, Austriji i Švajcarskoj - godinama se vodila rasprava o uvođenju novog pravopisa. U toj diskusiji su učestvovala mnoga ministarstva, jer se radi o federacijama sa pokrajinskim ministarstvima prosvete, univerziteti, akademije, stručnjaci i preko medija šira javnost. Definitivne odluke o nemačkom jeziku objavljuje i obrađuje posebno izdavačko preduzeće sa nazivom "Duden". Preduzeće je ime dobilo po profesoru Konradu Dudenu, (1829-1911), koji je sastavio i izdao prvi takav rečnik. Rečnici i pravopis izdavača "Duden" važe kao neprikosnoveni, gotovo bih rekao, kao "Sveto pismo za nemački jezik".
Imena ministara i eskperata za pravopis su poznata, ali ne i urednika firme "Duden". Koliko god se debatovalo o samom pravopisu, niko nije pokrenuo debatu o tome kako će se odraziti u udžbenicima i da li vrši indirektan uticaj na opšte mišljenje čak i o Holokaustu. Nisu mi poznata nikakva ispitivanja na tu temu. A da knjiga o jeziku itekako može da utiče na političku svest pokazaću na jednom primeru.
Ja sam slučajno došao do jednog rečnika "Duden" iz 1942. godine istog formata i sa sličnom naslovnom stranom kao primerak, koji sam već odavno koristio, a koji je štampan 1956. Počeo sam da ih upoređujem. Prvo sam pogledao kako se piše koncentracioni logor? U rečniku iz 1942. godine smesta sam našao taj pojam. Iako u tom priručniku, koji nema format enciklopedijskog rečnika i inače nije bilo uobičajeno da se reči objašnjavaju kao pojmovi, u ovom slučaju je u zagradama štampana i napomena o čemu se radi, naime, da je koncentracioni logor "zbirni logor za civilne zatvorenike, nacionalne štetočine." Bilo bi zanimljivo znati ko je doneo odluku da se taj pojam uopšte tretira kao posebno važan i opiše, pa da se objasni baš tim rečima. U rečniku iz 1956. godine izraza "koncentracioni logor" nema, kao da tako nešto nikada nije postojalo ili, u najmanju ruku, na nemačkom jeziku ništa ne treba da se nazove tim imenom. Međutim, u najnovijem rečniku preduzeća "Duden" na kompakt disku lepo i bez ikakvog dodatnog objašnjenja našao sam kako se piše: Konzentrationslager, odnosno, koncentracioni logor.
Slično je i sa drugim terminima koje su upotrebljavali nacisti. Na primer kao SS se 1942. godine navodi da je to Schutzstaffel, to jest, "zaštitni odred"; 1956. godine se SS objašnjava kao skraćenica za sancte salvi, a na kompakt disku se kaže da je SS-20 "sovjetska raketa srednjeg dometa".
Koje reči ulaze u koja izdanja rečnika izdavačkog preduzeća "Duden", a pogotovu koji će se pojmovi tu i komentarisati i objašnjavati, odlučuje redakcija. Nisam nikad uspeo da saznam ko imenuje urednike u toj redakciji, ko ih je imenovao u vreme nacističke vladavine, ko ih imenuje i zamenjuje danas.
Naravno da niko zločine iz Hitlerovog vremena neće posebno proučavati na osnovu osnovnog i obaveznog rečnika nemačkog jezika, ali poneko će listajući ga steći prve osnovne utiske o ponekom pojmu. Poznato je da sve što saznajemo nesvesno u nama deluje duže i temeljnije. Ako je neko nasledio rečnik od svog dede možda neće kupiti isti takav samo zbog toga što voli novije izdanje, pomisliće da se pravopisni rečnici ne menjaju olako, pa će naučiti da su koncentracioni logori bili "zbirna mesta za nacionalne štetočine". Baviti se korektnim objašnjenjem konkretnih pojmova u leksikonima i mašinama za pretraživanje možda je važnije od snimanja korektnih dokumentarnih filmova za televiziju. Pretresti sve odgovorajauće priručnike bilo bi možda zanimljiva tema za posebna istraživanja, vredna i za doktorske disertacije.
Ako se kod pretraživača Google neko zainteresuje za pojmove koji se odnose na zločine nacista prosto će se ugušiti u nepreglednoj količini podataka. U trenutku kada sam proveravao, početkom juna 2007. godine (a stanje se menja svakoga dana), na nemačkom jeziku o pojmu SS ima 1.840 podataka, o Hitleru 1.550.000 podataka, o Aušvicu 1.170.000 podataka, o Jasenovcu 46.100 dokumenata, a o koncentracionim logorima uopšteno samo 346 dokumenata. Kod pretraživača Yahoo nisam posebno potražio neki jezik nego podatke o Hitleru uopšteno, i naišao na 29,300.000 podataka. Prosečni korisnik takvih aparata obično pogleda prvu ili nekoliko prvih ili nasumice nekoliko stranica. To znači da zavisi od slučaja šta će saznati o tome što ga zanima. Da li to neko manipuliše javnim mnjenjem? Itekako! Provera je utvrdila da u najmanju ruku institicuije u SAD, na prvom mestu CIA, neprimetno "ispravljaju" ono što im se ne sviđa u pretraživanjima, a posebno u internet-enciklopediji "Vikipedia".
Pretpostavljam da se pretežno mladi i veoma mladi ljudi obaveštavaju o temama koje ih zanimaju u prvom redu preko interneta i da nisu sumnjičavi kao ja i meni slični, koji unakrsno proveravamo podatke. Predložio sam u Nemačkoj da se organizuje istraživanje šta se na teme povezane sa zločinima nacizma može naći u mašinama za pretraživanje, ali i da se naruče istiniti, dokumentarni, za potencijalnog korisnika takvih sajtova napisani tekstovi, a nikako da se ne ubace tajno, nego sa podatkom ko ih je i zašto stavio u internet.
Naravno, veoma je komplikovano ukratko govoriti o složenim pitanjima u našem dobu konkurencije sa velikim i bogatim medijima. Zamislimo za trenutak šta se moglo dogoditi da je za vreme Drugog svetskog rata već postojala američka televizija koja bi radila kao današnji CNN? Šta bi urednici i reporteri sve pokušali ne bi li nekako bacili pogled u koncentracione logore, u Aušvic, ako je ikako moguće u samu gasnu komoru dok se žrtve guše? Koliko bi platili esesovcima, možda i dobrovoljcima da pokušaju da postanu zatvorenici i da u logore ukrijumčare tajne kamere?
Esesovci su bili dovoljno glupi da nasednu provokacijama, ostavili su nam dosta dokumenata, fotografija, pa čak i filmova o svojim nedelima. Našao bi se neko među njima ko bi prodao svoj film o masovnim ubistvima. A ako jednoj takvoj moćnoj organizaciji kao CNN zaista ne bi uspelo da dobiju nešto originalno, da li bi došla u iskušenje da na osnovu usmenih priča u studiju izgrade kulise slične delu logora i krematorijumu i da se u njima glumi ono što urednik želi da prikaže kao dokumentarnu istinu? Znamo da postoji sumnja da su "originali" snimaka prvih Amerikanaca na Mesecu zapravo napravljeni u studiju.
Svako, ko se bavi nesrećama u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u Bosni, zna da jedna od veoma često preštampanih fotografija predstavlja strahovito mršavog muškarca sa golim gornjim delom tela pred bodljikavom žicom i da ona ne prikazuje Muslimana u logoru, koji su organizovali Srbi, kao što su potpisi tvrdili, nego slučajnog, bolesnog čoveka pred nekom ogradom. Ali takav falsifikat uopšte ne znači da nije bilo logora za Muslimane kojima su upravljali Srbi. I logora za Srbe kojima su upravljali Bošnjaci. Želim da naglasim da postoje falsifikovani dokumenti koji se fabrikuju iz čistog senzacionalizma i kad se kao takvi otkriju predstavljaju dodatnu teškoću da se dospe do istine. Pomenutu glupost je uspešno koristila upravo srpska, nacionalistička propaganda sa naglaskom da lažu oni koji okrivljuju Srbe i da su lažni svi izveštaji o počinjenim ubistvima i drugim užasima.
Jedan moj stari poznanik, dečji pisac Muhidin Šarić iz Prijedora, rođen 1944. godine, što je važno zbog toga što nije mogao da ima nikakvih svojih uspomena na Drugi svetski rat, kao Musliman je 1992. godine dospeo u koncentracioni logor Keraterm, proveo u njemu dva meseca i o tome objavio knjigu prevedenu i na nemački jezik. Sreli smo se na Sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni. Ispričao mi je da ranije nikad nije hteo da čita knjige o nemačkim koncentracionim logorima, jer je to za njega bilo "isuviše strašno", a da je stigavši u logor pomislio da bi njegova sudbina mogla biti kazna za raniju ignoranciju.
Da sam neki svemoćni sudija ja, svejedno one koji sumnjaju da je postojao Aušvic, ne bih osudio na strašnu kaznu, ali ne mogu da ih amnestiram, ako im sam život presudi.
Svakako, mislim da je od ogromne važnosti šta će javnost - nerado koristim reč javnost, jer mi se čini veoma neodređenom, ali ne nalazim bolju - ne samo saznati o događajima iz nedavne prošlosti, nego uspeti i da zapamti, jer će samo tako biti moguće da se sačuva bar približno sećanje na istinu.
Rekoh li istina? Jeste, doduše sa ogradom da sećanje bude bar približno istini. Moram da objasnim. Anglosaksonsko pravosuđe - koje ja kao laik nipošto ne cenim više od našeg kontinentalnog shvatanja pravde -zahteva polaganja zakletve na način koji poznajemo iz bezbroj holivudskih filmova i serija, da se, naime, kaže "istina, ništa drugo nego istina i cela istina!" Istina? U redu, to je logično. Ništa drugo nego istina? To je već veoma komplikovano. Gotovo svako vremenom maštovito "popravlja" svoje viđenje raznih događaja u prošlosti i karakteru ljudi, koje je sretao, svoju istinu, pogotovo ako o nečemu često priča, a da više nije svestan toga šta je izmislio i dodao, šta oduzeo? Ko može zaista perfektno i besprekorno da se seća svega onog što je doživeo ili samo video? Ja ne. Kome pri tome ne pomažu ili odmažu stid i zaboravnost, tako da će neke najneprijatnije doživljaje potisnuti u podsvest i zaborav? Meni svakako.
Razume se to važi i za moje lično sećanje na koncentracioni logor, i to utoliko više, što sam sebi kao literata dao pravo da u svojim romanima i pripovetkama ponešto dodam ili oduzmem od one "stvarnosti" koje sam se stvarno sećao ili mislio da je pamtim. Nekoliko puta sam prosto osećao olakšanje kada bi mi se naknadno potvrdilo nešto, što sam napisao, ali posle posumnjao da li je uopšte moglo da bude istina, pa se na kraju pokazalo da nisam izmislio događaje u koje više nisam bio siguran da sam ih doživeo.
U svom romanu "Čoveka nisu ubili" napisao sam da su kraj druma, koji je vodio iz malog logora Langenštajn-Cviberge prema selu, kojim sam peške pošao u slobodu, pošto su se esesovske straže povukle, ali američki oslobodioci još nisu stigli, cvetale trešnje. Prvi put posle rata tamo sam bio tek 1993. godine, kada sam za nemački radio pisao reportaže o mojim bivšim logorima. Uopšte više nisam bio siguran da li su te trešnje stvarno postojale ili sam ih izmislio kao poetsku sliku. Ustanovio sam da su te trešnje i nadalje kraj istog druma, da su zaista postojale i u proleće 1945. godine i to je za mene bilo veliko olakšanje. Neopisivo olakšanje.
Tada sam rekao simpatičnoj upraviteljici memorijalnog centra, koji je izgrađen pored bivšeg logora, da u mom sećanju ne postoji nikakva šuma na njegovom rubu, da je ona počinjala gore na padini brda iznad logora. Ona mi je na osnovu fotografija iz 1945. godine potvrdila da je zaista nije bilo, ali se u toku decenija sama spustila niz padine.
"Dakle", rekoh tada, "ovde preko nekih stvari nije samo prerasla trava, nego i čitave šume… "
Nekoliko godina posle rata smo pesnik i sociolog H. G. Adler, sa kojim sam neko vreme zajedno bio u logorima Nideroršel i Langenštajn-Cviberge, i ja pokušavali da analiziramo naše uspomene na određene zajednički doživljene scene i nismo mogli da se složimo oko nekoliko veoma bitnih detalja, a to je bilo svega nekoliko godina nakon toga što su se zbile.
Najvažnije razmimoilaženje smo imali oko kolone zatvorenika koja je neposredno pred naše oslobođenje oterana iz logora Langenštajn-Cviberge u tada za nas nepoznatom pravcu. Radi se o 9. aprilu 1945. U svom romanu "Preskakanje senke" o tome pišem:
"Esesovci su doneli odluku da iz logora oteraju sposobne za rad. U obzir dolaze dva zaključka: ako su oficiri u komandi logora ludi i još uvek veruju da Nemačka može pobediti, povešće zdrave, iskoristiti njihovu radnu snagu za kopanje šančeva, zidanje bunkera, čišćenje ruševina, uklanjanje mina. Ubiće bolesne, da ne bi više morali da ih hrane. Međutim, ako je već i njima jasno da su sve izgubili, mogu postreljati zdrave, a nesposobne u logoru prepustiti njihovoj sudbini. Da li je šansa veća ako si zdrav ili bolestan… "
Adler i ja smo se naknadno zajednički sećali da smo nas dvojica i naš prijatelj, Čeh Ladislav Blažek, koga smo zvali Lađa, prvo došli do zaključka da su esesovci uvek ludi i da treba da se ponašamo kao zdravi i čili. Nastavljam sa citatom iz romana:
"Na početku stroja već je počelo prebrojavanje, kad je Lađa pobegao prvi. Pred licem naoružanih esesovaca istrčati iz već postavljene kolone - to se u logoru još nikada nije dogodilo. Povedeni primerom, za njim su se razbežali mnogi drugi. Nastade veliko komešanje, haos, vika, pa paljba. Mali se seća da se podvukao pod gomilu leševa. U Magdeburgu već je jednom simulirao da je mrtav. Pritisnuo je lice uz zemlju, tada je u Magdeburgu bilo blatnjavo posle kiše. Ovde mokra od krvi. Priljubio je lice uz krv, udisao njen miris, smirio se kao da je i sam mrtav. Leševi nad njim postajali su sve teži. Osećao je neodoljivu potrebu da se pokrene. Makar ruku, samo malo. Inače neću izdržati. Sad bi najbolje bilo da spavam i da više ništa ne znam… "
Svog junaka u tom romanu opisivao sam u trećem licu, nisam mu dao ime, nego ga zvao Mali, ali povremeno bih namerno "ispadao" iz te šeme i prelazio u prvo lice jednine, kao u navedenom citatu. Navodim sledeći pasus iz romana:
"Samo što Handler" (tako Adlera nazivam u romanu) "to pobija, kaže: nije bilo tako. On tvrdi da je Malog sakrio, zaključao u sobicu za predradnike. Tako ga je spasao. Nisam poverovao, ali više nisam siguran. Zar sam izmislio scenu sa leševima, sa licem dečaka u krvi pobijenih, samo za potrebe svog prvog romana? Svako sebe vidi u najlepšoj svetlosti. Handler je bio logorski pisar, nosio zelenu traku na rukavu, dodvoravao se esesovcima, postao član logorske elite. I Lađa je bio predradnik. Sva trojica još su imali malo hrane.
Handler (Adler) je uspeo da sačuva i svoj logorski broj, limenu kutiju izrađenu u logoru, kašiku, čak i pesme, koje je tamo pisao. Mali je zajedno sa svojom zebrastom uniformom spalio sve što je tada imao. Namerno. Da bih podvukao crtu, označio kraj. Nesentimentalno. Handler je religiozni Jevrejin. Preosteljiv. Ali, on je jedini ostao stvarno i opipljivo živ, a svedok onog vremena, pa makar i na silu treba održavati kontakt s njim. U čudno smirenoj atmosferi pred njegovim londonskim kaminom Malom se čini da u njegovom starinskom, za današnje pojmove već pomalo izveštačenom nemačkom jeziku ima nečeg usiljenog. Pa ipak, njega priznaju kao značajnog pesnika nemačkog jezika, pišu o njemu povoljne kritike u Nemačkoj, u kojoj ne želi da živi, što je njegovo pravo. Živi od onog što objavljuje na nemačkom jeziku, one na českom ili engleskom. Zašto? I to je njegova stvar. Ovde se radi samo o verodostojnosti. Da li je Handler nedosledan čovek? Ako jeste, ima li više razloga da i sebe prevari, nešto sakrije? Da nisam Mali, više bih verovao Malom. Ovako moram da sumnjam, jer je red pre svega sumnjati u sebe… "
Nastavljam da sumnjam u svoja sećanja, u sebe, pa na osnovu svega toga mogu da izvučem samo zaključak da je celu istinu nemoguće pronaći i iskazati. Vernici bi rekli s pravom da celu istinu zna samo Bog. Verovatno u ovom životu neću dospeti pred neki anglosaksonski sud, pa da se moram zakleti da ću reći celu istinu i dođem u situaciji ili da sa svim posledicama po sebe odbijem da to učinim ili svesno počinim delo krivokletstva.
Cela istina o koncentracionim logorima i svim ubistvima, masovnim pogubljenjima, saslušavanju i mučenju, medicinskim eksperimentima nad živim ljudima i ponižavanjima sprovedenim ili naređenim od Nemaca u uniformi, morala bi da bude mnogo više od zbira sećanja svih usmrćenih, iz svojih domova proteranih ili pretnjama izloženih žrtava, nego, razume se, takođe i svih njihovih mučitelja, stražara, službenika administracije progona, osoblja na željeznicama, koji su sprovodili transporte u smrt, gledalaca, koji su posma-trali, i savremenika, koji nisu ništa hteli da prime k znanju i samo skretali svoj pogled u stranu, rečju, iskustvo cele generacje. Ne pretvarajmo se da nije tako: cela istina ostaje za nas nedostižna kao da je uopšte i nema.
Pa ipak ne smemo da se kolebamo. Pred nama stoji precizno određeni zadatak. Sami smo ga sebi postavili. Samo što je po mom mišljenju njegova suština više u traganju za istinom, nego u mogućnosti da se ona nađe. Neka meni kao literati bude dozvoljeno da se izrazim slikovito, pogled na ponekad zlokobnu celu istinu, koja možda emituje smrtonosne zrake, mogla bi da nas oslepi kao kad bismo se usudili da za vreme pomračenje sunca u letnje podne pokušamo da bacimo pogled gore na užarenu zvezdu oko koje kružimo, svejedno što se trenutno sakrila iza trabanta naše planete, iza mnogo manjeg meseca.
U pozivnici na skup u Hanoveru, gde sam govorio, pisalo je i da će smrću poslednjeg preživelog zatvorenika iz Aušvica da se završi jedna epoha. Čini mi se da je to tačno, pa ipak me je uhvatila jeza. Moglo bi da bude, u najmanju ruku, nije sasvim isključeno da to budem ja. U to ime sam govorio, mada je u Aušvicu bilo i još mlađih od mene, pa bi već i samo zbog toga zaslužili da preuzmu tu ulogu. Nikad se ne zna… Međutim, za mene je prilično strašna već i pomisao da bih na taj način ja, baš ja, mogao da ostanem povezan sa tom jezivom epohom istorije. Moj život i moja svakako relativno bliska smrt su moja lična, znači, nimalo epohalna stvar, s tim sam moram da izađem na kraj, baš kao što je to -ni manje, ni više - život, pa dabome i smrt, svakog od mojih čitalaca.
O smislu istorije, koja nužno mora nekako da bude podeljena na epohe ili poglavlja, jer bi inače bila potpuno nepregledna, napisane su biblioteke mudrih knjiga, zbog čega se ne usuđujem da se poslužim odgovarajućim citatima. Nisam naučnik, pa zbog toga valjda niko od mene i ne očekuje da se pozovem na druge naučnike. Istoriju nisam studirao, ali sam napisao nekoliko istorijskih romana i tom prilikom naučio da marljivo čitam makar samo da posle učeni istoričari ne bi mogli da ukažu na neke moje naročito velike omaške. Tim povodom sam došao do jednog zaključka, za koji znam da je drzak, pa ga ipak smelo iznosim. Došao sam do uverenja da se onom delu istine, koji je uopšte dokučiv, beletrista, zahvaljujući svojoj veštini da se služi Ezopovim jezikom, lakše može približiti od disciplinovanog i učenog istoričara.
Šta radi takav pristojan, "pravi" istoričar? On sabira činjenice i služi se dokumentima. Šta su dokumenti drugo, nego kamenčići za mozaik istine, koji tek treba da se složi u novu monumentalnu sliku? A ko uopšte "naručuje" pisanje istorije? Šta "potrošač" istorije želi da dobije? Zašto je spreman da gotovim novcem plati za nova saznanja? Iz puke radoznalosti?
Valja se setiti da je većina takozvanih "dokumenata" nešto napisano po nečijoj narudžbini, po nalogu, znači subjektivno, i nipošto ne može da se smatra celom istinom, čak ni delom cele istine u koji bismo smeli da se zakunemo. Zapisnici sa sednica vlada, predsedništava partija i drugih važnih organa, kominikei, diplomatske depeše; vojni izveštaji o stanju na bojištu ili u pozadini; presude izrečene u sudovima, ne na poslednjem mestu i zabeleške tajnih službi dobrim delom polaze od ličnog mišljenja autora šta je istina, a veoma često i šta bi nalogodavac hteo da čuje. To je veoma daleko od objektivnosti. Bio sam svedok kada smo po nalogu jednog ambasadora, koga sam smatrao i nadalje smatram odličnim diplomatom, sastavljali izveštaj za centralu, odstupajući od onog što smo mislili da je tačno. Na moje naivno pitanje da li nam je zadatak da javimo šta je po našem shvatanju istina ili što bi obradovalo naše šefove, rečeno mi je poučno: "Dobar diplomata će nekako uskladiti te dve stvari". Može biti da depeša, koja je nastala tako, jednog dana postane bitna kao dokument, kao dokaz o jednom trenutku nemačko-jugoslovenskih odnosa, a svakako su mnogi dokumenti, koje s pravom smatramo bitnim, nastali na osnovu takve procene svojih sastavljača.
Još je najlakše kako memoarsku građu tretirati kao dokumente, jer je logično da autor pre svega sebe želi da prikaže u što pozitivnijem svetlu. Možda je "najklasičniji" primer za tu tvrdnju opis rata u Galiji Commentari de Bello Gallico autora Julija Cezara, jer šta bi mogao biti "autentičniji dokument" od opisa ratnih zbivanja perom samoga vojskovođe i to napisano tako dobrim stilom da učenici latinskog jezika već dve hiljada godina svoj pristup predmetu počinju upravo s tom knjigom. Ali Cezarovi komentari su takođe i dokaz da pisac autobiografije, koja postaje istorijski dokument, itekako "izvrće istinu" u svoju korist, jer Cezar piše sa nesumnjivom namerom da se nametne senatu u Rimu kao neizbežna "čvrsta ruka", što će doprineti tome da se njegovo lično ime pretvori u označavanje najvišeg dostojanstva na ovom svetu - kralja, odnosno, cara.
Sve to znači da pre nego što uopšte prihvatimo neki dokument kao spis koji nam može pomoći pri traganju za istinom, moramo da nađemo odgovor na dva pitanja, prvo, ko je autor, a čak ni to nije uvek lako utvrditi, a drugo, ko je i u koju svrhu naručio specijalno taj dokument, a to se veoma često nikako ne može saznati. Podsećam da sve to važi i za dokumente koje prikupljamo i proučavamo osvetljavajući ono što se jednom rečju obično naziva holokaustom.
Što se više približavamo našem vremenu sve je teže proučavati istoriju, jer se gušimo od obilja materijala, pa je sve mučnije odvajati suštinu od bezvrednih ili veoma sumnjivih podataka. Moramo odoleti iskušenju da se suviše oslonimo na medije, jer ni najozbilniji nisu imuni od virusa senzacionalizma. Uz to je važno uočiti uzajamno prepisivanje grešaka iz dokumenta u dokument, iz knjige u knjigu. Ako jedan podatak nađemo u desetak i više izvora, to još uvek ne znači da je tačan.
Da pomenem jedan veoma svež primer: Povodom pedesetogodišnjice revolucije u Mađarskoj 1956. godine izašlo je više od stotinu, a ja sam pročitao dvadesetak novih knjiga. U svima se tvrdi da su se Hruščov i Tito na tajnom sastanku na Brionima 2. novembra te godine dogovorili da se predsednik mađarske revolucionarne vlade, Imre Nađ, "namami" u jugoslovensku ambasadu, a kao izvor se konkretno navodi knjiga "Moskovske godine" Veljka Mićunovića, tadašnjeg jugoslovenskog ambasadora u SSSR, koji je tom sastanku prisustvovao i naknadno napisao zapisnik, jer se nije ni stenografisalo, niti tonski snimalo. To, međutim, jednostavno nije istina. U Mićunovićevoj knjizi ništa slično ne stoji. Imao sam uvid i u izveštaj koji je Mićunović neposredno posle sastanka kao zabelešku, umesto zapisnika, napisao i adresirao na Aleksandra Rankovića. Takve konstatacije nema ni tamo. U Moskvi su objavljeni i zapisnici sa sastanaka predsedništva KP SSSR, pa i onog, na kome je Hruščov referisao o svom putu na Brione. Ni on o tome ne kaže ništa. Za mnoge istoričare, koji neće stići da pregledaju sve dostupne izvore, nego će se oslanjati samo na to da će isti podatak naći u više, inače serioznih knjga ozbiljnih autora, na taj način jedna laž postaje istina. Pa kome onda uopšte možemo da verujemo?
Moje sumnje u mogućnost pronalaženja istine nisu ništa novo. Napisao sam tri romana o trojici rimskih careva poreklom iz moje domovine, Dioklecijanu, Konstantinu i Julijanu. O svoj trojici postoje biografije, koje su napisali njihovi savremenici, Laktancije, Euzebije i Amijan. Sve tri biografije su nepouzdane, jer su autori bili neobjektivni. Laktancije je bio hrišćanin, pa je Dioklecijana, jednog od poslednjih velikih progonitelja hrišćana, opisao sa mržnjom. Euzebije je bio Konstantinov dvorski biograf, pisao je što je imperator želeo, što mu je on sam govorio. Kao i njegov gospodar, on je bio ne samo dobar hrišćanin, nego čak i biskup. Amijan je takođe blizak svom caru, bio je Julijanov oficir, pisao o njemu sa neskrivenim simpatijama. Korišćenje takvih starih spisa je neophodno za proučavanje istine o dotičnom vremenu, ali nikako nije dovoljno, mora da se suprotstavi drugim letopisima i dokumentima. Neron sigurno nije naredio da se u Rimu podmetne požar, to niko od njegovih savremenika i ne tvrdi.
Nesumnjivo je samo da je tu katastrofu iskoristio da bi lažno optužio hrišćane, pa su hrišćanski autori stoleće kasnije lažno optuživali njega, da je on bio veliki palikuća.
Znam, znam, odlutao sam od osnovne teme, od zločina nacističkog režima, pa da se vratimo na dokumente o tome, odnosno, na potragu za njima.

Većina dokumenata koji se tiču koncentracionog logora Buhenvald, u kome sam najduže bio, još je više od šezdeset godina posle završetka Drugog svetskog rata i propasti režima, u kome su nastali, ostali nepristupačni, ne samo široj naučnoj javnosti, nego čak i samom specijalizovanom memorijalnom centru Buhen-vald. Nalaze se u arhivu takozvane "Međunarodne službe za istraživanje", (Internationaler Suchdienst) u nemačkom gradu Arolzen. Ta služba je osnovana neposredno posle rata da bi pomogla bivšim zatvorenicima da nađu svoje rođake, dobiju podatke o sebi, ili pomogli rodbini da sazna za njihovu sudbinu. Tada je doneta odluka da samo bivši zatvorenici i njihova najuža rodbina mogu dobiti podatke o pojedinim bivšim zatvorenicima, niko treći, i to je tada svakako bilo u redu. Bezbroj puta sam, međutim, u međuvremenu ukazivao na javnim skupovima u Nemačkoj, da je to danas nelogično, ali do 2007. godine još uvek se ništa nije promenilo, tek se za kraj te godine očekivala ratifikacija odluke da se arhivi otvore za neke naučne institucije. Poznato je samo da se u Arolzenu nalazi preko 30 miliona dokumenata o oko 17.5 miliona ljudi. Od početka 2008. godine fotokopirani su najzad za najveće memorijalne centre na svetu u Jerusalimu i Njujorku. Da li smemo da verujemo da je sve u njima apsolutno autentično? Sigurno znam da u podacima o meni ima nekoliko netačnosti čak i u odnosu na datum mog rođenja i adresu sa koje su me uhapsili.
Jedan zanimljiv autor rođen u Nemačkoj, odrastao u Engleskoj, profesor univerziteta u Americi, Džefri Hartman, (Geoffrey Hartmann), tvrdio je u svojoj knjizi "Najduže senke - Sećanje i zaboravljanje posle Holokausta", nešto, što me je pogodilo kao udarac pesnicom posred lica:
"Memorijalni centri, koje osnivamo u velikom broju, reflektuju univerzum smrti, kako ga je zabeležila istorijska nauka. U tom pogledu oni, koji su u logorima ostali živi, za nas često postaju odlučujuća prepreka. Oni često jesu baš ona istorija, koju bismo voleli da zaboravimo; pa ipak, njihovo sećanje, ma kako da je traumatično, nije uspelo da potisne gotovo dve hiljade godina prenesenu tradiciju učenosti."
Šta nismo - šta ja i meni slični nismo mogli - da uspemo? Nismo uspeli da potisnemo tradiciju učenosti? A ko je to hteo da je potisne, esesovci ili mi? Ili oni rođeni posle nas? Kako da izađem na kraj sa odgovornošću da hoću nešto da potisnem samim time, što se sećam, jer moje sećanje nije "nešto naučno"?
Taj Hartman nije samo moj vršnjak, nego je takođe poreklom i nemački Jevrejin, koji je prosto slučajno imao sreću da izbegne zlo. Sve dok nisam pročitao njegove knjige nisam ni znao da su postojale i sudbine, kao što je bila njegova. Džejms de Rotšild je 1938. godine dao grdne pare da slučajno i tog Hartmana i brojnu drugu jevrejsku decu dovede iz Nemačke u Englesku, nije im spasao samo život, nego im je davao još i stipendije. Srećnici!
Čini mi se da se profesor Hartman oseća odgovornim zbog toga što, za razliku od većina nas iz njegove generacije, nije odrastao pod neposrednom pretnjom gasne komore, pa se upravo zbog toga ograđuje. To vrlo dobro mogu da razumem. Želeo bih, međutim, da naglasim još ponešto.
Kao prvo, nipošto se ne radi samo o Jevrejima. Uvek nanovo, svakom sam prilikom govorio što želim da ponovim i sada: smatram da je veoma loše što su grupe mučenika koje nemaju svoj lobi, kao što su, na primer, homoseksualci ili pripadnici sekte Jehovini svedoci, koji su takodje bili zatvorenici koncentracionih logora, zapuštene kao žrtve nacističkog režima, iako su prolazili isto kao i Jevreji, Cigani ili komunisti.
Drugo, ja, na primer, čija je lična sudbina bila majušni sastavni deo zbivanja, o kome je reč, uvek sam se trudio da progone u vreme nacizma prikažem u kontekstu svekolikog istorijskog zbivanja, znači, odbijam da sam hteo da "potisnem" dve hiljade godina učenosti. Hartman na drugom mestu svoje knjige piše: "U ovoj prelaznoj fazi deca žrtava, kao nosioci teškog nasleđa, igraju posebnu ulogu. Njihova situacija je posve posebna, ali svejedno ukazuje na dilemu, koja nije prolazne prirode. Jer ono breme, kome su izložena njihova osećanja i sposobnost da se identifikuju, nešto je što svi mi delimo do određenog stepena… "
U redu, čovek piše o svom problemu, ali ja sam pitao svoju decu i svoje unuke. Pogledali su me začuđeno. Nisu ništa znali o nekoj svojoj "posebnoj" ulozi i situaciji, nikad im nije palo na pamet da bi trebalo da pate zbog moje sudbine, da su "nosioci teškog nasleđa", čak ni da me posebno ispituju kako ono beše. Moj sin, publicista i sam, pa zbog toga vičan da se sretne i nosi sa svakojakom problematikom, ipak se malo zamislio i izjavio:
"Pa da, pošto si ti ostao normalan, valjda smo i mi normalni… "
Ja normalan? Ostao sam normalan? A šta je to normalno? Da nije normalno smatrati da je Holokaust bio normalan? A šta je inače normalno? I za koga?
U vreme kada je NATO bombardovao Srbiju nalazio sam se u Beču. Moj sin je kao dopisnik austrijskih i nemačkih listova za to vreme izveštavao iz Beograda, iako su mu tadašnje srpske i jugoslovenske vlasti izričito oduzele akreditaciju. Moja kćerka je radila na beogradskoj televiziji i morala je da dežura one noći kada je pogođena zgrada u Aberdarovoj ulici. Srećom, trebalo je da dođe u tri u zoru, znači, ranije za jedan sat nego što je raketa udarila njeno radno mesto. Zakasnila je da bude tamo gde je iz noćnog neba udarila smrt. Tek posle toga je svoju decu, moje unuke, dovela u Budimpeštu, gde sam došao po njih da bi se spasli te pretnje. Tada su svake noći nebom iznad Beograda leteli i nemački borbeni avioni tipa "Tornado", čije je pilote socijaldemokratski, nemački savezni kancelar Gerhard Šreder nazivao "valjanim i hrabrim nemačkim vojnicima koji vrše svoju dužnost", i bacali svoje smrtonosne bombe i rakete na civile, sa obrazloženjem da je srpska soldateska ubijala druge civile, naime, Albance na Kosovu. Ne zaboravimo, svoju dužnost su, naravno, vršili i oni nemački vojnici koji su u Srbiji, Ukrajini, Rusiji, Poljskoj, pa isto tako i u Holandiji i Francuskoj i na mnogim drugim mestima, činili - šta? Vršili svoju dužnost! Izvršavali naređenja. Pored ostalog, ubijali Jevreje. Istorijska činjenica, zar ne?
Posle toga napaćeni Albanci pljačkaju, siluju, muče, ubijaju, pale kuće Srbima i drugim "nealbancima", kako se to obilazno opisuje, iako se radi o Romima, znači, opet o Ciganima, kao nekada "pod Nemcima", a nemački vojnici služe u međunarodnoj jedinici UNMIK pod nemačkim oficirima koji treba da vrše svoju dužnost, a loše je vrše ako se uprkos njihovom nadzoru nastavljaju nezakonita nasilja.
U Hanoveru, rekoh 22. septembra 1999. godine svojim nemačkim slušaocima u vezi sa Kosovom:
"Dok razmišljamo o zločinima, počinjenim između 1933. i 1945. godine, ja ovde u Nemačkoj moram da govorim i o tome, šta se događa sada. Sada, dok mi ovde sedimo, sada! I to zbog toga što se mene to tiče. I zbog toga što se vas to tiče, dame i gospodo, jer su vaši vojnici opet tamo!" Nastala je poprilična pauza.
Često sam se pitao, još češće su me drugi pitali, kako je moguće da ja, čije su roditelje ubili Nemci, koga su Nemci kao dete odveli u koncentracioni logor, volim nemačku književnost i nemački jezik i valjda na neki način čak i dišem nemački. Odgovarao sam sebi - i njima - da je pitanje o kojim se Nemcima radi. Prvi zatvorenici i mučenici u nemačkim koncentracionim logorima bili su Nemci. Nemački komunisti i socijalisti, nemački homoseksualci i pripadnici hrišćanske sekte Jehovinih svedoka, posle toga Nemci koji su pričali viceve protiv režima ili smatrani asocijalnim, najzad nemački Jevreji i nemački Cigani, i tek na kraju žrtve iz drugih evropskih zemalja pod nemačkom okupacijom. Zbog toga, rekoh, i govorim uvek nanovo, ne recite Nemci, kad mislite na nacističke dželate i zločince. A ostatak svog života provešću, izgleda, upozoravajući ne recite Srbi kad mislite na Miloševićeve policajce i paravojne formacije, kada pominjete Ratka Mladića ili Radovana Karadžića.
Što se tiče mog boravka na planeti zemlji, ne mislim da je moje pripadništvo em Jevrejima, em Srbima, naročito srećna okolnost. U vezi s tim na osnovu svoga iskustva pod starost ipak bih rekao nešto paradoksalno: kad oluje prođu lakše je pripadati narodu koji je postao žrtva, nego narodu, koji je proglašen za kolektivnog dželata.
Kolika je udaljenost od samog događaja do sećanja na njega? Kako da se uspomene, koje dremaju skriveno u koščanoj kutiji sopstvene lobanje, pretvore u slova i reči, koje će upozoravati i proglasiti uzbunu ili barem pozivati na pamćenje ili poštovanje nesrećne prošlosti? Da li tim nekakvim naškrabanim znacima i rečenicama može da se utiče na tok istorije? Da li su svi naši govori, naše knjige, naši gestovi, naši spomenici i memorijalni centri samo izraz nemoći? Ili, ipak, postoji nada da se Holokaust bar u razmerama kakve smo imali pred kraj sredine prošlog veka, može izbeći u budućnosti? Da li je to što se dogodilo tako blizu mene u Hrvatskoj, u Bosni, na Kosovu, malo dalje u Dagestanu i Čečeniji, još dalje u Istočnom Timoru i Ruandi, Darfuru i Kambodži, marginalna pojava u upoređenju sa Aušvicom, odnosno, kad je o našim meridijanima reč, u Jasenovcu?
Da li je to samo znak sopstvene starosti i telesne bespomoćnosti ako čovek u mojim godinama i sa mojim iskustvom gaji sve manje nade? Zašto mi je intimno dosadilo da uvek nanovo čujem da se ono što je bilo "više nikada ne sme dogoditi" i zašto ne mogu iskreno da hrabrim mlade, koji bi pošteno ili makar samo radoznalo hteli da čuju čega se sećam, umesto da ogorčeno samo zapomažem i kukam i tvrdim da nema ničeg novog i da je čovek genetski ubica?
Rekoh, ja umem da govorim samo subjektivno.
Gradonačelnik nemačkog grada Magdeburg pozvao me je na otkrivanje spomenika blizu mesta gde se nekada usred predgrađa nalazio koncentracioni logor.

Bio sam zapanjen kad sam video taj kip. Mene je ta, navodno moderna skulptura, podsetila na nacističke karikature Jevreja sa prevelikim nosom i iskrivljenim crtama lica. Srećom je figura podignuta na relativno visoki stub na prometnom trgu, tako da ga verovatno niko nikada i neće zagledati. Teško da će ukazivati na sve što se ovde istorijski dokumentovano zaista dogodilo.
U logoru u Magdeburgu proveo sam vreme od 17. juna do 28. septembra 1944. godine. Kao zatvorenici gradili smo ogromne betonske bunkera za firmu "Brabag", što je skraćenica za "Braunkohle-Benzin A. G" - "Mrki ugalj - benzin deoničarsko društvo" - jer je za nemačku vojsku, njene avione, tenkove, kamione, za nastavak rata, bilo od životne važnosti da dobiju pogonsko gorivo, nafte nije bilo dovoljno, pokušavali su da od mrkog uglja destilišu benzin. Njihovu protivnici su to, naravno, znali, pa su instalacije, a time i radnike i zatvorenike u njima, neprekidno bombardovali.
O životu petnaestogodišnjaka u logoru i šestnaestogodišnjaka posle oslobođenja u tom gradu pisao sam u svojim romanima "Čoveka nisu ubili", "Preskakanje senke", "Guvernanta, "Čovek od pepela" i nekim pripovetkama zbirke "Poruka u boci". I tim povodom su se sećanja pomešala sa slobodnom fikcijom pisca. Fakat je, međutim, da sam od maja do kraja avgusta 1945. ponovo bio u Magdeburgu, gradu koga su oslobodili Amerikanci, ali ga posle predali Rusima. Ja sam tih meseci bio slobodan, oslobodioci su nas lepo hranili, osećali smo se pomalo kao bogovi među zaplašenim Nemcima i čekali ko će da nas transportuje kući, pa sam na mestu, gde me zamalo nisu ubili, gde je jednom prilikom dresirani esesovski pas pred publikom rastrzao živog čoveka, posle rata, kao rano sazreli šestnaestogodišnjak prvi put bio zaljubljen.
Tek četrdeset godina kasnije vratio sam se u Magdeburg kao gost Saveza književnika, tada još postojeće Demokratske Republike Nemačke. Poželeo sam da vidim mesto gde se nalazio moj logor. Gospodin, bolje rečeno, drug, iz Saveza veterana, koji mi je dodeljen kao ljubazni domaćin, tvrdio je da takav logor nikada nije postojao! Bio sam zbunjen. I opet, sumnja u samoga sebe i sopstveno pamćenje. Jesam li ja sve to izmislio, pa i onog psa koji ubija čoveka? Insistirao sam da tragamo za tim mestom. Setio sam se da se predgrađe zvalo Neue Neustadt. Setio sam se i jednog nadvožnjaka preko železničke pruge. Nekako sam navigirao kroz Magdeburg, rekao vozaču gde da skrene i na kraju tvrdio da se logor nalazi na praznom prostoru gde su parkirani kamioni. Gospodin drug iz Saveza veterana mi još uvek nije verovao, ali, pitali smo prolaznike, pa je jedna starija dama, koja je baš šetala svog psa, potvrdila, jeste, tu je bio logor.
Čudio sam se, kako to da je socijalistička Nemačka, koja je inače više od zapadne Nemačke negovala uspomene na nacističke logore, htela da potisne sećanje baš na ovaj logor. Našao sam objašnjenje. Odmah posle završetka rata Rusi su odneli dragocena postrojenja fabrike "Brabag", pa je to valjalo da se izbriše iz pamćenja. Ujedinjenoj Nemačkoj to više nije bila smetnja da podigne taj, nažalost, tako ružni spomenik, pred kojim su se prilikom njegovog posvećenja okupili pretežno valjda deca, a još više unuci onih, koji su tu živeli za vreme rata i znali za logor ili bili zatvoreni i mučeni u njemu.
Ne znam da li spomenici pomažu, ne znam, pa ne znam. Kod nas, u mojoj bivšoj Jugoslaviji, u svakom selu je stajao spomenik narodnooslobodlačke borbe i bista ponekog mesnog narodnog heroja, pa nam to nije pomoglo da se posle međusobno ne zakrvimo kao inače niko u Evropi.
Nekoliko godina kasnije pozvali su me opet u Magdeburg, i to mladi istoričari koji su napisali monografiju o toj firmi "Brabag". Morao sam da održim predavanja gimnazijalcima. Da li sam morao? Rekoh, kadgod me pozovu da učinim tako nešto, mislim da moram. Imao sam dobro posećeno književno veče za građanstvo. Upisao sam se u listu počasnih građana Magdeburga. Za tren, razmišljao sam, da li da potražim onu devoku u koju sam bio zaljubljen pre više od pola stoleća. Odustao sam. Ako je živa takođe je starija pedeset i kusur godina. Kakve veze svi mi imamo s tim što smo bili pre pedeset godina? Nas dvoje se nismo mogli ponovo sresti kao šestnaestodišnjaci, svesni da smo upravo preživeli svetski rat.
A dokumenti? Prošla je još jedna godina, 2004. godine je nemačka televizija ZDF htela da snimi dugačku emisiju o magdeburškom logoru i firmi "Brabag". Na osnovu dokumenata. Takođe, i na osnovu sećanja.
Hteli su da me snime i kako prelazim preko nadvožnjaka preko pruge koji iz predgrađa vodi prema bivšem logoru u pravcu onog glupog spomenika. Ne znam koliko puta su me molili da ponovo i ponovo pređem preko tog mosta sa odgovarajućim izrazom lica i zastajkujući kao da sam zamišljen, kao da se kobojagi nečeg sećam, dok reditelj i snimatelj nisu bili zadovoljni. To je sad dokument.
Nije dokument ono čega se jasno sećam. Amerikanci su otišli, Rusi su preuzeli Magdeburg. Moja devojka bila je strahovito uplašena, jer su svi pričali o tome da Rusi siluju žene i devojke. Ipak smo se jedne letnje večeri šetali, ja, ona i njena drugarica i uputili preko tog nadvožnjaka. Uličnog osvetljenja, naravno, još nije bilo, ali bilo je mesečine. Idemo tako, šestnaestogodišnjak sa dve šesnaestogodišnje Nemice. Imao sam na sebi neku čudnu odeću, sastavljenu od raznih uniformi, pantalone nemačke partijske organizacije, bluzu engleske vojske i srpsku vojničku šajkaču, koju sam dobio od jednog bivšeg ratnog zarobljenika, na koju sam stavio crvenu petokraku zvezdu. O tome nema dokumenta, niko me takvog nije fotografisao. U susret nam je dolazila ruska patrola. Trojica vojnika sa mašinkama. Devojke su se smrtno uplašile. Uplašio sam se i ja. Kako da ih odbranim? Jedan Rus pita:
"A koji si ti?"
Toliko svaki Srbin razume ruski. "Jugosloven!"
"Tito?"
"Da. Staljin!"
"Obe su tvoje kurve?"
"Da", kažem i shvatam da je opasnost prošla.
Razmenili smo cigarete, imao sam američke, iako nisam pušio, i ljubazno se pozdravili. Za te dve devojke sam ostao zaštitnik. Za sebe prvi put u životu na takav način muško. Ta uspomena je deo mog sećanja na koncentracione logore, iako se tiče slobode. Da li se toga sećaju trojica crvenoarmejaca, ako su živi i ako to za njih nije bilo nešto isuviše sporedno i slučajno? Da li je trebalo da pokušam da ipak potražim tu Magdeburžanku ne bih li je pitao da li se i ona te večeri seća na isti način?
Deset godina posle rata, 1954. godine, objavio sam svoj prvi roman sa pretencioznim naslovom "Čoveka nisu ubili" i, kao što rekoh, već na desetoj stranici opisao kako je pred postrojenim logorašima, na zapovest esesovaca, jedan pas vučjak do smrti izujedao čoveka koji je se na radu sakrio i zaspao. Trideset i pet godina kasnije, 1989. godine u svom romanu "Preskakanje senke" ne ponavljam opis te scene direktno, nego kako se posle rata lik koji je to doživeo vraća na isto mesto, pa ženi koja poriče da je ovde uopšte postojao koncentracioni logor kaže: "Ja sam bio tamo. Tamo su na nas pujdali pse. Divlji vučjaci su nas tamo napadali i čerečili ljude, a vi ste stajali na balkonu i gledali!" Da me je tada neko pitao - da li je to istina ili samo fikcija, slegnuo bih ramenima, nisam više bio siguran. Posle nekoliko decenija ja sam, razmišljajući ponovo o tome, počeo da se bojim da sam tu strašnu scenu izmislio. Literarna fikcija? Zar je moguće da je to istina? Valjda nije!
Nemačka televizija je našla jednu građanku Magdeburga, nešto stariju i jednog čoveka nešto mlađeg od mene, da pred kamerom posvedoče kako su kao nemačka deca doživeli blizinu logora. Pre snimanja smo malo razgovarali. Tek za vreme snimanja sam slušao kako sada stariji gospodin priča da je kao dečak stajao na balkonu, gledao u logor i posmatrao kako esesovski pas pred strojem zatvorenika, obučenih u prugaste uniforme jednog njihovog druga ujeda do smrti. Ispričao je to zamišljeno i tužno. Ne tako užasnuto, kao što se meni čini da bi trebalo. Znači, ja tu scenu nisam izmislio! Znači, to je istina, iako o tome nema fotografije, nema filma, nema čak ni izveštaja u dnevniku esesovske straže.
Nešto kasnije saznao sam da je u donjosaksonskom gradu Zoltau (Soltau) glasanjem preko interneta odbijeno da se izgradi spomenik Holokaustu. Zahvaljujući takvoj odluci sam tek tada saznao da u Nemačkoj postoji gradić s tim imenom. Tamošnji predstavnik Socijaldemokratske partije je predložio, a odbor za kulturu skupštine grada prihvatio, da se preuzme nekoliko betonskih stubova sličnih spomeniku Holokaustu u Berlinu i postave ili na gradskom groblju ili kod železničke stanice, odakle su jevrejski stanovnici tog grada odvedeni u smrt. Većina se u internetu izjasnila protiv tog plana. Jedno od mišljenja:
"Takvo đubre ne bi trebalo da ukrašava nemačke gradove… "
Ako neko ovde bude primetio da ne razume šta je dotični učesnik hteo da kaže, moram da mu potvrdim: ne razumem ni ja.
U Berlinu je podignut spomenik Holokaustu na velikom prostoru kao lavirint. Meni se ne sviđa. Radi se o 2.711 manjih i većih betonskih ploča i stubova na 19.000 metara kvadratnih na najskupljoj površini nemačkog glavnog grada blizu Brandenburške kapije i porušene palate Hitlerove rezidencije. Shvatam da nisu hteli da podignu nikakvu realističku skulpturu, ali šta je trebalo? Ne znam. Znači, ne treba ni da kritikujem.
Što se tiče gradića Zoltau, prilično sam siguran da tamo u ovom životu nikada neću dospeti, pa tako ni osećati potrebu da se poklonim pred spomenikom Holokaustu koga nema. Ružniji spomenik od onog u "mom" Magdeburgu valjda ni oni ne bi uspeli da smisle. Na šta Nemci u XXI veku žele da budu podsećani, mene više ne zanima. Da sam malo energičniji, trebalo bi da uložim ostatak svoje snage da se u mojoj zemlji podigne spomenik "Nepoznatom dezerteru", onim mladim ljudima koji su odbili da učestvuju u ratovima. Našim ratovima. Zar, mojim ratovima? Časni i hrabri "dezerteri" valjda su dali svoj doprinos da nacionalizam kod nas bar donekle bude poražen. Da će se u dogledno vreme sagraditi nekakav spomenik kao izraz kajanja za to što je učinila "naša strana" ne smem ni da pomislim. Dirnula me je ona krilatica iz Crne Gore:
"Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče!"
To je moj problem, ne Nemci! Tuđmana i Izetbegovića mirne savesti ostavljam njihovim istomišljenicima u Hrvatskoj i Bosni.
O zapuštenim spomenicima usred Beograda kod logora Staro sajmište i kod bivših Topovskih šupa gotovo da nemam šta da kažem. Činjenica da su se pretvorili u djubrišta ne govori o mojim roditeljima, koje su negde ovde ubili, nego o mojim savremenicima, koji se tako odnose prema našoj zajedničkoj prošlosti, možda o meni, koji se zbog toga ne bunim, jer smatram da bi to bilo besmisleno.
Još jedanput Magdeburg. Ja sa šestnaest godina u Magdeburgu! Nadam se da sam tu temu za ovaj život prevazišao. Stari mudraci tvrde da ne možeš dva puta uzastopce da se kupaš u istoj reci. Moji boravci u Magdeburgu - kako da to kažem nepatetično? - bili su miljokazi na stazi moga života. Tog mog života takoreći ne bi ni bilo da su me 1944. ubili ili preko Buhenvalda poslali natrag u Aušvic u gasnu komoru. Tri ili četiri posete Magdeburgu posle rata bili su pokušaji da se "po drugi put okupam u istoj reci", pa naravno nisu uspeli. Shvatio sam da su mudraci u pravu. Nije bilo moguće.
Memorijalni centar u Buhenvaldu je u samom logoru organizovao izložbu pod naslovom "Život - teror - duh - potreti intelektualaca i umetnika u Buhenvaldu". Zamišljena je prilično originalno. Korišćeni su sanduci iste veličine kakve su logoraši u Buhenvaldu morali da izrade da bi se u njima sklonila umetnička dela iz muzeja u Vajmaru, pored ostalog i rukopisi Getea i Šilera. Sve je sklonjeno u skloništa da bi se spasla od eventualnih bombardovanja. Sada je u svakom sanduku bilo sve što se moglo naći od po jednog intelektualca koji je bio u tom logoru: fotogafije iz detinjstva, knjige ili slike, filmski dokumenti, disk sa njegovim glasom. Umetnici, zarobljeni ili ubijeni u Buhenvaldu, na taj način su izjednačavani sa velikanima koje je i nacistički režim na svaki način želeo da spase od uništavanja i zaborava.
Zamolili su me da prilikom održim govor, pa sam pored ostalog rekao:
"Ustručavam se da uzmem reč. Na ovoj izloži izložena je i moja sudbina. Osećam se kao eksponat, a ne kao svečani govornik. Zaista je neobično da eksponat govori. Ali, ovde se radi o neobičnim stvarima. Ako sam dobro shvatio, a da li sam dobro shvatio baš i nije sigurno, jer se radi o meni, ovde se prikazuje 75 života koje je teror u Buhenvaldu hteo da uništi. Predstavljaju se ljudi koji su kao umetnici, naučnici, pisci, intelektualci koji su pre ili posle svog hapšenja uspeli da urade nešto važno.
Svoje rezerve umem da izrazim samo bespomoćnim pitanjima:
Zašto umetnici i intelektualci, a ne desetine hiljada drugih, ovde u Buhenvaldu ili milioni drugih u drugim logorima Evrope, zatvaranih i ubijanih ljudi? Zar svaki život nema istu vrednost? A ako nema, ko određuje kolika je vrednost nekog čoveka? Zar ne dospevamo u isti pakao koji ovde hoćemo da optužimo, ako prihvatimo da biramo jedne koji su vredniji od drugih?
Konkretno, skromno ili baš neskromno da pitam, a zašto ja? Zašto sam ja jedan od ovih sedamdeset i pet osoba, čije živote prikazuju? Zašto ja sada smem ili treba da govorim o tome ovde?
Verujem, doduše, da se pažnja ne postiže brojkama, nego opisivanjem pojedinačnih sudbina. Verujem u moć primera, u nužnost da onome, kome se obraćam, nekako privučem pažnju, a da se to ne može postići pomoću statistike. U tom slučaju može biti da je sedamdeset i pet priča o pojedinačnim sudbinama isuviše. Manje bi moglo da bude više.
Da li uopšte smem da govorim o sebi kada se radi o užasima Drugog svetskog rata? Mislim da smem. Mislim da treba. Pitam se da li je nesreća što sam Jevrejin i dospeo u logor? Ili je sreća što sam ostao živ i živim relativno uspešnim životom, jer da ga ne smatraju uspešnim, svakako me ne bi bilo ovde. A što se tiče života uopšteno, da li život predstavlja sreću ili uvek istovremeno i sreću i nesreću? Ne znam… "
Citirao sam Prima Levija koji je ostao živ u logoru, ali posle više nije umeo da živi, pa se ubio, a rekao je da žali "što istoriju logora gotovo isključivo pišu oni, koji, kao ja, ipak nisu dodirnuli najnižu tačku ponora. Jer ko ju je dodirnuo više nije mogao da se vrati ili je njegov osmatrački dar bio paralizovan od patnje i nedostatka da shvati o čemu se radi… "
Džefri Hartman piše:
"Nastavite da beležite istorijske činjenice, ali, molim vas, prestanite s tim mudrovanjem koje je tugu pretvorilo u melanholiju Izgradnjom velikog broja muzeja, spomenika, memorijalnih centara i manifestacije nastaje opasnost da proizvedete fetiš ili ustanovite kult mrtvih."
To upozorenje shvatam veoma ozbiljno. Prenosim ga mlađim generacijama. One moraju da reaguju, ako hoće, ili da prestanu da se bave tim segmentom prošlosti, ako više neće, a ne mi kao predstavnici onih koje Hitlerov režim nije stigao da ubije, pa još hodamo ovom zemljom.
Ponekad se plašim da opis mučenja i ubistava navodi po prirodi sadistički nastrojene mlade ljude na ideju da i sami pokušaju nešto slično.
Veliki nemački istoričar Golo Man, sin još većeg pisca, Tomasa Mana, piše:
"Ko je tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog veka živeo kao Nemac više nikada ne može da veruje u svoju naciju, ne može da veruje demokratiji više, nego bilo kom drugom obliku države, nikako više ne može da veruje u čoveka, a najmanje može da veruje u ono što su optimisti nekada nazivali 'smislom istorije'. Takav će čovek, čemu god se inače bude predao, u dubini svoje duše ostati dogod ne umre tužan."
Dobro shvatam taj pesimizam. Hteo bih da dodam, isto važi i za onog ko je devedesete godine prošlog veka preživeo kao Srbin.
Ne osećam se Srbinom, iako sam odrastao u Srbiji među Srbima, ne osećam se Jevrejinom, iako sam proglašen za Jevrejina i zbog toga bio u koncentracionom logoru, ali nikako ne mogu da poreknem da pripadam ljudskoj rasi. Maksim Gorki je napisao "Čovek, kako to gordo zvuči!" Meni ne, žao mi je, meni zaista ne zvuči gordo!
Da li iz mene govori gorčina bivšeg logoraša ili samo starca? Ne znam. Ne verujem da je važno da li nas neko sluša. Svejedno će nastaviti isto i na drugom mestu.
Prilično je obimna literatura o tome šta su rekle žrtve, ali ne znamo šta misle i kažu dželati. Oni verovatno ne čitaju naše knjige, ne posećuju naše izložbe, ne zastaju pred našim spomenicima. E pa njima u inat valjda ipak treba da učinimo ono malo, što možemo, da ponudimo svoje sećanje. Ne volim velike reči, ali valjda smo to dužni našim pokojnicima.
Rekoh da nisam nalazio ni mira, ni utehe u memorijalnim centrima koje sam posećivao više iz radoznalosti, nego zbog osećanja pijeteta. Na mene je uvek jače delovao pejsaž, nego nešto od kamena, mramora ili bronze. U bivši logor Langenštajn-Cviberge, u kome sam oslobođen, ušao sam na užas svojih domaćina iz tamošnjeg memorijalnog centra na svoj izričiti zahtev predveče sam. Stajao sam bespomoćno. Razmišljao za tren, da li ovako bez publike treba da kleknem, da legnem na travu, da poljubim tu zemlju, a nisam uradio ništa, nisam učinio nikakav gest, nisam promrmljao ni molitvu niti bilo koje druge reči, nisam u sebi recitovao pesmu, posle nekoliko minuta vratio sam se među ljude. U Buhenvaldu, gde sam bio desetak puta, uvek me dirne šuma i proplanak bivšeg logora koji se spušta sa brda Etersberg dole prema gradu Vajmar, a nikako spomen-toranj i razne figure, skulpture, spomen ploče i muzej… I u Kragujevcu me na rub plača dovodi mirna priroda na onom mestu gde se ubijalo.
Bio sam razočaran čak i u Jad Vašemu u onoj prostoriji gde svetluca kao u diskoteci, a polažu se venci. Ništa me nije "uhvatilo" u šumi blizu Jerusalima, gde stoji drveće zasađeno i za moje roditelje, za koje tačno -istorijski dokumentovano - ne znam gde su ubijeni, sahranjeni i pokopani. Iako sam taj doživljaj već iskoristio ili zloupotrebio u jednom romanu moram da ispričam ponovo šta me je u vezi sećanja neizrecivo najviše potreslo u životu:
"Mesto Netanija u Izraelu. Letnji dan, plavo nebo, dosta jak vetar, visoki talasi na moru, obala države Izrael, beskonačna peščana traka kao da se ispružila od Libana sve do Egipta. Znali smo za usamljenu plažu sa malom barakom za sokove i izdavanje ležaljki, samo što je valjalo sići stotinu strmih stepenika. Tražili smo samoću i trgnuli se na pola puta, jer se odozdo čula graja. Veseli dečji glasovi. Plaža prepuna školske dece koja su puštala zmajeve. Naleteli smo na malo takmičenje.
Svako je dete imalo konopac u ruci, a na njegovom drugom kraju pod kapom nebeskom ljuljale su se šarene, male letelice. Zmajeve su puštale i devojčice od dva-naestak, trinaestak godina, koje kao da su se pomalo stidele zbog tog detinjastog ponašanja i cerekale se. I učiteljice su puštale zmajeve, pa čak i teško naoružani policajci koji su tu bili za svaki slučaj. Svi prisutni su puštali zmajeve, a onaj plavi svod nad nama, nebo nad državom Izrael, bilo je svo šareno, srebrnasto i zlatno od zmajeva koji su se presijavali, lelujali i igrali u vetru, a moja žene reče: ono tamo gore, ti zmajevi, to su duše dece iz Aušvica. Tamo sam zaplakao i dok zapisujem te reči nastavljam da plačem."
(Iz knjige NORMA I NORMALNO - DESET ESEJA O MITU, ZLOČINU I NEMAČKIM TEMAMA)

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License